NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Text of President Barack Obama's inaugural address

Humanisti daltonisti

Nikola Petković

Sva sreća da »veličina« i planetarna »rasprostranjenost« jezika nemaju previše utjecaja na njegovo bogatstvo. Eto, tako je i jedan skromno svijetom raširen jezik, poput ovog našeg, hrvatskog, darežljiv i otvoren intelektualcima među nama kojima je za prosudbu trenutka neophodna dosjetka. Igra riječi omogućila je mnogima da u prvim trenucima (to su oni suzdržaniji među nama), ili čak u predvečerje 44. predsjedničke prisege na US Capitolu (ovo su pak naši vizionari), naciji objasne tko je to zapravo Barack Hussein Obama. Neki disjunkcijom (Obama ili obmana), a neki konjunkcijom (Obama je obmana), još jednom su pokazali gdje se, ne slučajno, nego po zasluzi, na svjetskoj intelektualnoj karti, nalaze.

Vjetar u leđa

Ne razlikujući se od Hrvata s kojima, a sve zbog ideje da intelektualcu to ne priliči, ne bi ni bevandu popili, naša šaka akademskih šamana ponavlja obrazac jednake ograničenosti. Jer, dok takozvanom »običnom«, »malome« Hrvatu činjenica da ni po čemu niti zna niti može znati hoćemo li uopće u EU ili nećemo, ne smeta da do u detalje zna do koje ćemo mjere u EU nagrabusiti, hrvatskome intelektualcu koji pojma nema tko je Obama, odakle dolazi, čemu se zapravo nada i kuda ide, ne smeta da već danas (unaprijed zna da je Obama promašaj). To da u prvome tjednu Obamina predsjedničkog mandata niti jedan hrvatski uglednik nije rekao ništa relevantno o novome predsjedniku, nažalost ne iznenađuje. Jer, naši pisci, naši intelektualci, naši arbitri elegancije, nisu komentatori, sačuvaj bože! Nije njihovo da komentiraju. Da reagiraju. Njihovo je da predviđaju. Ne trebaju oni znati što jest. Glavno je da znaju što će biti. Da proriču. A to što pritom nemaju pojma što je ovo tu i sada, o čemu se to sad i tu radi, ne da im ne smeta, nego to vide kao vjetar u leđa. Pa naravno, kakav je to prorok koji zna sadašnjost. Budućnost je njegova branša. Naši su intelektualci vizionari i proroci, provincijalni šamani globalnih pretenzija, a ne neki analitičari nečega što leži pred njima. Zato je Amerika dala Noama Chomskog, Cornella Westa, bell hooks, Akeela Bilgramija, Richarda Rortya, Guillerma Gomena Penu... a ovo našega jada polučilo je Veliko Bezglavo Nešto što se u različitim epohama i u različitim disciplinama bilo mašte bilo inačica znanosti, zove ovako ili onako. Nije važno kako se taj naš ovakav hrvatski Genij u kojoj epohi zove: važno je da unutar Hrvatske on o svijetu očekivano zna sve, dok izvan Hrvatske svijet o njemu, isto tako očekivano, ne zna ništa.

Instant teze

Kada se autore novokomponarinih misli i proročanstava o Obami posloži svašta se tu može čuti. Neki od njih tvrde kako je Obama obmana, dok drugi vrijeme nove američke odgovornosti temelje na fascinantno iščašenoj tezi da se u izboru Obame ne radi o rasi općenito, niti o boji njegove kože pojedinačno. Obmanute Obamom i Obamom banute u javnost, dakle prve, nije vrijedno ni spominjati. Prijeđimo stoga na humaniste-daltoniste. Ovakve instant teze koje minoriziraju ulogu i učinak rase u konkretnoj odluci američkog naroda da uposli crnca za predsjednika ukazuju na elementarno nepoznavanje ne samo rasne problematike u Americi nego i na nepoznavanje rasne problematike uopće, kao i na zjapeću prazninu u poznavanju američkoga društva u cjelini. Ukazuju na rupu u poznavanju američke povijesti. One povijesti čije su dinamike omogućile ovu povijest koju Amerikanci danas i tu, pred očima Amerike i svijeta, prekrajaju i stvaraju. No, to naše umnike naravno ne zaustavlja da u intelektualno sponzoriranim prostorima nižu slike o nečemu što su, iz razloga na koje su navikli, propustili razumjeti.
I dok čovjek čija bijela majka pripada obitelji robovlasnika i čije rodoslovlje seže sve do Thomasa Jeffersona, predsjednik Barack Obama koji o sebi govori i kao o »čovjeku čiji crni otac prije manje od 60 godina nije mogao biti poslužen u lokalnome restoranu«, hrvatski Obamazofi ponavljaju kako njegov izbor nema nikakve veze s rasom. Zašto, osim evidentne paušalnosti i tijesnog prostora uvida u predmet koji očito ne sputava u volontiranju informacija, je tomu tako? Valjda zbog toga što Obama gotovo nikad u svojoj kampanji nije eksplicitno spomenuo boju vlastite kože. I nije. Ali na činjenici da Obama nije verbalizirao svoju boju graditi pretpostavku da je ona u ovom prijelomnom trenutku za Ameriku i svijet nevažna, ishitreno je i pogrešno. Pitanje koje se i amateru poznavatelju američkog društva nameće je: treba li prvi crni američki predsjednik vikati da je crn? Pa to svaki bijelac (pa i Hrvat) vidi. I upravo je paradoks crne nevidljivosti u društvu o kojoj pišu W. E. B. Du Bois, James Baldwin, Bell Hooks, Ralph Ellison, Cornel West... ta što je ona vidljiva na prvi pogled. I upravo njezina vidljivost njezina vlasnika čini nevidljivim u društvu koje za sebe misli da samo ono zaslužuje da bude osvijetljeno i javno, i gura ga na marginu, u skriveni svijet crnila, u geto, u project housing, u sportske arene, u zatvor, na vreli pijesak Iraka...

Pod lupom hrvatske inteligencije

Pragmatičan kakav jeste, taj nježni vizionar iz Illinoisa, da je kojim slučajem znao da će biti pod lupom hrvatske inteligencije, možda bi se o sebi i izjasnio kao o crncu. Da ne bude zabune. A ovako, budući da je kampanju vodio u multirasnoj, mutlikulturnoj, još uvijek neoprostivo rasno podijeljenoj Americi, mislio je (daleko od očiju pametnih Hrvata) da je dosta to što je na dan prisege svojim crnim nogama stajao na stepenicama Capitola kojega su gradili i crni robovi, pa da i nevježe shvate da se ipak radi o boji. Da je dosta obojena činjenica da Obama drži crni dlan na Bibliji koju je posljednju dodakla predsjednička ruka Abrahama Lincolna, čovjeka koji je, uvidjevši da je nacija najpovezanija kada se čini da je jaz između njezinih polova nepremostiv, ukinuo ropstvo. Kako duboko i koliko daleko vidi netko kome rečenica: »svi su ljudi stvoreni jednaki« zvuči isto iz usta Thomasa Jeffersona i Baracka Obame? Netko tko je uvjeren da kada nju izgovori crnac na službenome vrhu svijeta, da ona nema ništa s rasom. To što su se izvjestiteljima New York Timesa obraćali veterani u kolicima, tinejdžeri oboružani Iphonima i Ipodima, ne obazirući se na niske temperature, ponavljajući kako su morali doći na lice mjesta i osobno vidjeti da Amerika zaista zapošljava crnog predsjednika - vidjeti to njihovim očima, pa makar i s milje udaljenosti, da bi u to povjerovali... to u nas one u njih upućen, upućuje na to da to nema ništa s rasom!?
Crni predsjednik Amerike, Barack Obama, demokratski je izabran u društvu u kojemu su dandanas njegovi liberali uvjereni da crnce u društvo i kulturu treba uključiti, dok su konzervativci uvjerenja da bi se crnci trebali naučiti ponašati i zaslužiti povjerenje bijele Amerike na putu k prihvaćanju. Obama je postao predsjednik nacije čiji ogroman dio glasačkog tijela na crnce ne gleda kao na integralni, konstitutivni dio teksture američkog društva, nego kao na »druge« koji tek moraju zaslužiti da ih se uključi u njihov (bijeli) način života, u njihov (bijeli) sustav vrijednosti. Činjenica da je Obama izabran i da je preuzeo dužnost predsjednika govori da je, iako rasno podijeljeno, američko društvo itekako otvoreno za promjene. Da se radi o zreloj demokraciji koja se ne libi rekonfrigurirati i svoje sutra graditi na globalno razasutim krhotinama i gelerima grešaka. A naš nacionalni daltonizam, naša intelektualna insularnost, naša nespremnost da pred lice nacije, kao i pred niz naših lica, postavimo globalno ogledalo, ne da nas ne smeta. Ona nas, dapače, osnažuje: čim manje o svijetu znamo, glasnije se u prozore svijeta glasamo. Čim nam je danas manje poznato, naša nam proročanstva zvuče vječnijima. Na sreću, u ovom slučaju, »naš« se glas ne čuje dalje od granice »naše« imaginacije, »našega« uma... drugim riječima, ne prelazi međe »našega«, isključivo zahvaljujući »nama«, skučena svijeta.



MOĆAN POČETAK MANDATA

Davor Butković

I u inauguracijskom govoru i u prvim svojim potezima Obama je pokazao brutalnu snagu, hrabrost, smisao za realnost i savršenu kontrolu. Osim u trenutku polaganja zakletve

Tijekom svog osamnaestminutnog inauguracijskog govora Barack Obama podsjetio me na Mohammeda Alija iz njegovih najboljih godina i najvećih mečeva. Obama je djelovao moćno, suvereno, uvjerljivo i perfketno kontrolirano. Djelovao je kao čovjek pred najvećim zadatkom na svijetu, koji ima stotine milijuna navijača i koji je posve siguran da ih neće razočarati.

Inauguracijski nastup predsjednika Obame bio je jedan od najuvjerljivijih, najozbiljnijih i najfascinantnijih političkih govora koje sam dosad vidio; riječ je o govoru koji je postavio nove, više standarde u političkoj komunikaciji, i koji je jasno pokazao da Barack Obama posjeduje supstancu povijesno velikog političkog vođe, a ne tek briljantan smisao za marketing, kao što mu se često predbacuje.

Obamin je govor sadržavao cijeli niz značajnih elemenata, od kojih su neki bili očekivani, dok su se drugi doimali gotovo neprikladni za slavljeničke okolnosti: no, očito je da novi američki predsjednik inauguraciju nije shvatio kao proslavu, nego kao priliku da najširi krug ljudi na najsugestivniji mogući način još više pridobije za svoju politiku.

Mala cijena za bolji imidž

Obamin je govor bio očekivano hrabar: on je, kao američki predsjednik, rekao svojim građanima da je Amerika kadra prihvatiti i pobijediti sadašnje izazove te je podsjetio - u vrijeme kada se užasno naivno govori o padu Amerike - kako su Sjedinjene Države i dalje najmoćnija zemlja na svijetu.
Obamin se govor, opet očekivano, oslanjao na glavne američke vrijednosti. Barack Obama nesumnjivo jest ideolog. Pitanja ljudskih prava, demokracije i slobode, kao temeljnih elemenata “američkog sna”, stalno se provlače i često snažno naglašavaju u većini njegovih značajnih obraćanja javnosti. Povratak na glavne američke ideale zapravo je baza za Obaminu “obnovljenu Ameriku”, i za pridobivanje na američku stranu svih onih dijelova svijeta koje je Bushova administracija uspjela antagonizirati.

Budući da veći dio svijeta jest euforično dočekao Obamin ulazak u Bijelu kuću, ta se strategija već počela isplaćivati.

Nadalje, predsjednik Obama u svom je nastupu bio krajnje realan, i kada je opisivao stanje američke privrede, i kada je govorio o američkim vanjskopolitičkim problemima. S obzirom na katastrofalnu gospodarsku situaciju u Sjedinjenim Državama, i taj je element njegova inauguracijskog obraćanja Americi i svijetu bio očekivan.

Ono što se, međutim, nije očekivalo jest gotovo brutalni Obamin antipopulizam.

U Obaminu govoru, kao ni u njegovim gestama, nije bilo baš ništa sentimentalno. Barack Obama nije podilazio niti jednom segmentu svojih birača, niti je dao bilo koje obećanje za koje bi se moglo reći da je nepromišljeno ili pretjerano.

Obama ni u jednom trenutku nije pokušavao zabavljati ili šarmirati publiku. Bio je, naprotiv, gotovo smrtno ozbiljan, kao da objavljuje ulazak u rat, a ne dolazak boljih vremena koja bi njegov izbor trebao simbolizirati i najaviti.

S druge strane, Obama ni u jednom trenutku nije potonuo u pesimizam, niti je pokušao tražiti izgovor za eventualne neuspjehe.

Takva razina političkog poštenja i kontrole posve je netipična za današnje svjetske lidere: Sarkozy, Brown, Berlusconi ili Merkel pokraj Obame djeluju kao grupa više ili manje neuspješnih i neozbiljnih demagoga, koji pripadaju danas već starom dobu, kada se političari nisu morali ponašati iskreno odgovorno prema biračima.

Obamina konkretnost drugi je, uz antipopulizam, najvažniji segment njegova prvog predsjedničkog govora.

Predsjednik Obama jasno je rekao što namjerava poduzeti u pojedinim sferama: bio je toliko konkretan da je, primjerice, u govoru, koji bi se obično trebao baviti samo velikim, zadnjim pitanjima i najvažnijim strategijama, čak stigao reći kako je američko zdravstvo preskupo i neefikasno.

Upravo je uvjerljiva isprepletenost ideala (“američkih vrijednosti”) i krajnje konkretnih detalja, stavljenih u hladno, maksimalno realno opisan politički kontekst, ono što je Obamin inauguracijski govor učinilo posve iznimnim, i što je novog američkog predsjednika predstavilo kao moćnog, suverenog političara s jasnim ciljevima, sa savršenom kontrolom i sa strahovito puno odlučnosti da te ciljeve provede.

Dodatnu težinu Obaminu prvom predsjedničkom govoru dale su njegove prve odluke.

Sama činjenica da je već drugi dan svog mandata donio odluku o zatvaranju Guantanama i da je zabranio torturu (iako su se sadašnji šef CIA-e i dio vojnog vrha otvoreno suprotstavili tim odlukama), pokazuje kako će Obama, za razliku od većine drugih političkih vođa, doista i provoditi ono što je obećao.

Naravno, predsjednik Obama i njegovi suradnici dovoljno su inteligentni da znaju kako zatvaranjem Guantanama i zabranom waterboardinga plaćaju jako malu cijenu za poboljšanje američkog imidža u svijetu, kao i za jačanje političkog položaja među svojim biračima, prije nego što će nova administracija morati početi donositi mnogo nepopularnije odluke. I, naravno, ne treba imati iluzija o tome da će CIA i dalje upotrebljavati sve moguće metode dobivanja informacija, samo vjerojatno ne na američkom tlu, i bez formalne potpore vlasti, kao u vrijeme Dicka Cheneyja koji je još nedavno, na CNN-u, opravdavao mučenje kao korisnu ispitivačku tehniku.

Zasad uskladio retoriku i postupke

U svakom slučaju, Barack Obama uspio je u samo 48 sati povezati velika obećanja i konkretne poteze, što je dodatno učvrstilo njegov uistinu superioran status i u svijetu, a osobito među američkim biračima.

Drugi pokazatelj njegove suverenosti, odlučnosti i preciznosti u donošenju političkih odluka vidjeli smo samo nekoliko sati nakon uredbe o zatvaranju Guantanama.

Naime, u kraćem govoru u State Departmentu, tijekom kojega je predstavio svoje izaslanike za Bliski istok (George Mitchell) te za Pakistan i Afganistan (Richard Holbrooke), predsjednik Obama transparentno je definirao svoje vanjskopolitičke prioritete.

Govoreći o Gazi, Obama je, naravno, napao Hamas, još jednom zajamčio sigurnost Izraelu, ali je netipično toplim riječima izrazio solidarnost s Palestincima te naglasio da palestinska i izraelska država moraju postojati jedna kraj druge.

Govoreći o Afganistanu i Pakistanu, Obama je, opet savršeno jasno, bez prostora za dvosmislenost, rekao kako će ondje Amerika tražiti veći angažman prijateljskih zemalja (znači li to, primjerice, da će Hrvatska morati povećati broj vojnika u Afganistanu?) te potvrdio da se američka taktika u Pakistanu neće bitno mijenjati.

S obzirom na to da su granična područja Pakistana glavna uporišta islamskog terorizma, Obama je, zapravo, kazao kako će i on, baš kao i Bush, bombardirati pojedine dijelove pakistanskog teritorija bude li to smatrao nužnim.

Barack Obama u prvim je danima svog mandata uistinu postavio nove etičke standarde ponašanja političara. Ti se standardi daju lako formulirati: politički vođa ne smije lagati, politički vođa ne smije podilaziti biračima, politički vođa ne smije biti nekompetentan, politički vođa ne smije ponižavati svoje protivnike.

Tih se pravila nije držao niti jedan od recentnih Obaminih prethodnika: Ronald Reagan bio je u mnogočemu nekompetentan, Bill Clinton bio je cinik koji često, ne samo u slučaju Levinsky, nije govorio istinu, George Bush često je ispadao ignorant, sklon poricanju stvarnih činjenica.

Razumije se, nažalost, da se u Hrvatskoj niti jedan politički vođa nikada nije ni pokušavao držati pravila koja se nalaze u samoj suštini bavljenja javnim dužnostima, a koje je novi američki predsjednik tako točno definirao.

Barack Obama zasad je uspio uskladiti retoriku s političkim postupcima: čini se, stoga, da bi fenomen Obama mogao jako, jako dugo trajati.



kuća meni, kuća tebi - BARAKA OBAMA

komentar kolumne Davora Butkovića na portalu Reci.hr

Cijeli ovaj tekst napisan je kao promičbeni letak u tradiciji prokušane suradnje američke ambasade u Zagrebu i Europapress holdinga, kao medijskog zvučnika i oglasne ploče američkih interesa u regiji. Kao što je „Globus“ devedesetih objavljivao tekstove pripremljene na Zrinjevcu tako i danas, no s kudikamo manje uspjeha, Butković servisira nasušne američke potrebe gomilom demagoških floskula.

Butković, koji nažalost od afere „Dragi Ivo“ ipak više nema kredibilitet neophodan za ovakve zahvate, i sam je izgubio vjeru u snagu svojih argumenata, pa je pokušava nadomjestiti zajapurenošću retorike: „Inauguracijski nastup predsjednika Obame bio je jedan od najuvjerljivijih, najozbiljnijih i najfascinantnijih političkih govora“ koje je Butković dosad vidio; „riječ je o govoru koji je postavio nove, više standarde u političkoj komunikaciji“, i konačno riječ je o govoru „koji je jasno pokazao da Barack Obama posjeduje supstancu povijesno velikog političkog vođe, a ne tek briljantan smisao za marketing, kao što mu se često predbacuje.“

Očito je da Butković nije ni vidio, a ni čuo odviše političkih govora, budući da su već govori Louis Farrakhana za Obamu nedostižan retorički uzor. Ali, na stranu taj Butkovićev hendikep, radije se zapitajmo zašto Davor Butković tako euforično „interpretira“ inauguracijisku adresu Baracka Obame?

„Povratak na glavne američke ideale zapravo je baza za Obaminu “obnovljenu Ameriku”, i za pridobivanje na američku stranu svih onih dijelova svijeta koje je Bushova administracija uspjela antagonizirati.“, kaže Butković. Da ne bi bilo sumnje, nešto niže, dolje, dodaje:“…plaćaju jako malu cijenu za poboljšanje američkog imidža u svijetu“.

Dakle, tu smo: izbor Baracka Obame kao prvog crnog predsjednika SAD briljantan je spin američkog politikog undergrounda, čiji overlords upravljaju tijekom stvari bez obzira na nomenklaturu, procjenjujući da je u vremenima najveće gospodarske krize od konca dvadesetih prošloga stoljeća pa do danas bilo naprosto neminovno pažnju javnosti preusmjeriti s istinskih uzroka krize, na utopijkog mesiju koji će je, nekim čudom, nadvladati.

U posvemašnjoj estradizaciji politike, u društvu spektakla kakvo je današnje, kad se politika sasvim povinovala medijskim zakonitostima, Amerika je proizvela sitauciju u kojoj američka nacija nije mogla nego još jednom podići spomenik vlastitoj taštini: birajući između žene i crnca, Amerikanci i nisu mogli ne izabrati povijesnu promjenu, sve da su umjesto Obame izabrali Hillary Clinton. Dodatno pripetavanje s dobrodušnim patriotom McCainom samo je pojačalo ovaj dojam: patriotizam starog kova odlazi u povijest, a nacija svoj egoizam iživljava na dobu primjereniji način – izabirući Afroamerikanca, Amerika je samoj sebi još jednom (do)kazala da je zemlja otvorenih mogućnosti, jer ako crnac može postati predsjednik SAD, onda je svakome u njoj sve moguće! U vremenu recesije, u vremenu posvemašnje krize i sloma osobnih i društvenih perspektiva, ovakva utopijska poruka samim izborom Obame za predsjednika Americi je najbolja utjeha.

Ali, Obama ima još jednu ulogu, onu koju kao loš propagandist, pišući o svojim nakanama, otkriva Butković: Amerikanci su zabrinuti za svoj image u svijetu, jer njihova vanjska politika u najizravnijoj je svezi s unutarnjom, sa životnim standardom Amerikanca kojemu Obama mora zajamčiti jednakost šansi koje su ozbiljno, i šanse i jednakost, ugrožene, pa budući da cijena galona benzina itekako ovisi o američkom imageu u svijetu, Amerika štetu, koju će tom istom svijetu neminovno nanijela neodogovornim špekulantskim hazardom Wall Streeta, kani kompenzirati ovim nevjerojatnim spinom: Amerika možda jest krivac za globalnu krizu kapitalizma, ali je istovremeno neiscrpan uzor demokracije, jer njen politički narod pokazuje povijesnu zrelost izborom prvoga crnca u povijesti za predsjednika SAD! SAD pri tome zaboravljaju da je ta činjenica zapravo – sramotna! Od otkrića Amerike prošlo je pola milenija, a tek je danas čovjek čija koža nije bijela američki predsjednik!

Butković svoju ulogu igra dakle revno: zadihano je izverglao ovu simulaciju analize govora koji je sastavio 27-godišnji mladac, i koji je Barack Obama pročitao s blesimetra blaženo ne razumjevši tri četvrt sadržaja toga govora, kao što dokazuje gaf s kvarom na blesimetru/teleprompteru u Bristolu: taj drugorazredni glumac blage veze nema o onome o čemu govori



i kad mu se ugasi telepromter priča gluposti na koje se čak i Bush smije. Nema to veze s crncima i bijelcima, nema to veze s republikancima i demokratima, to ima veze s istinom i laži američke demokracije: Barack Obama, protege kabale Brzezinskog, Sorosa i prijatelja, drugorazredna je marioneta, i ništa više. Butković će kliktati kako Obama, u govoru koji bi se inače trebao baviti najapstraktnijim strategijama, nalazi vremena i za zdravstvo. Koliko Barack Obama razumije elementarne probleme zdravstva, možemo se uvjeriti klikom na ponuđeni link.

Govor koji je napisao Jon Favreau ni po čemu nije poseban govor. Dapače, neumjesno je demagoški intoniran. Uostalom, zar drukčiji može i biti?

Ta, zar će Obama išta promijeniti?
Što bi Obama uopće mogao promijeniti, osim da i Pakistan uvuče u rat?!
Iz Iraka SAD za ovoga Obaminog mandata zasigurno neće izaći.
Kao što i Butković potvrđuje, Obama ni jednom jedinom riječju ne osuđuje Izraelski teror u Gazi.
Istovremeno, Obama je balaženo lišen elementarne svijesti o američkoj odgovornosti za krizu koju u svijetu izaziva ekonomija SAD-a: upravo nasuprot, njegov govor odiše gotovo nastranim patriotizmom, slaveći najprosperitetniju i najsnažniju naciju na svijetu. Nemajući odgovor ni na što, Obama zaziva napredak tehnologije koji bi imao pripomoći podizanju razine zdravstvene zaštite uz istovremeno sniženje troškova, što je posebno dirljiv moment Obamina govora.

Barack Obama u prvim je danima svog mandata uistinu postavio nove etičke standarde ponašanja političara, kaže Butković. „Ti se standardi daju lako formulirati: politički vođa ne smije lagati, politički vođa ne smije podilaziti biračima, politički vođa ne smije biti nekompetentan, politički vođa ne smije ponižavati svoje protivnike.“

Barack Obama laže, jer političar dnevno lažu. Barack Obama laže čak i u svojoj inauguralnoj adresi; recimo, obećanje koje glasi:“And we will transform our schools and colleges and universities to meet the demands of a new age”; naravno da SAD neće izvršiti nikakvu korijenitu reformu školstva kakva je u vidu tzv.Bolonje zadesila Hrvatsku, i jasno da je ova opaska isprazno obećanje da će američko školstvo slijediti izazove vremena. Zašto isprazno? A što bi se moglo primijeniti? Harvard će postai besplatan? The Ivy League će sadržavati neke druge univerzitete? Na Yaleu će se predavati neka nova povijest? Koješta: isprazne tričarije.

Barack Obama podilazi biračima: „As we consider the road that unfolds before us, we remember with humble gratitude those brave Americans who, at this very hour, patrol far-off deserts and distant mountains. They have something to tell us today, just as the fallen heroes who lie in Arlington whisper through the ages.” Kakav ljigavi američki nacionalizam! Bush odlazi izrazivši žaljenje zbog greške u procjeni Iračkog vojnog arsenala, jer da oružja za masovno uništenje nikada nije bilo, a Obama se prisjeća hrabrih Amerikanaca koji upravo patroliraju dalekim pustinjama i planinama! Pa što ih sutra ne vrati kući, kad oružja nije bilo?

Barack Obama je nekompetentan, kao što zorno pokazuje isječak iz Bristola.

Barack Obama doduše do danas nikoga još nije ponizio, ali ponižavao nije ni Bush jr., pa odlazi u tišini i u zaborav.



Text of President Barack Obama's inaugural address on Tuesday, as delivered.

OBAMA: My fellow citizens:

I stand here today humbled by the task before us, grateful for the trust you have bestowed, mindful of the sacrifices borne by our ancestors. I thank President Bush for his service to our nation, as well as the generosity and cooperation he has shown throughout this transition.

Forty-four Americans have now taken the presidential oath. The words have been spoken during rising tides of prosperity and the still waters of peace. Yet, every so often the oath is taken amidst gathering clouds and raging storms. At these moments, America has carried on not simply because of the skill or vision of those in high office, but because we the people have remained faithful to the ideals of our forebears, and true to our founding documents.

So it has been. So it must be with this generation of Americans.

That we are in the midst of crisis is now well understood. Our nation is at war, against a far-reaching network of violence and hatred. Our economy is badly weakened, a consequence of greed and irresponsibility on the part of some, but also our collective failure to make hard choices and prepare the nation for a new age. Homes have been lost; jobs shed; businesses shuttered. Our health care is too costly; our schools fail too many; and each day brings further evidence that the ways we use energy strengthen our adversaries and threaten our planet.

These are the indicators of crisis, subject to data and statistics. Less measurable but no less profound is a sapping of confidence across our land — a nagging fear that America's decline is inevitable, and that the next generation must lower its sights.

Today I say to you that the challenges we face are real. They are serious and they are many. They will not be met easily or in a short span of time. But know this, America — they will be met.

On this day, we gather because we have chosen hope over fear, unity of purpose over conflict and discord.

On this day, we come to proclaim an end to the petty grievances and false promises, the recriminations and worn out dogmas, that for far too long have strangled our politics.

We remain a young nation, but in the words of Scripture, the time has come to set aside childish things. The time has come to reaffirm our enduring spirit; to choose our better history; to carry forward that precious gift, that noble idea, passed on from generation to generation: the God-given promise that all are equal, all are free and all deserve a chance to pursue their full measure of happiness.

In reaffirming the greatness of our nation, we understand that greatness is never a given. It must be earned. Our journey has never been one of shortcuts or settling for less. It has not been the path for the faint-hearted — for those who prefer leisure over work, or seek only the pleasures of riches and fame. Rather, it has been the risk-takers, the doers, the makers of things — some celebrated but more often men and women obscure in their labor, who have carried us up the long, rugged path towards prosperity and freedom.

For us, they packed up their few worldly possessions and traveled across oceans in search of a new life.

For us, they toiled in sweatshops and settled the West; endured the lash of the whip and plowed the hard earth.

For us, they fought and died, in places like Concord and Gettysburg; Normandy and Khe Sanh.

Time and again these men and women struggled and sacrificed and worked till their hands were raw so that we might live a better life. They saw America as bigger than the sum of our individual ambitions; greater than all the differences of birth or wealth or faction.

This is the journey we continue today. We remain the most prosperous, powerful nation on Earth. Our workers are no less productive than when this crisis began. Our minds are no less inventive, our goods and services no less needed than they were last week or last month or last year. Our capacity remains undiminished. But our time of standing pat, of protecting narrow interests and putting off unpleasant decisions — that time has surely passed. Starting today, we must pick ourselves up, dust ourselves off, and begin again the work of remaking America.

For everywhere we look, there is work to be done. The state of the economy calls for action, bold and swift, and we will act — not only to create new jobs, but to lay a new foundation for growth. We will build the roads and bridges, the electric grids and digital lines that feed our commerce and bind us together. We will restore science to its rightful place, and wield technology's wonders to raise health care's quality and lower its cost. We will harness the sun and the winds and the soil to fuel our cars and run our factories. And we will transform our schools and colleges and universities to meet the demands of a new age. All this we can do. All this we will do.

Now, there are some who question the scale of our ambitions — who suggest that our system cannot tolerate too many big plans. Their memories are short. For they have forgotten what this country has already done; what free men and women can achieve when imagination is joined to common purpose, and necessity to courage.

What the cynics fail to understand is that the ground has shifted beneath them — that the stale political arguments that have consumed us for so long no longer apply. The question we ask today is not whether our government is too big or too small, but whether it works — whether it helps families find jobs at a decent wage, care they can afford, a retirement that is dignified. Where the answer is yes, we intend to move forward. Where the answer is no, programs will end. Those of us who manage the public's dollars will be held to account — to spend wisely, reform bad habits, and do our business in the light of day — because only then can we restore the vital trust between a people and their government.

Nor is the question before us whether the market is a force for good or ill. Its power to generate wealth and expand freedom is unmatched, but this crisis has reminded us that without a watchful eye, the market can spin out of control — and that a nation cannot prosper long when it favors only the prosperous. The success of our economy has always depended not just on the size of our gross domestic product, but on the reach of our prosperity; on our ability to extend opportunity to every willing heart — not out of charity, but because it is the surest route to our common good.

As for our common defense, we reject as false the choice between our safety and our ideals. Our founding fathers ... our found fathers, faced with perils we can scarcely imagine, drafted a charter to assure the rule of law and the rights of man, a charter expanded by the blood of generations. Those ideals still light the world, and we will not give them up for expedience's sake. And so to all the other peoples and governments who are watching today, from the grandest capitals to the small village where my father was born: know that America is a friend of each nation and every man, woman, and child who seeks a future of peace and dignity, and that we are ready to lead once more.

Recall that earlier generations faced down fascism and communism not just with missiles and tanks, but with sturdy alliances and enduring convictions. They understood that our power alone cannot protect us, nor does it entitle us to do as we please. Instead, they knew that our power grows through its prudent use; our security emanates from the justness of our cause, the force of our example, the tempering qualities of humility and restraint.

We are the keepers of this legacy. Guided by these principles once more, we can meet those new threats that demand even greater effort — even greater cooperation and understanding between nations. We will begin to responsibly leave Iraq to its people, and forge a hard-earned peace in Afghanistan. With old friends and former foes, we will work tirelessly to lessen the nuclear threat, and roll back the specter of a warming planet. We will not apologize for our way of life, nor will we waver in its defense, and for those who seek to advance their aims by inducing terror and slaughtering innocents, we say to you now that our spirit is stronger and cannot be broken; you cannot outlast us, and we will defeat you.

For we know that our patchwork heritage is a strength, not a weakness. We are a nation of Christians and Muslims, Jews and Hindus — and non-believers. We are shaped by every language and culture, drawn from every end of this Earth; and because we have tasted the bitter swill of civil war and segregation, and emerged from that dark chapter stronger and more united, we cannot help but believe that the old hatreds shall someday pass; that the lines of tribe shall soon dissolve; that as the world grows smaller, our common humanity shall reveal itself; and that America must play its role in ushering in a new era of peace.

To the Muslim world, we seek a new way forward, based on mutual interest and mutual respect. To those leaders around the globe who seek to sow conflict, or blame their society's ills on the West — know that your people will judge you on what you can build, not what you destroy. To those who cling to power through corruption and deceit and the silencing of dissent, know that you are on the wrong side of history; but that we will extend a hand if you are willing to unclench your fist.

To the people of poor nations, we pledge to work alongside you to make your farms flourish and let clean waters flow; to nourish starved bodies and feed hungry minds. And to those nations like ours that enjoy relative plenty, we say we can no longer afford indifference to the suffering outside our borders; nor can we consume the world's resources without regard to effect. For the world has changed, and we must change with it.

As we consider the road that unfolds before us, we remember with humble gratitude those brave Americans who, at this very hour, patrol far-off deserts and distant mountains. They have something to tell us, just as the fallen heroes who lie in Arlington whisper through the ages. We honor them not only because they are guardians of our liberty, but because they embody the spirit of service; a willingness to find meaning in something greater than themselves. And yet, at this moment — a moment that will define a generation — it is precisely this spirit that must inhabit us all.

For as much as government can do and must do, it is ultimately the faith and determination of the American people upon which this nation relies. It is the kindness to take in a stranger when the levees break, the selflessness of workers who would rather cut their hours than see a friend lose their job which sees us through our darkest hours. It is the firefighter's courage to storm a stairway filled with smoke, but also a parent's willingness to nurture a child, that finally decides our fate.

Our challenges may be new. The instruments with which we meet them may be new. But those values upon which our success depends — hard work and honesty, courage and fair play, tolerance and curiosity, loyalty and patriotism — these things are old. These things are true. They have been the quiet force of progress throughout our history. What is demanded then is a return to these truths. What is required of us now is a new era of responsibility — a recognition, on the part of every American, that we have duties to ourselves, our nation, and the world, duties that we do not grudgingly accept but rather seize gladly, firm in the knowledge that there is nothing so satisfying to the spirit, so defining of our character, than giving our all to a difficult task.

This is the price and the promise of citizenship.

This is the source of our confidence — the knowledge that God calls on us to shape an uncertain destiny.

This is the meaning of our liberty and our creed — why men and women and children of every race and every faith can join in celebration across this magnificent Mall, and why a man whose father less than sixty years ago might not have been served at a local restaurant can now stand before you to take a most sacred oath.

So let us mark this day with remembrance, of who we are and how far we have traveled. In the year of America's birth, in the coldest of months, a small band of patriots huddled by dying campfires on the shores of an icy river. The capital was abandoned. The enemy was advancing. The snow was stained with blood. At a moment when the outcome of our revolution was most in doubt, the father of our nation ordered these words be read to the people:

"Let it be told to the future world ... that in the depth of winter, when nothing but hope and virtue could survive...that the city and the country, alarmed at one common danger, came forth to meet (it)."

America, in the face of our common dangers, in this winter of our hardship, let us remember these timeless words. With hope and virtue, let us brave once more the icy currents, and endure what storms may come. Let it be said by our children's children that when we were tested we refused to let this journey end, that we did not turn back nor did we falter; and with eyes fixed on the horizon and God's grace upon us, we carried forth that great gift of freedom and delivered it safely to future generations.

Thank you. God bless you. And God bless the United States of America.