NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Martin Heidegger, Stvaralački krajolik:

Na strmovitoj padini široke gorske doline južnoga Schwarzwalda, na visini oko 1150 metara, stoji jedna mala skijaška brvnara. U tlocrtu mjeri ona 6 na prema 7 metara. Oniži krov pokriva tri prostorije: kuhinju, uređenu za prebivanje, spavaonicu i jedan studijski sobičak. Razbacana po uskom dnu doline i jednako tako strmovitoj suprotnoj padini leže široko položena seljačka imanja s velikim natkriljujućim krovom. Povrh svega zjapi jasno sunčano nebo, u sjajnoj prostranosti kojega se dva jastreba uzvrću u širokim krugovima.

To je moj radni svijet - viđen promatračkim očima gosta i turista na ljetovanju. Ja sam zapravo nikada ne promatram krajolik. Iskušavam njegovu časovitu, dnevno-noćnu promjenu u velikim ciklusima godišnjih doba. Težina i čvrstoća njihova prastara stijenja, polagani rast jela, svjetleći a ipak skromni raskoš cvatućih ledina, žuborenje gorskog potoka u dubokoj jesenjoj noći, stroga jednostavnost duboko zametenih površina, sve se to tamo gore pomiče, navire i promiče kroz svakodnevni opstanak.

A opet ne u hotimičnim trenucima nekakva uživajućeg utonuća i umjetnog oživljavanja, nego samo kada vlastiti opstanak stoji u svom radu. Rad tek otvara prostor za ovu gorsku zbiljnost. Hod rada ostaje uronjen u zbivanje krajolika.

Kada u dubokoj zimskoj noći divlja mećava svojim udarima bjesni oko brvnare i sve zastire i prekriva, tada je pravo vrijeme za filozofiju. Njezina pitanja tada moraju biti jednostavna i bitna. Razrada svake misli ne može a ne biti tvrda i oštra. Muka jezičnog iskivanja nalikuje otporu jela zahvaćenih naletom oluje.

A filozofski se rad ne odvija kao nastrano zanimanje nekog čudaka. On spada u sred srede rada seljana. Kada mladi seljanin uz padinu vuče teške rogove saonice a potom ih pretovarene bukovim trupcima opasnim nagibom spušta prema svom dvorištu, kada pastir lagano- zamišljenim korakom svoju stoku tjera uz padinu, kada seljanin u svojoj izbi vješto isjeca nebrojene daščice za svoj krov, tada je moj rad od iste te vrste. U tomu se i korijeni neposredna su-pripadnost sa seljanima. Stanovnik grada misli da ide "među narod" čim se s nekim seljaninom upusti u duži razgovor. Kada odmarajući se od naporna rada uvečer sjednem sa seljanima na banak uz peć ili za stol u kutku s nabožnim predmetima i svetačkim slikama, tada mi najčešće uopće ne razgovaramo. Šuteći pušimo naše lule. Tu i tamo možda padne pokoja riječ, da su drvarski poslovi u šumi pri kraju, da je prošle noći kuna upala u kokošinjak, da će se sutra jedna krava vjerojatno oteliti, da je seljanina Oehmija pogodila kap, da će se vrijeme ubrzo "okrenuti". Unutarnja pripadnost vlastitog rada Schwarzwaldu i njegovim ljudima proistječe iz stoljetne, ničim zamjenljive alemansko-švapske priraslosti tlu.

Stanovnik grada biva "potaknut" takozvanim boravkom na selu najviše jednom. Moj je cjelokupan rad, međutim, nošen i vođen svijetom ovih gora i njegovih seljana. Rad u brvnari se povremeno prekida na duže vrijeme zbog diskusija, putovanja na predavanja, razgovora i nastavne djelatnosti ovdje dolje. No, čim se ponovno uspnem na padinu, već u prvim urama boravka u brvnari navraća mi već čitav onaj svijet ranijih pitanja i to upravo u onom obliku u kojemu sam ih prije silaska ostavio. Naprosto bivam prenesen u vlastiti zamah rada i više u osnovi ne vladam njegovim skrivenim zakonom. Stanovnici se grada često čude dugoj jednoličnoj osami seljana među gorama. No to nije osama nego samovanje. U velikim gradovima može čovjek doduše s lakoćom biti toliko osamljen kao jedva gdje drugdje. Ali on tamo nikada ne može biti sam. Jer samovanje ima iskonsku moć da ono ne odjeljuje nego da čitav opstanak izbacuje u široku blizinu biti svih stvari.

Tamo vani čovjek u mahu može preko novina i časopisa postati "znamenit". To je još uvijek najsigurniji put na kojemu se najvlastitije htijenje ruši u pogrešno tumačenje i temeljito i brzo tone u zaborav.

Tomu nasuprot, seljačko spominjanje ima svoju jednostavnu, sigurnu i nepopustljivu vjernost. Nedavno je tamo gore došla jedna stara seljanka umrijeti. Ona je sa mnom često i rado razgovarala i raspredala stare seoske priče. U svom jako slikovitom jeziku ona je još sačuvala puno starih riječi i svakojakih poučnih izreka, koje su današnjoj seoskoj mladeži već nerazumljive i stoga nestaju iz živoga govornog jezika. Još tijekom prošle godine, dok sam tjednima živio u brvnari, ova se seljanka sa svoje 83 godine počešće uspinjala kosinom k meni. Htjela je, kako je govorila, vidjeti jesam li još tu ili me je "Netko" nepažnjom možda ukrao. Noć u kojoj je umrla provela je u razgovoru sa svojim rođacima. Još sat i pol prije kraja naložila je da se prenese pozdrav "gospodinu profesoru". - Takvo spominjanje vrijedi neusporedivo više od najuspješnije "reportaže" nekoga svjetskog lista o mojoj navodnoj filozofiji.

Gradski je svijet u opasnosti da podlegne jednom razarajućem pogrešnom uvjerenju. Čini se, naime, da se oko svijeta seljana i njihova opstanka često brine jedna vrlo glasna i vrlo poduzetna i vrlo dopadljiva nametljivost. Ali upravo se tako i niječe ono što je sada jedino neophodno: održati razmak prema seljačkom opstanku, prepustiti ga više nego ikada ranije njegovu vlastitom zakonu; ruke sebi - da se ne bi izobličio u neiskrenom brbljanju literata o onom narodnosnom i o ukorijenjenosti u tlo. Seljanin ne potrebuje i uopće neće tu gradsku susretljivost. Ono što on potrebuje i hoće, jest plaho ophođenje prema svojoj vlastitoj biti i njezinoj samostojnosti. No, mnogi od gradskih potomaka i izraštaja - ne najposlije skijaši - ponašaju se na selu ili na seoskom imanju tako kao da se "zabavljaju" u svojim velegradskim palačama zabave. Takvo ponašanje na jednoj večeri razara više nego što desetljećima dugo znanstveno podučavanje o narodnosnom i izučavanju naroda ikada može potaknuti.

Ostavimo se svakog milostivog gnjavljenja i lažnog narodničarenja - naučimo se da tamo gore ozbiljno uzmemo onaj jednostavni, tvrdi opstanak. Tek će nam tada on ponovno govoriti.

Nedavno sam dobio drugi poziv za prijelaz na Berlinsko sveučilište. U takvoj se prilici povlačim iz grada u brvnaru. Slušam što mi kazuju gore, šume i seoska imanja. Pritom svratim do mojega starog prijatelja, sedamdesetpetogodišnjeg seljanina. On je u novinama čitao o pozivu za Berlin. Što će reći? Polako upire siguran pogled svojih bistrih očiju u moj, te strogo zatvorenih ustiju na moje rame polaže svoju vjerno-opreznu ruku i - jedva primjetno - klima odrečno glavom. To znači: neumoljivo ne!

(1934)

S njemačkog preveo Mario Kopić