Nakaza
12: Nakaza
Nisam se bio u stanju pomaknuti, čak ni kad je laganim, gipkim korakom krenuo prema meni. U cijeloj je galeriji vladala zaprepaštena tišina, ispunjena strahom, tenzijom i šokom. Osjetio sam kako Anna pokraj mene također nepomično stoji, kao zgromljena. James mi je prišao sasvim blizu, na pedalj-dva, a onda pružio ruku. Osmjeh mu je bljesnuo od arogantnog do prijaznog.
Ne znam koliko sam ga dugo zaprepašteno gledao, ali siguran sam da je primijetio izraz pasivnog gađenja na mojem licu kad je izvinuo usne i odmaknuo ruku. Na trenutak je podigao obrvu, a onda se okrenuo od mene.
„Anna, dušo,“ zaorio je njegov glas dvoranom, a ja sam se munjevito okrenuo prema Anni, „kako si?“
Anna je izgledala unezvijereno. Na licu joj se ocrtavao samo pravedan gnjev, a u očima su joj sijevale munje, kao da može ubiti pogledom.
„Odlazi“ procijedila je, kao da pokušava zadržati kontrolu, „odmah.“
James se samo posprdno nasmiješio i okrenuo se mnoštvu. Gdje su Craneovi? Trebali bi biti tu. Nema ih, već bi bili uz mene da su tu…
„Oprostite mi, molim vas, na ovako nepristojnom upadu“ prijazno se ispriča James pod krinkom pristojnosti, „ nećemo vam više smetati. Doviđenja.“
I jednim je brzim pokretom obujmio Annu oko struka i otišli su prema kaminu, a Anna se stala opirati mu.
Stanje kamenog šoka u kojem sam bio se povuklo. Ispružio sam ruku i zaurlao: „Pusti je!“
Htio sam ispaliti kletvu, a onda sam začuo starački glas. Prema središtu plesnog podija trčao je onaj stari gospodin koji je prije tako gorljivo opisivao moj crtež, vičući treperavim glasom: „ Kako se usuđujete? Damu treba zamoliti za pristanak! Sramite se!“
James je izgledao kao da se dobro zabavlja, a onda je lijeno mahnuo rukom prema starcu. Prostoriju je obasjalo blještavo zeleno svijetlo, uvukavši se u svaki kutak. Nešto je s treskom palo na granitni pod.
Starac je onemoćalo ležao na podu, potrbuške, raskrečen, kao da se srušio od previše čašica šampanjca.
Nekoliko je žena vrisnulo, a ostali su povukli oštre udahe. Jamesove su oči zlobno zacaklile, a onda je uz zvuk ognja buknuo u zelenim plamenovima. Bespomoćno sam gledao kako se Anna uzalud nastoji izvući iz njegovog stiska. Prije no što sam uspio pojmiti sve što se upravo dogodilo, oni su se izobličili u divljoj buktinji i nestali.
Sve je utihnulo. Okrenuo sam se prema gostima. Sve su oči u prostoriji bile uprte u mene. Nitko više nije mario ni za mrtvog starca na podu. Svi su željeli objašnjenje ili su željeli pobjeći. U gomili sam primijetio Saru i Mikea kako me zaprepašteno promatraju.
Stao sam duboko disati, nastojeći ne hiperventilirati. Upravo je više od stotinu ljudi vidjelo nešto što nikad nisu smjeli vidjeti. Upravo je više od stotinu ljudi saznalo za magiju. Gledali su me prestrašeno, bijesno, uznemireno.
Moram spasiti Annu, ponavljao sam u sebi, a onda sam napokon malo pribrao misli. Još sam jednom duboko udahnuo, a onda mahnuo rukom prema balkonu. Staklena su se vrata s treskom zatvorila i zaključala uz škljocaj. Potrčao sam kroz prostoriju, a ljudi su mi se izmicali s puta, kao da sam nakaza, kao da širim neku smrtonosnu zarazu. Izašao sam iz galerije, a onda zaključao i ta vrata. Čuo sam uspaničene povike gostiju, vrištanje i bacanje na vrata, ali nisam im smio dopustiti da pobjegnu. Potrčao sam prema predvorju, a stigavši tamo, opet sam se ukočio od šoka.
Šest je prilika bilo razbacano po predvorju, a tri najbliže meni prepoznao sam kao Amy, Erica i Michaela. Druge tri bile su mi također poznate…odviše poznate. Marco, vampir koji je Annu i mene napao u trgovačkom centru, uz još dvoje vampira, sada je stajao golih prsa u polučučnju, spremajući se napasti. Drugi je bio čarobnjak kojeg sam vidio one noći u Parizu, a treća je prilika bila ona. Bellatrix. Tamna joj je kosa letjela na sve strane, prekrasno joj je lice bilo obasjano nekim mahnitim žarom punim gnjeva. Primijetila me i uprla svoj ubitačan pogled prema meni. Lice joj se izvilo u zlobnu grimasu.
„Lucase,“ reče, „drago mi je što te vidim.“
Craneovi su se okrenuli prema meni, a ja sam im pohitao ususret i dahnuo: „James je bio ovdje! Oteo je Annu!“
Zaprepašteno su me gledali, a onda se začuo Bellatrixin kreštavi stakato: „Bio je ovdje?!“vrisne ona, „kako se usuđuje“ dodala je ispod glasa, ali ipak sam je uspio čuti. Očito se u nečemu nisu slagali. Pretpostavljao sam u čemu je stvar…
„Što ti radiš ovdje?“ upitao sam Bellatrix, pokušavajući se oteti panici.
„Došla sam po tebe, Lucase.“ Rekla je tiho, smrtonosno. Uspravila se do pune visine u svojoj crnoj haljini stegnutoj korzetom. Strava je opet nicala i ježila mi kožu. Morao sam se pribrati. Prije no što je iz mojih usta izašlo išta iole suvislo, troje je vampira stajalo leđima okrenuto prema meni, tvoreći kavez, štiteći me od Bellatrix. Iz grla im se otkidalo duboko, prijeteće režanje, a stavovi su im bili mačkasti.
Bellatrix se zvonko nasmijala, dobro prekrivajući paniku koja joj je potresala tijelo: „Kako ste samo naivni. Marš odatle!“ ispružila je ruku, a Amy, Michael i Eric su otklizali u stranu pa je Bellatrix opet imala čist pogled na mene izuzme li se velika fontana s brončanim zmajem koja se kočila između nas.
„Zašto je James došao bez tebe?“ upitao sam je kako bih malo okolišao, jednim dijelom uma smišljajući plan kako da joj pobjegnemo. Pobijediti je nismo mogli; bila je odviše jaka za mene, pa i za većinu čarobnjaka.
„Gledaj svoja posla“ zapjeni se ona, „ne tiče te se.“
„Ne slažem se Bellatrix. Ne!“ dodao sam kad su mi se Craneovi pokušali približiti. Htio sam ovo privesti kraju.
„Ne slažeš se?“ šapne Bellatrix i bijesno me pogleda; na čeljusti joj je zaigrao mišić, a na vjeđi iskočila žila, pulsirajući.
„Ne slažem se“ ponovio sam, „vidiš, tvoj šef je oteo moju prijateljicu…“
„NE ZOVI GA MOJIM ŠEFOM!“ zaurlala je Bellatrix, ispalivši kletvu prema meni. Promašila je; mlaz purpurne svjetlosti pogodio je jednu granitnu ploču na podu koja se uz glasan prasak razletjela. Očito sam pogodio bolnu točku. Bilo mi je jasno da je Bellatrix Jamesa vidjela kao svojeg partnera…ljubavnika.
Zaustio sam da joj odgovorim, ali me u glavi presječe oštar bol; slike su se brzo izmijenjivale: vidio sam sobu iz vizije, dvije prilike za dugačkim stolom, onda se scena promijenila i vidio sam Annu i Jamesa u dvoboju – nosila je istu haljinu kao i večeras – vikala je, blokirala i napadala, gotovo jednaka njegovoj moći. To se događalo sada. Užas mi je prožeo tijelo.
„James ne želi mene…“ odjednom sam dahnuo, „ on me ne želi ubiti.“
Pogledao sam Bellatrix, onako rastrojenu i bijesnu: „Zato ste se posvađali. On želi isključivo Annu.“
Bellatrix se nasmijala šturo, gorko, neveselo. Uspravila se, a onda rekla: „Pametan si.“
Hladno sam podigao obrve.
„Da, ne želi te ubiti. Kaže da imaš potencijala i da bi bila šteta da te se likvidira.“ Izrekla je to hladno i prozaično, kao da se radi o starom komadu namještaja.
„Ali,“ nastavila je, a mene je obuzeo izuzetno loš predosjećaj, „ni ja ne želim ubiti tvoju malu prijateljicu. Ali James će je ubiti. A ja ću ubiti tebe. Kompromis, što kažeš?“
Više se nisam mogao kontrolirati; strava me prevladala i obuzela mi um. Bijes je zračio iz mene. Znao sam da me Bellatrix voli mrziti, da živi da me slomi. Odlučio sam joj pružiti priliku da ostvari svoju namjeru, koliko god to bila glupa odluka. Uz zamah ruke započeli smo dvoboj, mlazovi svijetlosti sukljali su iz naših dlanova, tlo se oko nas užarilo. U sljedećem je trenutku predvorje bilo obasjano svjetlošću, orilo se režanjem koje se odbijalo od zidova, sekunde su promicale, pretvarajući se u minute, tražeći pobjednika u borbi smrti.
|