NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Vječiti stipendist Andrew Harlan

U Kawasakiju je Toshibin muzej u kojem je robot koji zavrtiti zvrk na oštrici samurajske sablje. Ne znam koliko to znači Inhibitoru ili Lečenom, ali ja na to svršavam i još mi iz očiju idu suze.



Imao sam sreću i prije nekoliko godina dobio stipendiju za nešto duži boravak u Japanu. Interes za Japan na Vaseljeni potaknuo me da sasvim ukratko, prije svega zato jer nemam vremena za detaljne analize, prepričam svoja dva japanska doživljaja. Nadam se da mogu biti zanimljivi i drugima. Što se mene osobno tiče, taj boravak u Japanu najbolje je što mi se u životu dogodilo.

Kad kažem doživljaj, znam o čemu govorim. Nije riječ o dogadjajima, još manje o avanturi, nego o običnim izletima, jednostavnim iskustvima i zaključcima koje sam iz njih izveo. U prvom je riječ o predavanju o Ise Jingu i posjetu Tsukijiju, a u drugom o izletu u Kamakuru i posjetu kovačnici samurajskih sablji, koje su se ovdje, na Vaseljeni, nekoliko puta spominjale a predmet su i zapadnjačkih mitskih pretjerivanja i mistifikacija.

Za one koji ne znaju:

Ise Jingu je hram u šumi u središnjem Japanu, koji bi – kažu – svaki Japanac trebao posjetiti barem jednom u životu. Kako je japansko shvaćanje religije drastično drukčije nego zapadnjačko, to je potpuno pogrešno Ise Jingu uspopređivati s Rimom ili Mekom. To je krajnji promašaj, ali u pojedinosti ovdje ne mogu ulaziti.
Tsukiji je najveća riblja tržnica na svijetu, smještena u samom središtu Tokija, desetak minuta hoda od Ginze, najskuplje trgovačke ulice na svijetu.

Kamakura je mjesto nedaleko od Tokija, otprilike kao Marija Bistrica od Zagreba, koje se uobičajeno smatra centralnom točkom japanskog Zen-Budizma.



Ise Jingu

Na predavanju o Ise Jingu zatekao sam se sasvim slučajno. Kad ste na stipendiji Japanci vas regularno obavještavaju što taj dan ili tjedan možete posjetiti, što može biti zanimljivo vama i što oni smatraju važnim samim po sebi. Naprosto, tako organiziraju boravak stranaca. Predavanje o Ise Jingu, u sklopu nekog dvodnevnog događanja, ni po čemu nije izgledalo posebno atraktivno.

Pazite, stalno ću naglašavati koliko je sve skupa svakodnevno i obično, common što bi se reklo na engleskom. A sinteza, barem u Japanu, uvijek ide iz tih običnih pojedinosti. U tome je, čini mi se bit, u pravilnosti koju se uočava kad se svakodnevno iskustvo nagomila.

Predavanje je održano u ogromnoj dvorani u središtu Tokija. Tokijo je velik, pa je pojam središta malo drukčiji nego drugdje. Ali i tako veliki grad selektira svojih desetak mjesta koja imaju infrastrukturu za održavanje zahtjevnih skupova.

Dvorana može primiti oko tisuću petsto, dvije tisuće ljudi i bila je solidno popunjena. Pozornica je velika kao u HNK, ili možda čak i dvaput veća, nemam pojma.

Na takvoj pozornici, sam s mikrofonom, stojeći, predavanje je održao Japanac koji je po svemu izgledao kao primjer one vrste prosjeka koja iritira. Mislim, dakle, da je predavanje održano u sklopu nekog savjetovanja gradonačelnika iz provincije ili se – prije će biti – radilo o godišnjem skupu lokalnih obrtničkih komora.

Ova druga varijanta je bolja. Zamislite dakle drame i uzbudjenja na nekoj hrvatskoj godišnjoj skupštini predsjednika lokalnih obrtničkih zadruga. E takav je bio govornik, a takvi su bili i dijapozitivi na ekranu iza njega. Sat vremena, namjanje sat vremena, s prijevodom na engleski u slušalicama, jer su oni pozvali i svoje komore-prijatelje širom svijeta.

Ise Shrine je po mnogo čemu izuzetan, no ovdje je riječ o činjenici da se taj shinto-hram svakih dvadeset godina potpuno rastavi, do razine osnovnih elemenata, drvenog klina i grede, i onda sastavi u identičnom obliku na drugom mjestu u okolici. Posljednja iteracija postavljena je 1993 godine (prema Wikipediji) i ona je 61 u nizu. Dakle, ista procedura već punih 12 stoljeća (61 podijeljeno sa pet). Shinto je, znam da znate, tradicionalna japanska animistička «religija».

Citat s Wikipedije: The architectural style of the Ise shrine is known as Shinmeizukuri and may not be used in the construction of any other shrine. The old shrines are dismantled and new ones built on an adjacent site to exacting specifications every 20 years at exorbitant expense, so that the buildings will be forever new and forever ancient and original.

Kurziv je moj. Dakle, pitanje originalnosti, toliko važno kad je riječ o razlici izmedju Japana I Zapada, prva je asocijacija kad je riječ o primjeru Isa Shrine. U logici, odnosno u metafizici, riječ je o pojmovima identiteta i razlike. Nema dalje, dublja analiza svijeta od tih pojmova nije moguća, koliko ja znam, dublje od Parmenida, Heraklita i Hegela ne ide, osim možda ako je riječ o samoprosvjetljenju i smislu života. Naravno, obnavljanje istog i različitog Ise Shrine svakih dvadeset godina direktno asocira na reinkarnaciju pa smo apsolvirali i smisao života. Želim još reći da je Isa Shrine kao I mnoštvo japanskih hramova smješten u šumi, vrlo ugodnoj u vrijeme tropskih vrućina, da se do njega dolazi šumskim stazama i time ću završiti s filozofskim asocijacijama.

Za svojeg boravka u Japanu imao sam sreću upoznati nekolicinu izuzetnih osoba, visoko rangiranih u društvu, kao i prosjek poput predsjenika lokalne obrtničke komore koji je u centru Tokija, pred tisuću, dvije tisuće ljudi, postupno, riječ po riječ, običnim rečencama objašnjavao kako se Ise Shrine rastavlja, kako su ga oni posljednji put rastavili, I kako se sastavlja. Točni su datumi navedeni za svaku pojedinu radnju.

I najvještiji Japanci kad drže govore redovito zamuckuju. I – da odmah bude jasno – amerikaniziranim power point prezentacijama se podsmjehuju. Zato što se u njima preskače preko cijelog niza pojedinosti, u kojima se – kao što znamo - vrag i skriva.

Kad se Ise Jingu postavi, na polovici razdoblja oformi se nova ekipa koja će provesti sljedeće rastavljanje – selidbu – podizanje starog novog hrama. Ekipa, molim da se zapazi, ima za realizaciju svog projekta na raspolaganju deset godina. Ako nisam poantu prenio dovoljno jasno, podsjetit ću samo na strku oko gradnje Arene za Rukometno prvenstvo u Zagrebu. Razlike uobičajeno pomažu poimanju.

Čuvanje nacrta hrama i opisa istovrsnih pothvata u posljenjih više od tisuću godina ima dakle sasvim praktičnu svrhu. Ekipa ih proučava. Tradicija nije nešto što je identitetu izvanjsko, čemu se identitet mora podvrgnuti. Tradicija je dobar savjetnik. Svaki klin, svaki element je nacrtan i označen, svaka selidba u posljednjih 1200 godina.

Ekipa za selidbu podijeli zadatke i - ponovno u sasvim praktičnom smislu riječi – svaki je član ekipe važan – ima svoj posao, svoj zadatak po mogućnosti dovoljno jednostavan da je neupitno može li se obaviti, ali i zamjenjiv – jer nedajbože što ako netko slomi nogu.

Slučaj je u Japanu prihvaćen kao metafizička činjenica s kojom se ima računati. Zato i onaj koji radi elementarne zadatke, onaj ne radi ništa drugo nego prenosi predmete izložene u hramu, i on može pogriješiti i upravo zato je važan, i ima dignitet.

Ne znam koliko sam jako naglasio: onome na vrhu piramide (a ondje je uglavnom ekipa koja se medjusobno savjetuje) posao mora biti dovoljno jednostavan da ga može izvesti, kao I onome koji obavlja najbanalnije zadatke. Jer se propust može doigoditi svima. Nisu šefovi nadljudi a oni koji nose grede “kreteni”.

Iako je usporedba banalna: Bandić bi Isa Jingu preselio u mjesec, dva. Ima nacrte, ima Holding, to je pičkin dim. A na idiote se izviče kao na onog jadnika na Medvedgradu pred televizijom i uz skandiranje i podršku publike.

Zen mudrosti su trivijalne: put prema savršenstvu počinje prihvaćanjem mogućnosti pogreške. Svaki je Japanac Zen, a nijedan Hrvat uglavnom nije Zen. Obično se kaže da su to dvije kulture, dva svijeta, službeno riječ je o dvije ljudske rase, ali ja bih rekao da je riječ I o dvije životinjske vrste. Nije smisao usporedbe Japanaca s bandićem u uputi kakvi bi Hrvati trebali biti ili mogli bi se potrudili I razvili. Od toga nema ništa, nikad. Usporedba je vrijednosno neutralna, čisti opis – jedni su ovakvi, drugi su onakvi, unatoč tome što se meni osobno japanski pristup svidja više.

Japanski govornici, vole ići u širinu i zbog poštovanja prema tom pristupu oponašam ovjde stil. Ali, kako poštujem i sugovornike nenavikle na izlaganje bez uskličnika, obrata i poanti, sad ću samo ukratko spomenuti kako u cijeloj priči valja uočiti još jednu karakteristiku – neutaživu težnju prema izvrsnosti. Japance boli čak i minimalna šlampavost. Zato si daju vremena, zato su strpljivi, zato po nekoliko ljudi radi isti posao, zato posvećuju pažnju svakoj pojedinosti, zato je svaki pojedinac važan ali i zamjenjiv.

Mimo religijske simbolike Ise Jingu ima u Japanu svoj potpuno ovozemaljski smisao, onaj koji se upija u prvim razredima osnovne škole, kako se radi zadaća.



Tsukiji

U posjet Tsukijiju išao sam organizirano. Riječ je o najvećoj ribljoj tržnici na svijetu (po prometu), gdje se u pet ujutro na dražbama prodaju tune teške više od tone ali i još stotinjak vrsta riba i kojekakvih morskih životinja. O perfektnoj organizaciji neću dužiti. Brodovi s ribom do nje doplovljavaju kanalima. Kako je u cetru Tokija, a ovaj put riječ je o zaista strogom centru u tradicionalnom smislu riječi, to brodovi baš ne mogu biti veliki. Tržnica je na tom mjestu u Tokiju stotinjak godina i sad bi je trebalo premjestiti.

Osnovan je odbor za premještanje tržnice, kao što se moglo i pretpostaviti. O radu Japan Times redovito obavještava. Odredjeno je mjesto, ali – to je posljednja vijest koju sam zapazio – nakon ispitivanja ustanovljeno je pozicija ne odgovara ekološkim standardima potrebnim za riblju veletržnicu. Koja će se zvati isto Tsukiji ali će biti drugdje. Pred odborom su godine – Japanci si uvijek daju vremena, oni su članovi Zeit elite kako bi rekao Jatogen.

Onaj tko misli da je točnost japanskih vlakova rezultat japanskog fanatizma ne razumije o čemu je riječ. Naprosto je stvar o tome da se posao napravi maksimalno dobro. Nedavno sam gledao dokumentarac o tome kako je napravljen najduži viseći most na svijetu (suspension bridge, nadam se da to znači viseći most), koji povezuje otoke Honshu i Shikoku. Most je u toku konstrukcije preživio (nije baš izdržao) katastrofalni potres u nedalekom Kobeu u kojem je poginulo sedam tisuća ljudi. Osim tragičnog dijel, Japanci su o Kobeu istražili cijelu seriju poučnih stories, ali ih moram preskočiti.

Ono što želim reći to je da je mogućnost da Japan napravi najduži viseći most na svijetu, da napravi nebodere od stotinu katova koji su uglavljeni na pomičnim podnožjima, ostvariva upravo zbog pristupa koji se u premještanju Ise Jingu usavršava više od tisuću godina u kontinuitetu. U tom je mostu, ne bi čovjek vjerovao, sadržano sve iskustvo svijeta.

Kamakura – Samurai Sword

Za kraj kratka priča o tome kako se kuju japanske samurajske sablje. Kao što sam rekao kad dobiješ stipendiju onda te japanci organizirano vode na važna mjesta. Jedno od njih je Kamakura, odakle potiče Zen, religija japanskih ratnika. Religija nema isto mjesto u japanskom svijetu kao na Zapadu. Neću ulaziti u pojedinosti. Rekao bih ovako – religija ne dominira japanskim životom toliko koliko zapadnim. Možda zato što je tradicionalna japanska religija shintoizam politeizam, pa je I japanska verzija Budizma politeistička. Zato odanost religiji nije isključiva. Uz cijenu misinterpretacije može se reći da je u barem jednom svom značajnom aspektu Zen jedan mentalni I fizički trening.

U centru Kamakure je jedan od najljepših I najvećih skulptura Bude koje sam vidio. Već izdaleka se uočava koliko je taj koji sjedi dobre volje. Malo izvan centra Kamakura izgleda kao I svaka japanska provincija dosta prazno, gotovo kao predgradje Velike Gorice. Tu je kovačnica u kojoj ista obitelj kuje sablje od trinaestog stoljeća (ili čak od jedanaestog stoljeća, ne mogu se sad sjetiti) na isti način ali neprestano ih usavršavajući. Nastoji se da svaka bude bolja od prethodne. Očigledno je da kovačnica nije izrasla u konglomerat kao Mitsui, Mitsubishi, Itochu. Ali za priču koju Japanci pričaju sebi o sebi kovačnica nije ništa manje važna. Princip je isti, a u kovačnici se vidi još bolje.

Sablja do konačnog izgleda prolazi desetak faza obrade, o kojima vas dva muškarca u četrdesetima, autentični potpomci prvih kovača, u sat vremena objašnjavanja upućuju kao da ste ih došli slušati jer ćete sutra započeti isti takav biznis pa da ne pogriješite, da posao ne ode ukrivo, da se samuraji ne razočaraju ili da ne stradaju u ratu pa da kovač ne pati od grižnje savjesti.

Tko tu očekuje verbalni spektakl taj nema pojma gdje je došao. Tko pak misli da ta dvojica nemaju šta reći to je budaletina koju treba nabiti nogom u guzicu. (Bijesan sam na takve idiote već kad pomislim da mogu postojati kao u onoj Špišićevoj pjesmi da mi Pero mora bicikl dati.)

Bio sam i u destilerijama sakea I u japanskim pivovarama, ista priča. Ja sam fizikalist, materijalist, biologist. Ja vjerujem da misaoni procesi pokreću hormone I izazivaju erotsko uzbudjenje, I obratno – da tvari pokreću misaone procese koji I nisu ništa drugo nego sinapsa – iskrenje izmedju neurona. Moja je asocijacija prizemna. Japanski pivari nad pjenom vrenja sline kao nedojebani student umjetnosti nad Venerinim bradavicama.

Tajna je kovanja samurajskih sablji u strpljivosti. Prije tisuću godina nigdje na svijetu nije bilo nehrdjajućeg čelika a samurajske sablje ne hrdjaju. Vruće je, ne lupa se svom snagom nego se lupka, I to traje I traje. Pa se sablja hladi, pa opet. Dani I dani lupkanja I gladjenja. Moj je prijatelj preko student-servisa radio za Westinghouse kad je gradjena elektrana u Krškom. U uskim prostorima morali su lupkati, tjednima po cijevima kroz koje će prolaziti radioaktivna voda nakon hladjenja reaktora.



Poanta

Asocijacija nije slučajna. Nedavno sam na Bloombergu pročitao tekst Samurai-Sword Maker's Reactor Monopoly May Cool Nuclear Revival, o neočekivanoj prepreci pred idejom da se naftna kriza riješi gradnjom nuklearnih elektrana. Link imate ovdje: http://bloomberg.com/apps/news?pid=20601109&sid=aaVMzCTMz3ms&refer=home

O čemu je riječ. Nuklearna elektrana mora imati oklop koji zadržava radioaktivnost jezgre. Na svijetu postoji jedna jedina tvornica koja ge izradjuje, dio je konglomerata Japan Steel, a iz šesto tona teške čelične jezgre godišnje se mogu otkovati svega četri oklopa. Predbilježbe su upisane već za sljedećih petnaestak godina pa se razmišlja o pokretanju slične proizvodnje. Ali, ne može to svatko.

Za proizvodnju oklopa treba imati tehnologiju. Ova koju je razvio Japan Steel nastavlja se na tehniku kovanja samurajskih sablji. Evo citata s kraja teksta:

Japan Steel's most prized products also include samurai swords, with price tags of about 1 million yen (desetak tisuća dolara).

They're made in a traditional Japanese wooden hut, up a steep hill from the rest of the Muroran factory. It's decorated with white zigzag papers called ``shide'' used in Shinto shrines, creating a sense of sanctity in the workshop.

Inside, as the factory clangs and hisses below, Tanetada Horii hand-forges broad swords from 1 kilogram (2.2 pound) lumps of Tamahagane steel.

``Making a sword emanating peculiar beauty from the dull substance of stone-like Tamahagane steel is bliss,'' he said.

CEO Nagata says the process goes to the company's heart.

``Samurai swords contain the essence of steelmaking technology,'' he said. ``We've inherited this technology and we don't want it to spill outside of Japan.''

Štogod tko mislio, iako ga malo tko povezuje s rockom, Japan je dao presudni doprinos razvoju rock senzibiliteta: Kakav bi bio rock bez Yamahe i Kawasakija.

U Kawasakiju je Toshibin muzej u kojem je robot koji zavrtiti zvrk na oštrici samurajske sablje. Ne znam koliko to znači Inhibitoru ili Lečenom, ali ja na to svršavam i još mi iz očiju idu suze. U grupnjaku sa šefom agencije za selidbu Isa Jingu i samurai sword kovačima iz Kamakure.

Dragi Nemanja bio sam obećao prepričati iskustvo s autentičnim haikuom. Ne znam koliko tvoje cijenjeno čitateljstvo mogu zanimati moja japanska iskustva. Ako vjeruješ da u priči ima sline, nastavit ću kad sljedeći put uzmem day off.