NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Julien Freund

Bio sam prijatelja Carla Schmitta i držim to čašću. Doduše, nismo bili istog podrijetla (ja potječem iz Pokreta otpora, socijalizma i sindikalizma) i između nas su postojale razlike u mišljenju u više točaka, koje je Schmitt uostalom potvrdio u svojim posljednjim spisima. Odmah smo bili jedinstveni u jednoj točki, nosivom stupu svakog istraživanja u području politike: istraživanje je moguće samo na temelju golemoga povijesnog iskustva. Iz njega su isključeni utopija i ideologija. Razumije se, doduše, da istraživanje konkretne i svrhovite političke djelatnosti mora uzeti u obzir značenje utopijske i socijalističke misli kao pobude i smjera zbivanja. Čini se, naime, i smiješnim isključiti utopiju i ideologiju iz prosudbe političkih postupaka marksističkih, socijalističkih, fašističkih i liberalnih upravljača, koji upravo na temelju svojih uvjerenja teže promijeniti društvo uopće, ili jedno društvo posebno. Naprotiv, mora se istraživati politički fenomen na temelju utopije ili ideologije. Utopiji primjerena politika ustrajava na razini snova, nepostojanja; i ideologiji primjerena politika je pristrana. To znači da je vođena na ograničen način, na temelju apriornih postavka što unaprijed ograničavaju golema područja zbiljskog vođenja politike.

Kako se uopće može istraživati svaki konkretan oblik danog fenomena? Schmitt je to pitanje razjasnio u predgovoru novopriređenog izdanja djela Der Begriff des Politischen (Pojam političkoga, 1963): ''Neovisno o tome, povjesničar za kojega povijest nije samo prošlost vodit će računa i o konkretno sadanjem izazovu našeg razmatranja političkoga; naime, o zamršenom međustanju klasičnih i revolucionarnih pravnih pojmova, i neće pogrešno razumjeti smisao našega odgovora na taj izazov''. U tom smislu Schmitt je zauzeo u povijesti političke misli istaknuto mjesto. Doduše, nije bio prvi koji je istraživao politiku, ali njegove su metode nove. Do sada (pritom se ograničavamo na dva posljednja stoljeća) bila su obavljena istraživanja liberalnih tendencija (primjerice Dahlmannova Politika), nacionalističkih (primjerice Treitschkeova Politika), potom hegelijanskih, socijalističkih, marksističkih, monarhističkih i drugih. Njima usuprot, Schmitt se ne bavi načinom političke igre, nego isticanjem ''kriterija političkog'' koji bi mogli biti odgovarajući orijentiri vladama i strukturama političkih jedinica (imperijalnih, feudalnih, etatističkih ili drugih). Na ovo pitanje ne može odgovoriti ni pravnik (kao što je to s mnogobrojnim ''znanostima o državi'') pa ni povjesničar, sociolog, teolog ili moralist, nego samo oštrovidni promatrač povijesnog i egzistencijalnog trajanja političkog fenomena. Pritom ne smijemo zaboraviti da je Schmitt slušao predavanja F. van Kalkena, pisca knjige Politika kao znanost, i Maxa Webera, koji su, obojica, u tom smjeru izveli pionirske podvige.

Schmitt je bio vrlo daleko od utvrđivanja ispravne, ugledne, autentične politike i postavljanja svojih analiza kao oružja u međudržavnim sukobima ili pak podupiranja bilo koje političke partije. To u svakom slučaju ne treba značiti da nije pokušao neposredno ući u politički boj, ali predmet koji je u općim crtama predočio u svom Pojmu političkog posve je fenomenologijski: obilježen je povijesno točnim i pojmovno prepoznatljivim mjerilom bitka političkog.

Oznake razlikovanja prijatelj/neprijatelj osporene su iz moralnih, religioznih, humanističkih li, jednostavno, iz profesionalno-političkih razloga. Ti prigovori ostaju ipak (usporedi sa Schmittovim postavljanjem pitanja!) neprikladnim i istodobno ispraznim sve dok se ne dokaže da politika nije nepromjenljivo podčinjena kriterijima povijesnog iskustva, doduše izvan utopijskih i ideologijskih sanjarenja.

Carl Schmitt danas je nedvojbeno zasnovao školu, ostvario je proboj u dosadanji način istraživanja politike. Filozofiju je donekle oslobodio okova pristranosti i predrasuda, koji su je čak i u posve filozofijskom smislu obremenjivali. Istodobno se nadovezao na aristotelovsku i makijavelističku tradiciju; znači, na pozitivnu analizu političkoga. Ne smijemo zamijeniti makijavelističku tradiciju makijavelističkim metodama vladanja, ma koliko to bilo moguće. Schmitt je čak objasnio da Machiavelli, ukoliko je doista bio makijavelist, ne bi napisao djelo koje znamo, nego jedna udžbenik ''znanosti o političkom moralu'' da bi čitatelje opčinio i napravio budalama.

Možda nema ništa štetnijega od izljeva humanizma s kraja Drugoga svjetskog rata. Jedan od prvih razgovora što sam ga imao sa Schmittom odnosio se na Nürnberške procese. Naše ocjene bile su gotovo identične: kobna politička pogreška učinjena u ime moralizatorske, navodno mirne savjesti. Na to pitanje, o kojemu sam se izjasnio drugdje, neću se ovdje vraćati. Doista, pristaše ''morala po svaku cijenu'' u suvremenim uvjetima zadržat će prednost nad svakom oštroumnom analizom koju mogu prikazati kao perverznu i neljudsku. Živimo u režimu uzurpacije morala u korist jedne posebne politike koja glasi: doživljavamo kako zbiljske ideje etike bivaju izopačene.

Carl Schmitt ispovijeda u II. glavi knjige o svom životu svoje ranije političke veze. U 1934. godini bavio se nacionalsocijalizmom – na vlastiti rizik. No moramo priznati da je iz takva držanja znao izvući zaključke, jer se dostojanstveno i u diskreciji povukao u osamu Plettenburga. A budući da sam ja donio protivnu političku odluku, izgleda mi poštenije njegovo držanje negoli drugih intelektualaca (kao Sartrea ili Merleau-Pontyja) koji su nam, nakon što je pogibao minula, u ime Pokreta otpora držali moralnu lekciju. Iz tog vremena potječe moj prezir neutemeljenog i rizika oslobođenog moralizatorstva intelektualaca. Carl Schmitt iskoristio je svoju dugu osamu tako što se odrekao svake intelektualne hajke i što je širio krug svojih pogleda na čitav svijet i njegov poredak. Ranije se uglavnom trsio produbiti i rasvijetliti pojmove poput diktatura, parlamentarizam, suverenitet, odlučivanje, politička romantika ili politička teologija. Potom se bavio prostornom podjelom politike. Ta nova razmišljanja pokazala su se koliko dalekovidnima toliko i opominjujućima. Upravo sada doživljavamo jasnu dosljednost njegovih tada teorijski razloženih strahovanja. Ograničit ću se na dva primjera.

Njegovo nastojanje odnosi se uglavnom na širenje utjecaja jus publicum Europaeum (javnog europskog prava); posebno se to izražava u temeljnom djelu Der Nomos der Erde (Zakon zemlje). Osnovna ideja međunarodnog prava počiva na priznanju ravnopravnog suvereniteta pojedinačnih država. Drugim riječima, priznato je svakom neprijatelju da se bori za pravednu stvar – da je rat koji vodi pravedan. Samo je sreća oružja odlučivala sukob. Otuda je bilo moguće i obuzdavanje rata u određenim granicama i sklapanje mirovnih sporazuma što su odnosima davali pravni oblik. Schmitt se bojao da živimo u vrijeme uništavanja jus publicum Europaeum, a jedan od prvih izražaja takva tijeka stvari je Nürnberški proces. Sam sebe držao je posljednjim teoretikom međunarodnog prava. I zbilja, čovjek ne treba biti velikim znanstvenikom pa ustvrditi kako su Schmittova strahovanja bila utemeljena. Mirovni ugovori, ako takvih uopće ima, čim su zaključeni, zaobilaženi su i kršeni. Posebice to vrijedi za druge međunarodne sporazume. Čitav sustav političke ravnoteže, osnova međunarodnog prava, bio je dio po dio napuštan – to je razviće što su ga Europljani čak i poticali.

Drugi primjer odnosi se na kriminaliziranje rata, što je proturječilo iusta causa (pravednom razlogu) europskoga državnog prava. Ne bez razloga pisao je Schmitt Theorie des Partisanen (Teorija partizana), gdje se između ostalog čita: ''Moderni partizan ne očekuje od neprijatelja ni pravdu ni milost. Napustio je konvencionalno neprijateljstvo obuzdanog i ograničenog rata, i uputio se u područje drugog, zbiljskog neprijateljstva, koje terorom i protuterorom raste do uništenja''. Kriminalizacija rata može voditi samo kriminalizaciji mira. I u tom smislu potvrdile su se, na žalost, Schmittove bojazni. Jer mi sada živimo u kontekstu ratnog mira. Pacifizam u ovim uvjetima samo je moralizatorsko bježanje u velike riječi, kako se ne bi priznalo sadanje stanje i na odgovarajući način djelovalo.

Često sam čuo da su Schmittu predbacivali ako ne nemoral, a ono stanovitu odsutnost morala. Ne mislim da se moral može uključiti u kategoriju imperativa. Etika, naime, ne oblikuje poseban način života, uz utjecaje političkih, gospodarskih, znanstvenih ili umjetničkih djelatnosti. Etika samo određuje način na koji ozbiljujemo sve svoje postupke, bez izuzeća. Tko sebi kaže: ''sada ću učiniti jedno moralno djelo?!'' Upravo svagdanji postupci moralna su mjerila i na temelju njih se odmjerava jesmo li ih i kako smo ih to valjano učinili.

Osobno, ne vjerujem u moralnu politiku jer politika mora ponajprije biti politička, a ne moralna. Tomu usuprot, vjerujem u moral politike, i taj se moral sastoji od ispunjenja zbiljske svrhe politike: obrane građana i sigurnosti države. Politički čovjek moralan je ne svojim programom, nebo načinom ozbiljenja odrednica politike. Dakle, postoji loša politika, koja umjesto obrane građana, njih baca u zatvore i gulage, čak i ako to navodno čini u nakani oslobađanja ljudskog roda u neodređenoj budućnosti. Paradoksi zaključaka Maxa Webera ostaju vječno aktualni: dobre namjere povlače sobom često zlokobne posljedice; usuprot ideji, djelovanje na temelju nje nailazi na otpore i samo uzrokuje nepredvidive teškoće. U ime obrane, upućivao je Schmitt našu pozornost na Hobbesa. Moralna politika koja zapostavlja obranu, izopačuje istodobno politiku i moral. Takvo stajalište Carla Schmitta pokazuje da je kod njega štovanja vrjednija etika negoli kod nepopravljivih moralista.

Preveo Mario Kopić