NEMANJA: SMIRENOUMLJE

David Icke: BARACK OBAMA

Prenosim ovaj tekst s dopuštenjem dobrog i dragog Kreše Mišaka, koji veli: "Nisam pitao niti Darka niti Davida za prenošenje teksta, ali znam da se oni sigurno neće ljutiti."
Pa kad je tako - enjoy!



Prošla tri tjedna gledao sam, u nevjerici i očaju, kako velik broj ljudi diljem svijeta, uključujući mnoge koji bi trebali imati kvalitetnija saznanja, biva nasamaren pitalicom zvanom Operacija Obama.
Čak sam i od ljudi kojima teme zavjera nisu strane čuo izjave tipa: „Pa, dobro, on barem nije Bush” i „Pa, on barem ulijeva svojevrsnu nadu”.

Ne, on nije Bush – on je potencijalno mnogo opasniji. I, što vam vrijedi „svojevrsna nada” ako počiva na laži? U stvari, kakve vajde od „nade” uopće?

Obamina supruga Michelle, koju ne bih upitao koji je dan u tjednu ni da radi u tvornici kalendara, rekla je da „s nadom sve počinje i završava”. Kakva glupost. Nada je emocija bez značaja jer njeni plodovi zriju uvijek u budućnosti i, po definiciji, nikad u SADAŠNJICI. Nada je poput vožnje na vrtuljku: ma koliko brzo se vrtili, nikad se ni za milimetar ne možete približiti osobi ispred sebe. No, glavna je zamisao uvjeriti vas da ostanete na konju, unatoč neizbježnom razočaranju, u „nadi” da će se stvari jednom promijeniti. Ali promijeniti se neće, jer sam sustav je osmišljen tako da promjenu spriječi.

Na takav se način „nadom” koriste hulje i podlaci – prihvatite sranja koja vam dajemo sada, u „nadi” da će sutra biti bolje (a znamo da neće). Barack Obama je pribavljač „nade” jer njegovi gospodari žele da ljudi prihvate ono što im se servira sada u nadi da će jednom doći bolja vremena.

Samo vi učinite ono što mi tražimo, ups, oprostite, ono što Barack traži, i on će vas zauzvrat nadahniti nadom da sve ide kako treba, pravac - Obećana zemlja. Naravno da onamo ne ide, ali, dok vi to shvatite, bit će već prekasno.

Manipulatore plaši mogućnost da ljudi odbace nadu kao projekciju nekakve buduće, možda nikad ostvarene vizije i počnu zahtijevati pošten odnos, pravdu i slobodu sada. Kako bi izbjegli takvu noćnu moru, ta stremljenja moraju postavljati kao primjer nečega čemu treba težiti, ali ne doista i ostvariti. Na taj način njihov čovjek – Obama - prodaje „nadu” kao tehniku odvlačenja pozornosti, zadržavanje statusa quo, čime mase odvraćaju od pobune.
Nemamo zaposlenje, nemamo hranu na tanjuru a stan nam je pod ovršnim postupkom, ali barem imamo „nadu”. Super, odmah mi je lakše.

„Mamice, ja sam gladan. Mogu li, molim te, pojesti malo nade?”
„Baš mi je žao, zlato, nadu danas nisam skuhala, pa znaš da nadu uvijek ručamo sutra.”
„Hoću li onda, mamice, stvarno ručati sutra?”
„Pa, možemo se tome nadati, srećo, ali nakon što sutra svane, toplo se možemo nadati da ćemo ručati prekosutra.”

I vrzino se kolo nastavlja. Tako „nada” funkcionira. Ili ne funkcionira.

Obamina omiljena mantra je „promjena”. Doista, njegova rekordno bogato financirana kampanja zasniva se na jednoj riječi – promjena. Takvom se tehnikom služio Bill Clinton i mnogi drugi: vrlo je djelotvorna jer sustav osigurava da većina ljudi, u ovom ili onom trenutku, bude nezadovoljna stanjem stvari. Dakle, kada vam se status quo ne sviđa „promjena” može biti obećavajuća poruka, čak i ako, poput Obame, ne kažete što ta promjena znači.

Od presudne je važnosti po njegov uspjeh, i po uspjeh njegovih kontrolora, to što nikada nije konkretno rekao na što se odnose njegove poštapalice – „nada”, „promjena kao i još jedan okidač iz repertoara programa za kontrolu uma, „vjerovanje” – u smislu vođenja politike i načina na koji će se sve to odraziti na društvo općenito. Nadati se čemu? Promijeniti što? Vjerovati u što?

Konkretni odgovori na ta pitanja imali bi pogubne posljedice po Obaminu popularnost.



MASOVNA KONTROLA UMA

Od kasnih 1990-ih naovamo pomno proučavam vojne/vladine programe i tehnike kontrole uma, a „fenomen” Obame najočitija je operacija masovne kontrole uma koju ste ikada imali prilike vidjeti.
Srž plana je da se Obamu učini središtem svega čemu se nadate, u što vjerujete i što želite promijeniti. Stoga je njemu osobito stalo da se ne zadržava na potankostima onoga što misli pod „nadanjem”, „promjenom” i „vjerovanjem”.

Međutim, ja vam mogu reći što te riječi znače u kontekstu pitalice o Obami. One znače što god vi odlučili da znače ili što želite da znače. Željelo se postići da sve što vi predstavljate projicirate na njega, i da se on time prometne u simbol vas i vašeg načina gledanja na svijet.

Spominjanje konkretnih stvari naudilo bi scenariju tipa „ja sam ono što želite da budem” i zato nikakvih potankosti nema, isključivo - „nadanje”, „promjena” i „vjerovanje”. Oni ne žele da se Obamu doživljava samo kao „Spasitelja”; oni žele da vam on bude Abraham Lincoln, J. F. Kennedy ili Buddha – bilo tko s kim se možete poistovjetiti, jer on je prazna stranica, prazan ekran i prazno odijelo. Obama je vođa tipa ‘učini-si-to-sam’ ili ‘uradi-sam’, projekcija vašeg vlastitog uma. (To jest, u slučaju da i dalje spavate. Ukoliko ste na bilo koji način budni, on vam je otvorena knjiga.)

Nema moćnijeg načina manipulacije ljudima nego da im kažete što žele čuti i da budete „kuš” o svemu što ne bi željeli čuti. Iskusni trgovci su obučeni da u nevezanom razgovoru pogode što njihove mete vole a što ne vole te da sukladno tome prilagode svoj nastup pri prodaji. Tehnika je jednostavna: potencijalnom kupcu kažete ono što ste dokučili da on želi da mu se kaže.

Obama dolazi iz istog takvog tima, ali mnogo većih razmjera, te uz čitavu mrežu savjetnika i kontrolora vrlo vještih u manipuliranju umom, mišljenjem i postupcima.

U Obaminom recitiranju unaprijed napisanih, posebno za nj osmišljenih govora nema one istinske srdačnosti već samo umjetne, one iz „blesimetra”. Njegova patvorena ali uvjerljiva srdačnost proizlazi iz upornog vježbanja i klintonovske sposobnosti da „nešto kaže kao da u to zaista i vjeruje”. Takva govornička umješnost nadilazi puku glumu, a istu je obuku prošao i Tony Blair.
No, odmaknete li se korak unazad i pogledate te ljude pomno i objektivno, brzo ćete uočiti tehnike kojima se svjesno služe. Najlakše je prozreti Blaira: po načinu kako izgovara pojedini redak, zastaje usred rečenice radi dramskog efekta i spušta pogled hineći emocije. Obama je nešto vještiji, ali – koliko sam ga ove godine uspio pratiti – ne mnogo.

Vidi se kako grozničavo razmišlja okrećući glavu sad lijevo, sad desno, između više ekrana blesimetra, a zatim gleda ravno u donji dio kamere tražeći svoje udarne poruke. Govornici koji govore iz srca to ne čine; previše su udubljeni u ono što osjećaju i govore a da bi i načas pomislili kamo gledaju ili kako neku rečenicu izgovaraju.
Na televiziji sam radio više od deset godina i često sam čitao sa blesimetra dok mi je redatelj govorio u slušalice u koju kameru trebam gledati. Od početka 1990-ih često iznosim svoju istinu za govornicama diljem svijeta. Tako da po govoru tijela mogu razlučiti naučeno nizanje rečenica s blesimetra i govor iz duše, bez napisanog scenarija. Ponavljam, Obamini govori potječu iz blesimetra, a ne iz srca.

OBAMA JE MNOGO OPASNIJI OD BUSHA

Obamini govori su mješavina tehnika za kontrolu uma i neuro-lingvističkog programiranja ili NLP-a, i pomno su razrađeni da usade vjerovanja i dojmove u um gledatelja. Kao što stalno naglašavam, ovaj cirkus oko Obame je uvježbavanje masovne kontrole uma, što se pokazalo vrlo uspješnim zato što mnogi ljudi žive u neprestanom stanju transa. Navodi me to na usporedbe s nacističkom Njemačkom, fašističkom Italijom i sličnim režimima tijekom povijesti.

Obama ne mora izgledati kao Hitler, niti zvučati kao Hitler, ali teme su navlas iste. Njemačka se 1930-ih, osjećajući teške posljedice Prvog svjetskog rata, nalazila u groznom stanju u ekonomskom i vojnom smislu, pod bremenom ratne odštete koja je toj zemlji nametnuta 1919. godine Versajskom „mirovnom” konferencijom, kojom su pak iz sjene upravljali Rothschildi i Iluminati. Iz sveopćeg kaosa izronio je čovjek kojeg su Nijemci tada doživljavali gotovo isto onako kao što mnogi ljudi danas doživljavaju Obamu. Zvao se Adolf Hitler a svojom govorničkom vještinom i retorikom, također popraćenom ritualnim načinom izlaganja zasnovanim na tehnikama kontrole uma, uspio je navesti mase da ga smatraju njemačkim „mesijom”, njemačkim Obamom.

Hitler je obećavao „promjenu”, „nadu” i nešto u što se može „vjerovati” usred posljedica rata i financijskog sloma. Govorio je pred ogromnim skupovima udivljenih sljedbenika te se ubrzo pojavio masovni pokret kao vid potpore Hitlerovoj viziji nove i bolje sutrašnjice.

Kao što ističe pisac Webster Tarpley, fašizam u svojoj pravoj biti nije tek policijska država koju je nametnuo malen broj hijerarhijski visoko pozicioniranih osoba. Fašizam bi se tako mogao manifestirati, ali prvo dolazi na vlast preko masovnog pokreta ljudi koji ne razumiju što ponuđeno im trojstvo – „promjena”, „nada” i „vjerovanje” – zapravo znači. Znaju jedino da im ponešto od toga treba jer, kao i kod Obame, shvatit će to onako kako žele. Tek će kasnije, na svoj užas, vidjeti čemu su dali svoj glas.

Obama je mnogo opasniji od Busha jer on može „prodati muda pod bubrege” onima koji su u transu, dok Bush mlađi to ni izdaleka nije mogao. Bush je bio plitki glupan bez vještina komuniciranja, kojemu su trebale masovne prevare na glasačkim mjestima da bi službeno bio „izabran”. Nikad ne bi mogao biti figura koja bi nadahnula masovni pokret što bi podupirao neku ispraznu „nadu”, „promjenu” i „vjerovanje”, u okolnostima kada ljudi čak niti ne znaju što bi te riječi trebale značiti.

Ali Obama očito može, jer takav je pokret uistinu nadahnuo.

Jedna od „njegovih” (ili njegovih kontrolora) glavnih meta je mlađi naraštaj, baš kao što je bio u doba nacizma i Hitler Jugenda. U skladu s ovom temom, web stranica WorldNetDaily ovaj je mjesec izvijestila:

„Službena web stranica novoizabranog predsjednika Baracka Obame, Change.gov, prvotno je najavila da će Obama ‘zahtijevati’ da svi učenici viših razreda osnovne škole, svih razreda srednje škole i koledža sudjeluju u programima društveno korisnog rada; ali nakon bujice prosvjeda s blogova koji su se usprotivili novačenju djece i mladeži u predložene Obamine grupacije mladih, formulacije s te stranice donekle su ublažene.
Isprva, pod naslovom „America Serves” (Amerika služi), na stranici Change.gov pisalo je: „Novoizabrani predsjednik Obama proširit će nacionalne programe služenja zajednici kao što su AmeriCorps i Peace Corps te će stvoriti novi Classroom Corps kao pripomoć u školama s manjkom učitelja, kao i nove Health Corps, Clean Energy Corps i Veterans Corps (organizacije koje će pojačati kotačiće sustava na području zdravstva, neškodljive energije itd.)
„Obama će pozvati sve građane svih dobnih skupina da daju svoj doprinos Americi, te će razraditi plan kojim će se svake godine zahtijevati 50 sati društveno korisnog rada u višim razredima osnovne te u svim razredima srednje škole i 100 sati društveno korisnog rada tijekom studija”, najavljeno je na toj stranici.

Govoreći u Colorado Springsu u srpnju, Obama je rekao da želi vidjeti „civilne snage nacionalne sigurnosti” koje bi bile isto tako moćne i financijski potpomognute kao i marinci, mornarica i ratno zrakoplovstvo.

Joseph Farah, osnivač stranice WorldNetDaily, napisao je:

„Namjeravamo li stvoriti neku vrstu nacionalnih policijskih snaga jednako velikih, snažnih i financijskih poduprtih poput naših kombiniranih vojnih snaga, nije li to malo povelik zalogaj? Mislio sam da Demokrati općenito smatraju kako SAD previše troši na vojsku.
Kako je moguće da njihov kandidat nastoji stvoriti nekakve masovne ili tajne nacionalne policijske snage koje bi bile čak i veće od kopnene vojske, mornarice, marinaca i ratnog zrakoplovstva zajedno? Misli li Obama ozbiljno kada govori o stvaranju nekakvih domaćih sigurnosnih snaga, većih i skupljih od toga? Ako ne misli, zašto je to rekao? Što je pod time mislio?”

Obama je mislio, zagrebemo li ispod njegovih kićenih riječi, da se njemu ne mili ni mir niti sloboda. On je prikriveni demagog u službi iste sile koja je kontrolirala Busha mlađeg, Clintona, Busha starijeg, Reagana, Cartera, i tako do u nedogled. Razlika je, međutim, u tome da njegova popularnost doseže pretjerane, čak histerične razmjere, gdje će njemu biti oproštene veće nepodopštine nego njima, barem dok masa njegovih hipnotiziranih pristaša ponovno ne progleda. Što bi, dakako, moglo potrajati.



TAKTIKA LOŠEG I DOBROG MOMKA

Kada sam prije mnogo godina radio kao novinar upoznao sam se s tehnikom koju neki novinari žutog tiska koriste kada žele navesti neku osobu da s njima razgovara. Radili su u parovima gdje bi prvi pokucao na vrata neke ojađene obitelji koja nije željela davati izjave za medije. On bi im rekao da je iz novina za koje zapravo nije radio, i ponašao bi se prema njima agresivno i s prezirom, kako bi ih dodatno uzrujao.

Zatim bi otišao a na vrata bi pokucao njegov kolega, koji bi se istinito predstavio i naveo novine za koje piše, te bi se ponašao poput poslovičnog „dobrog momka”. Nastojao bi ih utješiti, govoreći da razumije koliko ih je, vjerojatno, uzrujao novinar što je upravo od njih otišao, ali „budete li razgovarali isključivo sa mnom pobrinut ću se da vam onaj drugi čovjek, i njemu slični, nikada više ne dosađuju.” Članovi obitelji obično bi pristali, a varka bi uspjela.

Gotovo ista stvar događa se na pozornici s Bushom i Obamom. Neokonzervativno „republikansko” krilo Iluminata nadziralo je Busha zadnjih osam godina, odvevši Ameriku u ratove na tuđem tlu te u financijski kaos (loš momak/problem). Sada je „demokratsko” krilo, pod vodstvom zloglasnog Zbigniewa Brzezinskog, dovelo „spasitelja”, Baracka Obamu, da nas izvede iz mraka, uz „nadu” i „promjenu” (dobar momak/rješenje).

Tako ćete i neke svjesnije ljude čuti da kažu: „On barem nije Bush”.

Osim neodređene „nade”, „promjene” i „vjerovanja”, vrlo malen broj ljudi naslućuje kakvu će politiku voditi Obama. Percepcija javnosti nastaje od „slike” koju ta javnost o njemu ima, ili od auto-projekcije, a ne od potankosti, jer Obama se potankostima neće baviti sve dok karte ne budu bačene na stol, pa čak i tada će ih zabašuriti ispraznim riječima.

U javnosti je stvorena „slika” da se Obama protivi ratu, ali - ne, ne protivi se. On kaže da je protiv invazije na Irak, no vidjet ćemo što će poduzeti kada bude ustoličen. Kako čovjek koji zahtijeva da se dodatne trupe, uključujući europske, šalju u Afganistan, može biti protiv rata? Isto je tako rekao da je spreman bombardirati Pakistan i upotrijebiti vojnu silu kako bi spriječio Iran u proizvodnji nuklearnog oružja.

Obama uopće nije protiv rata i, ostvare li se namjere njegovih kontrolora, on će SAD uvesti u još više međunarodnih sukoba gdje će svoje postrojbe slati u smrt, koje će pak u smrt slati svoje mete. I sve će to poticati, svojom blagoglagoljivošću, čovjek crnog lica u tamnom odijelu koji nikada neće otići onamo kamo šalje njih.

ŠTO SE KRIJE IZA OBAMAMANIJE?

Za sebe tvrdi da je „onaj koji ujedinjuje”, a upravo je to o sebi govorio i Bush prije nego što je stupio na dužnost, ali jedinstvo samo po sebi nije sporno. Nacistička Njemačka imala je jedinstva napretek u početnim godinama rata, no je li od toga imala iole veće koristi? Bitno je ono što se jedinstvom planira postići, a Obaminim toliko hvaljenim „jedinstvom” želi se „nadahnuti” masovni pokret koji bi podržao orvelovske planove Iluminata.

Njegovo neumorno isticanje „međusobnog povezivanja ljudi” može se iskoristiti kao opravdanje da se „zbliže i povežu” Sjedinjene Države, Kanada i Meksiko u Sjevernoameričku uniju; može se iskoristiti u svrhu ujedinjenja njegovih pristaša za suprotstavljanje njegovim protivnicima i za osuđivanje istih. Upravo se to dogodilo u nacističkoj Njemačkoj kada su spaljivane knjige i kada je došlo do žestokog obrušavanja na one koji se s Hitlerovim režimom nisu slagali.

Mogućnosti obamamanije su beskrajne kada se radi o proturanju fašizma kao „nade”, „promjene”, „slobode” i „Nove Amerike”, ili „Novog svijeta” [Novog svjetskog poretka].

Bush i Cheney bili su očigledni ratni huškači koji su svim silama nastojali uvesti obavezno služenje vojnog roka i prisilno novačenje. Ali u trenutnoj klimi to Obami neće biti suviše teško. Pa, molim vas lijepo, on već naveliko priča o obaveznom društveno korisnom radu za učenike osnovne i srednje škole i studente te o stvaranju narodne vojske u Americi.

Zbog toga kažem da je Obama daleko pogubniji za slobodu od Busha. U zadnjih osam godina Bush je tek djelomice mogao utrti put fašizmu – Obama ima prigodu dovršiti posao, na temelju svih prije spomenutih i drugih razloga.

Da biste vidjeli kakve „promjene” uistinu planira, pogledajte samo kliku kojom se okružio, i one koje je već imenovao u svoj administrativni tim. Njegov mentor, poticatelj opakih djela i glavni kontrolor je Zbigniew Brzezinski, savjetnik za nacionalnu sigurnost u administraciji Jimmyja Cartera, i suosnivač, s Davidom Rockefellerom, iluminatske Trilateralne komisije.

Brzezinski je javno priznao da je potkraj 1970-ih počeo financirati i obučavati one koje bi danas nazvao „teroristima” u Afganistanu, kako bi se borili protiv prosovjetske vlade u glavnom gradu Kabulu. Zamisao je bila, kaže, potaknuti Sovjetski Savez da napadne Afganistan u pokušaju zaštite kabulskog režima, čime bi suparničkoj sili nametnuo „njihov vlastiti Vijetnam”. Plan je uspio, uz cijenu od milijun izgubljenih života Afganistanaca tijekom sovjetske okupacije od 1979. do 1989., što Brzezinskog nimalo ne muči. Brzezinskijevi „borci za slobodu” kasnije su postali poznati kao „mudžahedini” a potom i kao talibani te kao, kako se tvrdi, „Al-Qaeda”.

Takav je, eto, Barack Obama, čovjek koji stoji iza „antiratne” inicijative. Bilo je općepoznato da predsjednik Carter ne bi učinio nikakav potez u vanjskoj politici bez odobravanja Brzezinskog, suosnivača Trilateralne komisije koja je Cartera i izabrala za predsjednika. Trilateralna komisija i šira mreža Brzezinskog, uključujući iluminatske paravane poput Fordove zaklade, sada su izabrali Obamu i situacija će biti ista. Brzezinski će odlučivati. Obamina jedina zadaća je da donesene odluke „proda” javnosti. Kad se čovjek sjeti da Brzezinski želi otpočeti rat u koji bi uvukao Rusiju i Kinu, stvari postaju lagano uznemirujuće.

„Obamini” politički stavovi dolaze ravno iz knjiga Brzezinskog. Imamo ovdje jedan njegov (Brzezinskijev) citat koji bi vam se mogao učiniti poznatim, a napisan je prije nego što se Obama kandidirao za predsjednika:
„Potrebnu socijalnu revalorizaciju . . . može potaknuti dobro osmišljeno građansko obrazovanje koje ističe zamisao o služenju nekoj višoj svrsi negoli je pojedinac sam. Kao što su neki povremeno predlagali, veliki korak u tom pravcu bilo bi usvajanje vojne obveze za svaku odraslu mlađu osobu, u što bismo možda mogli uključiti čitav niz javnih radova u tuzemstvu ili inozemstvu, koje bi odobrio Kongres.”
Gdje li sam to već čuo?



TEHNIKE SOROSA I BRZEZINSKOG

Kao operativcu Iluminata, Brzezinskom je cilj stvoriti jednu svjetsku vladu, središnju banku, valutu i vojsku – globalnu diktaturu – čemu bi pridonijelo mikročipirano stanovništvo povezano sa svjetskim računalnim/satelitskim sustavom. Godine 1970. napisao je knjigu Između dva doba: američka uloga u tehnotronskoj eri (Between Two Ages: America’s Role in the Technotronic Era), gdje opisuje globalno društvo koje on i Iluminati nastoje uvesti:
„Tehnotronska era uključuje i postupno nastajanje strože nadziranog društva. Takvim društvom vladala bi elita, neopterećena tradicionalnim vrijednostima. Uskoro će biti moguće uspostaviti gotovo neprekidno nadgledanje i motrenje svakog građanina i čuvati stalno ažurirane detaljne dosjee koji će sadržavati čak i najosobnije podatke o odnosnom građaninu. Tim će dosjeima vlasti moći nesmetano i trenutno pristupati.”

U istoj je knjizi, prije gotovo 40 godina, iznio i ovo:
„Danas ponovno nazočimo pojavi transnacionalnih elita … [čije] veze nadilaze državne granice … Vjerojatno će društvene elite razvijenijih zemalja uskoro, po svojem raspoloženju i gledištima, biti vrlo internacionalističke ili globalističke … Nacionalna država postupno se odriče svoje vrhovne vlasti … Daljnji napredak zahtijevat će od Amerikanaca veće žrtve. Trebat će poduzeti intenzivnije napore kako bi se oblikovala nova svjetska monetarna struktura, uz posljedične rizike po sadašnji relativno povoljan položaj SAD-a.”

A što, u ovom trenutku, njegov lutak Obama govori da Amerikanci moraju učiniti kako bi došlo do „promjena”? „Trebaju podnijeti određene žrtve”. Kao što Michelle, supruga g. Demagoga, kaže:
„Potrebno nam je drugačije vodstvo jer naše su duše shrvane. Potrebno nam je nadahnuće … kako bismo podnijeli određene nužne žrtve pomoću kojih bismo ostvarili željene pomake.”

Možete se kladiti da to uključuje žrtvovanje još više suvereniteta i sloboda na putu ka globalnoj diktaturi koju Brzezinski opisuje već desetljećima.

Brzezinskijev sin, Mark, bio je „savjetnik” u Obaminoj kampanji (radeći ono što tata kaže) a, u skladu s američkom jednopartijskom državom, drugi njegov sin, Ian, bio je savjetnik za vanjsku politiku u McCainovoj kampanji (radeći ono što tata kaže). Brzezinskijeva kći Mika izvještavala je o toj kampanji za televiziju MSNBC.
Obama je odabran odavno, što je činjenica znana samo nekolicini unutar najužeg kruga, a njegov odnos s Brzezinskim gotovo sigurno datira iz početka 1980-ih kada je pohađao jednu od ekskluzivnih, a nadasve iluminatskih škola – Sveučilište Columbia gdje je Brzezinski bio ravnatelj Instituta za proučavanje komunizma. O tom razdoblju Obama jednostavno ne želi podrobnije govoriti.

Pitao bih još: Da li itko vjeruje kako bi se netko, neki „narodski čovjek”, jednostavno pojavio gotovo niotkuda i vodio najvještiju i najbolje financiranu predsjedničku kampanju u američkoj povijesti? Davno su ga odabrali oni koji žele porobiti iste ljude za koje Obama kaže da ih želi „osloboditi”.

Tu je i židovski financijer George Soros, multimilijarder i suradnik Brzezinskog, s velikim doprinosom u Obaminom financiranju i marketingu. Soros je bivši član odbora iluminatskog Vijeća za vanjske poslove (Council on Foreign Relations) koji financira europski ogranak Vijeća za vanjske poslove. Ukratko, on je jedan od krupnijih insajdera.

Tehnike Sorosa/Brzezinskog nedvojbeno se vide kod Obamine „revolucije” u Sjedinjenim Državama. Preko zamršene i skrovite mreže Sorosovih zaklada i organizacija, povezanih s obavještajnim agencijama SAD-a i Izraela, obučavani su i financirani studenti u Ukrajini, Gruziji i drugdje te pripremani za masovne prosvjede i svrgavanje vlade. Ti umjetno proizvedeni prosvjedi „prodani” su svijetu pod parolom „narodnih revolucija”, ali slučajno se dogodilo, po svršetku revolucija i svrgnuća starih režima, da su novi vođe cijelo vrijeme čekali u prikrajku – marionete Sorosa, Brzezinskog i njihovih udruženih mjera.

Obama nije ništa drugačiji; on je tek širok osmijeh sa skrivenim namjerama, a u potpunosti ga kontroliraju iluminatske mreže koje su ga odabrale, obučile, prodale ga javnosti i pribavile rekordno visoka sredstva za njegovu kampanju. Upravo su oni skrivali mnoge njegove obiteljske tajne, što će i nadalje činiti dokle god bude plesao kako oni sviraju.

Obama je još jedna u nizu bankarskih prostitutki koje se prodaju za slavu i moć, i zato je podržao groteskno saniranje bankovnog sustava i zato će uvijek zastupati njihove interese, nauštrb širokih slojeva stanovništva. Njegovi financijski savjetnici dolaze ravno s „A” liste Wall Streeta, uključujući i Paula Volkera (Trilateralna komisija, Vijeće za vanjske poslove, Bilderberška skupina), direktora Uprave federalnih rezervi od 1979. do 1987. i Iluminata od glave do pete.
Ovaj je tjedan Bloomberg.com izvijestio da je Centar za američki napredak (Center for American Progress – CAP), inače udaljen samo tri bloka zgrada od Bijele kuće, postao značajniji izvor političkih inicijativa Obamine Demokratske stranke. Tko financira Centar za američki napredak? George Soros.

Jednostavno, to je Neokonzervativni projekt za novo američko stoljeće (Neocon Project for the New American Century) i Američki institut za poduzetništvo (American Enterprise Institute), samo pod drugim nazivom. Te dvije organizacije razvile su i diktirale Bushovu ratnu politiku i gušenje sloboda, a „CAP” i druge slične ustanove učinit će isto za Obamu. Njemu će CAP (engl. kapa) pristajati i Obama će je nositi.

Zapravo, osim u imenu i retorici, između Bushovog i Obaminog režima nema tematskih razlika. Bushovu politiku diktirali su iluminatski „trustovi mozgova”, a isti je slučaj i s Obaminom politikom. Busha su okruživali podli zagovornici izraelskih interesa, a njima se okružio i Obama.

LAŽNA PROMJENA

Gospodin „Promjena” dao je svoju neupitnu podršku Izraelu na tako udvoran način da mi je od svega toga mučno, a njegov potpredsjednik Joe Biden vatreni je cionist koji se diči obećanjem da će podržavati Izrael u svim mogućim okolnostima.
Obama je zakletog cionista Rahma Emanuela imenovao za šefa svog kabineta, a još jednog supercionističkog Židova, Denisa Rossa, za svog savjetnika za srednjoistočna pitanja. Palestinci su „nadrapali”, neka im Bog pomogne. Ross je također radio u administracijama Billa Clintona i Georgea Busha starijeg. Ma, sve se puši od silnih „promjena”.

Rahm Emanuel, kongresnik rođen u Chicagu, sin je Benjamina M. Emanuela i nekadašnji član krvoločne židovske terorističke organizacije Irgun, čiji su bombaški i teroristički napadi pripomogli nastanku države Izrael. Na web stranici Open Secrets izvješćuje se da je Emanuel jedan od najviših kongresnika-primatelja novčanih priloga za izbornu kampanju 2008. od strane „hedge fondova, privatnih dioničkih tvrtki i industrije krupnijih obveznica/ulaganja”.
Osim toga, Emanuela je Bill Clinton postavio u odbor hipotekarnog diva Freddie Maca 2000. godine, a njegov mandat podudarao se s nizom skandala i financijskih nepravilnosti. Kompanija je, o čemu se naveliko govorilo, sanirana sredstvima poreznih obveznika usred „subprime” hipotekarnog kraha.

Bliski Emanuelov prijatelj je čikaški cionist David Axelrod koji je vodio Obaminu izbornu kampanju te će u Obaminoj administraciji nedvojbeno biti jako utjecajan. Axelrod je veteran vođenja politike u gradu Chicagu, jednom od najkorumpiranijih političkih sustava na svijetu. Radio je za mnoge čikaške gradonačelnike 1990-ih te kao aktivist u Obaminoj kampanji za mjesto predstavnika u Senatu 2004. godine.

Postavši predsjednik 1993. godine, Bill Clinton je poveo svoje pajdaše iz Arkanzasa u Washington, a Obama ustoličuje svoju klapu iz Chicaga i daje im ključne državne položaje moći i utjecaja. A ti tipovi prvo pucaju pa onda pitaju.

Sve bi ovo moglo predstavljati mnoge stvari, i to nimalo ugodne, ali „promjena” ovdje ne vidim.

Obama je veliki „lažnjak” vrlo vještog jezika, koji živi suprotno vlastitim proklamacijama. Na svoj prvi politički položaj zasjeo je u svojstvu državnog senatora u Chicagu 1996. ne snagom svojih političkih sposobnosti nego hladnokrvnom zlouporabom izbornog postupka. Umjesto da uđe u ravnopravnu utrku sa svojim suparnicima i pusti da narod odluči, naložio je svojim ljudima da ospore valjanost izbornih prijava stotina osoba na nominacijskim dokumentima svojih glavnih suparnika iz Demokratske stranke, sve dok svi oni nisu bili prisiljeni povući se iz izborne utrke zbog proceduralnih grešaka. Tako je na izborima ostao sam, bez protivnika. Jedan do njih, Gha-is Askia, kaže da je Obamino ponašanje bilo u suprotnosti s njegovim imageom pobornika za prava „malog čovjeka” i žestokog borca za prava glasača:
„Zašto govori da se zalaže za novo sutra, a zatim se laća starih čikaških političkih trikova kako bi uklonio legitimne kandidate? On priča o časti i demokraciji, ali što je časno u tome da uklonite sve druge kandidate i ostanete sami na izbornoj listi? Zašto nije pustio da narod odluči?”

Zašto? Zato što bi vjerojatno bio izgubio, a gubljenje u poštenoj igri Obamu ne zanima. On želi pobijediti svim mogućim sredstvima. Jedino glasačko pravo koje Obamu zanima je pravo da glasate za njega. Obama je klasični korumpirani grebator koji je izmilio iz čikaškog političkog blata. Dakle, njegove bliske veze s izuzetno prepredenim „poslovnim ljudima” i prevarantima poput sada zatvorenog vlasnika stambenih zgrada s lošim stanovima, Tonyja Rezka, upravo su ono što se od njega i moglo očekivati.

Ali, zasad nikakva hrpa dokaza neće spriječiti Obamine zombije koji padaju u nesvijest od zanosa da i dalje vjeruju u agresivnu reklamnu kampanju, niti će se zbog toga rasprsnuti njihov mjehurić od sapunice. Bit će im potrebna gorča iskustva, što bi pak moglo potrajati i dovesti do većih razočaranja prije negoli se izbave iz kandži spoznajnog nesklada. I priznaju sami sebi da su nasamareni.
Isti je slučaj sa svim ljudima tamne boje kože koji su glasali za ono što su mislili da je prvi crni predsjednik iako je on, u stvari, čovjek s crnom maskom koji predstavlja interese bjelokožne iluminatske klike, istih onih obitelji i mreža koje su vodile trgovinu robljem.
Ne želim biti donositelj loših vijesti ili razarati snove, ali ipak moram – poštenja radi. Taj čovjek je varalica kojeg kontroliraju super-varalice. Poslušnik kojeg kontroliraju veći poslušnici koji pak služe jednom većem i mračnijem zlu.

Svojim je gospodarima Obama samo sredstvo za postizanje cilja. Ako im bude odgovaralo da ga ubiju kako bi izazvali građanski rat i prevrate u Sjedinjenim Državama, tada će upravo to i učiniti.
O draga Oprah, kada zora svane, kako ćeš se nositi sa stvarnošću? No, tko kaže da mora svanuti?? Ja posve razumijem Obaminu popularnost: ljudi jednostavno žele da on bude ono što tvrdi da jest. Ali, on to nije. Siti su ratnih sukoba, korupcije, borbe koju zovemo „životom” i žele da se sve to promijeni. Ali Obamine promjene su iluzorne i jedino predstavljaju stalnu preobrazbu društva prema viziji koju je oslikao Orwell.

Vjerojatno ćemo moći vidjeti da Obama najavljuje i neke naizgled dobre stvari, poput zatvaranja Guantanama, kako bismo dobili dojam da doista misli ono što kaže. Ali pratite li pogledom loptu vidjet ćete kako se uvodi plan globalne tiranije pod krinkom Obamine „nade”, „promjene”, „vjerovanja”, „žrtvovanja” i „zbližavanja”.

Moglo bi potrajati dvije godine, možda i mnogo duže, prije nego što spoznajni nesklad (laganje samom sebi) popusti svoj trenutni stisak i oslobodi umove Obaminih vjernih sljedbenika. Do tada, oni će ga iskupljivati bezbrojnim opravdanjima (lagat će samima sebi), kako bi svoj „san” i dalje mogli sanjati. Ali jednoga će dana morati priznati, zbog težine dokaza pred očima, da su kupovali san a dobili noćnu moru. Kakva šteta da sada ne mogu vidjeti ono što je očigledno, da sami sebe poštede vrlo bolnog razočaranja.