|
4: Musée des Vampires
Osjećao sam tek jaku napetost kad sam osjetio pogled one prekrasne žene na svojim očima. Namjerno sam motrio grupu iza njezinih leđa.
Bili su vrlo pozorni; motrili su Veronicu i mene oštrim, intenzivnim, nepopustljivim pogledima. Sijevali su iz svih kutaka goleme prostorije. Ali onda je žena prozborila – tiho, nježno: „Ah…Lucas. Slavni Lucas.“
Pogled mi je munjevito sunuo prema njoj. Strogo sam se zagledao u nju, blago napučivši usne. Lice joj je bilo izuzetno: besprijekorna mramorna ploča okružena blistavim valovima guste, tamne kose. Usne su joj bile tamne gotovo kao kosa, premda malo više crvenkaste, a oči duboke i smeđe. Obrve iznad njih nadsvodile su ih poput elegantnih, tamnih lukova. Jedina emocija koju sam uspio iščitati iz njezina lica bila je znatiželja. Iskrena znatiželja.
Vidjela je kako joj se ne namjeravam obratiti pa mi se opet obratila.
„Dobrodošao“, rekla je ugodnim glasom koji je sablasno popratila jeka, „Dobrodošao u Musée des Vampires.“
Brzim sam pogledom zatražio objašnjenje od Veronice. Lice joj je bilo suzdržano, ali također je izgledala kao da promatra neki razmjerno zanimljiv pokus. Odustao sam od namjere da izvučem neke informacije od nje osjećajući kako mi negdje u mrtvoj utrobi ključa živčanost. Zato sam se okrenuo prema otmjenoj tamnokosoj ljepotici i rekao joj: „Hvala.“
Zazvučalo mi je šturo, čak šuplje u ušima, gotovo bahato, ali nije me bilo briga. Zašto i bi? Promatrali su me kao objekt, predmet čuđenja, sjajnu novu igračku koja im je banula na vrata. Osjećao sam ljutnju prema Veronici – ogorčenost što me dovela ovdje, na ovo trulo, mrtvo mjesto, sablasno i mračno…a išlo mi je na živce što mi se, osim hrpe radoznalih stvorenja u pozadini, to mjesto izuzetno svidjelo.
A premda je dosad u golemoj prostoriji vladala potpuna tišina, ovaj muk koji je sad uslijedio bio je sveprožimajući, nadasve neugodan i težak. Osjetio sam njihove oštre poglede na sebi. Već sam znao da im se neću svidjeti. Kao da je to bilo iole važno…Žena me nastavila gledati, nimalo smetena. Osmjeh joj je ostao smrznut na licu, kao u savršenog kipa od nekog čudesnog kamena.
„Veronica“, rekla je napokon, okrenuvši se prema njoj, „Lucase“, okrenuvši se potom meni, „bi li vam odgovaralo da premjestimo ovaj razgovor u malo primjereniji prostor?“
„Svakako, Gloria“, izjavila je Veronica s tek mrvicom olakšanja u glasu.
Gloria se okrenula prema velikom stepeništu – prema grupi naslaganoj uza zid – i krenula prema njemu. Veronica je pošla za njom, a ja sam je slijedio, zaostajući tek nekoliko koraka. Njihovi su me pogledi žarili, ali bili su neumoljivi – slijedili su moje kretanje poput satelita; pratili su me sve dok nismo stigli do vrha stubišta, a onda smo napokon – napokon – otišli u dugi i još mračniji hodnik.
Bio je obložen istim tamnim drvom kao i raskošno predvorje, zidove su krasili cifrasti okviri golemih slika, a prozori se nisu vidjeli – zakrivale su ih crne zavjese od nekog teškog materijala koji nije propuštao nimalo svjetlosti. Čovjeku bi ovdje bilo vjerojatno kao u neosvijetljenoj prostoriji za vrijeme sumraka. Krenuli smo niz hodnik, slijedeći Gloriju, koja je elegantno klizila mramornim podom, prema tamnim vratima na njegovom kraju. Vrata su bila izrađena od istog masivnog drva kao i ostatak hodnika, a sa svake je strane gard držala po jedna ružna vodoriga. Nisam primijetio da je Gloria otvorila vrata, ali ona su se uz tiho i zlokobno škriputanje odvojila od okvira i otvorila se. Ušao sam posljednji, našavši se u raskošnoj prostoriji poslovnog izgleda, tek nešto svjetlijoj od ostalih dijelova kuće koje sam dosad vidio. Prostorija je bila prostrana i četverokutna. Zidovi obloženi drvetom nisu bili ukrašeni tolikim slikama kao hodnik; umjesto toga, uza jedan zid su stajali poslagani visoki svijećnjaci s mnogo krakova okupani voskom napola izgorenih svijeća. Na ostalim su zidovima stajale visoke police pretrpane knjigama, osim onog dijela na suprotnom kraju sobe gdje se nalazio velik kamin od tamnog mramora, a iznad njega je visjela velika slika u urešenom okviru. Prikazivala je anđela crnih krila u crnoj odori, sjajno grimiznih očiju, bijelih ruku umrljanih krvlju. Ispred kamina nalazio se prazan prostor, ali na drugom je kraju prostorije stajao veliki crni stol od drva. Na njemu nije bilo mnogo stvari – tek nekoliko papira i pero s tintarnicom, a iza njega visoki crni naslonjač s grimiznim jastučićima.
Veronica se zadržala blizu vrata, ali Gloria je zamahom ruke pozvala mene bliže stolu kojem je i ona prišla. Ovdje prozori nisu bili zakriveni zastorima, iako su oni bili prisutni – pogled je padao na veličanstvenu šumu i dio čistine pred golemom kućom. Prišao sam stolu, našavši se tako vrlo blizu Gloriji. Ona zatim pogleda Veronicu te joj kimne.
Veronica se okrene prema vratima i uhvati željeznu kvaku, ali ja sam se usprotivio.
„Kamo ideš?“ upitao sam je blago šokirano, budući da mi se dah izbio iz prsa.
Veronica se okrenula prema meni uz zamah plamene kose, a onda mi se blago nasmijala: „Neću biti daleko. Obećavam ti“, rekla je iskreno i potpuno odano.
„Kad ćemo se vidjeti?“ upitao sam je. Nisam želio da ode.
Njezine su se oči nato zakrijesile, a nisam znao zašto.
„Kad god ti to budeš htio“, rekla je bezglasno, kao da se boji da će joj glas puknuti.
„Gloria“, rekla je tiho, pozdravivši je, a onda munjevito nestala iza tamnog drva.
I prije nego što sam se snašao, opet sam bio sâm. Osjećao sam grižnju savjesti – jer Veronici je očito bilo stalo do mene mnogo više nego meni do nje. Bila je jedina prava prijateljica koju sam imao u ove posljednje dvije godine, a nisam je volio ni izbliza dovoljno. Kakvo sam ja to čudovište…
Gloria me samo tako motrila, a onda rekla: „Sjedni, Lucase“, pokazujući na maleni stolac ispred njezina stola.
„Zašto?“ uzbunjeno sam upitao, ne znajući točno što ona planira.
Gloriji je očito dosadilo moje opiranje pa je pomalo iznureno izjavila:“Lucase. Ovdje si jer pretpostavljam da želiš pomoć. Ja ti ne mogu pomoći ako ne želiš surađivati.“
„Ne poznajete me“, tiho sam, prijeteći siknuo. Zatim sam upro svoj pogled u njezino anđeosko lice.
„Ne poznaje te niti Veronica. A mislio si da će ti ona moći pomoći. Dragi Lucase, ja te poznajem mnogo bolje od nje“, protisnula je mračno, ali i dalje beskrajno smireno.
Zato je u meni količina bijesa dosegla krajnju točku. Režanje mi se otkinulo s usana.
„Veronica me poznaje mnogo bolje od vas!“ zakričao sam, „Veronica me poznaje bolje od ikoga.“
Gloria podigne obrve u iznenađenju.
„Doista?“ upita svojim visokim, svilenim glasom, „a zna li ona da si ti čarobnjak, Lucase?“
Kroz mrtvo mi je srce prošla ledena, a ipak užarena igla. Tko je ova žena, pomislio sam, tko je ona da mi nanosi toliku bol? Zašto me podsjeća na sve ono što sam posljednjih godina uporno pokušavao zaboraviti? Zašto me želi podsjetiti na moju prošlost? I kako, dovraga, ona to zna?
Znao sam da samo blijedo zurim u nju, ali nisam pronalazio način da nešto protisnem kroz zube. Oh, kako sam bio svjestan da postoji netko tko me poznaje bolje od Veronice. Nisam pritom mislio na Gloriju, ali svakako je postojao taj određeni netko koga sam volio više od ičega – a ipak, imao sam snage da izdam tu ljubav. Ta je osoba sada bila nemjerljivo daleko, više duhom nego tijelom, jer nikad neću zaboraviti izraz grozničavog razočaranja i nemjerljive boli u njezinim očima, znajući da sam ih ja uzrokovao. Nikad je više neću moći pogledati u oči, a pri toj pomisli, srce mi se rascijepalo nadvoje.
Osjetio sam kako mi se oči pune krvlju, ali samo sam odmahnuo glavom, potresajući pramenove divlje duge kose – a onda se okrenuo i odlučno zgrabio kvaku.
„Ne idi“, rekla je Gloria brzo, naglo.
Inače me te riječi nikad ne bi zaustavile, ali ovo nije bila naredba. Ovo je bilo preklinjanje jer su riječi bile reske od žaljenja.
Ukipio sam se, sklopivši oči, čekajući.
„Molim te, oprosti. Sjedni, Lucase, sjedni i sve ću ti pojasniti“, nastavila je istim tonom.
Okrenuo sam se, duboko uzdahnuvši, pokušavajući prikupiti ono što je ostalo od mojeg srca, i polako otišao do velikog, zlokobnog stola. Sjeo sam uspravno i elegantno, gotovo poput one skupine koja je još bila u predvorju. Gloria je slijedila moj primjer, graciozno se spustivši u svoj naslonjač. Bila je i dalje onako drsko lijepa, ali u očima joj se i dalje krijesilo žaljenje. Sjedili smo u tišini nekoliko nemjerljivo dugih trenutaka, možda minuta, a onda mi se tiho obratila.
„Ne voliš govoriti o svojim korijenima, zar ne?“ upitala me.
„Ne“, rekao sam, gledajući u neku točku pored nje, „ne baš.“ Barem mi glas nije zvučao arogantno, već primjereno krotko.
„Nemoj misliti da sam apsurdno napasna ili sadistički nastrojena, Lucase, ali voljela bih da mi ispričaš svoju priču. Čula sam mnogo stvari o tebi, kad si još bio čovjek, ali nikad nisam doista shvatila što se sve dogodilo. Doista me zanima.“ U očima joj je sjala neka pomama, lakomost, ali uglavnom je zvučala pristojno znatiželjno.“
„I to će mi pomoći“, izjavio sam uz gorak osmjeh. Nije to bilo pitanje. Shvatila je to.
„Hoće“, rekla je ozbiljno. „Ako mi pomogneš da shvatim, moći ću ti pomoći. Lucase, ne moram ti govoriti kako je očito da si na rubu – da pucaš po šavovima. Iskreno, čudi me što se još nisi ubio.“
Pogled mi je na te riječi naglo sunuo prema njezinom izuzetnom licu. Krenuo sam joj se suprotstaviti, ali prekinula me, tiho, no autoritativno.
„Nemaju svi pripadnici naše vrste snage za takav život. Nismo spremni na vječnost, koliko nam god sjajno zvučala. Vjeruj mi, Lucase, znam. Vidjela sam mnogo takvih poput tebe, samo što oni nisu doživjeli sretan svršetak. Imala sam dosta prilika jer sa svojih sedamsto godina, ja sam najstariji živući vampir.“
Ta posljednja riječ, „vampir“, neobično me pogodila. Bilo je to prvi put da je čujem izgovorenu u slobodnom razgovoru nakon mnogo vremena. Još me više pogodila činjenica da se sad i ja ubrajam u njih. Gloria je znala o čemu govori, toliko mi je bilo jasno. A čemu da se odupirem kad sam znao da je u pravu. I premda sam znao da će me strašno boljeti kad budem pričao o svojoj prošlosti, kad budem izgovarao njihova imena, prisjećao se njihovih lica, svih tih lica…odlučio sam se suočiti s time.
A onda sam opet pogledao Gloriju, duboko udahnuo i ispričao joj svoju priču.
|