NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Mome ocu

Jednom sam već pisao o Istarskom razvodu.

Ne mogu od vas tražiti čuda, da pamtite više no prosječan Hrvat, a on pamti koliko i čovječja ribica, jedva pet sekundi, pa kad se otisne od jednog ruba neke špiljske lokve dok dopliva do drugog, pomisli da je u nepreglednom oceanu, and count himself a king of infinite space.
Ponoviti ću stoga što sam tada rekao.

Post sam - već prva njegova rečenica objašnjava zašto - nadnaslovio

Vaterland

a naslov glasi:

TIJESNA ZEMLJA

Tijesna zemlja naslov je romana Mije Mirkovića, Mate Balote, kojega također spominjem u toj uvodnoj rečenici:

Moj je otac rođen i pokopan u selu Raklju, odakle je i Mijo Mirković, Mate Balota.

I onda nastavljam:

To se selo spominje još u Istarskom razvodu:

»I bivši v jutro poli maši, idoše v Rakalj na obed. I kada obedvaše vsa gosp(o)da, i tako sedoše pod ledonju pred vrati. I tu pride list od komuna puljskoga i v njen prosahu komun puljski g(ospo)d(i)na kneza i g(ospo)d(i)na markeza da bi do jutri, do obeda, počekali, i tako da ote prit na loki Srberu, i da se vsi ondi najdu: to im je pravo na puti od razvod i kunfini meju njimi, I tako stvoreno be«.

Te davne, 1312. godine, Rakalj se nalazi u vlasništvu goričko-pazinskih grofova, što znači da mjesto datira barem iz 13. st. ili čak od ranije; očito je iz listina da su Hrvati tada odlazili na mašu slušajući svoga 'gospodina' tj. župnika, da su imali komune (pa i danas glasuju za SDP), da su bili i težaci i markezi, a da je Rakalj još kadikad bio ladanjsko mjestašce kakvo je i dan danas!
Da, i privatni su i javni problemi isti: razvodimo se već stoljećima!

Iz Istarskog je razvoda razvidna i uporaba hrvatskog jezika u administrativne svrhe:

(...) I ondi gospodin Menart sluga naprid sta i pokaza listi prave v keh se udržahu zapisani razvodi i kunfini meju Sovińakom z Vrhom i Plzetom, ki bihu pisani na let Božjih 1195., ke listi ondi pred nas trih nodari postaviše, keh ta gospoda izibra: jednoga latinskoga, a drugoga nimškoga, a tretoga hrvackoga, da imamo vsaki na svoj orijinal pisat, poimeno od mesta do mesta, kako se niže udrži, po vsoj deželi. I tako mi niže imenovani nodari preda vsu tu gospodu pročtesmo kako se v ńih udrži. I tako onde obe strane se sjediniše i kuntentaše i kordaše i razvodi svojimi zlameniji postaviše, i jednoj i drugoj strani pisaše listi jazikom latinskim i hrvackim, a gospoda sebe shraniše jazikom nemškim. (...)

Da, dakle...

Moj je otac rođen i pokopan u selu Raklju.

Ovih sam dana zrmanu pomagao oko nekih katastarskih poslova, i bit će da su me lokacijske dozvole podsjetile na Tijesnu zemlju. Budući da obožavam okretati Google Earth, palo mi je na pamet pogledati orto-snimke Raklja: pogledati Kalavojnu, rodnu kuću moga oca, Sv.Agnezu, groblje...
Iz nekog, njemu očito predobro poznatog razloga, moj je otac - iako je od rane mladosti cijeli život proveo u Zagrebu - inzistirao da bude sahranjen u rodnom selu Raklju.

Ali, prije nego nastavim, da vas naputim na položaj Raklja:



ponad Raškog kanala, tridesetak kilometara od Pule, na istočnoj obali Istre.

Dakle, velim, htio je biti pokopan u Raklju.
Na novom groblju, jer staro je već prepuno: kažem da je Rakalj stoljetno selo, velim da se tamo hrvatski pisalo od davnina, i tako i moja obitelj zna svoju genealogiju unatrag četiri stoljeća, uglavnom zahvaljujući pametnim i revnim župnicima.

Otac je tamo rođen, i znao je zašto želi počitavati u istarskoj crljenici, tijesnoj zemlji rakaljskoga groblja.

Približio sam se rodnoj kući moga oca na par stotina metara visine, i kliznuo niz cestu: na toj je cesti netko od tamošnjih blogera pobrojao 108 škulja, što se meni čini kao cjepidlačenje: put kojim prolazim do groba moga oca, none, nona... nikada me nije prenuo iz reminiscencija.

Evo tog puta:



Gledao sam noćas taj put prvi put sub specie aeternitatis, iz svakodnevne vizure dragoga Boga.
Približio bih se cesti i polako kretao duž sela pokušavajući vizualizirati svaku kuću čiji bih krov prepoznao: na stotinjak metara od kuće moje obitelji kuća je tete Ane, potom - poli šterne - zie Marie, pa onda Martinčića...
Otac je volio prolaziti taj put, mjesece je mirovine provodio u Raklju već od ranoga proljeća, i ne mogu ni zamisliti koliko ga je puta na početku i na kraju svoga života prohodao: zasigurno je znao svaku spomenutu škulju, i svaki dragi kamen svakog suhozida.

Uglavnom, tim je putem prošao i posljednji put.

I sad, gledam: jedan zavoj, drugi, oštarija, Crkva... - i već smo na kraju puta!
Nekako mi je kratak taj put, od kuće do groblja.

Spopala me tuga.

Ne zbog vlastiti smrtnosti: gledao sam noćas u tu Istru, u taj Rakalj, u taj put od kuće do groba moga oca, i nikako se nisam mogao oteti nepobitnom dojmu da je taj put nekako - prekratak!

Taj put, koji je bio njegov životni put.


Iako su već prošle godine otkako je umro, noćas sam ga poželio nazvati.

Valjda je to značenje riječi sam: to, kad više nikoga od njih ne možeš nazvati.

Kad shvatiš zašto je zemlja tijesna.



________________________________

* Kakva je veza Rosabelle iz Milana i Raklja?
Zrmana moga oca, Lidija Percan, snimila je, između ostalih, i pjesmu 'Mamma mia dammi cento lire'.
'Rosabella di Milano' preteča je te pjesme.
Gornja je snimka iz 2001, Calabria Mia Banda. Pjevaju Elisabetta Tripodi i Veronica Lees.
Riječ je o obitelji koja iz Milana, oko 1895, dolazi na Calabriu, i čija kćer želi otputovati u Ameriku (u ovoj verziji u Australiju).
Ranih šezdesetih pjesma postaje svjetski poznat hit "Mamma Mia Dammi 100 Lire" .
Lidija Percan pjesmu je snimila na svom prvom albumu "Canzoni d'una volta."
Snimajući te albume, boravila bi kod nas, i tako sam pjesmu, ali i ono o čemu je pjevala, čuo iz prve ruke: naime, i moja je familija, po ocu, tipična istarska obitelj, sa ziama u Italiji i barbom u Americi, i ono o čemu su pjevale te pjesme, ma koliko njihovi tekstovi bili naivni, kao kod svih tradicionala arhetipsko je, univerzalno iskustvo jednog podneblja.
Cijela ova priča ima i intimnu notu: posljednjih desetak godina svoga života moj je otac proveo uglavnom u Istri, i tamo je s rodbinom i prijateljima iz djetinjstva, uz istu ovakvu harmoniku, obožavao svirati i pjevati repertorar kojem pripada i Rosabella.
Mislim da mu je to desetljeće, nadam se da mu je to deseteljeće, bilo najsretnije u životu.

Što se Morosinove Kiše tiče, to je naprosto moja privatna sjeta, koju, mislim, ne moram dodatno obrazlagati.