13: Sadizam
Trebalo mi je nekoliko dugih trenutaka da shvatim kako je to napokon to. Iz ovog dvoboja će samo jedna osoba izaći živa. Ili Bellatrix…ili ja. Ta je dvojba bila riješena negdje u mojoj podsvijesti. Bio sam potpuno svjestan da je Bellatrix ovdje, lica obasjanog fanatičnim žarom, kako ispaljuje kletve i čarolije, da me postojano nadvladava i da će uskoro slomiti moj bijedan otpor. U glavi bi mi povremeno bljesnule vizije, ometajući me u borbi za goli život.
Vidio sam samo Annu i Jamesa u spletu blještavih mlazova, baš poput mene i Bellatrix. Jedina je razlika bila što je Anna Jamesu pružala jak otpor. Zapitao sam se: Branim li se ja istinski? Želim li pobijediti ovdje? Ako odustanem, sve će biti gotovo vrlo brzo, u slučaju da me Bellatrix ne kani mučiti, ali svejedno, sve će biti gotovo. Moći ću napokon, napokon zauvijek zaspati.
Vlastite su me misli prestravile te sam se prenuo iz delirija. Bellatrix mi je gorljivo dobacila: „Uživat ću kad te budem mučila…kad budem izvlačila i posljednji trzaj agonije iz tebe…“ mahnito se nasmijala, a ja sam prestravljeno održavao čaroliju štita između nas, gledajući u tu jadnu ženu, tako prekrasnu, a tako zaslijepljenu, tako ogorčenu nepravdom, tako opsjednutu osvetom. Negdje ispod plašta straha, osjetio sam ubod sažaljenja prema njoj. Sažaljenja. Nakon svega što je učinila. Nakon što je pobila pola naše obitelji, uključujući moju majku – svoju sestru – nakon što je poslala Logana da me se riješi (to nisam sto posto znao, ali bio sam prilično siguran), nakon Edwarda, Victorije i Marca …osjetio sam sažaljenje.
„Žalim te, Bellatrix“ procijedio sam, a onda razbio čaroliju štita i zamahnuo rukom kao bičem; u zraku je iskrsnuo ognjeni lanac, načinjen od užarenih karika i sunuo poput pirane prema Bellatrix, omotavajući se oko nje, pržeći joj rubove haljine, nadlanicu, kosu…
Vrisnula je i zamahnula rukom, a moj je lanac iščeznuo u oblačku dima. Tad se pokraj mene stvorio Eric, lica složenog u masku prisilne staloženosti, raskuštrane kose, a onda mi se pridružio u nadmetanju protiv Bellatrix. Obojica smo davali sve od sebe, ali ona nam je bila jednaka; ni na jedan trenutak nije stala napadati nas, ni na trenutak nije s lica izgubila taj mahniti, poremećeni izraz.
Onda je netko doviknuo kroz režanje i mlazove svjetlosti: „Bellatrix, moramo ići, James nas treba!“
„Ne!“ vrisne ona
„Ali Bellatrix, molim vas…“ propentao je Marco, a duga mu je smeđa kosa letjela oko lica dok se nastojao obraniti od Amy.
Iskoristio sam taj jedan kratak trenutak njezine nepažnje i uperio kažiprst u velikog brončanog zmaja te grozničavo kriknuo: „Animato!“
Začuo se glasan tresak, kao kad bat udari o gong. Svi su u predvorju zaprepašteno promatrali zmaja koji je nepromijenjeno stajao na svom postolju, pripijenih krila i pognute glave; zatim je trepnuo. Začulo se muklo krckanje kad je izvinuo vrat uvis i razjapio svoje ralje. Raširio je svoja golema krila i uspravio se. Šokirano sam gledao u njega, a shvatio sam da to čine i svi ostali. Pribrao sam se, a zatim zamahnuo rukom prema Bellatrix, Marcu i onom čarobnjaku. Zmaj je slijedio moj pokret rukom i poletio; graciozno je plivao kroz zrak, tek rijetko zamahujući golemim brončanim krilima. Obrušio se na Marca. Ispruživši jednu nogu, prikliještio mu je torzo kandžama, a onda ga srušio na tlo koje je uz glasan prasak popucalo dok ga je zmaj gurao do kraja prostorije. Zmaj je pod čudnim kutom savinuo svoj gležanj, a njegova je noga pukla; kandže su i dalje držale Marca u klopci, tako da se nije mogao pomaknuti, ali zmaj se okrenuo i nasrnuo na čarobnjaka koji je bio uz Bellatrix. Ovaj je ispalio niz čarolija na zmaja koje su se odbile od njegovih brončanih prsa bez ikakvog rezultata, a onda ga je zmaj zgrabio raljama i odbacio ga na suprotan kraj predvorja; čarobnjak je udario o teški viteški oklop, srušivši se zajedno s njim uz gromoglasan tresak koji je ostao odzvanjati golemom prostorijom.
Zmaj je lebdio iznad mene, a onda sam pogledao Bellatrix; na njezinu su se licu ocrtavali gnjev, zatečenost i čežnja. Uperivši rukom u nju, zmaj me poslušao i poletio poput strijele.
Prostoriju je obasjala blještava svijetlost. Odjeknuo je glasan prasak, a onda je uslijedio niz novih tresaka metala o granitni pod. Gorostasna je gušterolika glava sletjela na pod i otkotrljala se do mojih nogu; ralje su još uvijek bile širom otvorene, spremne za napad. Odvratio sam pogled i vidio da je po predvorju ležalo mnogo brončanih dijelova: krila, kandže, hrbat, prsa, vrat, rep – sve razbijeno u mnogo sitnih dijelova. Moj je zmaj bio uništen. Bellatrix je stajala na istom mjestu kao i prije, ispružene ruke, zlobno se smješkajući.
Zaustila je da nešto kaže, ali je onda samo zatvorila usta, okrenula se čarobnjaku i mahnula mu glavom u znak odlaska. Marco se u međuvremenu oslobodio zmajeve klopke i našao se na nogama, opet u onom mačkastom stavu, pripravnom za novi nasrtaj. Bellatrix me ponovno prostrijelila pogledom koji mi je jasno govorio da se ne moram zavaravati; još sam uvijek prvi na njezinoj listi za odstrel.
Prije no što sam se snašao, buknula je u smaragdnim plamenovima; kovitlac tamne kose, lijepo lice i tijelo nestali su u ognju prije no što su odmakle dvije sekunde. Njezin je primjer slijedio i čarobnjak u crnoj pelerini. U predvorju smo ostali samo još mi i Marco. Lice mu je bilo napeto, oprezno, a onda se okrenuo prije no što će munjevito nestati.
„NE!“ kriknuo sam, uperivši ruku u njegovo isklesano tijelo. Zrak je proparao prodoran vrisak; Marco se srušio na tlo, trzajući u agoniji, vrišteći užasnim, nezemaljskim glasom.
„Kamo su otišli?“ vrisnuo sam. Samo se nastavio trzati i vrištati.
„Odgovori mi! Gdje su?“ glas mi je nekontrolirano drhtao. Ponovio sam kletvu, mučeći ga, mrzeći se što to činim, mrzeći tu sadističku stranu koja je buknula u meni.
„K…kod J-Jamesa!“ protisnuo je Marco između napada krikova. Smeđa mu se kosa rasipala po podu, a isklesani mišići torza i ruku tako su se napeli da su izgledali kako bi mogli pući svaki čas.
„Kod Jamesa – gdje?“ nemilosrdno sam nastavio, opet ga proklevši, a sad mi se učinilo da sam iz dubine njegova tvrda tijela začuo škljocaj.
„D-d-dvorac…“dahtao je, „d-d-dvorac…“
„Kakav dvorac? Odgovori mi! SAD!“ moji su se vrisci isprepleli s njegovima, ali njegovi su zvučali deset puta gore. Začuo sam zvukove hrskanja, kao da se lomi neki krhki kamen. Prekinuo sam kletvu i prišao mu, obuhvatio mu lice šakom i unio mu se u lice, sikćući: „Gade prokleti, odao si nas, zbog tebe su moji roditelji mrtvi! Odgovori mi ili – kunem ti se – zaklat ću te kao Victoriju!“
Oči su mu se raširile od straha, što je bilo prvi put da vidim vampira, tako nadmoćnog, lijepog i snažnog u takvom stanju, da mi jeca pod nogama dok mu gnječim utrobu.
„RECI MI!“ još sam jednom vrisnuo, a glas mi je prepukao. Prostorija je odjeknula tim riječima još nekoliko puta, sve dok ih nije nadglasao još jedan stravičan vrisak koji se Marcu otkinuo iz grla. Začuo sam odurno drobljenje i pucanje, kao odron stijene. Očito sam mu nanosio bol koja mu je razarala tijelo iznutra. Vrištao je stravično.
U glavi mi je iskrsnula nova slika – Anna je sjedila u maloj prostoriji oblijepljenoj zlatnim tapetama pred ogledalom, u crnoj haljini, kose učvršćene crvenom vrpcom. Iza leđa joj je Prišao James, zlobno se smiješeći, gladeći je po ramenima, šapćući joj, a ona je na licu imala izraz kao da joj je pomalo mučno…
„L-Lachrimae!“ Kriknuo je, a ja sam prekinuo kletvu. Marco je ležao na granitnom tlu, trzajući se, jecajući.
„Lachrimae“, dahnuo sam. Znao sam za taj dvorac. Čitao sam o njemu. Nalazi se blizu grada, na jednom brdu. Navodno je uklet, ali nisu ga rušili zbog njegove iznimne ljepote. Nitko nije živio u njemu sve od jedne plemićke obitelji koju su pronašli mrtvu unutra. Ta ubojstva nikad nisu razjasnili.
„Da nisi ni pomislio“ zarežao je Michael, stvorivši se preda mnom, zažarenih očiju, stišćući svoju četvrtastu čeljust.
„Moram pokušati“, rekao sam više sebi nego njemu, „moram je pokušati spasiti.“
„Mi idemo s tobom!“ javila je Amy, stajući uz Michaela.
„Ne, neću vam dopustiti da ponovno riskirate svoje živote. Nećete…“ zastao sam. Iza sebe sam začuo gromko režanje. Munjevito sam se okrenuo, upravo na vrijeme da vidim Marcovu siluetu kako skače na mene, njegovi savršeni prsni i trbušni mišići su se napeli u skoku, planirajući moju smrt.
A onda sam primijetio njegovu boju. Bio je sivkast, pepeljast, kao da je izrađen od pijeska. Njegove su oči izgubile svoj grimizni sjaj; zamijenila ih je siva boja. Iz grla mu se oteo još jedan promukli krik, a onda se razletio u oblaku pepela. Sitne su čestice lelujale u zraku, sve što je ostalo od Marca, a onda sam se ogledao oko sebe – i ugledao Erica kako stoji pet metara dalje, ispružene ruke i smrknuta pogleda.
Znao sam da im ne mogu pobjeći ako počnem bježati, a ako nestanem u plamenima, već će me nekako izvući iz njih prije no što nestanem u njima. Bespomoćno sam gledao njihova odlučna lica, lica vampira, lica mojih prijatelja – lica moje obitelji. Željeli su me zaštititi, ali ja sam morao spasiti Annu. Prisjetio sam se nečeg što mi je Amy spomenula u našem prvom razgovoru prije mnogo mjeseci. Vampirima sunčevo svijetlo oslabljuje osjetila. Dovoljno jako svijetlo bi ih moglo zaslijepiti na trenutak. Morao sam im pobjeći, ali ne ih i ozlijediti.
Još sam ih jednom obuhvatio pogledom, a onda kriknuo: „Solem!“
Svaki je kutak prostorije obasjala snažna, bijela svijetlost. Sakrila je Craneove od mene, onesposobivši ih barem na trenutak. Ne oklijevajući, dopustio sam da mi tijelo obuhvate plameni jezici, ližući moje obrise, pretvarajući se u lomaču, odnoseći me daleko od svijetla, na tamnu stazu što se prostirala preda mnom, ravno smrti u zagrljaj.
Post je objavljen 11.05.2008. u 12:43 sati.