NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Romano Bolković

U trećem članku knjige Let the People Think, Bertranda Russella, naslovljenom Free Thought and Official Propaganda, autor predlaže da se u osnovnim školama uči vještina čitanja novina s nepovjerenjem. Neposredna je zadaća ove oprezne pedagogije obrazložiti djeci da je u novinama više ili manje sve neistina. Cinični skepticizam koji iz takvog učenja slijedi imunizirat će mladež na zavodljiv idealizam pokvarenjaka. Predložena metodika nastave nije manje efektna: prividno, sugerira se komparativna povijest; uistinu, riječ je o nagovoru na pogled s motrišta Drugog: zamislite na tren turskog veleposlanika kako u crvenoj pospanosti baršuna lože HNK prati operu 'Nikola Šubić Zrinski' i već shvaćate što Žižek misli pod „pogledom iskosa“.
Medijska ontologija uči da ono čega u medijima nema – ne postoji. Medijska gnoseologija, da je nešto istinito samo zato jer je medijski objavljeno: ljudi „misle da se neki događaj zbio zato što je tiskan krupnim crnim slovima“, reći će Borges.
Za medijske senzualiste - koji naučavaju da ničeg nema u svijesti čega prije nije bilo u medijima – konkretna stvarnost, bila ona društvena, kulturna ili politička, po sebi ne postoji; stvarnost je tek medijski posredovan privid. Konzekventno, cjelokupna se dinamika društvenoga života izvodi ne iz nekog temeljnog konflikta u realnosti, niti iz sukoba stvarnosti i ideja, nego se socijalni antagonizam pomiče na razinu reprezentacije, kako pokazuje Buden. Umjesto događaja opis, umjesto činjenica tumačenje, umjesto slobodnog mišljenja službena verzija… ukratko: ovdje imamo posla sa stvarnošću u čijem je središtu ideološka fantazija: ona naime koja zna da je totalitarna medijska iluzija neostvariva, pa unaprijed kao metodološku pretpostavku i opravdanje svoga neuspjeha uračunava unutrašnjeg neprijatelja. Taj famozni mangup u našim redovima, Russellov je cinični skeptik, onaj koji zna da ono čega u medijima nema ne samo da postoji, već zapravo jedino uistinu jest - ono izostavljeno, ono prešućeno, ono zataškano, uglavnom je istina. Praznovjerje koje nas navodi da objavljeno eo ipso doživimo kao istinito, plod je našeg antropološkog optimizma ili kućnog odgoja: mediji ne lažu baš kao što političari nastoje oko općeg dobra; vjera u ljude, tu prirodnu aberaciju, dirljivo je nepokolebljiva.
Ali, što ako ima zla na svijetu? Što ako u medijima nečeg nema upravo zato jer je prešućeno istina? I što ako je objavljeno objavljeno samo zato da zastre pogled na istinu? Što, napokon, ako je sve upravo suprotno od onog što nam se na prvi pogled čini: ako je naš svijet mundus inversus, ako pojava ne odgovara istini, ako je istina medija tek ideološki privid – partikularni interes koji se izdaje za univerzalnu istinu?
Pitajući se: Cui bono?, u čiju se korist dakle u hrvatskim medijima prešućuje – čega nema u medijima, ne postoji – ili laže - zlorabeći predrasudu javnosti da je sam čin objavljivanja jamstvo istinitosti objavljenog – pogledajmo na dva primjera čega to u hrvatskim medijima nema, a trebalo bi biti, a čega ima, samo zato da prikrije istina. Prvi se primjer tiče vlasti, a drugi novca: u prvome je riječ o tome tko zapravo vlada Hrvatskom od obnove državnosti do danas, a u drugome o financijskoj kabali koja tu vlast opslužuje i uz nju profitira.

U razgovoru sa Stjepanom Mesićem, 19. travnja 1999. godine, u emisiji „2U9“ upitao sam budućeg predsjednika kako tumači činjenicu da je Prvi opći sabor HDZ-a održan pod patronatom tadašnje jugoslavenske tajne policije, tj. kako je moguće da jugoslavenska tajna policija ne samo tolerira, nego i kontrolira skup koji je usmjeren jedino k rušenju Jugoslavije?
Iz Mesićevog odgovora nisam ništa mogao doznati, no saznao sam gdje se moram raspitati.
O famoznoj pozadini cijele pripreme izdavanja putovnica emigraciji koja je sletjela na Pleso, u kojem je uz Službu državne sigurnosti sudjelovao i tadašnji SUP, recimo za sada ovoliko:
Šef SUP-ovog Odjela za javni red i mir, osiguranje i izvanredne mjere, Vjeko Brajović, u siječnju 1990. godine prima u uredu cijeli niz HDZ-ovih predstavnika: Ćiru Grubišića, Vicu Vukojevića, Pericu Jurića, Stipu Mesića. Brajovića kao pregovarača ovlastio je Mato Lisičak, tadašnji v.d.sekretara gradskog SUP-a, a kasniji načelnik sektora upravnih poslova u MUP-u.
No, iako se sve radilo sub rosa, diskretno i primjereno pravilniku službe, SDS je znao što Brajović radi i koga u svojoj kancelariji prima. Tadašnji načelnik centra Službe državne sigurnosti, Franc Vugrinec - ubrzo Reljićev mentor u SUZUP-u - neke je kasnije nujne večeri Brajoviću priznao da su ga cijelo vrijeme imali na oku, da su znali što radi i s kim razgovara, jer da ga je cijelo to vrijeme Vugrincu denuncirao načelnik dežurne službe gradskog SUP-a, Mate Laušić, kasniji zapovjednik Vojne policije i general u mirovini. Tu napuštamo SUP i uspinjemo se s gradske na republičku razinu SDS-a: do Josipa Perkovića, koji je u to vrijeme najizravnije bio zadužen za hrvatsku emigraciju - kao načelnik II. Odjela republičkog SDS-a, kao pomoćnik ministra i kao podsekretar za državnu sigurnost u prošlom sustavu, koji je emigraciju znao kao svoj džep. Perković je, naravno, imao sasvim apartne kontakte od Brajovića: da budem precizan, Brajović nikako nije morao znati što Perković radi, jer pri svemu tome nije se tu radilo tek o pitanju ranga, nego i vrste djelatnosti: Perković se izravno bavio emigracijom kao svojom osnovnom preokupacijom, a Brajović javnim redom, imajući pod svojim je nadleštvom kao koordinator, ali u nekom smislu i kao nadređeni, i stanice milicije. Na ovom mjestu možemo se poslužiti i elipsom, jer Vjeko Brajović kasnije će postati državni tajnik u MUP-u, a Josip Perković do danas će ostati hrvatski Hoover. U brbljavoj afaziji hrvatskoga tiska, o toj vrtoglavoj činjenici i značenju koje ona pridaje hrvatskoj demokraciji, nećete naći niti slova. Nacional-komunističku nagodbu nitko ne spominje: ona se u Hrvatskoj od izbora do izbora naziva antagonizam crvenih i crnih. Vesna Pusić misli da je riječ o povratku povijesti. Ja pak tvrdim da se radi o temeljnoj ideološkoj fantazmi koja konstituira hrvatsku stvarnost, falsificirajući bitno proturječje hrvatskoga društva: konflikt pljačkaša i opljačkanih.

Drugi je primjer paslika prvog: ne govori o političkoj moći i prešućivanju, nego o financijama i blebetanju.
U svibnju 2010. Berliner Zeitung piše kako su informacije o koruškoj banci Hypo Group Alpe Adria u Hrvatskoj morale zanimati njemačku tajnu službu, budući da je HGAA bila smatrana bankom "hrvatske elite", koja je poslovala s "često kriminalom zarađenim novcem" domaćih oligarha. U teksu se navodi da je jedan od glavnih doušnika BND-a u Hrvatskoj bio bivši obavještajni šef Franjo Turek. Ovdje je irelevantno je li to Turek bio ili nije; važna je formulacija: elita i oligarsi.
28. ožujka 2007., na blogu Vaseljena objavljeno je niz pitanja veznih uz majku svih hrvatskih afera, aferu Hypo; evo nekih:
• Kako to da u Hrvatskoj vlada embargo na informacije vezane uz Hypo banku?
• Kako je u Hrvatskoj nastao portfelj vrijedan 1,5 milijardi eura?
• Koja je uloga hrvatske politike, bez obzira na koju se državnu nomenklaturu mislilo, u stvaranju toga portfelja? Koja je pri tome uloga ovdašnjih 'dvorskih' stečajnih upravitelja?
• Postoje li i kakve su poslovne veze pojedinih hrvatskih političara s Hypo bankom i njenim tvrtkama-kćerima?
• Zašto se tvrtka Hypo Consultants prodaje u tišini i velikoj žurbi?
• Očito je da su vodeći hrvatski političari izravno poslovali s Hypo bankom. Zašto baš s Hypo bankom? Je li Hypo banka neka vrst banke hrvatske političke elite, njen servis? Ili je Hypo banka hrvatska državna banka, banka nastala djelomično i novcem prikupljanim devedesetih, koji se sada isplaćuje u projekte i u korist nove hrvatske oligarhije?
Očito je da je hrvatski informator njemačke obavještajne službe čitao Vaseljenu: formulacije su izravno preuzete iz postova koji su na tu temu na tom blogu objavljeni. Ako je tome već tako, a jest, ako dakle svijet već odavno zna ono što je i u nas javna tajna, kako je moguće da hrvatski mediji ne govore niti jednu jedinu relevantnu riječ o aferi Hypo? Bi li već kraći tekst o prodaji Hypo Consultantsa za sobom u sunovrat povukao protagoniste hrvatske državne politike protekla dva desetljeća? Za vatrometa nitko ne gleda zvijezde: je li u tom smislu suđenje Sanaderu za Hypo samo spin, odvraćanje pozornosti od istinskih aktera afere, hrvatske političke i financijske elite, koju je teže skinuti s vlasti nego dijete s trešnje? Stotine i tisuće stranica objavljenih proteklih mjeseci o Sanaderu imaju tu bitnu funkciju: bukom prešutjeti istinu o Hypou. Blebetati da se ne bi (pro)govorilo.

O nadzornicima se informacija šuti upravo zato da se na pitanja poput citiranih ne odgovori, mada odgovor stane u rečenicu, dvije: chorus-line afere Hypo interesna je struktura proistekle iz bivšeg režima, koja je Hrvatsku shvatila kao Noinu arku tranzicije: kapital bivše države preuzeli su najpovjerljiviji ljudi bivšeg poretka - koji su već držali u svojim rukama novac, banke i vanjsku trgovinu, Genex, Inex ili Astru - izravno ili posredno oslonjeni na službu državne sigurnosti. Elitizam hrvatske oligarhije - tih underground overlords - epifenomen je nužde zatvaranja ovog kružoka u svoje nedostupne arkane, budući da bi razotkriti njihovu prošlost u isti mah značilo osporiti im budućnost. Elita koja vlada Hrvatskom od obnove njene državnosti do danas odlučuje tko je in a tko out, tko mora a tko nikako ne smije socijalno avanzirati apart od posebnih znanja, sposobnosti ili talenta. Stoga u Hrvatskoj nije moguće govoriti čak ni o etatističkom kapitalizmu: ovdje je riječ o "kapitalizmu" posve posredovanom partikularnom političkom voljom oligarhije. Naravno, izravna je posljedica ove situacije nejednakost šansi građana Hrvatske, kao i notorna suspenzija demokracije. Mala je to cijena za izborenu samostalnost i živu glavu na ramenima, zar ne? Prvo je poklon crnima, drugo crvenima. A o njima se jedino i radi, sudeći po hrvatskim novinama.

Ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog tako glupe istine uz pomoć koje možete lagati do kraja svijeta, ili mandata, naučite novine čitati s nepovjerenjem.
Ta, i Russellova djeca već znaju da je u njima manje-više sve neistina.
Ako vam se ova istina čini kao neistina, jer je i sama dio novinskoga teksta, ne krivite mene, nego Russella: to je njegov, a ne moj paradoks.