NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Žarko Paić

Knjiga Maria Kopića zbirka je filozofijskih eseja i studija, a polazi od sljedećih bitnih teza:

Razvojem tehničkih znanosti i tehnologije raste i broj različitih presjeka, poput medicinske etike, koja spaja medicinu, etiku i pravo; slično je i s bio-etikom itd. Gotovo da nema znanosti, znanstvenog smjera i tehnološke grane koja bi mogla opstojati i djelovati bez etike. Ti pomaci, pomaci koji znače već okret ili prevrat, zbili su se zbog posve novog položaja čovjeka i čovječanstva do kojega je došlo u zadnjim desetljećima. Taj se novi položaj ponajprije očitovao nastankom tehničke mogućnosti ljudskog samouništenja, a nedavno s otkrićem čovjekove mogućnosti stvaranja sebe samog. Naravno, ne stvaranja iz ništine, nego stvaranja preko genetičke manipulacije stanicama ljudskoga tijela. U oba se slučaja srećemo s čovjekovom moći, ali i opasnostima što ih čovjek dosada nije poznavao. Nalazimo se na točki izdignuća čak i ponad Nietzscheova nad-čovjeka. Jer dok je Nietzsche svojega nadčovjeka kao postavku volje za moć gradio na danoj čovjekovoj tjelesnosti, danas samo čovjekovo tijelo pretvaramo u predmet znanstvene disponibilnosti.

Time je moderni antropocentrizam, prema Kopiću, koji se oblikovao na podlozi kartezijanske paradigme, prema kojoj je čovjek jedini subjekt, tako da je sve ostalo objekt njegova gospodstva, prestupio vlastite granice. Obuhvativši sve, pa i sebe sama, prevladao je sebe sama i prijeti da će time ukinuti ne samo sebe, nego i čovjeka, čovjeka kao čovjeka, a ne samo čovjeka kao subjekta. Stoga je u humanističkim znanostima postalo nužnim raz-lučiti između čovjeka kao čovjeka i čovjeka kao subjekta, istodobno i između stvari kao stvari i stvari kao objekata.

To je razlučivanje, s kojim iz modernog prelazimo u post-moderno doba, za sobom povuklo i razlučivanje između antropocentrizma i humanizma. Dok je europska misao čovjeka izjednačavala sa subjektom, humanizam je bio shvaćen antropocentrično. Ne samo među zagovaretljima antropocentrizma, gdje su prednjačili marksisti i egzistencijalisti, nego i među njihovim kritičarima. Kad su stoljeće nakon Nietzscheove objave smrti Boga strukturalisti proglasili smrt Čovjeka, osim ukidanja antropocentrizma i s njim povezanog europocentrizma, zahtijevali su i ukidanje humanizma i humanistike: humanizma u društvu i humanistike na sveučilištu. Mogli su to zahtijevati jer su previdjeli da nije posrijedi smrt čovjeka, nego ukinuće identiteta čovjeka i subjekta, dakle ukinuće čovjeka kao subjektnog centra svega što jest, a time i nadomještanje antropocentričnog tumačenja humanizma drugim i drukčijim tumačenjem. Post-moderna misao, koja uključuje i post-strukturalizam, ne odbacuje stoga više humanizam i humanistiku. Naprotiv. Promiče ih, ali kao novi humanizam i novu humanistiku, kao humanizam koji se oprostio od antropocentrizma i kao humanistiku koja se oprostila od europocentrizma.

Kopić iscrpno tematizira sedam glavnih zadaća „nove humanistike“, „humanistike sutrašnjice“ ili „humanistike za sutra“ kako to nabacuje Jacques Derrida: 1. napisati novu povijest čovjeka, odnosno čovječanstva i problematizirati dosad važeće pojmove i razlike, poput razlike između čovjeka i ostalih živih bića; 2. oblikovati novo razumijevanje demokracije i suverenosti, iznova odrediti odnos između žene i muškarca, između države i državljanina, između ljudskih prava i nacionalne države; 3. iznovice odrediti odnos između profesionalnosti i konfesionalnosti i u tom okviru pozvanost sveučilišta; 4. dekonstruirati kulturu i umjetnost, posebice književnost, naime iz točke motrišta razlikovanja između realnog i imaginarnog, odnosno fikcionalnog; 5. nanovo reflektirati odnos između konstativa i performativa, štostva i trebanja, faktičkog i normativnog; 6. odrediti novu ulogu autoriteta, odnosno ulogu autoriteta na novim ishodištima; 7. najaviti ono što se čini nemogućim i što može donijeti samo nenajavljivi Događaj, neočekivani događaj onkraj opreke između konstativa i performativa.

Naravno, zadaće što ih nabraja Derrida i koje pogađaju filozofiju, povijest, kulturologiju, etnologiju, antropologiju, pedagogiju i druge humansitičke discipline, nipošto nisu jedine. No sve proistječu iz pomaka od moderne u postmodernu epohu, pomaka koji je, između ostalog, a preko krunskih autora kao što su Lévi-Strauss, Habermas, Sloterdijk, Fukuyama ili Nolte, izazvao: 1. povratak etike i religije (preciznije: ponovno otkriće značajnosti čovjekova odnosa spram zlatnog pravila o dobru i zlu te spram svetog); 2. rehabilitaciju obitelji i obiteljskih vrednota; 3. ponovno buđenje potrebe za sigurnošću i promjenom odnosa između sigurnosti i slobode; 4. kritiku ne samo tradicionalne elitne, nego i moderne masovne kulture (a pojave koje se često grubo suprotstavljaju dostojanstvu čovjeka i temeljnim vrednotama civilnog društva); 5. redefiniranje pravednosti u nacionalnim državama, ponajprije pak na globalnoj, međunarodnoj razini; 6. uspostavu odgovornosti za život drugih ljudi; 7. promicanje odgovornosti za očuvanje svih oblika života na Zemlji.

Zadaća mišljenja na kraju filozofije kao metafizike nije obnova ili restitucija metafizike, nego njezino prebolijevanje i pregorijevanje. Repriza metafizike nakon njezina kraja nije više moguća. Globalizacija, koju je sa „svjetskim duhom“ i „svjetskim sudom“ uostalom već prije dvije stotine godina najavio Hegel, jest neizbježna. No nije nužno da se u funkciji ekspanzivne volje za moć izrodi u amerikanizaciju svijeta. I razvoj se genske tehnologije i njezina globalna aplikacija ne može više zaustaviti. No nije nužno da se izrodi u selektivno „uzgajanje čovječanstva“. U svakom slučaju, na obzorju budućnosti humanistiku čekaju dubinske, opsežne i teške zadaće, zadaće na podlozi novog, post-antropocentričnog humanizma. A vraćanje humanizma u novoj slici pretpostavlja povratak i novu afirmaciju humanistike.

Knjiga Maria Kopića NEZACJELJIVA RANA SVIJETA izazovna je jer otvara mnoštvo aktualnih pitanja odnosa hermenutike i semiotike kulture, estetike, filozofije politike i filozofije prava u suvremeno doba praznine i odustajanja od bitnih promišljanja svijeta na kraju povijesti.