Križanja
18: Križanja
Jedva sam i shvatio što se događa kad sam opet pogledao Annu i tri vampira.
Do mozga mi je tek sad stigla spoznaja kako je Bellatrix Nightroad, moj najveći strah već mnogo mjeseci – mrtva. Žena koja je ubila moju majku napokon je našla mir. Napokon je izgorjela njezina očita potreba za osvetom.
Ista ta žena sad je ležala nekoliko metara od mene, slomljena, beživotna.
Ustreptale pramenove jarke vatre nisam više ni htio pogledati, ali nisam si mogao pomoći.
Vatri više nije bilo ni traga. Na njezinu je mjestu sad ležalo pougljenjeno truplo – neprepoznatljivo i izmrcvareno – i mnogo pepela.
Glasovi su me vratili u stvarnost.
„Morat ćemo uništiti ovo mjesto“, govorila je Amy svojim glasom satkanim od svile, „previše je dokaza.“
Začulo se potvrdno mrmljanje, a onda je Eric podigao ruku.
„Čekajte“, rekao sam jedva čujno.
Četiri para očiju okrenula su se prema meni.
„Kako ste se probili kroz njih?“ upitao sam, a vampiri su razmijenili nervozne poglede.
„Luke, učinili smo što smo morali“ odgovorio mi je Michael, a njegovo je prekrasno lice poprimalo prkosan izraz.
„Ti sigurno jesi“ hladno sam dočekao i zabuljio se u njegove ruke umrljane krvlju. Prisjetio sam se glave koja je poletjela kroz zrak, krvi koja je šiknula iz vrata…
„Taj čovjek je ubio tvog oca, Luke“, zarežao je. Zaprepašteno sam ga pogledao, a onda sam se pustio toga.
„Luke…kako ti je to uspjelo?“ upitao je Eric gotovo zgranuto, pogledavajući trupla oko sebe.
„Nisam ja to učinio sam“ odgovorio sam, a boljelo me što se moram podsjećati na to što sam vidio i učinio, „Anna je ubila Jamesa.“
„Oh“, Ericu je to izbilo dah iz pluća te je čvrsto obujmio ruke oko još ošamućene Anne, „dobro…tvojem smo dijelu posvjedočili.“
Uputio sam mu još jedan bezizražajan pogled, lišen svega, pa i života.
„Slijedili su vas?“ upitao sam, prisjetivši se da je maloprije Sarah banula ovdje.
„Da. Došlo je dosta ljudi“ odgovorila je Amy sitnim glasom.
Kimnuo sam, i dalje tako mrtvo. Nisam bio mnogo življi od Bellatrix u ovom trenutku.
„Hajde, Luke, moramo se maknuti odavde“, opet je rekla Amy, prilazeći mi i hvatajući mi podlakticu u čeličan stisak. Nekako sam se odupro.
„I kamo idemo?“ upitao sam je, probadajući je pogledom.
„Pa…vraćamo se, što drugo možemo?“
Nasmijao sam se izrazito neveselim smijehom.
„Vraćamo se? Ljudima koji su večeras vidjeli magiju na djelu?“
Nijemo me gledala, iako nekako zbunjeno, gotovo ljutito.
„Što misliš, što će reći kad me ugledaju? Amy…završit ću u ludnici.“
„Mogao bi se osloboditi…“ propentala je.
„Da bi me lovili ostatak života?“ zgađeno sam je upitao. I dalje mi nije micala ruku s podlaktice.
„Možemo im izmijeniti pamćenje“ javio se Eric. Okrenuo sam se njemu. Lice mu je bilo prekrasno, naravno, ali zabrinuto.
„Izmijeniti pamćenje? Više od stotini ljudi?“
„Izvedivo je“, slegnuo je ramenima.
Prostenjao sam od nemoći, izvukavši ruku iz Amynog stiska, pokrivši si lice rukama. Duboko sam udahnuo i onda ih opet pogledao.
„Ne radi se o tome! Kako bih im ikad više mogao izaći pred oči?“ zatražio sam.
Nijemo su me gledali, očito zbunjeni.
„Kako bih ih mogao gledati u oči i mirno razgovarati s njima kad znam da bi zapravo najradije pobjegli glavom bez obzira da znaju što sam? Pomislite samo na Mikea…na Saru!“
Stresao sam se.
Svima se na prekrasnim licima ocrtavalo shvaćanje. Čak i Anni, koja je šutke sve to promatrala.
„Ne mogu ja to“, bezglasno sam rekao.
Šutnja je potrajala više od minute. Samo smo se napeto gledali.
„Dakle“ javila se Amy slabašno, prekrasnog lica prožetog brigom, „što predlažeš?“
Srce mi je stalo divlje tući u prsima, a oči su mi se lagano raširile.
„Predlažem…“ zastao sam, udahnuo i počeo isponova, „predlažem da…da mi podarite besmrtnost.“
Eto. Izgovorio sam to. Sad se sve može raspasti.
„Ne!“ zarežalo je sve četvero. To je Anni bilo prvi put da se javila nakon…onog.
Ispaćeno sam ih pogledao.
„Ne“, ponovila je Amy, „nećeš postati vječno proklet. Nećeš se odreći svoga života…“
Presjekao sam je: „Života? Kojeg života, Amy?
Unezvijereno me pogledala.
„Ja nemam života. Moj je život večeras završio.“
„Neću to učiniti“ tiho je odlučila, ali glas joj je bio prepun autoriteta.
„Amy…molim te, molim te…“
„Ne“, ponovila je još tiše.
„Amy, svi ti ljudi večeras…izmicali su mi se s puta kao da širim kugu…ja…ja ne mogu to podnijeti. Ovom sam gradu donio previše nevolja, previše kobi.“
„Možeš se odseliti…“ počela je.
„Kamo?“ opet sam joj upao u riječ, „Treba li nam još jedan grad koji će ispaštati zbog mene?“
„Ne mogu to učiniti“, rekla je gotovo šaptom, a meni nije promakla nova formulacija te rečenice.
Prišao sam joj sasvim blizu, gledajući u njezino nesnosno lijepo lice. Bilo mi je teže no što sam mislio.
„Amy…volim te. To je još jedan razlog zašto ne mogu podnijeti da ostanem čovjek. Ja…ja nemam budućnosti…ja nemam nade. Ovaj svijet jednostavno nije dovoljan. Savršeno je mjesto za početak…ali jednostavno nije dovoljan. Ne za mene.“
I znala je da govorim istinu, vidio sam joj to u očima.
„Anna, molim te, shvati me“, pogledao sam je. Izgledala je šokirano.
Ukočeno je kimnula glavom.
Eric i Michael izgledali su oduzeto. Nijemo su nas promatrali, usta razjapljenih u „o“.
„Ako me ne želite…onda vas neću prisiljavati“ rekao sam naposljetku. Zaista sam tako i mislio.
Amy me zagrlila. Hladna i tvrda koža bila joj je nekako…mekša.
„Budalo“, dahnula je, „budalo, budalo…da te ne želimo? Pa što je tebi?!“ gotovo je vrisnula na mene.
Osjetio sam kako mi se usne rastežu u osmijeh, osjetio sam kako joj uzvraćam zagrljaj, čvršće no ikad…osjetio sam koliko je volim.
„Jesi li siguran da je to pravi put?“ upitala me nježno.
Je li to pravi put? Siguran sam da je. Prošao sam kroz toliko toga…kroz mnogo staza, putova i cesta…i sad sam ovdje, na rubu života, na kraju svoje knjige, stravično osakaćen, istina, ali mnogo iskusniji i mnogo odrasliji nego mnogi moje dobi. Prolazio sam putem tame i svjetla i shvatio jedno. Ta su dva puta toliko različita, a toliko ista. Križaju se na toliko mjesta da su gotovo jedan.
Kimnuo sam.
Razdvojili smo se, a onda sam gurnuo ruku u džep.
Izvukao sam fotografiju koju mi je poklonila Emily.
S fotografije su mi se smiješila tri djeteta. Adrian, Emily i ja. Shvatio sam da sam posljednji koji je ostao živ. Ali neću dugo. I to je u redu. Svi smo pronašli svoj mir, prerano i preokrutno. Nažalost, Adrian i Emily su to učinili protiv svoje volje. Ja sam bio siguran da je odlazak u besmrtnost upravo ono što mi treba da smirim svoj duh, da smirim svoje biće.
Nasmiješio sam se, a onda spremio fotografiju, obećavši si da ću je uvijek držati uza se.
Opet sam pogledao Amy, koja je čekala. Tijelo mi se treslo od nervoze.
Maknuo sam kosu s lijevog ramena i istegnuo vrat. Osjetio sam dvije skorene kapljice krvi na njemu, prisjetivši se Victorije.
Amy mi je prišla, nikad ljepša, a onda me obujmila.
Približila mi je glavu i usne su nam se na trenutak spojile – njezine ledene i tvrde, moje hladne i mekane.
Zatim joj je glava kliznula niz moj vrat. Osjećao sam hladne očnjake kako mi prelaze kožom, zastajući, nemilosrdno se zabijajući u nj.
Osjetio sam strahovitu bol od koje mi je zadrhtalo cijelo tijelo i začuo udaljeni vrisak užasa.
Bio je moj.
Pred očima mi se smutilo, zlatni sjaj dvorane se gasio, lijepa lica vampira i Anne nestajala su, a onda sam vidio kako se iz grupe izdvaja netko – pretpostavio sam Eric – i podiže ruku.
Zrakom se prolomio zaglušujući tresak.
Sve se smračilo.
Napokon, napokon je bilo gotovo.
|