Dobri Rade šerbedžija odbio mi je jutros dati intervju, pošto je pročitao što sam napisao o najnovijoj premijeri Kazališta Ulysses. Kaže Rade da ne može razgovarati s nekim tko "širi negativnu energiju protiv njegova projekta". Molim te, Nemanjo, pročitaj taj tekst a i sastavak koji je u povodu iste predstave objavio Večernji list.
16.08.2008. (13:54)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nema veze, Jergovićeva će devojka već nazvati svoju prijateljicu, pa će da srede što treba da bi Jutarnji ipak dobio intervju. Kako bi se iskupio, EPH će objaviti i reportažu: Iz Lenkine kujine.
16.08.2008. (17:45)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Problem ne prestaje u pukoj činjenici da mi, recimo, građani Zagreba, iz proračuna, samovoljom Duška Ljuštine, iz godine u godinu financiramo kako ljetovanje Rade Šerbedžije i njegove ekipe, tako i nove i nove predstave koje potpisuje Lenka Udovički, nego je taj problem i veći: nitko ne zna zašto je nužno da u 'Večernjem listu', koji glumi konzervativno glasilo desnoga centra, izađe ovakva recenzija, nužno i neminovno pohvalna, pravi nekritički panegirik, i zašto je i opet neophodno da taj postulatorno afirmativan prikaz potpiše - Saša!? Hoću kazati: kako to da na Brijunima nije bio i neki Hrvoje? Ili je činjenica da je za 'Jutarnji list' prikaz pisao Tomislav, sasvim slučajno Čadež, zaista presudila njegovom bitno različitom doživljaju ovog "kulturnog spektakla"? Ja zaista mislim da je presudno to što je jedan tekst potpisao Saša, a drugi Tomislav. A onda, Cvebo, nema više govora o kazalištu. Ni teatru. Onda je posrijedi tek još jedna predstava.
I, da se pojasnim do granice na kojoj i idioti mogu razumjeti stvari: U mojoj je emisiji Rade Šerbedžija 1992. godine, kad to nije mogao nigdje drugdje, dva sata obrazlagao svoju poziciju. Lenka je čekala u mojoj sobi, Rade je govorio, bila mi je to najmučnija emisija karijere: čovjek je u svom gradu obrazlagao kako nije ni za što kriv - i nije bio - samo zato jer je radio u Novom Sadu i Beogradu. Konačno, evo ga ovdje, s nama, u Zagrebu! I, sve je bilo cool, do pred kraj emisije. Valjda su mu pukli živci, možda se smeo, ne znam, no, odjednom je, jednom gledatelju, odbrusio: Ali to nisu moji simboli, to nije moja zastava! I tu je kraj. Naime, da ponovim: godina je 1992., Hrvatska je u nametnutom ratu, ratuje za oslobođenje, za samostalnost, a Rade govori kako grb i zastava te Hrvatske nisu njegovi simboli. Konzekventno, u glavnom gradu RH, usred rata, Rade govori kako to nije njegova država. I, što ja sad da kažem? Jesam li ja bio taj koji je Radi jedini u ovoj, u toj državi dao prigodu da se pojasni? Jesam. Jesam li bio fer prema njemu - dapače, mislim da smo čak i prijateljski razgovarali tih godina - i prije i za vrijeme emisije? Jesam. Jesam li ga ja tjerao da kaže to što je rekao? Nisam. Što bi trebalo sada - pomisliti da je u međuvremenu ova zemlja postala i Šerbedžijina zemlja? Da je Rade nekako prigrlio te simbole? I, konačno, jesam li ja nacionalist ako se ne mogu načuditi kako to da Rade Šerbedžija tako rado ljetuje u zemlju koju, in ultima linea, ne drži svojom, dapače, smatra je glavnim krivcem za nestanak njegove zemlje, Jugoslavije, ili je nacionalist Rade Šerbedžija koji ni na koji način ne može opravdati volju Hrvata za svojom samostalnom državom. Molim samo da mi se ne docira što on zapravo misli ili ne misli, jer, velim, junaci, to ja znam bolje nego vi: saznao sam iz prve ruke, i to onda kad je trebalo - dok sam ja radio emisije s Radom Šerbedžijom i slične, današnji korifeji građanstva progonili su Vještice iz Rija! Ma nabijem vas sve nakurac, eto, tako.
16.08.2008. (19:08)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
..vidish Nesho, bilo je to davno kad sam ja imala seansu sa jednim pokojnim hrvatskim piscem, bili smo odlucili da bi Serbedzija bio najbolji Barutanski na filmu, to bi mu bila zivotna rola, veliki glumac u velikojj ulozi, ne mislis li i ti tako ?
16.08.2008. (19:24)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ako ćemo pravo, ono što mene ljuti daleko je od Hrvata i Srba, pa i Jugoslavena, mada mislim da Rade ne radi dobro ni Srbima ni Hrvatima, jer Brijuni nisu mjesto njihova susreta - protiv čega ne samo da ne bih imao ništa, nego bih to zdušno potpomagao - nego su naprosto jugoslavenska ljetna kolonija. Dapače, odlučio sam sasvim djelanto, jer ove se seznone kanim - mada sam mislio da više neću trebati - vratiti u eter, pomoći tim našim hrvatskim Srbima, jer jadni ljudi uvijek ispaštaju zbog ovog jugoslavenskog talambasanja, kojemu su manje-više uvijek isti protagoniti: Hrvati, naime. Ali, velim, nije to meni toliko važno, koliko činjenica da je Rade nepošten prema sebi: ovaj grad, i njegov Zagreb, dao mu je sve - i Akademiju, i angažman u Gavelli, i karijeru, i mladalačko doba provoda, i dom i ljubavi i djecu, pa jebiga, Rade, taj je grad devedesetih zaslužio da budeš na njegovoj strani. Ne velim Hrvati, Hrvatska; velim - Zagreb! To je bio njegov grad, koliko i moj i tvoj, Cveba, i to me čudi, to da Rade nema taj osjećaj pripadnosti ni bilo kakve vezanosti, ponajmanje solidarnosti spram Zagreba! S druge strane, ja sam devedesete proveo s nekolicinom moji prijatelja i suradnika srpske nacionalnosti, i često smo pričali o ovim temama: ima tako jedan glumac, danas redatelj, o kojeg se ovaj grad i ova zemlja strašno ogrješila svojom ignorancijom! To je čovjek koji je jednako tako došao u Zagreb na studij, jednako je tako Srbin, čak ne hrvatski, nego bosanskohercegovački, no koji je cijelo vrijeme rata govorio: Pa ovo je moj grad, što bih ja trebao!? Istovremeno, taj čovjek oko vrata ima vrlo jasno istaknut simbol svoje pravoslavne vjere, baš kao i ja svoje katoličke. Nije bilo Božića da ga nismo jedan drugome čestitali, a moram ti kazati, Cvebs, da u međuvremenu i nisam primejećivao da je on nekaj Drugo, kad smo kod tih famoznih definicija: kakvo kurac Drugo, pa on je moj prijatelj, glumac, briljantan glumac, sada i nagrađivani režiser, i ono što me je zanimalo jest njegov scenarij, opaske njegove sestre ili montažera kako će riješti ovaj ili onaj problem, pitanje budžeta filma itd.! Hoću kazati: Dejan Aćimović, a o njemu je riječ, naprosto u Zagrebu ima svoj dom, iako također snima posvuda, po Regiji, kako se to kaže, iako ima internacionalnu karijeru koja postaje značajnija od Radine - mislim na redateljsku karijeru - pa iako ga se ovdje neopravdano ignorira, Dejan je Zagrepčan. I bio je to i u ratu. Vjerojatno mu je, zasigurno mu je bilo teško biti to što jest, Srbin u Zagrebu u ratu Hrvata sa Srbima, ali je bio tu, u mom rodnom gradu, uz mene. I kad su pali oni dogovorni zvončići, mogli su ubiti i mene i njega: imali smo jednake šanse. E, vidiš, iako me nesnosno gnjavi zbog scenarija Regenta - objavio sam ga na Vaseljeni - ja tog mog prijatelja Dejana Aćimovića silno cijenim. Ne samo zato jer dobro kuha, jer je briljantan glumac, jer dobro priča viceve, nego zato jer Dejan Aćimović nema problema s time glasno i jasno kazati tko je i što je: ni kao Zagrepčan, ni kao Srbin, pa ni kad radnju situira u jugoslavenski milje, jer, konačno, dobar je dio naših života proveden u tom okružju. Nije pička: govori što misli, i u društvu, i na platnu, u državama i društvima u kojima takva vrst moralnosti i nije na cijeni, štoviše je vrlo opasna osobina. Napokon, to ga ne čini ni boljim ni gorim ni glumcem ni redateljem. Ali ga čini čovjekom. Čovjekom vrijednim poštovanja. U kontralihtu takvog i tog života, brijunska mi se ekipa čini licemjernom. I, to je sve.
16.08.2008. (20:19)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
..poglech, i ovo je isto bilo davno, negdje kasnih sedamdesetih ili ranih osamdesetih, tko se vise sjeca : Rade je bil delal Hamleta, gore na Lovrjjencu, a onak je, preko one stvari, odigral i Krlezu, isto gore. Ta je, pored Gordogana Ivsicevo - Habunekovog zacjelo bila predstava mog zivota.
Gledala sam taj tekst pred mjesec, dva, u Kerempuhu, neadekvatno za danas, nije ga lose igral, malo ga je muljal, etc. ali ga je improviziral gotovo isto, Samo mu je falila Ujevickina statua, zato vecina idiotske publike publika nije razumjela zakaj se ne vraca na aplauz, to ti je Hrvatska koja ne razumije teatar.
17.08.2008. (00:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
jebali vas Brijuni i Šerbedžija. ne znam oko čega stvarate polemiku. korisnije bi vam bilo gledanje ženskog hokeja na travi. a možete gledati i samo žene. ili travu. e sad, recite da nisam u pravu.
17.08.2008. (02:11)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mi smo zainteresirani za travu s Brijuna. Pokojnom diktatoru Titu pet je sjemenki poslao osobno Hajle Selasije. Jednu je uzeo Tile, drugo je dobio Kardelj, treću Ranković, četvrtu Bakarić, a za petu se nagađa da ju je zadržao Krajačić. Kome ju je predao, to sam Duhaček zna! Ranković je kasnije sjemenku morao vratiti i Tito ju je dao papagaju Kokiju. Bakarić nikada nije ni rekao ni napisao što je učinio sa tzv. 'hrvatskom sjemenkom'. Kardelj je svoju zasadio na Vangi, a njegovala ju je i suzama zalijevala njegova drugarica Pepca. Ej, to je sinsemilla, a ne vaša hvarska gudrovina - da znaju ljudi što je to, pušila bi se iz dimnjaka Toplane i nad Zagrebom bi danonoćno plutao oblak dima kao nad olimpijskim Pekingom. Stari moj, kakva je to drenaža, ejjj: padalo, ne padalo, uvjeti su za igru idealni. Om shantih!
P.S.
Vidiš što ti je sudbina: ti imaš vodu u prozi, mi u pjesmi! Pa ti reci da to nije....mislim, ono...kuiš... Čitaš Ickea, BTW?
17.08.2008. (02:27)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
..nije Haile Titu slao travu nego khat, ovi moji idioti u Somaliji to jos zvacu, dnevno i ritualno, zato i ratuju, jerbo ih muci bresanica, ethiopljani to izvoze po vaseljenoj, od Yemena do Londona, lukrativni posel.
17.08.2008. (11:38)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Je, je, žvakao je i Ranković u kasnijim godinama taj khat, za dugih besanica, jest. Naročito kad se odselio za Dubrovnik, a zapuhalo bi jugo, pa žvakanju nikad kraja.
17.08.2008. (18:56)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Kaaaaaaj? Kača stara, čkomi, kaj ti znaš...Jebate, kad se babe počnu pačat u politiku, uzeo bih volovsku žilu pa zviiiz, zviiiz... Evo, Cvebs, što piše Hudelist (čudi me da to nisi znala):
Vila u Dubrovniku
Dakle, Ranković počinje dolaziti u Dubrovnik 1964., zajedno sa svojom suprugom Slavkom te sinovima Miodragom, zvanim Mićo, i Slobodanom - Slobom. Istodobno, piše u dokumentima KOS-a, donesen je plan o privrednoj reformi u Jugoslaviji, s kojom se on nije slagao... Ranković je, stoji u procjeni vojnih agenata, imao velik utjecaj na tadašnji Općinski komitet SKJ Dubrovnika, kojim su rukovodili Tomislav Buško, sekretar, i Boro Kosović, organizacijski sekretar. Ta su dvojica, navodi se, obećala Rankoviću dodijeliti vilu Splendid, objekt pokraj hotela VIS-2, i to za obiteljske potrebe. Pritom su se zauzimali kod tadašnjeg općinskog predsjednika Nikole Grila, ali bez osobitih uspjeha. Ranković je na kraju shvatio da od svega toga neće biti ništa pa je počeo graditi vlastitu kuću za odmor u neposrednoj blizini hotela Palace. U nastavku dokumenta detaljno se opisuje način na koji je Aleksandar Ranković prionuo gradnji svog ljetnikovca. Nije mu baš sve išlo kako je zamislio - naprotiv. Najprije je komandantu Vojne oblasti general-pukovniku Milošu Šumonji podnio zahtjev da mu se odobre strojevi i stručni ljudi "inženjerci" za gradnju njegove kuće. Šumonja je to odbio pa je Ranković morao intervenirati kod tadašnjeg sekretara za narodnu obranu, generala armije Ivana Gošnjaka. No, ni on mu nije izišao ususret, ni tom prigodom niti nešto kasnije, kad je Ranković zatražio pomoć vojske za probijanje puta od kuće do plaže. To je Rankovića razbjesnilo. Njegova supruga Slavka ljutito je otišla općinskom predsjedniku Grilu i zatražila da im se, u situaciji koja je nastala, dodijeli prvotno obećana vila Splendid. KOS je, međutim, Grilu sugerirao da ne popusti, pa je Gril u sljedećem susretu poručio Slavki "da su sada druga vremena" i da im se ta vila jednostavno ne može dodijeliti. Naposljetku su Rankovići definitivno prestali "agitirati" za vilu Splendid, orijentiravši se isključivo na gradnju vlastite obiteljske kuće. Postupno se sve jače stezao obruč oko Rankovića i njegove obitelji, tijekom njihovih čestih boravaka u Dubrovniku... U međuvremenu, politički su se sukobi u SFRJ intenzivirali, približavao se Brijunski plenum... Tri dana uoči Plenuma - tj. 28. lipnja 1966. (još jedan u seriji famoznih Vidovdana u srpskoj i jugoslavenskoj povijesti!) - zamjenik načelnika Odjela bezbjednosti Vojne pomorske oblasti u Splitu dobiva povjerljivi zadatak da pojača tajno praćenje Rankovića. "Naglasio je" - stoji u dokumentu - "da će za tri dana doći do plenuma, da se radi o Rankoviću i grupi oko njega, da je to prosovjetska koncepcija te da je Ranković dosta boravio u Dubrovniku, a da će poslije plenuma sigurno i više." I doista, samo nekoliko dana nakon Brijunskog plenuma, održanog 1. srpnja 1966., Dubrovnik postaje novi Rankovićev dom. Osim prisilnog političkog upokojenja, dodatni Rankovićev motiv za "bijeg" na jug hrvatskoga Jadrana bila je i njegova teška, iznenada iskrsla bolest. Način, naime, na koji ga je Tito, u svojoj rezidenciji na Brijunima, politički likvidirao - pred cjelokupnim članstvom Centralnog komiteta SKJ - toliko ga je iznervirao i izbacio iz takta da ga je na licu mjesta, tamo na Brijunima, zadesio infarkt. O tome Dobrica Ćosić, u svojim "Piščevim zapisima 1951.-1968." (Filip Višnjić, Beograd, 2001.), piše: "Brioni uoči plenuma. Ranković sam u hotelu. Opšti bojkot članova CK SK Jugoslavije. Niko ga ne pozdravlja. Svi okreću glave... Zbog bojkota svojih drugova dobio je temperaturu... Lekar ga je pregledao i rekao: "Oslabilo vam je srce.".. . Kasnije će se utvrditi da je to bio infarkt srca. Ujutru je s temperaturom otišao u salu hotela "Neptun" na plenum i čuo optužbu protiv sebe." Dokumenti o dolasku Rankovića i njegovih pratitelja u Dubrovnik sadrže, međutim, mnogo više pojedinosti. Odmah nakon plenuma Ranković je došao u Dubrovnik u pratnji supruge Slavke, osobnog liječnika i stanovitoga gardijskog oficira majora Nešića. Agenti KOS-a došli su na ideju da s dotičnim majorom Nešićem stupe u kontakt, pod izgovorom da ih zanima Rankovićevo zdravstveno stanje. Nešić je pristao svakodnevno davati najsvježije informacije o Rankoviću, isključivo u vezi s njegovim zdravljem, koje se bitno pogoršalo...
Kaj sad veliš, vještice-grbavice, ha?
17.08.2008. (23:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
A kad smo kud Dubrovnika, imam dva zanimljiva štikleca. Prvi se tiče mandragore i ljekarništva u Dubrovniku, a drugi je izvadak iz spisa Izidora Seviljskoga, koji je dešifrirao akademik Mirko Dražen Grmek, a govori o crvima i, naročito, navadama škoripiona:
O MANDRAGORI
Pučka medicina na ovim prostorima vezana je prije svega uz tradiciju liječenja ljekovitim biljem. Već su Rimljani znali da ovdje raste Mandragora officinalis (alrauna) koju narod zove mandrača, a i danas se bere i nalazi na planini Sniježnici (1234 m) koja tvori sjeverni dio Konavala. Bilje iz ovih krajeva spominje i Plinije Stariji ( 23-79.) u svojoj “Historia naturalis”, a i Grk Pedanios Dioskurides (oko 79.), rimski vojni liječnik, spominje ljekovito bilje ovih krajeva u djelu "Peri hiles iatrikes". Znanje pučke medicine prenosilo se je s koljena na koljeno, a kasnije se to znanje počinje sakupljati i objavljivati u raznim ljekarušama od kojih je poznata ona iz 1705. Ignacija Aquilinija (1642-1715.) «Kućni liječnik bez spenze». To djelo pisano u stihovima ujedno je i prvo medicinsko djelo na hrvatskom jeziku u Dubrovniku. Liječnik Ivan August Kaznić (1817-1883.) svoju je doktorsku disertaciju isprva odlučio posvetiti narodnom liječenju u Dubrovniku. Prvi zakonici Dubrovačke Republike iz 13. stoljeća zabranjuju trovanje i upotrebu otrovnog bilja, pa je iz toga moguće zaključiti da je herbalizam bio raširen u Starome Dubrovniku. Stanovništvo je često na ovome području osim od liječnika-travara pomoć pri ozdravljenju tražila i od svetaca zaštitnika. O tome svjedoči i niz votiva koje nalazimo u dubrovačkoj katedrali, kao i kult Sv. Vlaha. O kome će kasnije biti riječi.
O ŠKORPIONU
pergamentski fragment rkp. iz X-XI stoljeća, najstariji dosad poznati ljekarnički (medicinski) trag na tlu hrvatske (isidor seviljski), napisan dalmatinskom beneventanom. govori o lječenju od ugriza otrovnih životinja. vlasništvo znanstvene knjižnice dubrovnik, fotografija d., 2006.)
"Crv životinja koja se većinom rađa iz mesa, ili iz drveta ili iz bilo kakve zemaljske tvari i to bez ikakvog spolnog spajanja. Poznati su i oni koji nikad ne nastaju iz jaja, kao što su škorpioni. Postoje crvi zemlje, ili vode, ili zraka, ili mesa, ili lišća, ili drveta, ili odjeće. Pauk je crv zraka, nazvan tako jer se hrani zrakom, on je malena tijela prede duge niti, i s paučinom na vjetru nikad je ne prestaje stvarati, nego se stalno naporno trudi oko svog umijeća. pijavica je vodenom nazvana, jer siše krv, napada one koji piju, te ili sklizne u ždrijelo ili se pripije uz njih pa im pije krv. (...) Škorpion je crv zemlje, koji se prije ubraja u crve negoli u zmije; to je životinja oboružana bodljom i grčki nazvana po tome, što repom bode i u izdubenu ranu lije otrove. Škorpionu je svojstveno da ne ranjava dlanove ruku. Stonoga je crv zemlje, nazvana tako zbog velikog mnoštva nogu, savija se u kuglu i rađa se iz stijenja ili iz vlage zemljine. Puž je crv blata, nazvan tako jer nastaje u blatu ili od blata, pa se stoga i smatra uvijek gnusnim i nečistim. Dudov svilac je crv lišća, iz trtice stvara svilenu nit, a nazvan je tim imenom što se prazni dok prede nit ..."
Zar to nije zanimljivo? To da je Snježnica, Kadmo, na 1234 metra, a da škorpion ne ranjava dlanove! Izvrsno, kaj ne?
18.08.2008. (04:49)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dubrovniče, ah! nekada Lijepi izgledu svijetu svemu, rasplačem se gorko sada u načinu sadanjemu ...
Ovako je o Dubrovniku misleći pjevao Andrija Pauli, dubrovački plemić, rođen 1697., a umro 1783. godine. Pauli je bio pripadnik novog plemstva, čiji je rod primljen u vlastelinski krug poslije potresa. Iako nikad nije obnašao neku značajnu državnu funkciju, nije propuštao uz svoje ime napisati: vlastelin dubrovački.
Bio je iz bogate obitelji, dobrog humanističkog obrazovanja, tako da se je bavio prevođenjem i pisanjem poezije. Pauli je bio i glazbenik na violončelu, pa je pisao podulju pjesmu o glazbi. Uz nabožnu poeziju (o kojoj neću napisati ni riječi), Pauli se ističe duhovitom satirom, kojom se obrušio na novotarije koje su postupno ovladale gradom u trećoj dekadi 18. stoljeća, osobito glede nove ženske mode, njihova učenja i postupnog izlaska iz stoljetnih zakutaka podređenosti. Rod mu je izumro već krajem istog stoljeća (dva su mu brata bila u crkvenom redu, a sam se nije ženio). Iako pripadnik novog plemstva, a prema svemu sudeći u kasti sorboneza (i družio se s njima, što se može vidjeti u njegovoj korespodenciji), bio je okorjeli tradicionalista, koji je držao do starih običaja.
Opus mu je ostao u rukopisnoj baštini, sačuvan u franjevačkom samostanu. spomenut je od Đura Ferića, Šime Ljubića i Slavice Stojan, kojoj zahvaljujući, mogu napisati ovdje jednu njegovu pjesmu. Andrija Pauli, dubrovački satiričar, pjesnik i ženomrzac , vlastelin dubrovački, napisao je satirično-grotesknu pjesmu s prezirom prema ženi, lijepoj djevojci po njemu, 'neumnom', koju je naslovio prdac.
Prdac
Lijepa dikla cjeć ljubavi Uzdah pusti lijep od zada Ki za biljeg sve naravi Povjetarce nosi od smrada.
Jekti i buči strana svaka Gdi ljuveni grme plami Jakno silni trijes s oblaka Kad prdekne živac kami.
Pače od prkna strahoviti Grom kroz zvijezde puče uzgori: Van moguća Đova uhiti Strah da nebo ne razori.
Tu s pristolja svoga uteče Vas prepaden, blijed u licu, I vrlinu svu zateče Vihar pušten kroz guzicu.
U toliki smrad od dima Sred visocijeh paka strana Da zaman je bogovima Primat miris od tamjana.
Pluton isti svome puku zapanjen u strahu ukaza Čujuć doći smrad i buku Pakljenoga po sred jaza.
Mni da jekti u pučini, Da prestrašna munja sijeva, I da trešnja rasap čini Od sve zemlje ku presjeva.
Nu videći pak očito Da je uzrok od sve sile Niko drugi istinito, Nego prdac lijepe vile;
Reče u sebi: Može pako Vas se isprđet i puknuti Ali prnut ja ovako Do vijek vijeka neću čuti.
(Andrija Pauli; transkrip. Slavica Stojan)
manje poznate riječi:
dikla - djevojka cjeć - zbog biljeg - oznaka, znak naravi - prirode jekti - jeka, ječi gdi - gdje ljuveni - ljubavni plami - plamen jakno - jednako trijes - tresak živac kami - živac kamen, kamen ljutica pače - štoviše prkno - guzica pristolja - prijestolja prepaden - prepadnut visocijeh - visokih paka - prema, premda, iako, tako zaman - uzalud Pluton - bog podzemlja pakljenonoga - paklenoga po sred jaza - 'razdjeljak od guzice' mni - misli trešnja - potres rasap - rascjep presijeva - obasjava isprđet - isprdit.
18.08.2008. (05:09)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
lijecenikatolik
Dobri Rade šerbedžija odbio mi je jutros dati intervju, pošto je pročitao što sam napisao o najnovijoj premijeri Kazališta Ulysses. Kaže Rade da ne može razgovarati s nekim tko "širi negativnu energiju protiv njegova projekta". Molim te, Nemanjo, pročitaj taj tekst a i sastavak koji je u povodu iste predstave objavio Večernji list.
16.08.2008. (13:54) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
cveba
..tko ostrag smije, najsladje smije ( Kamov, navodno ).
P.S. citala ja obje kritike, jos jutros, malo su nekongruentne.
16.08.2008. (17:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Nema veze, Jergovićeva će devojka već nazvati svoju prijateljicu, pa će da srede što treba da bi Jutarnji ipak dobio intervju. Kako bi se iskupio, EPH će objaviti i reportažu: Iz Lenkine kujine.
16.08.2008. (17:45) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Cvebice, imaš mail.
16.08.2008. (18:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Dani Rade Šerbedžije na Brijunima
Problem ne prestaje u pukoj činjenici da mi, recimo, građani Zagreba, iz proračuna, samovoljom Duška Ljuštine, iz godine u godinu financiramo kako ljetovanje Rade Šerbedžije i njegove ekipe, tako i nove i nove predstave koje potpisuje Lenka Udovički, nego je taj problem i veći: nitko ne zna zašto je nužno da u 'Večernjem listu', koji glumi konzervativno glasilo desnoga centra, izađe ovakva recenzija, nužno i neminovno pohvalna, pravi nekritički panegirik, i zašto je i opet neophodno da taj postulatorno afirmativan prikaz potpiše - Saša!? Hoću kazati: kako to da na Brijunima nije bio i neki Hrvoje? Ili je činjenica da je za 'Jutarnji list' prikaz pisao Tomislav, sasvim slučajno Čadež, zaista presudila njegovom bitno različitom doživljaju ovog "kulturnog spektakla"?
Ja zaista mislim da je presudno to što je jedan tekst potpisao Saša, a drugi Tomislav.
A onda, Cvebo, nema više govora o kazalištu. Ni teatru.
Onda je posrijedi tek još jedna predstava.
I, da se pojasnim do granice na kojoj i idioti mogu razumjeti stvari:
U mojoj je emisiji Rade Šerbedžija 1992. godine, kad to nije mogao nigdje drugdje, dva sata obrazlagao svoju poziciju. Lenka je čekala u mojoj sobi, Rade je govorio, bila mi je to najmučnija emisija karijere: čovjek je u svom gradu obrazlagao kako nije ni za što kriv - i nije bio - samo zato jer je radio u Novom Sadu i Beogradu. Konačno, evo ga ovdje, s nama, u Zagrebu!
I, sve je bilo cool, do pred kraj emisije. Valjda su mu pukli živci, možda se smeo, ne znam, no, odjednom je, jednom gledatelju, odbrusio: Ali to nisu moji simboli, to nije moja zastava!
I tu je kraj.
Naime, da ponovim: godina je 1992., Hrvatska je u nametnutom ratu, ratuje za oslobođenje, za samostalnost, a Rade govori kako grb i zastava te Hrvatske nisu njegovi simboli. Konzekventno, u glavnom gradu RH, usred rata, Rade govori kako to nije njegova država.
I, što ja sad da kažem?
Jesam li ja bio taj koji je Radi jedini u ovoj, u toj državi dao prigodu da se pojasni? Jesam.
Jesam li bio fer prema njemu - dapače, mislim da smo čak i prijateljski razgovarali tih godina - i prije i za vrijeme emisije? Jesam.
Jesam li ga ja tjerao da kaže to što je rekao? Nisam.
Što bi trebalo sada - pomisliti da je u međuvremenu ova zemlja postala i Šerbedžijina zemlja? Da je Rade nekako prigrlio te simbole?
I, konačno, jesam li ja nacionalist ako se ne mogu načuditi kako to da Rade Šerbedžija tako rado ljetuje u zemlju koju, in ultima linea, ne drži svojom, dapače, smatra je glavnim krivcem za nestanak njegove zemlje, Jugoslavije, ili je nacionalist Rade Šerbedžija koji ni na koji način ne može opravdati volju Hrvata za svojom samostalnom državom.
Molim samo da mi se ne docira što on zapravo misli ili ne misli, jer, velim, junaci, to ja znam bolje nego vi: saznao sam iz prve ruke, i to onda kad je trebalo - dok sam ja radio emisije s Radom Šerbedžijom i slične, današnji korifeji građanstva progonili su Vještice iz Rija! Ma nabijem vas sve nakurac, eto, tako.
16.08.2008. (19:08) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
cveba
..vidish Nesho, bilo je to davno kad sam ja imala seansu sa jednim pokojnim hrvatskim piscem, bili smo odlucili da bi Serbedzija bio najbolji Barutanski na filmu, to bi mu bila zivotna rola, veliki glumac u velikojj ulozi, ne mislis li i ti tako ?
16.08.2008. (19:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Ako ćemo pravo, ono što mene ljuti daleko je od Hrvata i Srba, pa i Jugoslavena, mada mislim da Rade ne radi dobro ni Srbima ni Hrvatima, jer Brijuni nisu mjesto njihova susreta - protiv čega ne samo da ne bih imao ništa, nego bih to zdušno potpomagao - nego su naprosto jugoslavenska ljetna kolonija.
Dapače, odlučio sam sasvim djelanto, jer ove se seznone kanim - mada sam mislio da više neću trebati - vratiti u eter, pomoći tim našim hrvatskim Srbima, jer jadni ljudi uvijek ispaštaju zbog ovog jugoslavenskog talambasanja, kojemu su manje-više uvijek isti protagoniti: Hrvati, naime.
Ali, velim, nije to meni toliko važno, koliko činjenica da je Rade nepošten prema sebi: ovaj grad, i njegov Zagreb, dao mu je sve - i Akademiju, i angažman u Gavelli, i karijeru, i mladalačko doba provoda, i dom i ljubavi i djecu, pa jebiga, Rade, taj je grad devedesetih zaslužio da budeš na njegovoj strani. Ne velim Hrvati, Hrvatska; velim - Zagreb! To je bio njegov grad, koliko i moj i tvoj, Cveba, i to me čudi, to da Rade nema taj osjećaj pripadnosti ni bilo kakve vezanosti, ponajmanje solidarnosti spram Zagreba!
S druge strane, ja sam devedesete proveo s nekolicinom moji prijatelja i suradnika srpske nacionalnosti, i često smo pričali o ovim temama: ima tako jedan glumac, danas redatelj, o kojeg se ovaj grad i ova zemlja strašno ogrješila svojom ignorancijom! To je čovjek koji je jednako tako došao u Zagreb na studij, jednako je tako Srbin, čak ne hrvatski, nego bosanskohercegovački, no koji je cijelo vrijeme rata govorio: Pa ovo je moj grad, što bih ja trebao!? Istovremeno, taj čovjek oko vrata ima vrlo jasno istaknut simbol svoje pravoslavne vjere, baš kao i ja svoje katoličke. Nije bilo Božića da ga nismo jedan drugome čestitali, a moram ti kazati, Cvebs, da u međuvremenu i nisam primejećivao da je on nekaj Drugo, kad smo kod tih famoznih definicija: kakvo kurac Drugo, pa on je moj prijatelj, glumac, briljantan glumac, sada i nagrađivani režiser, i ono što me je zanimalo jest njegov scenarij, opaske njegove sestre ili montažera kako će riješti ovaj ili onaj problem, pitanje budžeta filma itd.! Hoću kazati: Dejan Aćimović, a o njemu je riječ, naprosto u Zagrebu ima svoj dom, iako također snima posvuda, po Regiji, kako se to kaže, iako ima internacionalnu karijeru koja postaje značajnija od Radine - mislim na redateljsku karijeru - pa iako ga se ovdje neopravdano ignorira, Dejan je Zagrepčan. I bio je to i u ratu.
Vjerojatno mu je, zasigurno mu je bilo teško biti to što jest, Srbin u Zagrebu u ratu Hrvata sa Srbima, ali je bio tu, u mom rodnom gradu, uz mene. I kad su pali oni dogovorni zvončići, mogli su ubiti i mene i njega: imali smo jednake šanse.
E, vidiš, iako me nesnosno gnjavi zbog scenarija Regenta - objavio sam ga na Vaseljeni - ja tog mog prijatelja Dejana Aćimovića silno cijenim. Ne samo zato jer dobro kuha, jer je briljantan glumac, jer dobro priča viceve, nego zato jer Dejan Aćimović nema problema s time glasno i jasno kazati tko je i što je: ni kao Zagrepčan, ni kao Srbin, pa ni kad radnju situira u jugoslavenski milje, jer, konačno, dobar je dio naših života proveden u tom okružju.
Nije pička: govori što misli, i u društvu, i na platnu, u državama i društvima u kojima takva vrst moralnosti i nije na cijeni, štoviše je vrlo opasna osobina.
Napokon, to ga ne čini ni boljim ni gorim ni glumcem ni redateljem.
Ali ga čini čovjekom.
Čovjekom vrijednim poštovanja.
U kontralihtu takvog i tog života, brijunska mi se ekipa čini licemjernom. I, to je sve.
16.08.2008. (20:19) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
cveba
..poglech, i ovo je isto bilo davno, negdje kasnih sedamdesetih ili ranih osamdesetih, tko se vise sjeca : Rade je bil delal Hamleta, gore na Lovrjjencu, a onak je, preko one stvari, odigral i Krlezu, isto gore. Ta je, pored Gordogana Ivsicevo - Habunekovog zacjelo bila predstava mog zivota.
Gledala sam taj tekst pred mjesec, dva, u Kerempuhu, neadekvatno za danas, nije ga lose igral, malo ga je muljal, etc. ali ga je improviziral gotovo isto, Samo mu je falila Ujevickina statua, zato vecina idiotske publike publika nije razumjela zakaj se ne vraca na aplauz, to ti je Hrvatska koja ne razumije teatar.
17.08.2008. (00:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
cveba
P.S. a kad ga vidish, puna ga je scena., kao u moga prijatelja Zorana Pokupeca.
17.08.2008. (01:15) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
stroke
jebali vas Brijuni i Šerbedžija. ne znam oko čega stvarate polemiku. korisnije bi vam bilo gledanje ženskog hokeja na travi. a možete gledati i samo žene. ili travu. e sad, recite da nisam u pravu.
17.08.2008. (02:11) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Mi smo zainteresirani za travu s Brijuna.
Pokojnom diktatoru Titu pet je sjemenki poslao osobno Hajle Selasije.
Jednu je uzeo Tile, drugo je dobio Kardelj, treću Ranković, četvrtu Bakarić, a za petu se nagađa da ju je zadržao Krajačić. Kome ju je predao, to sam Duhaček zna!
Ranković je kasnije sjemenku morao vratiti i Tito ju je dao papagaju Kokiju.
Bakarić nikada nije ni rekao ni napisao što je učinio sa tzv. 'hrvatskom sjemenkom'.
Kardelj je svoju zasadio na Vangi, a njegovala ju je i suzama zalijevala njegova drugarica Pepca.
Ej, to je sinsemilla, a ne vaša hvarska gudrovina - da znaju ljudi što je to, pušila bi se iz dimnjaka Toplane i nad Zagrebom bi danonoćno plutao oblak dima kao nad olimpijskim Pekingom.
Stari moj, kakva je to drenaža, ejjj: padalo, ne padalo, uvjeti su za igru idealni.
Om shantih!
P.S.
Vidiš što ti je sudbina: ti imaš vodu u prozi, mi u pjesmi! Pa ti reci da to nije....mislim, ono...kuiš...
Čitaš Ickea, BTW?
17.08.2008. (02:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
cveba
..nije Haile Titu slao travu nego khat, ovi moji idioti u Somaliji to jos zvacu, dnevno i ritualno, zato i ratuju, jerbo ih muci bresanica, ethiopljani to izvoze po vaseljenoj, od Yemena do Londona, lukrativni posel.
17.08.2008. (11:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Je, je, žvakao je i Ranković u kasnijim godinama taj khat, za dugih besanica, jest. Naročito kad se odselio za Dubrovnik, a zapuhalo bi jugo, pa žvakanju nikad kraja.
17.08.2008. (18:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
cveba
..a jesi krele, u Dubrovnik se bio odselio Koca Popovic a ne Rankovic, blento blentavi, Prva proleterska brigada, sve si pobrkal !
17.08.2008. (20:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Kaaaaaaj? Kača stara, čkomi, kaj ti znaš...Jebate, kad se babe počnu pačat u politiku, uzeo bih volovsku žilu pa zviiiz, zviiiz... Evo, Cvebs, što piše Hudelist (čudi me da to nisi znala):
Vila u Dubrovniku
Dakle, Ranković počinje dolaziti u Dubrovnik 1964., zajedno sa svojom suprugom Slavkom te sinovima Miodragom, zvanim Mićo, i Slobodanom - Slobom. Istodobno, piše u dokumentima KOS-a, donesen je plan o privrednoj reformi u Jugoslaviji, s kojom se on nije slagao... Ranković je, stoji u procjeni vojnih agenata, imao velik utjecaj na tadašnji Općinski komitet SKJ Dubrovnika, kojim su rukovodili Tomislav Buško, sekretar, i Boro Kosović, organizacijski sekretar. Ta su dvojica, navodi se, obećala Rankoviću dodijeliti vilu Splendid, objekt pokraj hotela VIS-2, i to za obiteljske potrebe. Pritom su se zauzimali kod tadašnjeg općinskog predsjednika Nikole Grila, ali bez osobitih uspjeha. Ranković je na kraju shvatio da od svega toga neće biti ništa pa je počeo graditi vlastitu kuću za odmor u neposrednoj blizini hotela Palace.
U nastavku dokumenta detaljno se opisuje način na koji je Aleksandar Ranković prionuo gradnji svog ljetnikovca. Nije mu baš sve išlo kako je zamislio - naprotiv.
Najprije je komandantu Vojne oblasti general-pukovniku Milošu Šumonji podnio zahtjev da mu se odobre strojevi i stručni ljudi "inženjerci" za gradnju njegove kuće. Šumonja je to odbio pa je Ranković morao intervenirati kod tadašnjeg sekretara za narodnu obranu, generala armije Ivana Gošnjaka. No, ni on mu nije izišao ususret, ni tom prigodom niti nešto kasnije, kad je Ranković zatražio pomoć vojske za probijanje puta od kuće do plaže. To je Rankovića razbjesnilo. Njegova supruga Slavka ljutito je otišla općinskom predsjedniku Grilu i zatražila da im se, u situaciji koja je nastala, dodijeli prvotno obećana vila Splendid. KOS je, međutim, Grilu sugerirao da ne popusti, pa je Gril u sljedećem susretu poručio Slavki "da su sada druga vremena" i da im se ta vila jednostavno ne može dodijeliti. Naposljetku su Rankovići definitivno prestali "agitirati" za vilu Splendid, orijentiravši se isključivo na gradnju vlastite obiteljske kuće.
Postupno se sve jače stezao obruč oko Rankovića i njegove obitelji, tijekom njihovih čestih boravaka u Dubrovniku... U međuvremenu, politički su se sukobi u SFRJ intenzivirali, približavao se Brijunski plenum...
Tri dana uoči Plenuma - tj. 28. lipnja 1966. (još jedan u seriji famoznih Vidovdana u srpskoj i jugoslavenskoj povijesti!) - zamjenik načelnika Odjela bezbjednosti Vojne pomorske oblasti u Splitu dobiva povjerljivi zadatak da pojača tajno praćenje Rankovića.
"Naglasio je" - stoji u dokumentu - "da će za tri dana doći do plenuma, da se radi o Rankoviću i grupi oko njega, da je to prosovjetska koncepcija te da je Ranković dosta boravio u Dubrovniku, a da će poslije plenuma sigurno i više."
I doista, samo nekoliko dana nakon Brijunskog plenuma, održanog 1. srpnja 1966., Dubrovnik postaje novi Rankovićev dom. Osim prisilnog političkog upokojenja, dodatni Rankovićev motiv za "bijeg" na jug hrvatskoga Jadrana bila je i njegova teška, iznenada iskrsla bolest. Način, naime, na koji ga je Tito, u svojoj rezidenciji na Brijunima, politički likvidirao - pred cjelokupnim članstvom Centralnog komiteta SKJ - toliko ga je iznervirao i izbacio iz takta da ga je na licu mjesta, tamo na Brijunima, zadesio infarkt.
O tome Dobrica Ćosić, u svojim "Piščevim zapisima 1951.-1968." (Filip Višnjić, Beograd, 2001.), piše:
"Brioni uoči plenuma. Ranković sam u hotelu. Opšti bojkot članova CK SK Jugoslavije. Niko ga ne pozdravlja. Svi okreću glave... Zbog bojkota svojih drugova dobio je temperaturu... Lekar ga je pregledao i rekao: "Oslabilo vam je srce.".. . Kasnije će se utvrditi da je to bio infarkt srca. Ujutru je s temperaturom otišao u salu hotela "Neptun" na plenum i čuo optužbu protiv sebe."
Dokumenti o dolasku Rankovića i njegovih pratitelja u Dubrovnik sadrže, međutim, mnogo više pojedinosti.
Odmah nakon plenuma Ranković je došao u Dubrovnik u pratnji supruge Slavke, osobnog liječnika i stanovitoga gardijskog oficira majora Nešića. Agenti KOS-a došli su na ideju da s dotičnim majorom Nešićem stupe u kontakt, pod izgovorom da ih zanima Rankovićevo zdravstveno stanje. Nešić je pristao svakodnevno davati najsvježije informacije o Rankoviću, isključivo u vezi s njegovim zdravljem, koje se bitno pogoršalo...
Kaj sad veliš, vještice-grbavice, ha?
17.08.2008. (23:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Koča Popović i njegova supruga Vrša. Ahahahaha...
A kad smo kud Dubrovnika, imam dva zanimljiva štikleca.
Prvi se tiče mandragore i ljekarništva u Dubrovniku, a drugi je izvadak iz spisa Izidora Seviljskoga, koji je dešifrirao akademik Mirko Dražen Grmek, a govori o crvima i, naročito, navadama škoripiona:
O MANDRAGORI
Pučka medicina na ovim prostorima vezana je prije svega uz tradiciju liječenja ljekovitim biljem. Već su Rimljani znali da ovdje raste Mandragora officinalis (alrauna) koju narod zove mandrača, a i danas se bere i nalazi na planini Sniježnici (1234 m) koja tvori sjeverni dio Konavala. Bilje iz ovih krajeva spominje i Plinije Stariji ( 23-79.) u svojoj “Historia naturalis”, a i Grk Pedanios Dioskurides (oko 79.), rimski vojni liječnik, spominje ljekovito bilje ovih krajeva u djelu "Peri hiles iatrikes". Znanje pučke medicine prenosilo se je s koljena na koljeno, a kasnije se to znanje počinje sakupljati i objavljivati u raznim ljekarušama od kojih je poznata ona iz 1705. Ignacija Aquilinija (1642-1715.) «Kućni liječnik bez spenze». To djelo pisano u stihovima ujedno je i prvo medicinsko djelo na hrvatskom jeziku u Dubrovniku. Liječnik Ivan August Kaznić (1817-1883.) svoju je doktorsku disertaciju isprva odlučio posvetiti narodnom liječenju u Dubrovniku. Prvi zakonici Dubrovačke Republike iz 13. stoljeća zabranjuju trovanje i upotrebu otrovnog bilja, pa je iz toga moguće zaključiti da je herbalizam bio raširen u Starome Dubrovniku.
Stanovništvo je često na ovome području osim od liječnika-travara pomoć pri ozdravljenju tražila i od svetaca zaštitnika. O tome svjedoči i niz votiva koje nalazimo u dubrovačkoj katedrali, kao i kult Sv. Vlaha. O kome će kasnije biti riječi.
O ŠKORPIONU
pergamentski fragment rkp. iz X-XI stoljeća, najstariji dosad poznati ljekarnički (medicinski) trag na tlu hrvatske (isidor seviljski), napisan dalmatinskom beneventanom. govori o lječenju od ugriza otrovnih životinja. vlasništvo znanstvene knjižnice dubrovnik, fotografija d., 2006.)
"Crv životinja koja se većinom rađa iz mesa, ili iz drveta ili iz bilo kakve zemaljske tvari i to bez ikakvog spolnog spajanja. Poznati su i oni koji nikad ne nastaju iz jaja, kao što su škorpioni. Postoje crvi zemlje, ili vode, ili zraka, ili mesa, ili lišća, ili drveta, ili odjeće.
Pauk je crv zraka, nazvan tako jer se hrani zrakom, on je malena tijela prede duge niti, i s paučinom na vjetru nikad je ne prestaje stvarati, nego se stalno naporno trudi oko svog umijeća. pijavica je vodenom nazvana, jer siše krv, napada one koji piju, te ili sklizne u ždrijelo ili se pripije uz njih pa im pije krv. (...)
Škorpion je crv zemlje, koji se prije ubraja u crve negoli u zmije; to je životinja oboružana bodljom i grčki nazvana po tome, što repom bode i u izdubenu ranu lije otrove. Škorpionu je svojstveno da ne ranjava dlanove ruku. Stonoga je crv zemlje, nazvana tako zbog velikog mnoštva nogu, savija se u kuglu i rađa se iz stijenja ili iz vlage zemljine.
Puž je crv blata, nazvan tako jer nastaje u blatu ili od blata, pa se stoga i smatra uvijek gnusnim i nečistim. Dudov svilac je crv lišća, iz trtice stvara svilenu nit, a nazvan je tim imenom što se prazni dok prede nit ..."
Zar to nije zanimljivo? To da je Snježnica, Kadmo, na 1234 metra, a da škorpion ne ranjava dlanove! Izvrsno, kaj ne?
18.08.2008. (04:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Dobar je i ovaj kenning: pauk, crv zraka.
18.08.2008. (05:01) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Dubrovniče, ah! nekada
Lijepi izgledu svijetu svemu,
rasplačem se gorko sada
u načinu sadanjemu ...
Ovako je o Dubrovniku misleći pjevao Andrija Pauli, dubrovački plemić, rođen 1697., a umro 1783. godine.
Pauli je bio pripadnik novog plemstva, čiji je rod primljen u vlastelinski krug poslije potresa. Iako nikad nije obnašao neku značajnu državnu funkciju, nije propuštao uz svoje ime napisati: vlastelin dubrovački.
Bio je iz bogate obitelji, dobrog humanističkog obrazovanja, tako da se je bavio prevođenjem i pisanjem poezije. Pauli je bio i glazbenik na violončelu, pa je pisao podulju pjesmu o glazbi. Uz nabožnu poeziju (o kojoj neću napisati ni riječi), Pauli se ističe duhovitom satirom, kojom se obrušio na novotarije koje su postupno ovladale gradom u trećoj dekadi 18. stoljeća, osobito glede nove ženske mode, njihova učenja i postupnog izlaska iz stoljetnih zakutaka podređenosti.
Rod mu je izumro već krajem istog stoljeća (dva su mu brata bila u crkvenom redu, a sam se nije ženio). Iako pripadnik novog plemstva, a prema svemu sudeći u kasti sorboneza (i družio se s njima, što se može vidjeti u njegovoj korespodenciji), bio je okorjeli tradicionalista, koji je držao do starih običaja.
Opus mu je ostao u rukopisnoj baštini, sačuvan u franjevačkom samostanu. spomenut je od Đura Ferića, Šime Ljubića i Slavice Stojan, kojoj zahvaljujući, mogu napisati ovdje jednu njegovu pjesmu.
Andrija Pauli, dubrovački satiričar, pjesnik i ženomrzac , vlastelin dubrovački, napisao je satirično-grotesknu pjesmu s prezirom prema ženi, lijepoj djevojci po njemu, 'neumnom', koju je naslovio prdac.
Prdac
Lijepa dikla cjeć ljubavi
Uzdah pusti lijep od zada
Ki za biljeg sve naravi
Povjetarce nosi od smrada.
Jekti i buči strana svaka
Gdi ljuveni grme plami
Jakno silni trijes s oblaka
Kad prdekne živac kami.
Pače od prkna strahoviti
Grom kroz zvijezde puče uzgori:
Van moguća Đova uhiti
Strah da nebo ne razori.
Tu s pristolja svoga uteče
Vas prepaden, blijed u licu,
I vrlinu svu zateče
Vihar pušten kroz guzicu.
U toliki smrad od dima
Sred visocijeh paka strana
Da zaman je bogovima
Primat miris od tamjana.
Pluton isti svome puku
zapanjen u strahu ukaza
Čujuć doći smrad i buku
Pakljenoga po sred jaza.
Mni da jekti u pučini,
Da prestrašna munja sijeva,
I da trešnja rasap čini
Od sve zemlje ku presjeva.
Nu videći pak očito
Da je uzrok od sve sile
Niko drugi istinito,
Nego prdac lijepe vile;
Reče u sebi: Može pako
Vas se isprđet i puknuti
Ali prnut ja ovako
Do vijek vijeka neću čuti.
(Andrija Pauli; transkrip. Slavica Stojan)
manje poznate riječi:
dikla - djevojka
cjeć - zbog
biljeg - oznaka, znak
naravi - prirode
jekti - jeka, ječi
gdi - gdje
ljuveni - ljubavni
plami - plamen
jakno - jednako
trijes - tresak
živac kami - živac kamen, kamen ljutica
pače - štoviše
prkno - guzica
pristolja - prijestolja
prepaden - prepadnut
visocijeh - visokih
paka - prema, premda, iako, tako
zaman - uzalud
Pluton - bog podzemlja
pakljenonoga - paklenoga
po sred jaza - 'razdjeljak od guzice'
mni - misli
trešnja - potres
rasap - rascjep
presijeva - obasjava
isprđet - isprdit.
18.08.2008. (05:09) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...