NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Gerardo Mosquera

Osim svojega prvotnoga značenja, izražavanja nekih suvremenih procesa, pojam globalizacije stvara prostor oduševljenja i strahova. Na jednoj strani imamo azijske tigrove koji su danas već u sumraku, prezasićenost komunikacija, internet i ponovno oživljeno globalno selo. Na drugoj pak strani imamo međunarodne susrete "protiv globalizacije". Na području kulture globalizacija često rađa strah pred težnjom izjednačavanja sa kozmopolitskim kulturnim modelima, izgrađenim na eurocentričnim temeljima koji sudbonosno ocrtavaju kulturnu različitost, ponovno je ocjenjuju i njome manipuliraju. Taj je nemir osnovan na sadržajnim temeljima, nedvojbeno transnacionalna ekspanzija u naše vrijeme potrebuje jezike, institucije i međunarodne upotrebe koje će omogućiti sporazumijevanje na globalnoj razini.
Situacija je kompleksnija nego dominantni optimizam i pesimizam i posljedično su kako oduševljenje tako i strahovi uistinu teži. Vremena su globalizacije obilježila dva suprotna procesa u kulturi. Njihova interakcija tvori kritičnu točku ponovnoga određivanja simboličke vlasti i paradoks koji obilježuje to razdoblje. S jedne strane tvore globalizacija gospodarstva, oblici raspodjele moći, komunikacije i simboli odlučni trenutak ekspanzije industrijskog kapitalizma koji predstavlja širenje Europe i njezine kulture od renesanse dalje. Posljednja prije odražava proces koji je odveo Europu vani i naprijed, nego pak potvrdu njezinih korijena u paradigmatskoj prošlosti. A priča o europskoj ekspanziji izjednačava se sa svjetskom ekspanzijom. Pridobivanje svjetske vlasti držalo se svjetskom ekspanzijom: zbog osvajanja svjetske vlasti te zbog izgradnje totalitarne racionalnosti koja iz te vlasti proistječe, lokalno-zapadno postalo je univerzalno.

Ti su stvarni i simbolički projekti bili interpretirani sve do danas. Okcidentalizacija je bila univerzalizacija jer je zbog svoje hegemonije međusobno povezala planet i jer se prozvala univerzalnom. Ideja o svjetskoj ekspanziji - sa starim, novim svjetovima i otkrićima - dosegla je svoj vrhunac u suprotnom pojmu: u kontrakciji svijet je svaki dan manji - čak je globalno selo.

Gospodarsko širenje Zapada oduvijek je donosilo sa sobom kontrakciju u ideji univerzalne malenosti koja se usredotočuje u renesansni Ja kao oprečnost nepokolebljivoj veličini i raznolikosti. Tu predodžbu najbolje egzemplificiraju zemljovidi. Oni su praktičan instrument ekspanzije, komunikacije, osvajanja te ujedno ikona svijeta na dlanu. Pod firmom znanstvene objektivnosti isto tako egzemplificiraju i sistem organigrama i emblematičnih uprizorenja geopolitičke moći. Općenito prihvaćena ideja o okrugloj Zemlji sadržavala je zamisao o mogućnosti globalnog upravljanja - i hegemonije - te krčenja svijeta na u sebe zatvorenu krugu. Na spomenicima Kristofora Kolumba i drugih osoba planet je bio opredmećen kao kugla koja se može oblikovati, držati i nadzirati pod nekim praporom ili se čak s njom igrati, kao što je prikazao Charles Chaplin u "Velikom diktatoru". Putujemo li po Portugalu, iznenadit će nas velik broj kamenih ili brončanih kugli po spomenicima koji se pojavluju i kao dekorativni elementi prosvjetiteljstva i baroka. Povremeno vidimo veliku kuglu na pijedestalu: spomenik utjelovljuje sposobnost spoznavanja, upotrebe i hegemonije svijeta, sintetiziranog u geometrijskom liku. Simbolizirana ideja globalizacije pojavljuje se već u 15. stoljeću u imaginariju "buduće" Europe.

Izričaj globalizacija je sa svojim konotacijskim poljem su-učesnik pri ekspanzivno-kontrakcijskoj etimologiji, čime zadobiva brojne implikacije. Koristi za označavanje današnjega položaja, no prikriva velike nejednakosti svijeta, koji je, parafraziram li Orwella, za neke globalniji nego za druge. A ti su u većini.

Kolonijalizam je bio sredstvo ekspanzije-kontrakcije Zapada. Jimmie Durham je upozorio na nepobitnu činjenicu da su sva suvremena iskustva kolonijalna. Bjelodana i ujedno zaboravljena konstatacija naglašava u kolikoj su mjeri priče o europskoj hegemoniji odredile situaciju u kojoj svi živimo, svejedno gdje, a prije svega sam koncept globalizacije. Zapad je vodio industrijski kapitalizam, kolonijalni sustav, modernizaciju i informacijsku revoluciju, što je izazvalo širenje zapadnjačke kulture, no ne u smislu etničke kulture, nego operativne metakulture suvremenoga svijeta. Zbog toga što je spomenuta kultura bila pokretač tih procesa, razvila je mnogovrsnu sposobnost nametanja i asimiliranja, recikliranja i homogeniziranja.

Gornje se odnosi na hegemonističku upotrebu metakulture središnjih vlasti. Rekao sam da je Zapad vodio procese svjetske vlasti, no to je uključivalo sudjelovanje podređenih, pokazivalo se to s pomirenjem, preobraćanjem ili pak otporom. Globalno nametanje zapadnjačke kulture s namjenom preobraćanja i hegemonije donijelo je opću dostupnost. Ako je bila nakana nametanja preobraćenje Drugoga, dostup potonjem omogućio je upotrebu te kulture u vlastite, drukčije namjere i njezinu promjenu iznutra. Zapadnjačka metakultura, svojim mogućnostima globalnoga djelovanja, postala je - paradoksalno- sredstvo za potvrdu razlika i za ponovno oblikovanje interesa koji su bili u postkolonijalnom razdoblju od drugotnoga značenja.
Zato kažemo da je razdoblje globalizacije ujedno i razdoblje razlike, koja predstavlja još jedan protuslovan proces spomenut na početku. Opstojanje operativne metakulture omogućio je globaliziranje razlika onkraj mjesnih granica. Kulturna globalizacija prinosi interakciju između zapadnjačke metakulture i svjetskog kulturnog pluralizma. Ako prva čuva hegemoniju, druge su pak rabile sposobnost međunarodnoga broadcastinga za prevladavanje mjesnih okvira.

Svagda su opstojali pritisci skupina na vlasti da bi asimilirale i rabile u svoju korist tuđe elemente, od andske koke (obrađene u coca-colu ili u kokain) do afričke likovne umjetnosti u modernizmu. Iz svojega hegemonističkoga položaja zapadnjačka se metakultura pokušala obogatiti elementima drugih kultura te globalizirati ostale kulture i njihove fragmente. No, s druge je strane, omogućila širenje različitih smjerova i doživjela s njima skladne promjene. Nametnuta s kolonijalizmom, kasnije je postala sredstvo dekolonizacije i međunarodnoga djelovanja novih država Afrike, Azije i Kariba.

Usto su sve velike ekspanzije, primjerice kršćanska, budistička u Aziji, širenje latinskoga jezika u rimskom carstvu ili zapadnjačke kulture u našem globalnom svijetu, imale za posljedicu trenja koja su izazvala poroznosti i slomove. Niti coca-coli, simbolu svjetske homogenosti, nije uspjelo izbjeći te pukotine. Razlikuje se s obzirom na okus, vodu i druge ingredijente prema mjestu proizvodnje. Isto tako se uživa na različite načine, kako načinom pijenja i miješanja s lokalnim pićima, tako i prema svojoj društvenoj i simboličkoj uporabi. U Los Angelesu uvoze coca-colu iz Meksika, koja je slađa od coca-cole izrađene u SAD, da bi zadovoljili brojno stanovništvo meksikanskoga podrijetla. Iz toga aspekta znani čin Antonia Cara, koji je izabrao topografiju coca-cole, da bi zapisao ime svoje države Kolumbije, pridobiva drukčiji cinizam nego u interpretacijama njegova vremena.

Proces globalizacije-diferencijacije je prije zapleteno i konfliktno izražavanje moći nego dvostruka dijalektika. U njemu se prepliću kontaminacije, miješanja i protuslovlja koja potječu u svim smjerovima. Iako usmjerava sadašnji razvoj kulture, ne možemo ga označiti pasivnim, kao neku nužnu sklonost do koje dolazi bez upotrebe pritiska od strane podređenih sektora. Metakultura teži generalizaciji praksa različitih područja. Laća se joge i karatea na potrošački, kulturno sterilni način, kao dva izolirana elementa u svjetskom mozaiku kojega uokviruje Zapad. Neka uspješna ne-zapadnjačka iskustva, a jedno od njih je japansko, temelje se na korisnom izrabljivanju okcidentalizacije koju su ojačale vlastitim elementima. Danas kulturna moć inklinira tom labirintu njihanja i dvosmislenosti. Pokretač kulture nastaje s preplitanjem konflikta i dijaloga, pri čemu nastaju pojave miješanja, mnogovrsnosti, prisvajanja i re-signifikacije, koji nadasve mogu biti zapleteni. Sve očitija postaje činjenica da ne postoji put koji bi vodio natrag u pred-kolonijalnu tradiciju, zbog čega bi se bilo smisleno vratiti mitu s nekontaminiranom prošlošću, koja u suvremenom svijetu ima ograničen prostor djelovanja. Na podlozi pluralizma iskustva, čije se djelovanje preobrazilo u globalnu metakulturu, pokušali bismo dokučiti kakva je sadašnjost. Nemam u mislima samo procese hibridizacije, re-signifikacije i sinkretizma, nego usmjerenja i novosti globalne metakulture iz aspekta podređenih. Ključna je točka onaj tko realizira kulturnu odluku te u čiju je korist bila prihvaćena, ne samo s etno-kulturnog aspekta, nego i s obzirom na spol, klasu i društvenu skupinu. Brojni i različiti ljudi čine "pogrešnu" kulturu i prilagođavaju zapadnjačku metakulturu na svoj način, bez zadrška, te je tako de-centriraju u masovnoj formi. Oblikovati metakulturu na temeljima beskonačne pluralnosti perspektiva bilo bi utopijski. Afirmirana postkolonijalna struktura to onemogućuje zbog preraspodjele vlasti i ograničenih mogućnosti djelovanja brojnih sektora.

U razdoblju globalizacije prevladavaju pesimističke ideje o sudbini umjetnosti i kulture. Često susrećemo objekcije da globalizacija sa sobom donosi težnju nivelizacije s kozmopolitskim kulturnim modelima, izgrađenim na eurocentričnim temeljima koji sudbinski brišu kulturnu raznolikost, ponovno je odmjeravaju i njome manipuliraju. Taj nemir nije lišen utemeljenja.
Nedvojbeno transnacionalna ekspanzija našega vremena potrebuje jezike, institucije i međunarodne instrumente koji omogućuju sporazumijevanje na globalnoj razini. U tu svrhu već dulje vremena upotrebljavamo opći makro-sustav: kultura europskoga podrijetla u ulozi svjetske metakulture koja oblikuje suvremeni svijet.

Procesi koji vode globalizaciji imaju svoje korijene u renesansi, kad se pojavljuje misao o svijetu koji je usredotočen na zapadnjački muški subjekt, što Europi daje polet za svjetsku ekspanziju. Zacijelo je zanimljivo da se u tomu razdoblju Europa zatvara u nacionalne države koje su u međusobnom ratu. "Globalnost" njezine ekspanzije i imperija što ih stvara ili se bori za njihovu uspostavu jest globalizacija usredotočena u malim državama.

Industrijske revolucije i procesi kolonizacije oblikuju - čak na zemljovidima koji ga egzemplificiraju - ukalupljen planet koji je u skladu sa zapadnjačkom nametnutom kulturom. Ta se nameće eurocentrično, no prije svega zato jer ima na volju sistem institucija, vrednota, jezika i postupaka koji oblikuju strukturu globalnoga svijeta kojega živimo.
Suzila je svoje etničke implikacije i stvorila univerzalni Ja suvremenoga svijeta i polazeći od njega sve što postoji, uključujući univerzalnost i suvremenost.

Takav je općenito, svjesno ili nesvjesno prihvaćen, nepovratni položaj, možda s iznimkom islamskoga fundamentalizma. To se pitanje već dulje vrijeme razmatra pesimistički. Suiči Kato je recimo 1978. godine razmatrao procese okcidentalizacije Japana. Opisivao je život u državi na početku stoljeća, nakon reforme Meidži, u kojoj je Japanac u gradu radio cijeli dan, u tvornici ili uredu, prema zapadnjačkom uzoru, a navečer se vraćao kući i provodio večer na tradicionalan način: sjedeći na rogoznici, odjeven u kimono, jeo je rižu. Preko dana zapadnjačka tehnološka učinkovitost, navečer profinjena estetika tradicionalnih vrijednosti.
Tako očit raskol između profesionalnog i privatnog života kroz nekoliko se desetljeća razriješio u korist okcidentalizacije Japana, zbog koje se Kato žalio da ne može više sresti "japansku dušu". Ako su ti procesi u azijskoj državi izazvani takvom snagom zbog svjesno vođene gospodarske strategije, veliki je dio svijeta slijedio kolonijalnu dinamiku. Globalizacija je moguća samo u svijetu koji je prethodno reorganiziran na zapadnjački način, kolonizacijom, i u korist središta gospodarske moći. Okcidentalizacija se gradi u skladu s novim, sve kompleksnijim zahtjevima i prilagodbama svojih vlastitih gospodarskih, društvenih i političkih procesa, pri čemu zapadnjačka kultura ima ulogu instrumentalne kulture današnjeg vremena. Gradnja se odvija mnogostruko: preko različitih hegemonističkih i podređenih slojeva Zapada, i naravno preko ne-zapadnjačkih. To je nadasve značajno: svi globalni proizvodi, bili na stupnju proizvodnje, opticaja ili potrošnje, u većoj ili manjoj mjeri stvaraju područje oblikovanja različitih sila.

Osim toga, u trenutnoj se fazi globalizacije rađa strah pred sudbinskom planetarnom radikalizacijom internacionalno homogenizirane kulture koja pridolazi iz SAD. Takovrsna težnja bi na posljetku uništila mjesne običaje kao izvore identiteta. Pokazuje se snažna proširenost sjevernoameričke pop-kulture koja zbog dinamike, jakih mreža opticaja i tržišta utječe na čitav planet. Clement Greenberg je već krajem tridesetih godina govorio da je kič, još jedan produkt industrijskih masa Zapada, prva univerzalna kultura. Afirmacija engleskoga jezika kao međunarodnoga komunikacijskoga jezika u Parizu i u svjetskim mjerilima pobuđuje duboku zabrinutost koju je nedavno izrazio čak i dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Zacijelo je znakovita činjenica da je bio esperanto, utopijska tvorba, odbačen i prepušten sudbini hobija, dočim je realizacija univerzalizacije išla preko jezika moći, poslova i publiciteta. Splet je sretnih slučajnosti da taj univerzalni jezik ima jednostavna vremena, da nema akcenata ili drugih sličnih znakova, da je neposredan, precizan i u velikoj mjeri dopušta tvorbu neologizama. Borges ga je zbog ludosti njegova izgovora i preopširnog leksika imenovao "beskonačni engleski". Utjecaj engleskog jača svakim danom: vrlo malo mogu učiniti pisci protiv interneta. Taj je ponovno oživio stari epistolarni žanr i preoblikovao ga u pisani razgovor na daljinu, neposredan i paralelan. Čekanje, neizbježni moment dopisivanja, nestalo je skupa sa svojim werterijanskim odrazima. Svejedno, novi vrhunac pisma je kratkotrajan: razgovori će uskoro ići on line, sa zvukom i slikom.

Nije posrijedi samo jezik, komunikacija i masovna kultura. Ti procesi se prepliću i u visokoj kulturi. Kad općenito raspravljamo o likovnoj umjetnosti, često rabimo pojmove "međunarodni umjetnički jezik" ili "suvremeni umjetnički jezik" kao apstraktne konstrukcije koje se nadovezuju na nekakav umjetnički engleski jezik u kojem se odvijaju današnji međunarodni diskursi. Prije spomenuti pojmovi su nadasve problematični. Zapravo se sintagma "međunarodni jezik" može afirmirati samo na području likovne umjetnosti u svezi s mainstreamom i kulturnim proizvodom kojega distribuira, čime onemogućuje svako univerzalističko nastojanje i ekskluzivistično zastupanje suvremenoga. Biti međunarodan ili suvremen u umjetnosti često je refleks izlaganja u elitnim prostorima maloga otoka Manhattena. U tom uskom okviru mogli bismo naravno tako nazvati neke važeće kodificirane norme u suvremenoj umjetnosti koja se širi u središnjim okružjima, a periferija ih oponaša i prisvaja zbog njihove opće prihvaćene legitimnosti.

Zanimljivo je da takav jezik istupa zbog visokoga stupnja kompleksnosti, prethodnih zgusnutih zapleta, sveza i znanja kojih, pored strogo vizualnih, valja imati za njegovo dešifriranje. Ta činjenica već na samom početku ograničava mogućnosti za njegovo univerzalno prihvaćanje i naglašava da retorika univerzalnosti toga jezika uistinu tvori aksiološki mehanizam. Univerzalno postaje pridjev u izgradnji aure umjetničkog jezika, a ne vjerojatnost prihvaćanja u širem opsegu. Zapravo je riječ o jeziku posvećenih koji omogućuje međunarodno sporazumijevanje među članovima sekte.

Posljedica paradoksalnog spajanja raznih razdora izazvanih povijesnim avangardama jest da se u tridesetim godinama već afirmirao nekakav jezik modernizama. Afirmirao se nabor sredstava različitih smjerova što su ih umjetnici po svojoj vlastitoj volji rabili, spajali ili preoblikovali. Pop, novi performans, minimalizam, konceptualizam i drugi smjerovi što ih se danas naziva postmoderna, iznova su izazvali razdor. No, već se u devedesetim godinama etablirao svojevrsni postmoderni međunarodni jezik umjetnosti koji dominira na takozvanoj međunarodnoj sceni, iako njegova afirmacija kao dominantna norma de facto odbacuje pluralistički aspekt postmodernosti. To je post -jezik, gdje post izražava slobodnu, eklektičnu, nimalo ortodoksnu praksu minimalizma i konceptualizma koji se temelji na uporabi instalacije kao otvorene morfologije. Minimalističke i konceptualne poezije prikrile su svoj izvorni fundamentalizam i prodrle u brojne umjetničke prakse. Danas u priličnoj mjeri obilježavaju jezik brojnih umjetničkih djela, njihovih rasprava, način na koji su predstavljeni i izloženi, i čak samu oblikovnu sliku prostora i ambijenata izložbi, u obliku bijele minimalističke kutije.
U krajnjem se slučaju pojavljuje i lik međunarodnoga umjetnika instalacije, postmodernoga nomada, koji se seli s jedne međunarodne izložbe na drugu i u svojemu koferu nosi elemente budućega rada ili sredstva za njegovu izradu in situ. Taj lik, prispodoba globalizacijskih procesa, predstavlja ključni prijelom s likom umjetnika-obrtnika koji je vezan na atelje, gdje izrađuje svoja djela za izvoz. Sada umjetnik izvozi sebe sama. Njegovo se djelo približava radu menadžera ili inženjera koji cijelo vrijeme putuju da bi se mogli opskrbiti specifičnim poslovima i projektima. Atelje, taj nepresušiv prostor, stoljećima povezan s umjetnikom, postao je više laboratorij projekata i oblikovanja nego stvaralaštva. Time se lomi fizička veza demijurg-atelje-umjetničko djelo koja ih je povezivala u posebnom okružju i, štoviše, s nekom lokacijom i njezinim karakterističnim duhom. Nova vrsta umjetničkih djela i metodologija izvorno su povezani s minimalističko-konceptualnim međunarodnim jezikom. S njima se u velikoj mjeri olakšava kruženje koje se temelji na bijenalima, tematskim izložbama i drugim oblicima kolektivnog globalnog izlaganja.

Ekskluzivistička i teleološka legitimacija međunarodnog jezika umjetnosti djeluje kao mehanizam isključivanja ostalih jezika i njihovih diskursa. U muzejima, galerijama i središnjim publikacijama - slično kao među kritičarima, kustosima, povjesničarima umjetnosti i kolekcionarima - dominiraju predrasude koje se temelje na nekakvom aksiološkom monizmu. U tom začaranom krugu spomenute skupine često sumnjaju u legitimnost umjetnosti periferije koja pokušava govoriti međunarodni jezik. Ako ga pravilno rabe, najčešće je proglašavaju derivativnom. Govori li ga pak s naglaskom, diskvalificiraju je, jer krši pravila.

Često ne gledaju umjetnička djela: zahtijevaju njihove putovnice koje najčešće ne odgovaraju propisima, budući da su odraz današnje situacije i ne odgovaraju tim procesima miješanja, prisvajanja, re-signifikacija, neologizama i invencija. Od te se umjetnosti zahtijeva izvornost, originalnost, koja je povezana s tradicionalnim kulturama (koje to ime nose stoga što im je kolonijalna modernizacija nametnula marginalizaciju), odnosno s prošlošću, ili je pak potpuna invencija, ab ovo, povezana sa sadašnjošću. U oba slučaja od nje zahtijevaju da objelodani svoj kontekst, umjesto da sudjeluje u općoj umjetničkoj praksi, koja ponekad može podnositi samo umjetnost samu po sebi.
S te je točke motrišta zanimljivo prisvajanje što su ga izvodile periferije u modernizmu. Osim toga, što je ispunilo svoju vlastitu zadaću, izazvalo je pluralizaciju i kompleksnost samoga modernizma. Obično ne razmišljamo o globalnom modernizmu koji se odazivlje na različite kontekstualne situacije. Tako raspravljaju o Joséju Clementu Orozcu kao o pripadniku meksičkih muralista, a nikada ne kao o jednom od značajnijih umjetnika ekspresionizma. U toj suptrakciji interpretacije stajališta središta vlasti su iznenađujuće usklađena i potiskuju razliku u geto. Osim povremeno beznačajnog pitanja izvora, poimaju umjetničke smjerove kao međunarodne u središtima i kao derivativne izvan njih.



Pojam "izvornosti-originalnosti" upotrebljavali su za dokazivanje čistoće podrijetla, za diskvalifikaciju postkolonijalne kulture i za utemeljenje njezine okcidentalnosti. Takva je uporaba još problematičnija u razdoblju kad se zbivaju ponovna prisvajanja identiteta: rascijepljeni identiteti, višeslojni identiteti, neo-identiteti, mješavine identiteta, izmjene između identiteta ili što je Mehmet Umit Necef nazvao "etničke igre" u kojima pojedinci prema vlastitoj volji ili za zabavu preuzimaju identitete i njihove fragmente. Globalizacija, postmoderna liberalizacija i pritisak multikulturalnosti izazvali su usmjerenost prema većoj pluralnosti. No, ta se općenito i prije svega u elitnim krugovima, ne odaziva na neku novu svijest, nego prije na pokroviteljsku toleranciju i tolerantnost političke korektnosti.

S druge je strane nova privlačnost, što su ga središta osjetila spram tuđega, omogućila veći opticaj i legitimnost umjetnosti periferije, prije svega one koja je ograničena na određene krugove. No, umjetnost koja izričito izražava razliku ili koja više zadovoljava očekivanja drugih jednostavno je vrednovana kao postmoderni neo-egzotizam. Jasan je primjer toga "Fridomanija" (obožavanje Fride Kahlo) u SAD. Takav postupak je pobudio samo-alternaciju periferija u kojima su se neki umjetnici - svjesno ili nesvjesno - usmjerili u paradoksalnu samo-egzotizaciju. Sličan primjer predstavljaju proizvodi namijenjeni turistima koji pretjerano naglašuju mjesne ili primitivne značajke i, prema tvrdnji Candize Breitz, reflektiraju zapadnjačku fetišizaciju Drugoga, pa i potrebu umjetnika koji znaju da će takva djela bolje prodavati.

Primjer međunarodnog jezika u umjetnosti prije ukazuje na hegemonističku izgradnju globalnoga nego na istinsku globalizaciju koja je shvaćena kao opće sudjelovanje. Bitna sumnja koju pobuđuju takozvani međunarodni ili suvremeni kulturni fenomeni jest u tome da se jednostavno odnose na hegemonijalne prakse koje sebe same nazivaju univerzalnima i suvremenima i ne prisvajaju samo vrijednosti tih kategorija, nego i pravo odlučivanja što će sve sadržavati. Dio su konceptualnog aparata sistema vlasti. Sistem vlasti ozakonjuje određene prakse, no ne prihvaća međunarodno ili suvremeno kao pluralnu igru mnogostrukih i međusobno povezanih interakcija. Obje kategorije se čak međusobno prekrivaju, čime dokazuju da suvremenost koja nije univerzalna nije prihvatljiva. I obrnuto.

Likovna umjetnost predstavlja visoko specijalizirano i intelektualizirano područje koje je osim toga veoma zatvoreno zbog fetišizacije narodne vrijednosti u predmetima i posljedičnog djelovanja utjecajnoga trga. Svejedno, procesi sudjelovanja na široko otvaraju vrata. Konstelacija preoblikovanja, imenovanih globalizacija, posljedica je internacionalizacije gospodarstva, jačanja brojnih transnacionalnih institucija, veće fleksibilnosti nacionalnih država, procvata komunikacija i informacija, kraja hladnoga rata itd. Između ostaloga je i plod dekolonizacije, pojave novih društvenih subjekata, jakih migracijskih tijekova, njihovih kulturnih transteritorijalizacija, novih demografskih poredaka, multikulturne svijesti te njezine politike i gospodarske poduzetnosti azijskoga istoka. Geeta Kapur je naglasila da je pojava postmodernosti zbog djelovanja prethodno posve premještenih društava posljedica, a ne opis preraspodjeljenoga svijeta. Slično bismo mogli reći i za globalizaciju, ako bismo ju predstavili kao cjelinu neskladnih procesa koja izazivlje vlastite kratke spojeve i gdje strukture vlasti nisu doživjele bitne promjene. Upravo suprotno, globalizacijska retorika je iznimno bogata u iluzornom trijumfalizmu transteritorijalnoga, decentraliziranoga, sve-kooperativnoga svijeta multikulturalnoga dijaloga. Okwui Enwezor je dobro objasnio da takve izjave predstavljaju rekonstruirani oblik univerzalizma, prikriveni povratak esencijalističkom modernističkom etosu.

Nesumnjivo je globalizacija značajno pridonijela poboljšanju komunikacija, razgibala i pluralizirala je kulturnu cirkulaciju i uvela pluralniju svijest. No, pri tomu je išla putovima kojih je prethodno utrlo gospodarstvo i tako u dobroj mjeri reproducirala strukture vlasti. Kad neki govore s određenim postmodernim optimizmom o decentralizaciji i hegemonijalnom slomu, pomislim na priču Augusta Monterrosa, autora najkraćih kratkih priča. Jedna njegova mini priče nosi naslov Dinosaur i ima samo jednu rečenicu: "Kad se probudio, dinosaur je bio još uvijek tamo".

Opća situacija prouzrokuje reartikulaciju na području kulture i identiteta, o kojoj ne možemo učinkovito raspravljati polazimo li od dominantnih uzoraka. Kad se Koto žalio da ne može sresti japansku dušu u jako okcidentaliziranom Japanu, nije mogao razumjeti da je zapravo japanska duša sve vodila na svoj način. Slijedila je svoju prastaru značajku - koja je svojstvena malenoj državi s ograničenim prirodnim resursima - prisvajanja dobara jačega, kao što je već prije uradila Kina. Držala se načela borilačkih vještina: iskoristiti snagu jačega protivnika u svoju korist. Odraz toga jest svojevrsno zasnovana okcidentalizacija u skladu s društvenom i kulturnom strukturom te institucijama države koje su se kroz proces doista proeblikovale, no utisnule su mu svoj pečat i oblikovale okcidentalizaciju na japanski način, koji je za Zapad nepredstavljiva. Uključila je čak takva povijesna protuslovlja kao što su očuvanje feudalnih, autoritarnih i kolektivističkih struktura, osim svojih kulturnih, idiosinkratičnih i tradicionalnih značajki, koje nisu baš u suglasju sa zapadnjačkim individualizmom.

Uporabio sam pojam „očuvati“ i „povijesno protuslovlje“, jer imam lošu naviku da pripisujem univerzalnoj prošlosti određene događaje prošlosti Zapada i poistovjećujem je s Poviješću. Trenutni uspjeh Japana treba pripisati načinu kako institucije i arhaični kulturni elementi aktivno djeluju u modernizaciji - i postmodernizaciji - države. Posebnosti i iznimno visoka učinkovitost japanske okcidentalizacije, udružene s drugim povijesnim činiteljima, omogućili su Japanu dosegnuti rezultate koji su nam svima znani i poradi kojih je postao Japan jedan od najagresivnijih protagonista globalizacije. To mu je pak dopustilo širiti međunarodnu kulturnu marku. Danas japansku dušu ne predstavlja kimono ili čaj, nego Sony, Toshiba, Mitsubishi. S druge strane, lokalna strast japanske duše kao što je sumo - borilačka vještina pri kojoj sam ritual traje dalje nego kratki sukobi i svakako dosadnija od bejzbola - počinje svoj međunarodni prodor, možda čak zbog svoje egzotične spektakularnosti.

Kolonijalno nasljeđe potvrđuje kulturni identitet u tradiciji koja je shvaćena u smislu statične čistoće. Prije svega je u postkolonijalnom razdoblju, kad su na novo nastale države pokušale afirmirati svoj identitet i interes pred metropolama i njihovom nametnutom okcidentlaizacijom, vodila u pogubne kultove autentičnosti, korijena i izvora. Sada je pokušavaju razmatrati iz očišta sadašnjosti i budućnosti a ne iz očišta prošlosti, odnosno na način kako svatko oblikuje suvremenost. Isprava se tradicionalna japanska profinjenost materijalizirala u poboljšanom i jeftinijoj izradi tehnoloških proizvoda vlastite marke, proizvoda što su ih izumili drugi. Nije riječ o iskazivanju korijena ili traženju potvrde u razlici, nego o njihovom djelovanju. Unatoč svojemu divljenja vrijednom tradicionalnom svijetu, danas se Japan više identificira sa sadašnjošću nego prošlošću. U kubanskom razgovornom jeziku, riječ Japan rabila se sve do nedavno kao superlativ. Kada je nešto bilo jako dobro, prije svega sofisticirano, govorilo se: "To je Japan!" ili se jednostavno klicalo "Japan!"

Danas kultura predstavlja najznačajniju arenu u kojoj se odvijaju borbe za vlast. Uz ostale napetosti, kojih stvara na svim područjima, te su borbe raspete između asimilacije, tokenizma, reartikulacije hegemonija, priznanja razlike, kritike vlasti, prisvajanja i re-semantizacije. Kultura je ključni prostor djelovanja periferije, podređenih i marginalnih sektora globalnoga svijeta. Njihovi su utjecaji Samuela Huntingtona naveli na misao da se formacije kojih definira ideologija sklanjaju pred onim kojih definira kultura. No ta djeluje više kao područje prilagodljivih reartikulacija, bez postojanoga civilizacijskog koncept, kojega razmatra Huntington. Procesi koji se odvijaju na području kulture stvaraju paradoks da je, naime, globalni svijet ujedno i svijet razlike.

Kulturna globalizacija nosi sa sobom interkaciju između raširene zapadnjačke metakulture i kulturne pluralnosti svijeta. Ako prva čuva svoj hegemonijalni karakter, ostale su iskoristile sposobnost međunarodnoga broadcastinga za prevladavanje mjesnih okvira. Jer ju je iskorištavala druga strana, omogućila je širenje različitih određenja i doživjela promjene koje su s njima usklađene. Osim toga, svaki proces širokoga društvenog homogeniziranja, pa i ako mu uspije izbrisati razlike, svagda iznova stvara nove, slično kao latinski jezik koji se razmrvio u romanske jezike. Ponovno prilagođavanje kulture središta razotkriva što čine periferije, pa i heterogenizacija koju oblikuju doseljenici u suvremenim velegradovima. Željeli mi to ili ne, svi sudjelujemo u intenzivnoj dinamici pregovaranja i reartikulacije razlika koje se podudaraju sa strukturom nove urbane kulture, neologizama i s kulturom granice, pa neka se to zbiva tamo gdje fizičke granice postoje, gdje ih nema ili gdje predstavljaju pak samo jednu ulicu.

Takav razvoj odgovara drugim oblicima postkolonijalnog priznavanja razlika i posljedično kulturne pluralizacije koju sam spomenuo. Treba naglasiti da je posrijedi osuvremenjivanje ili pokušaj oživljavanja nasljeđa predkolonijalne prošlosti. Novi oblici i dinamike tradicija su naime post-kolonijalni dometi koji se pojavljuju i opstoje u ambijentima koji su prethodno okcidentalizirani, zato su skoro vazda hibridni, sinkretični i puni neologizama, pa i kad žele ponovno izgraditi tradicionalnu prošlost ili u njoj naći potvrdu razlike. Morat će se smjestiti u kruti okvir globalizacije-diferencijacije u kojemu svi sudjelujemo, u krajnjem slučaju i zbog odbacivanja.

Gerardo Mosquera (1945) je kubanski kurator, kritičar i povjesničar umjetnosti

preveo Mario Kopić