Naziv priče: Dark Alley
Cjelina: Orphic Storm
Vita mortuorum in memoria est posita vivorum
Život mrtvih je u sjećanju živih.
1: Lincoln
Dok sam polaganim korakom koračao prema velikoj vili Craneovih, kroz glavu su mi prolazile brojne misli.
Znao sam, bio sam siguran da su ostali ovdje samo kako bi mi pomogli ako bi mi nešto zatrebalo. Shvaćali su da je ovo najteže razdoblje mojeg bijednog života. I znao sam, premda sam si to nevoljko priznao, da nijedno od njih troje ne bi sada bilo u Moonhollowu da nisu tako plemeniti. I bio sam siguran da će otići. Uskoro. Jer sam se ponovo našao među živima.
Iako mi je onaj veliki dio mene zauvijek oduzet, morao sam nastaviti.
Reći ću im da ih ne želim zadržavati. Sam ću im reći da odu iz mjesta…možda ću im lagati, ne znam.
Znam da će se oni pokušati oduprijeti. Ali ovaj put, danas, ja moram odnijeti pobjedu.
Dok su mi tako glavu obuzimale razne laži i obmane, našao sam se pred kućom.
Bila je visoka i široka. Vrlo lijepa klasicistička kuća svijetlih zidova, s dva velika potporna stupa pred ulazom. Izgledala je još ljepše sad kad su s krova visjele velike, izdužene, blistave ledene sige. Na stupovima i rubovima prozora se nakupilo igličasto, srebrnasto inje, dajući kući hladan i mističan ugođaj.
Zaustavio sam se na trenutak pred vratima, ruka mi se ukočila u zglobu dok sam je pokrenuo da pokucam.
Je li ovo zaista nužno? -Oklijevao sam
Da, jest.
Duboko sam udahnuo i pustio šaku da lupi o mahagonij – i opet – i opet.
Djelić sekunda kasnije – ruka mi je još bila u zraku – vrata su se otvorila.
Gledao sam u prekrasno, bezvremensko lice Amy Crane. Uvijek bi mi tako oduzela dah, pomutila razum na nekoliko predugih sekundi. Mrzio sam to.
Lice joj je bilo oprezno, nekako zabrinuto.
„Luke…ja…kako si?“ Upitala je slabašno, ali ta primjesa svilene tečnosti u njezinom glasu je bila nekako umirujuća.
„Dobro sam, hvala ti.“ Vješto sam slagao.
„Slušaj…Amy, htio sam malo razgovarati s vama – Ericom, Michaelom i tobom.“
Nije ni na trenutak izgledala iznenađeno, a kamoli zatečeno. Blago je kimnula prekrasnom glavom i nasmijala se osmijehom koji nije dospio dalje od usana.
Ušao sam u kuću za njom i prešao foaje. Našao sam se u onoj prostoriji, onoj strašnoj prostoriji u kojoj je Adrian izgubio život. Pošli smo prema blagovaonici.
Dok joj je zlatna kosa, sada mnogo kraća nego prije, poskakivala na ramenima, otvorila je vrata i povela me u blagovaonicu. Za stolom su već sjedili dvojica zapanjujuće lijepih muškaraca. Eric i Michael su izgledali kao da je naš razgovor već počeo. Očito sam bio mnogo prozirniji no što sam ja to mislio. Sjeo sam i duboko udahnuo. Zažmirio sam, kao da će mi prizor bez njihove ljepote pomoći u ovome.
„Ja…ovako. Ja sam vam zaista vrlo zahvalan što ste bili uz mene u ovom…teškom razdoblju.“ Pažljivo sam birao riječi…htio sam ih osloboditi ove muke, ali nisam ih htio povrijediti.
Otvorio sam oči i sve troje vampira je kimnulo, malo razvukavši usne.
„Ali…ja znam da vi ne želite ostati ovdje. Anna mi je rekla da se niste nikada namjeravali vratiti…“
„Tako je“ presjekao me Michael, „ ali tebi je trebala naša pomoć i mi smo ti odlučili pomoći. I ostat ćemo ovdje.“ Rekao je glasom punim autoriteta.
„Da, i zahvalan sam vam, zbilja, ali ipak“, govorio sam kao da pokušavam objasniti nešto vrlo jednostavno, „ vi se nalazite u stalnom iskušenju zbog mirisa moje krvi, vi se prisiljavate suzdržavati i održavati miran ton razgovora…a to je sve maska. I ja to znam!“
Sve troje je izgledalo pomalo zatečeno mojim riječima. Možda ipak uspijem u ovome.
„Luke…“ dahnula je Amy, „ istina je da smo nas troje možda malo skloni mazohizmu…“ tu se osmjehnula, ali ovaj put su joj zasjale i oči.
„ Ali ti nešto ne razumiješ. Mi želimo ostati ovdje. Mi želimo pomoći tebi da se osoviš na noge.“ Rekao je Eric.
Lice mi se ukočilo i počeo sam mehanički govoriti: „ Kao što možete vidjeti, ja sam savršeno u redu. Nisam na antidepresivima, govorim, komuniciram, čak i jedem. Mnogo vam hvala, ne bih uspio bez vas. Ali ja ne želim da vi ovdje meni robujete. Ja…ja vas oslobađam“ sardonično sam iscijedio posljednju rečenicu, „ Ja…ja sam Lincoln.“
Nasmijao sam se u histeričnom grohotu, koji je bio kao od stranca.
Amy, Michael i Eric su blejali u mene kao da me prvi put vide.
Ustao sam i dovršio: „Dakle, iskreno vam hvala za sve, ali više vas ne trebam. Nadam se da ćete uživati u ostatku vječnosti. Zbogom.“
Ovo je zvučalo okrutnije no što sam htio da bude, ali ipak sam se okrenuo i stao koračati prema izlazu.
U tom mi se trenutku čelična maska na licu rasprsnula i osjetio sam kako mi suze naviru na mrtve oči.
Prije no što sam se snašao, Amy me uhvatila za zapešća ledenim, tvrdim rukama i unijela mi se u lice.
„Luke, prestani s glupostima.“ Rekla je iskreno zabrinutim glasom, a sjajne oči su joj se žarile.
Nisam bio u stanju sročiti nešto suvislo.
„Ja…ja ne želim…da vi…“ protisnuo sam.
„Ma kakvo oslobađanje, o čemu ti lupetaš?“
„Lincoln…“ prokotrljao sam preko jezika i podigao kažiprst da naglasim bit.
„Luke…“ slabašno je dahnula. Miris njenog daha me još više omamio.
Zastenjala je od nemoći i ponovo mi se obratila.
„Luke, prestani biti tako tvrdoglav. Ti nisi u redu. Ne još. Misliš da želiš nastaviti, ali varaš se! Želiš nas otjerati od sebe – i što ćeš onda?! Zatvoriti se u svoju sobu i plakati unutar ta četiri bijela zida koje tako mrziš?! To nije nastavljanje!“ Nije ni shvatila kad je počela vikati i divljački me tresti.
„Z-zapravo, zidovi su c-c-crveni.“ Mucao sam.
Sve troje su izvili usne u prekrasne, prave osmjehe.
Čak sam se i ja nasmijao, ovaj put svojim glasom, a osmijeh je dopro i do očiju. Tako se dugo nisam smijao…
„Nemoj nas tjerati od sebe, Luke.“ Rekao je Michael.
„Ja…u redu.“ Slabašno sam rekao, a moj se otpor rasprsnuo poput mjehurića od sapunica.
Toliko mi pomažu, svaki put kad ih vidim, a ja ih tjeram od sebe.
„Hvala vam.“
I rekao sam sam sebi: „ The Show must go on.“
Post je objavljen 09.02.2008. u 14:15 sati.