Marketing
Mario Kopić
Yazik, vurm!
Ne ubij! Grijeh je.
Tim je riječima Židov Salomon Behmi pokušao zaštititi, neuspješno zaštititi, turskog časnika Kapetana Ismaila, zarobljenog u Prvom balkanskom ratu.
Iako nastali u duljem vremenskom rasponu, iako ispisani raznim povodima i s različitim nakanama, iako tematski raznoliki, ogledi i rasprave koji su našli mjesta u ovoj knjizi ipak su - barem je to nakana njihova pisca - obuhvaćeni jedinstvenom duhovno-povijesnom upravljenošću, upravljenošću koja se može nazvati novi humanizam. To je njihov zajednički okvir, njihova zajednička atmosfera, u tomu je njihova nit-vodilja, ono što ih prožimlje i spreže.
Humanizam je to koji proishodi iz novog etosa, etosa kojega nije moguće zahvatiti pojmovima (stare) etike ili (stare) estetike. Niti u smislu modernih vrijednosti niti u smislu tradicionalnih pravila, zapovijedi i zabrana. Novi etos jest etos u ime vulnerabilna čovjeka, u znamenju njegove necjelovitosti, etos što se rađa iz prepoznavanja i priznavanja nezacjeljive rane svijeta. U tomu se svijet ne dâ promijeniti. Što su nasrtljivije i zadrtije akcije mijenjanja svijeta u ime njegove (idealne, buduće) cjelovitosti, tim je veća patnja ljudi, tim je dublja rana u užasu i boli raskoljena srca.
Neposredno vrelo europskog nihilizma jest u identificiranju čovjeka sa subjektom. Kao subjekt čovjek bi trebao biti posvemašnji otac i gospodar ne samo vlastita tijela i vlastite volje, nego i prirode i društva i povijesti. Na posljetku: života i smrti. Ukratko: kao Subjekt trebao bi zauzeti mjesto Boga. Novovjekovni antropocentrični čovjek, ne osvrćući se na svoju smrtnost kao konačnost vlastita bitka, nije tako ništa drugo doli uzvratna projekcija (re-fleks) Božje omnipotentnosti. Iz toga proistječe da su izopačene kako prva tako i druga slika, kako teo-centrizam tako i antropo-centrizam.
Post-moderna epoha (u istinskom smislu te riječi) jest post-teistička i post-ateistička epoha. Proishodi - za razliku od ultramodernizma koji se igra sa životom i smrću (kojima bi najposlije trebala pripasti samo virtualna realnost) ili pak kršćanstva koje čovjeku obećava vječni život (beskonačno trajajuće posmrtno postojanje) - iz konačnosti čovjekova bitka. Čovjekov život nije svet jer ga je stvorio ili čovjeku podario trostruko sakralizirani Gospodar života, nego zbog čovjekove smrtne ranjivosti. Zato nema Imena uime kojega bismo mogli žrtvovati čovjekov život! Mogući su ratovi uime ovoga ili onoga Boga, no nije moguć rat u ime svetosti života. Pustiti da bude ponajprije znači ne dopustiti ubiti: Ne ubijaj! To je jedina zapovijed koja nema iznimke. Jer iznimku ne može imati. Jer je svaki život jedinstven, samosvojan, jednokratan, neponovljiv, nenadomjestiv…
No život nije samo ljudski život. Život je život svih živih bića. A „pravo na život“ nije samo pravo sadašnjih, nego i pravo budućih rodova ljudi i životinja. Zbog konačnosti bitka, konačnosti koja nije samo odredba čovjekova bitka nego i bitka kao takvog, neizbježno je ljudsko samo-ograničavanje. S obzirom na osvajačku eskalaciju subjektiviteta subjekta, to znači: potrebno je razlučivanje između čovjeka kao čovjeka i čovjeka kao subjekta te ograničenje subjektiviteta svetošću života i ljudskim dostojanstvom, dostojanstvom čovjeka neovisno o tomu je li ili nije subjekt.
Nije posrijedi samo samoograničenje čovjeka kao pojedinca nego i čovjeka kao čovječanstva, kao ljudskog roda. Ukoliko bezgranični rast čovječanstva vodi svijet u katastrofu, tada neograničeno razmnožavanje čovjeka ne znači samo homocidnost na generičkoj razini, nego i globalni i univerzalni homo-nihilizam: finalizaciju europskoga nihilizma. Ograničenje rođenja ne spada više toliko u sredstva subjektivitetnog samo-užitka, koliko u pomagala samo-očuvanja čovjeka. A pri tomu nam događaju, kad više nije posrijedi smrt pojedinca nego i život i smrt roda, dakle dvostruka ili podvojena smrt, tradicionalne mudrosti više nisu dostatne. Nužan su ali ne i dostatan naputak. Ukoliko se i dalje žele promicati kao nužne, kao isključujuće, preokreću se u svoju protivštinu: umnost biva bezumnošću, potvrđivanje života biva negiranjem života, ljubav biva mržnjom…
Konzervativno zaustavljanje i limitiranje bezobzirna liberalizma zato nije moguće. Tehniku i njezinu bit ne dâ se više konzervirati. Podjednako su tako besmislenima postali i frontalni napadi na znanost. Jer je jasno da će nam, bude li potrebno, samo znanost i tehnika moći pomoći da napustimo ovaj planet i preselimo se na neki drugi. I očuvanje života u obliku njegova nastavljanja transplantacijom organa i drugim operativnim zahvatima bez tehnologije nije moguće. Isto je s čovjekovom autonomijom (samozakonodavstvom), bez koje nema ljudskog dostojanstva, a bez dostojanstva ljudskosti.
No dostojanstvo je čovjeka, dostojanstvo koje izvire iz čovjeka samog, u tomu da se, u skrbi za sebe i druge, sam ograničava. Iz ljudske autonomnosti može navirati zlokobna sloboda bezobzirnosti, no nipošto kao automatski posljedak autonomnosti. Bit je autonomnosti u slobodi za slobodu. Temelj je čovjekova dostojanstva duhovna sloboda i stoga čovjeka kao takvog negira svaki propis koji mu unaprijed ukazuje što treba i kako treba biti, neovisno je li u ulozi Propisivača Stranka, Crkva, Narod ili pak Država. Svoje dostojanstvo može prepoznati i očuvati samo slobodan čovjek: iz svoje slobodne savjesti i prema svojoj slobodnoj savjesti. No savjest nije već i svijest. Premda nikakva (ideološka) svjesnost ili (teološka) pravovjernost ne smije kompenzirati savjest, glas će savjesti odjekivati u praznini ako čovjek nema svijesti, ako nema samosvijesti kao svijesti o sebi samome, ako sebi samome čovjek ne dopusti biti ono što u svojemu bitku svagda već jest.
Iz knjige „Nezacjeljiva rana svijeta“, Hrvatsko društvo pisaca i Izdanja Antibarbarus, Zagreb 2007.
Knjiga Maria Kopića zbirka je filozofijskih eseja i studija, a polazi od sljedećih bitnih teza:
Razvojem tehničkih znanosti i tehnologije raste i broj različitih presjeka, poput medicinske etike, koja spaja medicinu, etiku i pravo; slično je i s bio-etikom itd. Gotovo da nema znanosti, znanstvenog smjera i tehnološke grane koja bi mogla opstojati i djelovati bez etike. Ti pomaci, pomaci koji znače već okret ili prevrat, zbili su se zbog posve novog položaja čovjeka i čovječanstva do kojega je došlo u zadnjim desetljećima. Taj se novi položaj ponajprije očitovao nastankom tehničke mogućnosti ljudskog samouništenja, a nedavno s otkrićem čovjekove mogućnosti stvaranja sebe samog. Naravno, ne stvaranja iz ništine, nego stvaranja preko genetičke manipulacije stanicama ljudskoga tijela. U oba se slučaja srećemo s čovjekovom moći, ali i opasnostima što ih čovjek dosada nije poznavao. Nalazimo se na točki izdignuća čak i ponad Nietzscheova nad-čovjeka. Jer dok je Nietzsche svojega nadčovjeka kao postavku volje za moć gradio na danoj čovjekovoj tjelesnosti, danas samo čovjekovo tijelo pretvaramo u predmet znanstvene disponibilnosti.
Time je moderni antropocentrizam, prema Kopiću, koji se oblikovao na podlozi kartezijanske paradigme, prema kojoj je čovjek jedini subjekt, tako da je sve ostalo objekt njegova gospodstva, prestupio vlastite granice. Obuhvativši sve, pa i sebe sama, prevladao je sebe sama i prijeti da će time ukinuti ne samo sebe, nego i čovjeka, čovjeka kao čovjeka, a ne samo čovjeka kao subjekta. Stoga je u humanističkim znanostima postalo nužnim raz-lučiti između čovjeka kao čovjeka i čovjeka kao subjekta, istodobno i između stvari kao stvari i stvari kao objekata.
To je razlučivanje, s kojim iz modernog prelazimo u post-moderno doba, za sobom povuklo i razlučivanje između antropocentrizma i humanizma. Dok je europska misao čovjeka izjednačavala sa subjektom, humanizam je bio shvaćen antropocentrično. Ne samo među zagovaretljima antropocentrizma, gdje su prednjačili marksisti i egzistencijalisti, nego i među njihovim kritičarima. Kad su stoljeće nakon Nietzscheove objave smrti Boga strukturalisti proglasili smrt Čovjeka, osim ukidanja antropocentrizma i s njim povezanog europocentrizma, zahtijevali su i ukidanje humanizma i humanistike: humanizma u društvu i humanistike na sveučilištu. Mogli su to zahtijevati jer su previdjeli da nije posrijedi smrt čovjeka, nego ukinuće identiteta čovjeka i subjekta, dakle ukinuće čovjeka kao subjektnog centra svega što jest, a time i nadomještanje antropocentričnog tumačenja humanizma drugim i drukčijim tumačenjem. Post-moderna misao, koja uključuje i post-strukturalizam, ne odbacuje stoga više humanizam i humanistiku. Naprotiv. Promiče ih, ali kao novi humanizam i novu humanistiku, kao humanizam koji se oprostio od antropocentrizma i kao humanistiku koja se oprostila od europocentrizma.
Kopić iscrpno tematizira sedam glavnih zadaća „nove humanistike“, „humanistike sutrašnjice“ ili „humanistike za sutra“ kako to nabacuje Jacques Derrida: 1. napisati novu povijest čovjeka, odnosno čovječanstva i problematizirati dosad važeće pojmove i razlike, poput razlike između čovjeka i ostalih živih bića; 2. oblikovati novo razumijevanje demokracije i suverenosti, iznova odrediti odnos između žene i muškarca, između države i državljanina, između ljudskih prava i nacionalne države; 3. iznovice odrediti odnos između profesionalnosti i konfesionalnosti i u tom okviru pozvanost sveučilišta; 4. dekonstruirati kulturu i umjetnost, posebice književnost, naime iz točke motrišta razlikovanja između realnog i imaginarnog, odnosno fikcionalnog; 5. nanovo reflektirati odnos između konstativa i performativa, štostva i trebanja, faktičkog i normativnog; 6. odrediti novu ulogu autoriteta, odnosno ulogu autoriteta na novim ishodištima; 7. najaviti ono što se čini nemogućim i što može donijeti samo nenajavljivi Događaj, neočekivani događaj onkraj opreke između konstativa i performativa.
Naravno, zadaće što ih nabraja Derrida i koje pogađaju filozofiju, povijest, kulturologiju, etnologiju, antropologiju, pedagogiju i druge humansitičke discipline, nipošto nisu jedine. No sve proistječu iz pomaka od moderne u postmodernu epohu, pomaka koji je, između ostalog, a preko krunskih autora kao što su Lévi-Strauss, Habermas, Sloterdijk, Fukuyama ili Nolte, izazvao: 1. povratak etike i religije (preciznije: ponovno otkriće značajnosti čovjekova odnosa spram zlatnog pravila o dobru i zlu te spram svetog); 2. rehabilitaciju obitelji i obiteljskih vrednota; 3. ponovno buđenje potrebe za sigurnošću i promjenom odnosa između sigurnosti i slobode; 4. kritiku ne samo tradicionalne elitne, nego i moderne masovne kulture (a pojave koje se često grubo suprotstavljaju dostojanstvu čovjeka i temeljnim vrednotama civilnog društva); 5. redefiniranje pravednosti u nacionalnim državama, ponajprije pak na globalnoj, međunarodnoj razini; 6. uspostavu odgovornosti za život drugih ljudi; 7. promicanje odgovornosti za očuvanje svih oblika života na Zemlji.
Zadaća mišljenja na kraju filozofije kao metafizike nije obnova ili restitucija metafizike, nego njezino prebolijevanje i pregorijevanje. Repriza metafizike nakon njezina kraja nije više moguća. Globalizacija, koju je sa „svjetskim duhom“ i „svjetskim sudom“ uostalom već prije dvije stotine godina najavio Hegel, jest neizbježna. No nije nužno da se u funkciji ekspanzivne volje za moć izrodi u amerikanizaciju svijeta. I razvoj se genske tehnologije i njezina globalna aplikacija ne može više zaustaviti. No nije nužno da se izrodi u selektivno „uzgajanje čovječanstva“. U svakom slučaju, na obzorju budućnosti humanistiku čekaju dubinske, opsežne i teške zadaće, zadaće na podlozi novog, post-antropocentričnog humanizma. A vraćanje humanizma u novoj slici pretpostavlja povratak i novu afirmaciju humanistike.
Knjiga Maria Kopića NEZACJELJIVA RANA SVIJETA izazovna je jer otvara mnoštvo aktualnih pitanja odnosa hermenutike i semiotike kulture, estetike, filozofije politike i filozofije prava u suvremeno doba praznine i odustajanja od bitnih promišljanja svijeta na kraju povijesti.
Post je objavljen 01.09.2008. u 21:32 sati.