15: Dvorac
Okrenuvši leđa svima, nisam više vidio tko pobjeđuje, a tko gubi. Ipak, učinilo mi se da je iz novog plesa nestao slap tamnocrvene kose.
Pohitao sam prema masivnim vratima dvorca koja su se sad tek malo jasnije ocrtavala na masnom, crnom obrisu zamka zbog bljeskanja čarolija.
Činilo mi se da trčim cijelu vječnost, da se vrata cijelo vrijeme udaljavaju od mene, a onda sam stigao pred sama vrata i zastao.
Bila su golema. Bila su visoka petnaestak metara i zašiljena pri vrhu. Bila su izrađena od masivnog drva koje je bilo pomno izrezbareno u tisuću detalja i oblika koje sad nisam bio u stanju proučiti. Nisu imala kvaku, samo golemi zvekir u obliku vodorige izrađen od bakra na svakom krilu. Sa svih su strana klijali debeli lanci, povezani u bakrenasto zelenim karikama, spajajući se u jedan golemi bakreni lokot nalik na grb, ukrašen lijepim viktorijanskim vijugama. Ključanica je bila prevelika da bi u nju stao ikoji iole normalan ključ, tako da sam odlučio ne gubiti vrijeme.
„Bombarda!“, siknuo sam, a lokot se razletio uz glasan prasak; stotine sitnih bakrenih komadića poletjeli su kroz zrak, ali onda su se zaustavili, lebdeći, okrećući se oko svoje osi. Lanci su se povukli uz zvukove zveckanja i uskoro iščezli.
Požurio sam naprijed. U zadnji sam se trenutak odupro porivu da posegnem za zvekirom. Lagano sam gurnuo vrata; oba su se krila počela otvarati, tiho, gotovo bešumno. Zakoraknuo sam preko praga i ušao u dvorac Lachrimae.
Začuo sam zveckanje pa sam se okrenuo; lanci su se opet povlačili prema sredini vrata, a lokot se opet spojio u cjelinu – a onda su se vrata zatvorila. Savršeno. Odavde više ne izlazim.
Okrenuo sam se opet prema unutrašnjosti i najednom se sve promijenilo. Stajao sam u velikom, širokom i još dužem hodniku kojem nisam vidio kraj. Bilo bi posve mračno da zidove nisu obasjavale baklje u svojim metalnim svijećnjacima, dajući prostoriji neki mutan, zlatni sjaj. Zidovi su bili goli, prazni, pod također, izrađen od čistog, hladnog kamena, a strop je bio sazdan od greda u obliku šiljastih lukova, onakvih kakvih ima u svakoj gotičkoj crkvi. Bio je visok i nepregledan, gotovo nevidljiv zbog toga što baklje nisu osvjetljavale do takve visine. Bilo je i hladno – neprirodno hladno, unatoč treperavom plamenu baklji.
Trebalo mi je nekoliko nemjerljivo dugih trenutaka da shvatim koliko je ovdje zapravo jezivo; pucketanje vatre bi odjeknulo poput sablasnog šapta, poput glasa utvare koja klizi ispod tih visokih greda. Progutao sam knedlu, a onda počeo hodati. Nije me bilo strah, barem ne dvorca. Bio je prostran i zagonetan, to mi nikad nije smetalo. Tišina je bila nepodnošljiva. Parala mi je uši – bila je to najglasnija tišina koju sam u životu čuo. Napokon, kad sam počeo hodati, moji su koraci odjekivali prostorom nekim nedefiniranim zvukom, sličnom kuckanju…
Nisam znao koliko sam dugo hodao, ali koliko god vremena da je prošlo – ništa se nije mijenjalo. Hodnik je bio sablasno identičan na svakom dijelu.Baklje su bile postavljene u pravilnim razmacima, na zidovima se nigdje nisu ocrtavala vrata. Zabavljao sam se time što sam promatrao u kojim bi se oblicima izvitoperio moj dah kad bih izdahnuo; bilo je dovoljno hladno da se to postigne. Bilo mi je drago što sam odjenuo sve crno; bit ću manje upadljiv, čak i ako me netko počne pratiti ovdje. Ali sve je bilo tako tiho, tako mirno – uznemirujuće mirno. Bila je tu i dobra strana mira i tišine – mogao sam napokon razbistriti misli i sagledati što se sve dogodilo u proteklih pet sati:
Prvo, stajao sam u predvorju muzeja, diveći se Amynoj ljepoti, Anninoj mračnoj eleganciji i mnoštvu koje se okupilo na proslavi.
Drugo, svi smo se dobro zabavljali, čavrljali o koječemu, o kojekakvim nebitnim sitnicama uz šampanjac u ruci. Ugodno sam razgovarao sa Sarom i Mikeom, učvršćujući naše prijateljstvo. Nebo je postalo vedro, nisam smio zaboraviti prisjetiti se tog veličanstvenog pogleda na nebo s onog balkona.
Treće, svijetla su zatreperila i pristigao je James, čestitao mi rođendan, ubio jednog starca i oteo Annu. Svi su ljudi tamo posvjedočili nečemu što ne viđaju ni u filmovima fantastičnih avantura. Svi su mi se maknuli kao da sam nakaza kako bih prošao između njih. Bio sam siguran da će me zgranuti pogled koji su mi uputili Sarah i Mike zauvijek progoniti.
Četvrto, stigla je Bellatrix s dvoje pomagača, a jedan od njih je bio vampir koji me pokušao uspavati prije pet mjeseci. Borili smo se, oživio sam brončanog zmaja vrijednog mnogo, mnogo desetaka tisuća nečega. Bellatrix je otišla, a onda sam mučio Marca da bi ga Eric naposljetku uništio.
Peto, stigao sam ovdje. Napalo me troje mrtvih bića, Victoria me gotovo ubila, da bi na kraju ona uništila Emily. I tako sam se našao u ovom hodniku, pokušavajući spasiti Annu.
Taj mi se kratki filmić stvari koje su se dogodile večeras učinio strašnim, groznim, pogotovo kad mi je do svijesti doprla informacija da je Emily doista mrtva – više se nikad neće vratiti i više nikad neću vidjeti slap njezine ognjene kose.
Htio sam spasiti Annu. Moj mi se bijedan pokušaj sad učinio strašno blesavim; pa što ja točno mislim učiniti? Kako je mislim spasiti? Kako sam mogao i pomisliti da sam dorastao izazovu? Bio sam još dijete. Blesavi dječak koji se odviše junači. Dijete koje je doživjelo tešku nepravdu i nesvjesno traži osvetu dok ga proganja poremećena teta –član obitelji koji ga više od svega želi ubiti. Opet sam osjetio da su mi oči vlažne, ali sjetio sam se obećanja koje sam si dao: više neću plakati.
Suzdržao sam se. Uzdahnuo sam i nastavio, ne znajući koliko sam stotina metara prevalio, odjednom se našavši pred velikim kamenim stubištem.
Bilo je široko, a stube su se penjale uvis, vidljive zbog toga što su baklje bile postavljene uz rukohvat. Sve je ostalo bila tama, pa je prizor bio prilično jeziv. Stubište je izgledalo kao da se penje u mrak, u bezdan.
Krenuo sam, ne osjećajući nikakav napor. Odlučno sam grabio preko kamenih stepenica, otjeravši misli iz glave. Stepenište je bilo dugo, opet sam izgubio pojam o vremenu.
Našao sam se pred velikim vratima, iako mnogo manjim od ulaznih. Bila su ukrašena istim takvim uzorkom, ali na ovima nije bilo ni lanaca ni lokota. Bio sam zabrinut što ne osjećam strah. I nisam ga osjećao. Nije bilo pretjeranog razloga za strah…osim možda zbog smrti, ali s njome sam se već odavno pomirio. Tišina se odjednom rasplinula; s druge sam strane vrata začuo glas. Prislonio sam uho vratima i poslušao.
„…bilo očito da neće stići po tebe.“ Rekao je uglađeni muški glas koji sam lako prepoznao kao Jamesov.
„Nadam se da neće“, odvratio je veličanstveno hladan glas. Anna. Osjetio sam da mi se oči šire.
„Znaš, zapravo nikad nisam bio sklon ideji da ga se ubije. Bila bi šteta.“ Nastavio je James, a ja sam shvatio da govori o meni.
Anna nije ništa odgovorila.
„Pa, onda smo imali sreće što ga Bellatrix nije ubila danas, zar ne? Uspio sam je nagovoriti da se smiri. Ipak, jedna će se smrt dogoditi večeras…“ sugestivno je ostavio rečenicu nedovršenu, a meni su trnci prostrujali hrptom.
„Ma nemoj“ odvratila je Anna jezivim glasom prepunim ledenog gnjeva.
„O, da,“ dahnuo je James, „morat ću opet provoditi…nazovimo to čistke. Svi koji mi se neće htjeti prikloniti…hja, znaš već što ih očekuje. A ti ćeš, draga moja, službeno otvoriti te čistke.“ Zlobno je završio.
Anna je opet prešutjela.
„A onda, ako se tvoj prijatelj neće prikloniti nama, Bellatrix će imati slobodne ruke da učini s njime što hoće.“
„Tako…onda ga smatraj mrtvim.“ Odvratila je Anna, ovaj put mrvicu gorljivije.
Sad se James odlučio za tišinu.
Osjetio sam da mi je ovo prilika pa sam se odlučio prikrasti. Nečujno sam odškrinuo vrata i provukao se kroz njih. Našao sam se u malom hodniku koji je ubrzo završavao. Napravio sam nekoliko koraka, a onda se ukočio od šoka.
Gledao sam u onu istu gotičku prostoriju iz svoje vizije. Bila je prostrana, obasjana istim zlatnim sjajem kao i hodnik. Prostorijom se prostirao dug, najduži stol koji sam ikad vidio, pretrpan hranom. Stolice su bile poredane cijelom dužinom stola, ali samo su dvije bile zauzete, na začeljima. James i Anna sjedili su nasuprot jedno drugome, a iznad njihovih glava su se uzdizali visoki gotički vitraji.
Nastavak slijedi sutra...
Post je objavljen 17.05.2008. u 11:34 sati.