Zabava
11: Zabava
Uočio sam ih sa svoje lijeve strane kad je sa zvučnika počeo prašiti jazz. Gipkim sam se pokretima izmicao rijekama ljudi što su me okruživale u golemom predvorju. Nakon nekoliko odviše bliskih susreta s haljinama od šifona i odjelima od baršuna, stigao sam do njih.
Tri visoke, prekrasne prilike uprle su snagu svojih prodornih očiju u mene. Amy je izgledala…nevjerojatno. Odjenula je snježnobijelu haljinu koja je u lepršavim valovima padala do njezinih koljena, a na struku je nosila odgovarajući bijeli korzelet. Nije ga morala stezati jer je ionako imala zapanjujuće tijelo i uzak struk. Kosa joj je sjajila tamnim zlatom i u velikim je loknama padala preko njezinih blijedih, otvorenih ramena. Michael i Eric nisu razočarali; oboje su bili u sivim odjelima, ali ne onako klasičnim i uštogljenim; sakoi su bili više sportski, a kravate uske.
Vjerojatno sam samo stajao i tako ih promatrao, otvorenih usta, jer je Amy izgledala kao da joj je pomalo neugodno, a bijelilo na njezinim obrazima kao da je postalo tek malo gušće.
„Izgledaš…prekrasno“, rekao sam joj, a moj se glas izgubio kad sam izdahnuo rečenicu.
„Hvala“, blistavo se nasmiješila, „ i ti. Ozbiljno, čak podsjećaš na vampira“ dodala je kad sam prezirno frknuo.
Okrenuo sam se kako bih se malo udaljio od gužve, a onda su mi oči zapele za crnokosu djevojku koja mi je prilazila. Anna je svoju ugljenu kosu nosila raspuštenu, ali valovitu, a na sebi je imala crvenu kariranu haljinu koja se ispod struka izvitoperila u mnoge valove i otkrivala potkoljenice ispred, a iza se vukla po podu. Rubovi su bili ukrašeni crnom čipkom. Na rukama je nosila crne rukavice, a cijela je njezina pojava odisala nekom mračnom zavodljivošću. Spretno je hodala u crvenim cipelama prema meni, smiješeći se.
„Hajde da započnemo ovo“ rekla mi je, pozdravila Amy, Michaela i Erica, a zatim se okrenula mnoštvu, prinoseći mikrofon ustima, nadglasavajući ugodnu, tromu glazbu.
„Dobra večer! Drago nam je što ste se odazvali u ovako velikom broju kako bi nam iskazali podršku u nastojanju da poboljšamo svoj rad i ugled. Hvala vam.“
Prostorijom se zaorio pljesak kojem sam se i ja pridružio.
„Pridružite nam se u galeriji, kako bismo se malo opustili uz osvježenje i nečime za pod zub.“
Gomila se stala micati prema hodniku koji je vodio u galeriju, predvođena Annom, Amy, Michaelom, Ericom i mnome.
Zabava je prolazila mirno i po planu. Uglavnom smo čavrljali s gostima, držeći u rukama već desetu, dvanaestu, petnaestu čašu suhog šampanjca koju nismo popili.
Amy me nakratko pozvala u stranu. Izišli smo iz galerije i predala mi je mali paketić omotan crvenim papirom.
„Od Emily“ rekla je kratko i ostavila me da ga sam otvorim. Nestala je iza vrata nadljudskom brzinom.
Plaho sam otvorio paket, a unutra je bila poruka ispisana tankim, elegantnim rukopisom.
Luke, žao mi je što ne mogu biti na zabavi. Znaš da ne mogu, i znaš zašto. Htjela sam ti zahvaliti za sve. Nadam se da ćemo se još vidjeti. Volim te.
Sretan rođendan.
Emily
Uz to je priložila fotografiju. Emily, Adrian i ja, svi ljudi, nasmiješeni i vedri. Tako obični, tako neosobiti. Ljudi. Toliko se toga odonda promijenilo. Niti jedna osoba nije ostala ista kao onda kad je ta fotografija snimljena. Emily je imala rumeno, srcoliko lice i neposlušne crvene kovrče. Adrian je bio visok, mršav, zelenih očiju i crne kose, a ja sam izgledao potpuno drugačije. Bilo je kao da gledam u stranca. U ono vrijeme sam imao nešto kraću kosu, nešto punije lice i sretan osmijeh. Sad sam bio mršav, ispijen i imao sam podočnjake. Spremno zadržavši suze, spremio sam dar i krenuo natrag u galeriju.
Gomila je ljudi bila okupljena oko prostranog bifea, a crveni se stolnjak nije ni nazirao ispod hrpe pladnjeva pretrpanih hranom. Gotovo nitko nije sjedio za malim stolićima, već su ugodno čavrljali ili gledali crteže i fotografije gorljivo ih komentirajući. Prolazeći pokraj jednog od mojih crteža, onog koji prikazuje bijelu ružu na koju pada kaplja krvi, čuo sam starijeg, nekonvencionalno odjevenog čovjeka kako maše rukama i govori: „Vrlo, vrlo zanimljivo. Mračno i neortodoksno, ali nimalo nečuveno.“
Podigao sam obrve, a zatim otklizio do Amy, koja je razgovarala s visokom ženom, peroksidom izbijeljene kose, očiju stegnutih u proreze od faceliftinga u blistavoj crnoj haljini od likre, toliko uske da je žena izgledala odviše kurvinski, kojoj je oko vrata visio golemi oniks. Amy je izgledala kao prava dama, prijazno se smiješeći starijoj gospođi koja je očito živjela za estetske operacije. Odlučio sam da bi bilo pametnije ne se miješati pa sam se okrenuo prema vratima balkona, stiještenog između granitnih zidova.
Sarah i Mike su me gledali s balkona, a na licima im se kočio blistavi osmjeh. Uzvratio sam im istom mjerom, provukavši se između još nekoliko ljudi koji su popili možda mrvicu previše Veuvea i krenuo prema njima.
„Hej“ ozareno sam cvrkutao, „hvala vam što ste došli.“
Sarah je izgledala preslatko u kratkoj koktel-haljini plavoj poput potočnice, koja joj je isticala smeđu kosu, a Mike je bio vrlo zgodan u sportskom sakou i crnim trapericama. Nisam mogao ne pomisliti kako bi tek izgledao kao vampir.
„Nema problema, super ste ovo sredili“ rekao je Mike, sretno. Osjetio sam se privrženo njemu, nedostajala mi je osoba koja bi mogla zamijeniti Adrianovo mjesto.
„Da, prekrasno je“ očarano je rekla Sarah, smiješeći se, „sretan ti rođendan, Luke“ propela se na prste i utisnula mi poljubac u obraz, a Mike se rukovao sa mnom. Sretno razgovarajući s njima, nisam ni primijetio kad je Sarah ostala zapanjeno zuriti u nebo. Podigao sam pogled i oštro udahnuo; bilo je vedro. Potpuno vedro. Noć je bila prekrasna, svježa, a s neba su nas motrile stotine i stotine blistavih srebrnastih zvijezda. Na trenutak mi se vratila noć u Parizu, ali nekako sam je brzo istjerao iz uma i dahnuo: „Prekrasno je.“
Sarah i Mike su samo zatečeno kimnuli, a onda sam shvatio da Sarah pomalo fanatično promatra trokut koji su činile tri posebno sjajne zvijezde.
„Sarah, što to gledaš?“ upitao sam je, a ona me brzo pogledala i pomalo se zarumenila.
„Oh, ništa, samo…zvijezde.“
Iako sam nedvojbeno izgledao mračno, uz svoje podočnjake boje lavande, blijedu kožu i crnu odjeću od glave do pete, osjećao sam se sretno. Nisam mogao odrediti utječe li to ona jedna jedina čaša šampanjca koju sam popio na mene ili ne, ali bio sam sretan. Nisam više to htio zadržavati, nisam se htio plašiti sreće. Posljednjih devet mjeseci mi je potpuno promijenilo život. Osjećao sam se jadno i bezvrijedno cijelo to vrijeme, pokušavajući se izmigoljiti smrti, pokušavajući pobjeći od propasti koja se nadvijala nada mnom. Večeras sam htio biti sretan i podijeliti tu sreću sa Sarom, Mikeom, Amy, Ericom, Michaelom, Annom i Emily, koje nažalost nije bilo ovdje, ali u uspomenama mi je buktjela tako jasno, tako živo, poput njezine ognjene kose.
„Da se vratimo unutra?“ upitao sam ih, a oni su mi nasmiješeno kimnuli. Okrenuli smo se i vratili se u galeriju, i dalje brbljajući, komentirajući fotografije i crteže, slušajući sastav koji je upravo prašio Amy Winehouse, naprosto uživajući u ovoj jednoj savršenoj večeri, nastojeći ne misliti na njezin kraj.
„Jeste li gladni?“ upitao sam Saru i Mikea nakon još nekoliko pjesama, „dođite, na ovom bifeu nema što nema. Samo se posluž…“ zastao sam.
Žaruljice na nekoliko golemih lustera iznad nas su zatreperile. U galeriji je zavladalo komešanje, a glazba je utihnula. Zbunjeno sam se ogledavao, tražeći Craneove ili Annu, naposljetku pronašavši Annu na rubu prostora za plesanje, blizu golemog kamina. Izgledala je i zbunjeno i uplašeno.
„Što se to događa?“ histerično je prošaputala.
U tom je trenutku galeriju obasjalo plameteće zeleno svijetlo. Okrenuo sam se prema kaminu, zaprepastivši se i skamenivši od šoka kad sam vidio da u njemu bukti zelena lomača. Vatreni se vihor okretao i naginjao, oblikujući visoku mušku siluetu. Zaprepaštenu tišinu slamali su pojedini vrisci. Stajao sam kao ukopan, paraliziran šokom, a tijelom su mi prolazili trnci praćeni stravom. Na čelu su mi izbili grašci hladnog znoja.
Vatra je ugasla uz glasno hujanje, a iz kamina je izašao James, u elegantnom crnom odijelu, visok i zgodan, kuštrave kose i čvrste vilice.Na usnama mu je igrao arogantan osmijeh, a oči su mu zlobno sjajile.
Bio sam prestravljen, uvjeren da se ovo ne događa, da samo sanjam, da je ovo sve jedna strašna noćna mora, a zatim mi se obratio svojim otmjenim, britanskim baritonom, lica izopačenog od zlobne naslade.
„Sretan ti rođendan, Lucase.“
|