NEMANJA: SMIRENOUMLJE

In memoriam: Marijan Cipra 22. kolovoza 1940. - 2. svibnja 2008.

Jedan i samo jedan dolazi na cilj.

Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja. 19 Ta pisano je: Upropastit ću mudrost mudrih, i odbacit ću umnost umnih. 20 Gdje je mudrac? Gdje je književnik? Gdje je istraživač ovoga svijeta? Zar ne izludi Bog mudrost svijeta? 21 Doista, kad svijet u mudrosti Božjoj Boga ne upozna mudrošću, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. 22 Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, 23 a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, 24 pozvanima pak - i Židovima i Grcima - Krista, Božju snagu i Božju mudrost. 25 Jer ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi. 26 Ta gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. 27 Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; 28 i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, 29 da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom. 30 Od njega je da vi jeste u Kristu Isusu, koji nama posta mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje, 31 da bude kako je pisano: Tko se hvali, u Gospodu neka se hvali.
(1 Korinćanima 1,18-31)



Umro je Marijan Cipra.



Ovako je to bilo:
Cipra je već duže vrijeme bio teško bolestan. Kaže mi Dimitrije da je Cipri prošloga tjedna pozlilo, ali da ga je Katarina odvela u frizeraj.
Cipra se ošišao, ustao, zakoračio iz salona i - srušio mrtav!
Ne znam, nisam bio tamo, ali tvrde da su onda došli po njega no da je Cipra - oživio!
Odveli su ga u bolnicu i dva dana potom, u petak, u podne i trideset, Cipra je opet umro.
Čudesno.
Umro je, dakle, kao što je živio.
Čudesno.

Umro je Marijan Cipra, moj najdraži profesor. Dapače, mogao bih kazati da sam u naročitom smislu bio Ciprin učenik; ovako je to bilo:

Toga je ljeta, kad smo proširili krilaticu Verlust der Mitte, Cipra zbijao nevjerojatne šale: upoznao nas je Amir Damir iz Abu-Dabija, kako je Cipra od milja zvao Riđanovića, a zbližio nas je humor: moram priznati da smo zapravo mahnitali, smijući se svemu na svijetu, i onome što jest, i onome što bi moglo biti. Recimo, Cipra bi donio serioznu njemačku reviju s editorijalom o nacističkom periodu Martina Heideggera, i onda bi počele kuljati i frcati opake, iskričave, razorne, maliciozne, genijalne, tipično manirističke šale - manirističke, jer riječ je o duhovitosti kao uzoritom vidu duha, o witzu kao oštroumnoj dosjetki - koje su par mjeseci kasnije, upristojene, osvanule i u "Filozofskim istraživanjima", kao visokoparno prenemaganje tobože oko Hiedeggera:

"Kad god i gdje god je riječ o Heideggeru za mene odvajkada (von je) predstavlja temeljni problem sljedeće: Heiddegerovo mi je filozofiranje, naime, od prvog dodira s njime antipatično. I zato mi svaki put kad bih morao nešto misliti ili reći o njemu, to 'vazda' pada vrlo teško. Posljednji put bilo je to u ljetnom semestru 1979. u njegovu Freiburgu, kad smo na seminaru kod njegova učenika, profesora Wernera Marxa, obrađivali njegov spis o tehnici. Jer tu se antipatija prema Heiddegeru spojila s još dubljom antipatijom prema Werneru Marxu, koji je naime, iz rečenice u rečenicu, prateći tekst zajedno sa studentima, obračunavao odlučno (entschlossen) s modernom tehnikom, dok je, s druge strane, bilo poznato da svoju vlastitu egzistenciju nije toliko filozofski utemeljio, koliko ju je (autentično?) osigurao ne samo položajem i karijerom univerzitetskog profesora nego još prije i više dioničarstvom (naravno, ne na idejama) u američkoj suvremenoj i kapitalističkoj tehnologiji. Na to mi je konačno i definitivno (endlich) postalo zlo kako od Heiddegera, tako i od takvoga filozofiranja i filozofa uopće."
(M. Cipra, Kao da nas samo još jedan Heiddeger može spasiti?, u: Filozofska istraživanja, 17./1986., god. 6, sv. 2., str. 523)

Objašnjavati zašto je nešto smiješno može biti izvor posebne komike, no ovdje je zaista neophodno poznavati Heideggera da bi komedijanje s antipatijom spram Heideggera izazvalo grohot.
Uostalom, već sam način na koji je Cipra znao čitati novine, bio je spektakl po sebi i za sebe.
Sve u svemu, toga sam ljeta, kao student druge godine filozofije, upoznao Marijana Cipru i postao neka vrst, tja, kalfe.
Naime, Cipra je ovako osmislio vlastiti comeback:
U prepunu aulu Filozofskog fakulteta, u crnoj pelerini, s bijelim rukavicama, lelujajući kao nejasna faustovska sjena, ušao je bešumno i jednako diskretno - sjedio sam osamljen u prvom redu - zamolio da ga upozorim na vrijeme (Zeit): okrenut leđima prema auditoriju, čekao je da prođe akademska četvrt.
Desetak smo minuta sjedili u potpunoj tišini.
Kad je vrijeme došlo (Augenblick), Cipra se okrenuo prema studentima, uključivši kazetofon iz kojega se začuo valcer. Nakon minutu-dvije isključio je glazbu, na ploči nacrtao istokračan trokut, i započeo tumačiti pitagorejske tajne: ponad trokuta je napisao Est Demon Deus Inversus, a onda je krenulo: Iz hen je slijedilo pola, kvadratni korijen iz dva, koliko je hipotenuza trokuta sa stranicama veličine 1, a taj je kvadratni korijen iz dva neodređena dvojina, mnoštvo. To je bila sveta pitagorejska tajna, a izdajniku te tajne pitagorejci su...
Čekajte, pa sve sam to opisao prošloga proljeća!

Ipak, jasno je svima da sam ja misaono formiran u skladu s najboljim hrvatskim metafizičkim tradicijama: s ponosom ističem da sam bio, po njegovu povratku s Zauberberga, Ciprin 'đavolji učenik', nešto kao filozofijski demonstrator! Eh, to su bili dani: pun amfiteatar, Cipra u crnoj perlerini, sluša se valcer, a on obrazlaže trotakt, Marsilia Ficina, pitagorejce i kako iz onoga hen nastaje pola, korijen iz dva, neodređena dvojina - mnoštvo! Hippasus iz Metapontuma otkrio je da je taj broj iracionalan, ali, Hippasus iz Metapontuma otkrio je i ine tajne pitagorejaca: bratstvo mu je za životo podiglo nadgrobni spomenik!
Jedan je trokut dozivao drugi: hipotenuza koja je neodređena dvojina ubrzo je presijecala katete čineći hipotenuzu inverznog trokuta i odjednom je pred nama stajao Solomonov pečat!
Tu je negdje u dvoranu ušao korpsukularni Marsilio Ficino...

Divni moj profesor Cipra!

Da, nikada neću zaboraviti tu sipku večer u kojoj je Zagreb postao flamboajantni gotski Tübingen, barem na Sat tijekom kojega je sva čarolija Ciprinih vrhunaravnih moći zauvijek začarala mnoge očarane duše, koje su po prvi puta vidjele i čule Filozofiju na djelu: činila nam se kao neka magija, neka praktična metafizika!
Ako je ikada ovom sjenovitom zemljom hodao čovjek koji je našem anakronom izboru studija dao smisao i
zauvijek ga opravdao, bio je to Marijan Cipra.
Slušajući Cipru, mogao si gledati kroz vijekove.

Dobri moj profesor Cipra, lijepa duša!

Verlust der Mitte



I

Jednom prigodom zaustavio je Gajo Petrović u auli Filozofskog fakulteta Marijana Cipru*, nekako nedugo po Ciprinom povratku iz umobolnice:

- Cipra, a imate li vi nekakav papir koji jamči da možete predavati studentima?, raspitivao se logično i dobrohotno Gajo.

- Ja sam jedini ovdje, dragi moj Gajo, koji takav papir ima., odgovori Cipra i dovrši ovu kratku raspravu.


II

I drugom zgodom Gajo Petrović - kojemu vrag zaista glede Marijana Cipre nije dao mira - zaustavi autora Metamorfoza metafizike i ni pet ni šest nego će on Cipri, koji je nekako upravo preuzeo brigu o zagrebačkim antropozofima:

- Znate, Cipra, filozofija vam nije spriritistička seansa!

- A bome nije, dragi moj Gajo, ni jakobinski klub!, odgovori Cipra i dovrši i ovu kratku raspravu.



Nije poznato je li Gajo Petrović još koji put zaustavio i oslovio Marijana Cipru.

_____________________

* Marijan Cipra, filozof koji nikada nije postao profesor filozofije zbog profesora filozofije koji nikada nisu postali filozofi, rođen je 22. kolovoza 1940. u Zagrebu, gdje je i maturirao na Klasičnoj gimnaziji.

Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je godine 1964. filozofiju i komparativnu književnost. Iste godine postaje asistentom na Odsjeku za filozofiju pri Katedri za povijest filozofije. Godine 1975. doktorirao je s temom »Metamorfoze metafizike«, koja je kao knjiga tiskana 1978. i 1999. Umirovljen je kao docent godine 1991.

U svom radu uglavnom se bavi poviješću filozofije, a osobito grčkom filozofijom te filozofijom njemačkog ideaIizma.

Istraživao je također i raznorodne krugove zapadnoeuropskoga mišljenja te neeuropske, u prvom redu istočne, tradicije (neohinduizam).

Autor je brojnih stručnih i znanstvenih radova što ih objavljuje u domaćim i inozemnim časopisima, među kojima valja istaknuti radove Geneza čovjekove povijesti, »Encyclopaedia moderna«, 6/1971., Kao da nas još samo jedan Heidegger može spasiti, »Filozofska istraživanja«, 17/1986, Put grčke filozofije od Edesse (484) do Toleda (1150), »Godišnjak za povijest filozofije«, 4/1986, Schopenhauer i njemački ideaIizam, »Filozofska istraživanja«, 24/1988., i osobito Uvod u filozofiju, »Kolo«, 1, proljeće 2001. te napose rad na projektu »Filozofija i duh kršćanstva«, gdje se određuje kao zagovornik tih dvaju stupova europske duhovnosti. Bavi se i prevođenjem filozofske literature s njemačkog jezika.

Objavio je sljedeće naslove: Metamorfoze metafizike, »Zrinski«, Čakovec 1978. i Matica hrvatska, Zagreb 1999., Misli o etici, Školska knjiga, Zagreb 1999., Temelji ontologije, Matica hrvatska, Zagreb 2003., Uvod u filozofiju, Matica hrvatska, Zagreb 2007.

















Antička Grčka bila je kozmocentrična, srednji vijek bio je teocentričan, a naš je vijek antropocentričan. Kant je postavio tri glavna pitanja:"Što mogu znati? Što trebam činiti? Čemu se mogu nadati?" Sve to kulminira u četvrtome i bitnom pitanju: " Što je čovjek?" U našem stoljeću Max Scheler kaže: Ako postoji filozofijski zadatak čije rješenje naše vijek naročito hitno traži, to je onda onaj filozofijske antropologije... Ni u jednom vijeku nisu nazori o bivstvu i podrijetlu čovjeka bili nesigurniji, neodređeniji, raznolikiji nego u našemu. Dugogodišnje i potanko bavljenje problemom čovjeka daje piscu svakako pravo na tu tvrdnju. U otprilike desettisućgodišnjoj povijesti mi smo prvi vijek u kome je čovjek sebi potpuno i do kraja postao "problematičnim", u kome on više ne zna što j: no ujedno zna da ništa ne zna. I samo ako je čovjek voljan da učini potpunu tabulu rasu sa svim predajama o ovom pitanju,i ako u krajnjem metodičkom otuđenju i čuđenju nauči gledatina biće zvano čovjek, moći će se opet doći do održivih uvida. No zna se kako je teška takva tabula rasa. Jer jedva igdje vladaju u nama tradicionalne kategorije nesvjesnije i stoga žešće nego u ovom pitanju. Jedino što se može učiniti da ih se lagano otresemo jest to da se te kategorije u njihovu duhovno-povijesnom podrijetlu točno upoznaju i da se tim osvještenjem prevladaju.

Scheler nastavlja izlaganje u svom eseju Čovjek i povijest s pet ideja o čovjeku koje su značajne za povijest europske filozofije. Najstarija ideja o čovjeku svakako je ona židovske i kršćanske provenijencije po kojoj je čovjek od Boga stvoreno stvorenje, stvoreno na sliku i priliku Božju. Njemu je dodijeljen raj za život i uživanje pod uvjetom da jede samo s drveta život, a nikako s drva spoznaje dobra i zla jer će u protivnom umrijeti. Ali upravo prvi čin koji izvode taj prvi čovjek (Adam) i njegova žena (Eva) jest upravo taj prekršaj božanske zabrane i time izazvan pad u grijeh: smrt. Nije čovjek sam od sebe pao, nego ga je na to zavela zmija, lukavija od druge zvjeradi, s drugim imenima Lucifer ili Sotona. Lažno obećavši čovjeku da neće umrijeti (laž) nego da će postati poput bogova (lažno obećanje), di-abolos (pred-bačeni) uspijeva čovjeka zavesti na prvi grijeh. Otada je čovjek prognan iz raja i mukotrpno živi svoju povijest, sve dok mu Bog ne oprosti žrtvujući samog sebe, svog Sina, da bi čovjeka otkupio od grijeha. I nakon Kristova otkupljenja i djela spasenja čovjek je samo načelno oslobođen i spašen, ali u svom empirijskom biću on i dalje griješi i može griješiti, samo mu je sada moguće pokajanje s pokorom i Bog će ga milostivo primiti k sebi i tako i empirijski spasiti. To je prva ideja o čovjeku. Ona nije filozofska nego religiozna i teološka i kao takva vlada svijetom već više od 2000 godina.

Druga ideja o čovjeku ona je stare grčke filozofije. Samo je grčka filozofija, kao nigdje i nikada prije u svijetu iznijela tu ideju - ideju čovjeka kao umnog živog bića ( homo sapiens, zoon logon ehon). Čovjek se bitno razlikuje od svih ostalih poznatih mu živih bića po umu ( logos, nous) koji znači ujedno i govor i mogućnost društvenog ophođenja (zoon politikon). Može se reći ne samo da čovjek ima um nego i um ima čovjeka ( logos zoon ehon) jer samo po umu čovjek je to što jest, a um je besmrtan i sudjelujući u njemu i sam čovjek biva besmrtnim. Ta ideja homo sapiensa dominantna je za zapadnoeuropskog čovjeka i ona se održala sve do današnjeg dana iako su u međuvremenu pristigle i druge ideje koje odriču um čovjeku i težište stavljaju na iracionalne sile kao temeljne i jače od uma.

Tako dolazimo do treće ideje, one neutralističke po kojoj je čovjek samo gradualno razlikovan od životinje, samo nešto sposobnija životinja jer pravi oruđe (homo faber) kako bi zaštitio svoju prirodnu bespomoćnost i neosiguranost nagonima. To je ujedno ideja moderne prirodne znanosti koja čovjeka vidi kao životinju s viškom moždane kore po kojojje čovjek inteligentno životinjsko biće. Njime ne vlada u prvom redu um nego prirodni i društveni nagon. Nagon za samoodržanjem (Darwin),nagon za razmnožavanjem (Freud) i nagon za prehranjivanjem ( Marx). Daleki je predak tog učenja i opet Schopenhauer za koga je prvog um bio tek sluga volji, a nikako suvereni gospodar u vlastitoj kući. Ta je ideja konzekventno pesimistička jer u čovjeku vidi bijedno smrtno biće koje teži k entropiji ( s onu stranu principa užitka). Samo Marx u svojoj utopiji vidi čovjeka sretna ali svejedno nemoćna pred smrću.

Četvrta ideja nastavlja se na treću radikalizirajući njezin pesimizam. Čovjek je slijepa ulica razvitka, nemoćnik koji se uspio nekako snaći zahvaljujući moždanoj kori, ali ga čeka neizbježan kraj jer je duh suprotnik duši i životu (Klages) i čovjek je samo beskrajno umišljeni majmun (Th. Lessing). Konačno će čovjeka njegova inteligencija dovesti do propasti jer zloupotrebljava sebe i svu okolnu prirodu. Ta misao postaje posebno aktualna kad se zna da se pritiskom na dugme može dokrajčiti čitav planet i čovječanstvo.

Konačno peta ideja ona je ponosnoga i oholog antropocentrizma. Čovjek je osoba i moralni subjekt, ali upravo jer jest i treba biti takav ništa iznad njega ne smije određivati njegov opstanak. Boga ne smije biti ako čovjek jest i treba biti slobodan. To je ideja postulatornog ateizma koji negira Boga za volju čovjekove osobnosti i slobode. Tako s mislili N. Hartmann, Nietzsche i E.Kerler. Ako postoji više biće onda ga moram zamoliti da bude meni ravan i prijatelj, ako pak ne priznaje moju osobnost i slobodu ja ga s pravom mogu prezreti. - Takve su tri osnovne ideje o čovjeku. ( Mogla bi se dodat i još jedna ideja iz suvremene ekologije - čovjek je jedino biće koje za sobom ostavlja more smeća i otpada). Ali i ona Schopenhauerova da čovjek animal metaphysicum, biće koje ne može bez metafizike i svjetonazora i zato je uzalud hiniti ravnodušnost pred prvim i najdubljim pitanjima ljudskog opstanka (Kant).

Bilo kako bilo, duša je ljudska ako je moralno besmrtna i postavlja se pitanje kako ona u jednom životu može postići to moralno savršenstvo. Kant govori o ponovnom rođenju (Widergeburt) u ćudorednom smislu. Čovjek postaje moralno dobar putem jedne "revolucije" u svojoj nastrojenosti. On može postati novi čovjek samo "nekom vrsti ponovnog rođenja". Ideja o ponovnom rođenju nije strana ni Platonu ni ranim patristima i Origenu niti Schopenhaueru. Ali naš je cilj spasiti se za vječnost (ili propasti) a to možemo samo uskrsnućem. Naravno ne u tijelu zemaljskom, fizičkom, nego u tijelu duhovnom (Pavao). Čini se da su 144000 pravednika u bijelim haljinama na kraju svijeta oni moralni pojedinci koji vode čovječanstvo u njegovu mukotrpnom spiralnom uspinjanju prema savršenstvu, blaženstvu i svetosti.

Ako je duša besmrtna, onda ona mora pamtiti što je sve prošla na zemlji (pa i prije nje) i samo je pitanje sjećanja da sebi uprisuti svu prošlost svijeta od dana stvaranja. To je bila Schellingova ideja u fragmentima o razdobljima svijeta (Weltalter). On je samo nije uspio do kraja ostvariti. Duša ima saznanje o svjetskim eonima, samo treba to obnoviti u svom nadempirijskom ( noumenalnom) pamćenju. Jer čovjek je po Kantu phaenomenom ali i noumenon. U noumenalnom,inteligibilnom svom sopstvu duša je besmrtna jezgra osobe i ujedno jedno s jezgrom kozmosa. Mi možemo imati izvanjsko znanje o svojoj povijesti jer smo mi iznutra svu tu povijest već proživjeli. Isto tako možemo zagledati u budućnost jer sve je u božanskom pamćenju već tu. Sve je samo zamotana filmska vrpca ili smotani tepih koji treba samo odvrtiti ili razmotati. Tako su mogući i vidovitost i proročanstva kao ono najveće Nostradamusovo. Kant je potaknut Svedenborghom i njegovom vidovitošću napisao Snove jednog vidovnjaka ( Die Traume eines Geistersehers) izložene po snovima jednog metafizičara. Samo je sarkastično dodao: "Tko ima previše uma za onostrani svijet, ima ga premalo za ovaj svijet."

Čovjek nije samo duša. On je tročlani organizam sastavljen od duše, duha i tijela - i društvo bi trebalo biti tročlano raščlanjeno - na intelektualnu sferu, na političku i gospodarsku. To je tročlanost socijalnog organizma za kakvu je znao već Platon. Za političku sferu važi jednakost, za duhovnu sloboda a za gospodarsku bratstvo. Inače suvremeni čovjek krenuo je đavolskim putem k mehanizaciji svog duha, animalizaciji duše etariziranju tijela. Ali ateizam je bolest tijela, jer se vjeruje da je čovjek sama sebe stvorio (fizički). Ne susresti se s Kristom jest nesreća, a biti bez duha ( Duha Svetoga) jest tupost. Pravi nadčovjek je sveatc koji je prevladao svoj empirijski karakter i potvrdio se u svom inteligibilnom, duhovnom karakteru. Ali uostalom i sam ljudski život vodi ako je pošteno, iskreno i autentično življen k spasu i svetosti ma kako velika iskušenja u njemu bila. Pravednik uvijek dolazi do cilja (Pavao). Jedan i samo jedan dolazi na cilj.

U velikoj svećeničkoj molitvi Isus moli:

"Oče, došao je čas, proslavi Sina svog da Sin proslavi sina... Život je
vječni da upoznaju tebe jedinoga istinskog Boga koga si poslao, Isusa
Krista. Ja više nisam u svijetu no oni su u svijetu a ja idem k tebi. Ne
molim te da ih uzmeš sa svijeta nego ad ih očuvaš od Zloga. I njima sam
očitovao tvoje ime i još ću očitovati da ljubav kojom si mene ljubio bude
u njima - i ja u njima."

Približava se kraj i tek što nije došao. Ivanova apokalipsa vječno je aktualna i svako je vrijeme na rubu propasti.
Zato Bog govori:

" Evo, dolazim ubrzo i plaća moja sa mnom, naplatit ću svakom po njegovu
djelu. Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak. "



- Čovjek treba prevladati vlastitu ulogu faustovske marionete u rukama Sotone, da bi odigrao ovu nužnu igru s ovu i s onu stranu prostora i vremena između besmrtnosti i umiranja, duha i prašine, beskrajno razapet na jednom svemirskom križu u čijem središtu iza blistavog sjaja neugasivih krugova kozmičke vatre i na dnu sazvučnog valovlja harmonije sfera prebiva, u najdubljoj tišini i tajanstvu, savršeno ravnodušno prema svemu, jedno neuništivo, jer zauvijek nerođeno srce svjetske ruže.

MC

- Profesore, hvala! Emen aletheies eukukleos atremes etor.

RB