NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Tko se boji Pooke još?

Ja sam jednom kad sam još vršio nuždu na tuti (bokariću) napravio i 'number1' i 'number2' pa sam se prepao da nisam postao curica jer sam mislio da curice pišaju kroz onu drugu rupu. Sjećam se da sam se prestravio od te mogućnosti i da mi je trebalo dugo da je gurnem u podsvijest. Valjda sam imao lepljivi libido, kako bi rekao Freud... nedovoljno testosterona tijekom trudnoće zbog stresa trudnice... i to je ostalo tamo... 'anal retaintiv' stisnuti šupak koji je diktirao pasivnost i fiksaciju u toj drugoj predgenitalnoj fazi seksualne organizacije. Ali zbog pomicanja afekta sa traumatične predodžbe (afekta straha da se ne otkrije da sam curica) taj emocionalni naboj je pronašao svoj izraz u pasivnoj dobroćudnosti koja je bila više strah da ne napravim nešto loše (pomaknuti afekt) nego zdravo-razumska aktivna dobronamjernost. To je već bilo blizu one stare definicije opscesijske neuroze i ja sam strvarno ponekad imao iracionalne strahove da ću baciti dijete kroz prozor ili napraviti nešto drugo grozno. Srećom sam se ja tog govna jako dobro sjećao, što znači da nije u potpunosti bilo u nesvijesnom već je kao emocionalno inertni podatak ležalo na ladicama dugoročne memorije. E, onda sam uzeo LSD... za Mirnin 16. rođendan pod uvijetom da ga Mirne ne pojede. ali ga je Mirna pojela, a ja sam pojeo prvi put tri četvrtine. Bili smo provalili u Šeherezadu i ja sam htio vanka ali nisam mogao naći izlaz... ali to je nebitno. Kasnije su se oni svi popeli na neki visoki zid i zvali Milana (Milan je bio tad i nikad više spomenut), a ja sam im vikao da siđu jer će pasti. Na to je Bucko odgovorio 'Aaaa, gurnut će nas Lolo sa zida!' i mene je u tom trenutku udario grom. Uz podsvijest koja je plutala naokolo izvan prostora i vremena, neusidrena u mene kao individuu, shvatio sam da me strah za njih jerme strah da ih ja ne gurnem. Umuknuo sam od šoka i smirio se dok nije sve završilo. Kasnije sam čitao Freuda i prepoznavao se u analno fiksiranom opsesijskom neurotičaru koji je dobar jer mu je to samo patološki simptom pretjerane pasivnosti. Pa bih se vatao Kanta da me malo razbistri. A onda opet o Freudovim parovima muško-žensko, aktivno-pasivno... muško je normalan razvoj treće falusne faze, a sluznica rektuma je pasivno-ženska regresija. Pa opet malo Kant. Dok nisam naletio na pomicanje afekta sa traumatične predodžbe i sjetio se onog jebenog govna. I završio višegodišnju psihoanalitičku terapiju sa potpunim uspjehom.
'Life's a Peice of Shit when you look at it... always look on the bright side of life...' - rekli bi genijalni Pythonovci na posteru koji mi visi na zidu... na kojem Brian rukom pokriva kurac kad ga uhvate da sere i otvore mu prozor pa ga svjetina vidi... Brian, 'deliberately missfired Jesus', in flagranti uhvaćen između autonomnog i psiho-socijalnog moralnog sustava.
Eto, to je moj jedini strah iz mladosti... ultra intimna ispovijed ako netko ovo razumije...
Imam još jedan manji strah iz mladosti... da će se ljudi toliko namnožiti da neću moći raširiti ruke, a da nekoga ne dirnem.
Više se ne bojim ničega. Pa ni samog sebe.


pooka, 01.11.2008. u 13:57



U deficitu barbiturata... je l' to žene ponekad šmrču Fax Helizim? Tako je jedan moj prijatelj nicklovan sa Šmrki kupio od nekih mixera drogu čudnog naziva od koje se ufuro da je seoska starica... i cijelo prijepodne shetao ulicama pognut, sa štapom i crnom maramom na glavi...

lulallay, 21.10.2008. u 20:29

Kad sam bio lima - u vrijeme dok je Ian Curtis još šetao Zemljom - moja je prijateljica isfurala užasan trip: da je naranča i da je gule.
Žasu.

Nemanja