Zašto bi me zamišljao kao Istranina? Nema potrebe. Moj otac je bio Istranin, mati je Slavonka, no ja sam, što i nije glavni zgoditak na lutriji života, Zagrepčan. Zapravo, vjerojatno je to i on bio: došao je u Zagreb kao teenager, i sve je svoje prijatelje stekao ovdje, vrativši se Istri tek u mirovini: valjda to more zove, ne znam, ne mogu to drukčije objasniti. Odluku da bude sahranjen u Raklju već mogu shvatiti, iako mi to silno otežava stvari o Svim Svetima. Istru, kakva je u Raklju, obožavam. Onu puležansku ponekad prezirem, ponekad sažaljevam. Zapadnu obalu, ono što bi trebala biti Rivijera Brijuni pa do Savudrije, posjećujem jedino zbog rodbine: Brijuni mi, primjerice, toliko idu nakurac, da redovito pobjegnem za Dubrovnik, barem na tjedan dana. Više od toga, shvatit ćeš i sam, ne mogu izdržati, ali ne zbog Dubrovčana: zbog dosade. Hero, ova opaska o tome da je on bio Istranin, a ja nisam, nije izrečena olako: iako u mom mentalitetu ima štošta mediteranskog (recimo, nema humora bez malicije), iako je cijela ta mitologija navigavanja - moj barba je pomorac s najvećim brojem dana provedenih na moru u ovoj zemlji! - Italije, New Yorka, balota i Balote dio mog kućnog odgoja, postoji nešto što zakriljuje to južnjačko u meni: cijela štorija obitelji po majčinoj liniji, genealogija moje bake Mary Galjer, koja je rođena u Americi, da bi se s početka stoljeća obitelj vratila u K.u.K.! Najbolje taj sjever osjetiš po povratku s mora: iako me blizina mora, i prije no što ga ugledam, organski uzbuđuje, iako sam se kod teta u Italiji često puta osjećao više kod kuće nego u mnogim mjestima Hrvatske, kad na povratku s mora iz Karlovca autoputom krenem za Zagreb, osjetim onaj jedinstven osjećaj koji pobuđuje gravitacija rodnoga grada: sve odjednom dolazi na svoje mjesto. U Istri ipak postoji nešto što sam naučio s ocem i zapamtio za cijeli život.: događalo se to redovito o prvomajskim praznicima, u čudesno istarsko proljeće, kad buja najmirisnije bilje svijeta i kad je zrak do te mjere aromatiziran da ti je sa svakim udisajem sasvim jasno da udišeš esenciju života. Dakle, moj otac je znao Istru napamet, jer ju je kao dijete cijelu prohodao: poznavao je Istru toliko dobro da je znao gdje i kako i koliko miriše! Svaki put za tih svibanjskih izleta zaustavio bi auto u dolini Raše, jer on je znao da tu miriše i more i rijeka i trave i vjetrovi koji vjerojatno ne pušu po Labinštini ili u drugim dijelovima Istre, i mi bismo stali, izašli van, i jednostavno duboko udahnuli. Moram priznati da me nikada ništa u životu ne bi moglo tako naglo i tako potpuno preplaviti najelementarnijim osjećajem vitalnosti, kao miris zraka, u Istri, u kišnom Zagrebu, ili bilo gdje gdje bi me iznenada zapahnuo vjetar. Ali tamo, to je bio najintenzivniji miris prirode koji sam ikada osjetio. I, pazi sad ovo: čitajući tih par napisa o Raklju koliko ih ima na netu, pronašao sam blog neke djevojke koja je zapisala doslovce ove riječi: 1535. godine Venecija dodjeljuje Stari Rakalj i Novi Rakalj obitelji Loredan, ali je kaštel u toliko lošem stanju da ga Loredani napuštaju i odlaze u Rakalj, današnje naselje. Na koncu, ono što vam ne mogu dočarati je miris, totalno lud i jak miris bilja koje u tolikom intenzitetu nisam još nikada osjetila. Znam da će sad Maro pomisliti da se u Raklju, na Ivanje, pale krijesovi sinsemille, ali zaista je nevjerojatno da to i ova djevojka, i toliko ekstatično, svjedoči.
18.06.2008. (09:37)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hero, jesu. Ima ih u Bjelovaru, ali su iz okolice. Hajde, ne budi lijen, pa mi se javi na mail. Ne na ovaj, bložji, nego na osobni: ime.prezime@zg.t-com.hr Milou, baš sam to kazao Halter. Obožavam Google Earth, ali mi zna stvoriti strašne probleme: užasno je to kad, primjerice, lebdiš iznad mjesa na kojem više nikoga nema, osim osim jabuke s koje si u djetinjstvu gledao zlaćane okrajke dana. Ili, kad lunjaš okolicom New Yorka! Obuzme me užas zbog te nepreglednosti, te vreve života: recimo, danas sam tako kliknuo na Maplewood, New Jersey, izgubljen u šumi okolnih cesta, highwaya, freewaya i jednog skywaya. Superman se zapravo sasvim točno zove: ili ne smiješ uopće biti čovjek - a on i nije Zemljanin - ili moraš imati super osjećaje, a ne samo osjetila, pa da ne crkeneš od melankolije lebdeći nad svim tim nepoznatim životima. Ovaj pogled, na dvjestotinjak metara visine, mijenja cijelu teološku perspektivu: Boga se različito koncipiralo, primjerice starozavjetno, čangrizavao, ljubomorno, osvetoljubivo, ali, nikad nisam primjetio da bi Bog bio izrazito nujan nad svojim stvorenjem! Mislim da ova perspektiva uvodi u tu sjetu, možda neku neodređenu čežnju, morat ću to jasnije definirati - za sada, to je kao da se kao klinac posvadiš s roditeljima, pa u neko ljetno predvečerje lutaš gradom, pale se svijetla po stanovima, i ti imaš sasvim lažan, kriv ali intenzivan osjećaj da je ta narančasta iluminacija nekakva toplina nepoznatih života uvučenih u te nebrojene izdvojene osame. Idem van gledat tekmu. Budući da ne pijem, a ne slušam ni fado, ovo nema smisla.
18.06.2008. (19:21)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Eh, na sreću, obrisao sam na vrijeme zadnju rečenicu u svojem prvom komentaru: "A znam da ćeš ti znati što u mojoj glavi stoji iza tih dva 'samo'-a." I nisam pogriješio što sam je obrisao, kao što nisam pogriješio i da ćeš znati.
Da, ta perspektiva na sva ta nedokučiva, teško pojmljiva, prostranstva i zemaljske kutke, što nakrcane ljudskim tijelima a što puste, istinski sablažnjava; čini nepodnošljivo hermetičnim. Kažem samo "tijelima" jer se bojim i pomišljati da se u svakom nalazi jedno svjesno biće posve nalik mojem. Ne znam što više vrijeđa jedinstveni ljudski um: sama fizička pregolemost svih tih mjesta, njihova nedostupnost, budeći osjećaj apsolutne tjelesne nemoći; ili, pak, odvratna spoznaja da postoje i u ovom trenutku i mimo naše prisutnosti. Nakon nekog vremena, čak i odraslog čovjeka, surovo zavede u onu divnu dječju zabludu da svijet postoji samo dok ga promatramo golim okom (i u točno tolikoj mjeri), jer u svakom drugom slučaju bih se bojao sutra ujutro ustati iz kreveta. U Borgesovom Alephu vidim lijek protiv tjeskobe uslijed nesagledivosti. Imaš li koji viška za posuditi, možda?
Rusi su me, da najblaže velim, ugodno iznenadili!
19.06.2008. (00:20)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
U ožujku sam o toj tjeskobi ponešto napisao...dapače, citirao sam - pa neka to posluži kao preventiva - upravo Alef:
Onoga vrućeg ljetnog jutra u našoj veljači, kad je, poslije neodgodive agonije koja se ni za časa nije srozala na plačljivost ili strah, umrla Beatriz Viterbo, zapazio sam da se po željeznim oglasnim tablama na Trgu Constitucion koče reklame nekin novih cigareta: zaboljelo me to jer sam shvatio da se neprekidni i prostrani svemir* već odvaja od nje i da je ta promjerna samo prva u beskonačnom nizu.
Borges, Aleph
Asteriks uz taj neprekidni i prostrani svemir objašnjava njegovo porijeklo:
* Le silence éternel de ces espaces infinis m'effraie., 206.
Combien de royaumes nous ignorent!
Pascal, Pensées
Često sam pisao o tom motivu: recimo, dr.Bajraktareu sam spomenuo da mogu biti zatvoren i u orahovoj ljusci a biti kralj multidimenzionalnih crvotočina, superstruna i uopšte beskraja koji je tako lepo opisao Bacon u svojoj pripoveci o Hamletu, a koji je tako nemilo mučio onog boležljivog Pascala (to mi je inače jedna od najmilijih reči: prepast! pazi vamo: on spram ta dva beskraja, atomskog i makrokozmičkog, oseća jednako beskrajnu baroknu prepast! )
Tu prepast nepogrešivo prepoznaje i Borges: okreni 165 stranicu toma Sabranih djela u kojemu su Alef i Druga istraživanja: predzadnja rečenica drugog pasusa spominje taj pojam. Nimalo slučajno; pročitaj sljedeći pasus: beskonačna golemost prostora što ga ne poznam i što me ne pozna!
Barokni horror vacui. (Inače, horror vacui je Aristotelova izmišljotina.)
19.06.2008. (05:56)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
I ja ti Nemanja moram priznati da me ovaj tvoj post strašno dirnuo. Sram me priznati, jer čovjek 21 st ne smije imati osjećaje. Ustvari može ih imati, ali moraju biti ultraoptimistični (to se traži i u oglasima za posao). Za sjetu, nostalgiju i tugu, nema mjesta. Google Earth često zna i zajebavat. Englezi će sad reći da su imali najtežu kvalifikacijsku skupinu, ako već nisu rekli.
19.06.2008. (09:57)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Da, sjećam se posta koji si započeo tom rečenicom. Baš velim Heri da mi je cijela ta zbirka kod roditelja pa ću danas (uzdah) očito morati potegnuti do tamo. A hoću.
Marole, pisalo je neki dan na nekom portalu da su otvorili i svoju kroatofilsku Internetsku stranicu (obožavanje kako naše repke tako i zemlje i svega ostalog). Nekom nastranom logikom, kažu, navijaju za nas jer ako mi budemo prvaci oni će se tješiti smatrajući se barem "second best".
19.06.2008. (13:27)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
zamisli vraga, bacim oko ovdje kod tebe na ovaj jako dobar i sjetan post, a u komentarima naiđem na citat Alepha kojeg upravo opet čitam. hvala ti za ovu sjetu koja nam se nekako poklopila ovih dana. pozdrav burazeru.
31.10.2009. (10:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Herostrat
Ajme, ajme...nikako te ne mogu zamisliti kao Istrijana... ;))
18.06.2008. (08:37) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marole
Mišljenje o smrti je najbolji antidepresiv.
18.06.2008. (08:57) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
odmak
Evo zašto te čitam i kad si zajedljiv.
18.06.2008. (09:08) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Zašto bi me zamišljao kao Istranina? Nema potrebe.
Moj otac je bio Istranin, mati je Slavonka, no ja sam, što i nije glavni zgoditak na lutriji života, Zagrepčan.
Zapravo, vjerojatno je to i on bio: došao je u Zagreb kao teenager, i sve je svoje prijatelje stekao ovdje, vrativši se Istri tek u mirovini: valjda to more zove, ne znam, ne mogu to drukčije objasniti.
Odluku da bude sahranjen u Raklju već mogu shvatiti, iako mi to silno otežava stvari o Svim Svetima.
Istru, kakva je u Raklju, obožavam. Onu puležansku ponekad prezirem, ponekad sažaljevam.
Zapadnu obalu, ono što bi trebala biti Rivijera Brijuni pa do Savudrije, posjećujem jedino zbog rodbine: Brijuni mi, primjerice, toliko idu nakurac, da redovito pobjegnem za Dubrovnik, barem na tjedan dana.
Više od toga, shvatit ćeš i sam, ne mogu izdržati, ali ne zbog Dubrovčana: zbog dosade.
Hero, ova opaska o tome da je on bio Istranin, a ja nisam, nije izrečena olako: iako u mom mentalitetu ima štošta mediteranskog (recimo, nema humora bez malicije), iako je cijela ta mitologija navigavanja - moj barba je pomorac s najvećim brojem dana provedenih na moru u ovoj zemlji! - Italije, New Yorka, balota i Balote dio mog kućnog odgoja, postoji nešto što zakriljuje to južnjačko u meni: cijela štorija obitelji po majčinoj liniji, genealogija moje bake Mary Galjer, koja je rođena u Americi, da bi se s početka stoljeća obitelj vratila u K.u.K.!
Najbolje taj sjever osjetiš po povratku s mora: iako me blizina mora, i prije no što ga ugledam, organski uzbuđuje, iako sam se kod teta u Italiji često puta osjećao više kod kuće nego u mnogim mjestima Hrvatske, kad na povratku s mora iz Karlovca autoputom krenem za Zagreb, osjetim onaj jedinstven osjećaj koji pobuđuje gravitacija rodnoga grada: sve odjednom dolazi na svoje mjesto.
U Istri ipak postoji nešto što sam naučio s ocem i zapamtio za cijeli život.: događalo se to redovito o prvomajskim praznicima, u čudesno istarsko proljeće, kad buja najmirisnije bilje svijeta i kad je zrak do te mjere aromatiziran da ti je sa svakim udisajem sasvim jasno da udišeš esenciju života. Dakle, moj otac je znao Istru napamet, jer ju je kao dijete cijelu prohodao: poznavao je Istru toliko dobro da je znao gdje i kako i koliko miriše! Svaki put za tih svibanjskih izleta zaustavio bi auto u dolini Raše, jer on je znao da tu miriše i more i rijeka i trave i vjetrovi koji vjerojatno ne pušu po Labinštini ili u drugim dijelovima Istre, i mi bismo stali, izašli van, i jednostavno duboko udahnuli. Moram priznati da me nikada ništa u životu ne bi moglo tako naglo i tako potpuno preplaviti najelementarnijim osjećajem vitalnosti, kao miris zraka, u Istri, u kišnom Zagrebu, ili bilo gdje gdje bi me iznenada zapahnuo vjetar. Ali tamo, to je bio najintenzivniji miris prirode koji sam ikada osjetio.
I, pazi sad ovo: čitajući tih par napisa o Raklju koliko ih ima na netu, pronašao sam blog neke djevojke koja je zapisala doslovce ove riječi:
1535. godine Venecija dodjeljuje Stari Rakalj i Novi Rakalj obitelji Loredan, ali je kaštel u toliko lošem stanju da ga Loredani napuštaju i odlaze u Rakalj, današnje naselje.
Na koncu, ono što vam ne mogu dočarati je miris, totalno lud i jak miris bilja koje u tolikom intenzitetu nisam još nikada osjetila.
Znam da će sad Maro pomisliti da se u Raklju, na Ivanje, pale krijesovi sinsemille, ali zaista je nevjerojatno da to i ova djevojka, i toliko ekstatično, svjedoči.
18.06.2008. (09:37) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
babl
....kad nestaneš, da znamo gdje te možemo naći.
18.06.2008. (10:00) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
cveba
...a sad svi marsh citati interview sa Milanom Rakovcem u predjasnjem Vijencu !
18.06.2008. (10:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marole
Mene to more već zove, a nisam ni pošao.
18.06.2008. (11:38) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
cveba
..je, i mene zove jos od Nove Godine, samo kaj nemam vremena jerbo momentalno imam majstore !
18.06.2008. (12:20) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Herostrat
Bijeg u digresiju: Nisu li Galjeri iz okolice Bjelovara? Naime, upravo jedna takva sjedi preko puta mene .)
18.06.2008. (12:23) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Milou
Samo kratko: Rijetko krasan post, Nemanja.
Samo usput: Jest, taj Google maps zna biti sam vrag.
18.06.2008. (18:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
Hero, jesu. Ima ih u Bjelovaru, ali su iz okolice.
Hajde, ne budi lijen, pa mi se javi na mail. Ne na ovaj, bložji, nego na osobni:
ime.prezime@zg.t-com.hr
Milou, baš sam to kazao Halter. Obožavam Google Earth, ali mi zna stvoriti strašne probleme: užasno je to kad, primjerice, lebdiš iznad mjesa na kojem više nikoga nema, osim osim jabuke s koje si u djetinjstvu gledao zlaćane okrajke dana.
Ili, kad lunjaš okolicom New Yorka! Obuzme me užas zbog te nepreglednosti, te vreve života: recimo, danas sam tako kliknuo na Maplewood, New Jersey, izgubljen u šumi okolnih cesta, highwaya, freewaya i jednog skywaya.
Superman se zapravo sasvim točno zove: ili ne smiješ uopće biti čovjek - a on i nije Zemljanin - ili moraš imati super osjećaje, a ne samo osjetila, pa da ne crkeneš od melankolije lebdeći nad svim tim nepoznatim životima. Ovaj pogled, na dvjestotinjak metara visine, mijenja cijelu teološku perspektivu: Boga se različito koncipiralo, primjerice starozavjetno, čangrizavao, ljubomorno, osvetoljubivo, ali, nikad nisam primjetio da bi Bog bio izrazito nujan nad svojim stvorenjem!
Mislim da ova perspektiva uvodi u tu sjetu, možda neku neodređenu čežnju, morat ću to jasnije definirati - za sada, to je kao da se kao klinac posvadiš s roditeljima, pa u neko ljetno predvečerje lutaš gradom, pale se svijetla po stanovima, i ti imaš sasvim lažan, kriv ali intenzivan osjećaj da je ta narančasta iluminacija nekakva toplina nepoznatih života uvučenih u te nebrojene izdvojene osame.
Idem van gledat tekmu. Budući da ne pijem, a ne slušam ni fado, ovo nema smisla.
18.06.2008. (19:21) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Milou
Eh, na sreću, obrisao sam na vrijeme zadnju rečenicu u svojem prvom komentaru: "A znam da ćeš ti znati što u mojoj glavi stoji iza tih dva 'samo'-a." I nisam pogriješio što sam je obrisao, kao što nisam pogriješio i da ćeš znati.
Da, ta perspektiva na sva ta nedokučiva, teško pojmljiva, prostranstva i zemaljske kutke, što nakrcane ljudskim tijelima a što puste, istinski sablažnjava; čini nepodnošljivo hermetičnim. Kažem samo "tijelima" jer se bojim i pomišljati da se u svakom nalazi jedno svjesno biće posve nalik mojem. Ne znam što više vrijeđa jedinstveni ljudski um: sama fizička pregolemost svih tih mjesta, njihova nedostupnost, budeći osjećaj apsolutne tjelesne nemoći; ili, pak, odvratna spoznaja da postoje i u ovom trenutku i mimo naše prisutnosti. Nakon nekog vremena, čak i odraslog čovjeka, surovo zavede u onu divnu dječju zabludu da svijet postoji samo dok ga promatramo golim okom (i u točno tolikoj mjeri), jer u svakom drugom slučaju bih se bojao sutra ujutro ustati iz kreveta. U Borgesovom Alephu vidim lijek protiv tjeskobe uslijed nesagledivosti. Imaš li koji viška za posuditi, možda?
Rusi su me, da najblaže velim, ugodno iznenadili!
19.06.2008. (00:20) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
NEMANJA
U ožujku sam o toj tjeskobi ponešto napisao...dapače, citirao sam - pa neka to posluži kao preventiva - upravo Alef:
Onoga vrućeg ljetnog jutra u našoj veljači, kad je, poslije neodgodive agonije koja se ni za časa nije srozala na plačljivost ili strah, umrla Beatriz Viterbo, zapazio sam da se po željeznim oglasnim tablama na Trgu Constitucion koče reklame nekin novih cigareta: zaboljelo me to jer sam shvatio da se neprekidni i prostrani svemir* već odvaja od nje i da je ta promjerna samo prva u beskonačnom nizu.
Borges, Aleph
Asteriks uz taj neprekidni i prostrani svemir objašnjava njegovo porijeklo:
* Le silence éternel de ces espaces infinis m'effraie., 206.
Combien de royaumes nous ignorent!
Pascal, Pensées
Često sam pisao o tom motivu: recimo, dr.Bajraktareu sam spomenuo da mogu biti zatvoren i u orahovoj ljusci a biti kralj multidimenzionalnih crvotočina, superstruna i uopšte beskraja koji je tako lepo opisao Bacon u svojoj pripoveci o Hamletu, a koji je tako nemilo mučio onog boležljivog Pascala (to mi je inače jedna od najmilijih reči: prepast! pazi vamo: on spram ta dva beskraja, atomskog i makrokozmičkog, oseća jednako beskrajnu baroknu prepast! )
Tu prepast nepogrešivo prepoznaje i Borges: okreni 165 stranicu toma Sabranih djela u kojemu su Alef i Druga istraživanja: predzadnja rečenica drugog pasusa spominje taj pojam. Nimalo slučajno; pročitaj sljedeći pasus: beskonačna golemost prostora što ga ne poznam i što me ne pozna!
Barokni horror vacui.
(Inače, horror vacui je Aristotelova izmišljotina.)
19.06.2008. (05:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Marole
I ja ti Nemanja moram priznati da me ovaj tvoj post strašno dirnuo. Sram me priznati, jer čovjek 21 st ne smije imati osjećaje. Ustvari može ih imati, ali moraju biti ultraoptimistični (to se traži i u oglasima za posao). Za sjetu, nostalgiju i tugu, nema mjesta.
Google Earth često zna i zajebavat.
Englezi će sad reći da su imali najtežu kvalifikacijsku skupinu, ako već nisu rekli.
19.06.2008. (09:57) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Milou
Da, sjećam se posta koji si započeo tom rečenicom. Baš velim Heri da mi je cijela ta zbirka kod roditelja pa ću danas (uzdah) očito morati potegnuti do tamo. A hoću.
Marole, pisalo je neki dan na nekom portalu da su otvorili i svoju kroatofilsku Internetsku stranicu (obožavanje kako naše repke tako i zemlje i svega ostalog). Nekom nastranom logikom, kažu, navijaju za nas jer ako mi budemo prvaci oni će se tješiti smatrajući se barem "second best".
19.06.2008. (13:27) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
stroke
zamisli vraga, bacim oko ovdje kod tebe na ovaj jako dobar i sjetan post, a u komentarima naiđem na citat Alepha kojeg upravo opet čitam. hvala ti za ovu sjetu koja nam se nekako poklopila ovih dana. pozdrav burazeru.
31.10.2009. (10:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...