NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Ljuština naredio Darku Staziću da se ispriča Čadežu!

Pijem noćas, koji sat iza ponoći, osvježen vožnjom u gliseru zagrebačkog ministra kulture, pivo u kasarni na Brijunima. Slavlje nakon premijere. Vanka, na terasi, stolovi poredani u pravokutnik, pomiješano meso, grah-salata, malvazija, Šerbedžija, Ivan Račan, kao predstavnik pokojnog oca, neki tamnoputi glumac, mlad, gol do pasa, s gitarom za pojasom, stari Ivo Štivičić sa suprugom. Stotinjak ljudi. Ostajem pri šanku, naručim pivo. Djevojka me napustila, otišla je trčati za jelenima, prikačiti se na internet, koji ovdje stoji samo 50 kuna za pola sata, ili već bilo što, samo da pobjegne izvan dosega moga mukotrpnog radnog mjesta. Baš sam pomislio kako je ovdje dosadno, kadli me zaskoči jedan od braće Stazić, SDP-ovih ludih blizanaca.
- Kad si ti mene vidio da raznosim boce, to je nekorektno - začuo sam pokraj uha, odostrag.
- Kaj?
- Kako si mogao napisati da sam ja ovdje šef šanka i da sam natkonobar. Otkud ti za to dokazi, mogao si me pitati?
- A tko je onda šef šanka? - začudio sam se shvativši istodobno da mi puše u uho brat Darko, ravnatelj Gavelle i Ljuštinin posilni a ne brat Nenad, koji je saborski zastupnik a koji je isto ljutit na mene jer sam napisao da nisam siguran da oni katkad ne zamijene mjesta, pa onda i Nenad skrbi za vinsko zdravlje glumačkih zvijezda.
- Mogao si me pitati.
- Hi-hi, pa sam si me poslužio kad ti je Ljuština naredio da mi se ispričaš jer si mi zabranio ulazak u Gavellu. Naredio ti je da mi doneseš buteljku, natočiš mi pola čaše i digneš svoju na pozdrav. Vidio sam te i kako brojiš gajbe.
- Ti si nekorektan, ja to tebi nikad ne bih napravio.
- Ihi-hi! Ja nisam nekorektan, samo sam osvetoljubiv i pravdoljubiv. Odi, lijepo, u rodno mjesto. Ne želim biti vulgaran i samo zato te neću poslati i u pizdu materinu. Ma, kurac, odi u pizdu materinu.

Vratio sam se za šank a Stazić se vratio Staziću. Obojica su me mrko promatrali. I dalje nisam znao koji je koji.

lečenipravoslavac 16.08.2008. 00:16



Glumci govore masu teksta, a teksta nema

Piše: Tomislav Čadež

Redateljica Lenka Udovički potrudila se oko mnogo detalja. No taj je trud nedovoljan da poništi osnovni nedostatak: ničim iniciranu patetiku

BRIJUNI - Druga ovoljetna premijera Kazališta Ulysses, “Romeo i Julija ’68”, ostavlja dojam edukativne radionice, u sklopu koje je uvježban jako patetičan igrokaz o toj godini u svijetu. Kao redateljica je potpisana Lenka Udovički i ansambl.

Taj ansambl ima osamnaest glumaca koji izgovore masu teksta, uglavnom sročenog kao u TV kalendaru, i zašto su još opterećeni režijom? Izvedba nema tekst, nego je dramaturginja Tena Štivičić (opet uz pomoć, kako je navedeno, ansambla predstave) na licu mjesta čeprkala po povijesnim izvorima i dopisivala replike brojnoj ekipi. Rezultat, ukratko: puno babica, kilavo dijete.

Puno truda

Dakako, mnogo je truda uloženo u ovu predstavu, ona je, među ostalim, i pokušaj mjuzikla, a komplicirane pjevne doskočice za izvedbu uživo, što ih je sročio Nigel Osborne, glumcima su preteške, oduzimaju im glas i koncentraciju.

Predstava traje oko sat i pol i za to vrijeme među akterima defiliraju teme od Vijetnamskog rata preko pokolja meksičkih studenata uoči Olimpijade u Mexicu do “lipanjskih gibanja” u Jugoslaviji, a u sve se, s vremena na vrijeme, upletu mladi Romeo i Julija.

Talentirana Maja Posavec

Nju igra talentirana Maja Posavec, no koja ovdje igra namjerno naivno, što ne prolazi jer nije duhovito nego jedino sporo, a Romea igra Chris-Gerard Heywar, Amerikanac afričkih korijena, koji ima sjajan stas, puno sluha, ali ga krasi i slabašan, suh glasić, s kojim teško da može dogurati do glavne uloge.

Bolji od ostalih, dakle najmanje patetični, jer cijela je predstava dozlaboga patetična, bili su Damir Šaban, Slavica Knežević i Ksenija Marinković. Najmlađi glumci, među kojima su i tri Amerikanca, zabavljaju publiku ponajviše fizičkom spremom koju je koreografkinja Natalija Manojlović iskoristila da ih permanentno razbacuje po sceni poput gimnastičara ili baletana.

Udovički se potrudila oko mnogo detalja, pokušala je iskoristiti jednostavnu scenografiju Zlatka Kauzlarića Atača, veliku, nisku crnu platformu koja zaprema gotovo cijelo dvorište tvrđave Minor, kao “pozornicu svijeta”, i u nekim prizorima dolazi u prvi plan mašta, ako već ne igrom proizvedene emocije, no taj trud je nedovoljan da poništi ničim iniciranu patetiku.