NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Denis Kuljiš: Još poneka o Miri Furlan

U prljavom nacionalističkom umu nerealiziranog intelektualca postoji retencija takvih gadljivih stereotipa, ali o ovakvim Hrvatima, onakvim Srbima i sličnim sramnim budalaštinama, ne razgovara se u pristojnom društvu, čak ni u pristojnim birtijama koja toleriraju jedino bezazlene pijanice.



Uz veliki unutrašnji otpor, pišem odgovor Nikici Bariću, mladom učenjaku čiji sam debitantski znanstveni rad (knjigu-disertacija "Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990-1995") negativno recenzirao u pretprošlom broju "Gordogana". Moj novinarski mentor, Marko Grčić, naputio me: "Never explain, never complain!" Nedobronamjerne nećeš uvjeriti, a ako dobronamjerni nešto nisu shvatili, znači da nisi dobro napisao, ili se nisi znao postaviti - nepovoljna recepcija uvijek je tvoja je greška koja se, uostalom, ne da ispraviti. Barić me proglasio "prevarantom i bleferom". Hrvati su, citira on Jovana Dučića, "najhrabriji na svetu", ali ne zato jer se nikoga ne boje, nego zato što se ničega ne stide... Barić misli kako to ne vrijedi za sve Hrvate, ali, drži, "Kuljiša se teško može opisati bolje od toga".

U prljavom nacionalističkom umu nerealiziranog intelektualca postoji retencija takvih gadljivih stereotipa, ali o ovakvim Hrvatima, onakvim Srbima i sličnim sramnim budalaštinama, ne razgovara se u pristojnom društvu, čak ni u pristojnim birtijama koja toleriraju jedino bezazlene pijanice. Kakav je to nivo rasprave? Napišeš mladom nevježi da mu doktorat ništa ne valja, detaljno to obrazložiš, objasniš u kakvoj je akademskoj sredini sniženih i odsutnih kriterija ta njegova deplasirana teza nastala i kakva je opća klima desničarske, autističke znanosti koju promoviraju njegovi mentori, recenzenti i šefovi sramotnog Insitituta za hrvatsku povijest na kojemu je zaposlen - što mu može biti jako neugodno, pa to može i osporavati, racionalno, relevantnim argumentima - a on, umjesto da na decidirane negativne ocjene redom odgovara, šalje u našu redakciju pismo u kojemu tvrdi da sam ja bestidna kukavica!

To je zaključak pamfleta koji je napisao ne poštujući nikakav logički okvir. Prvo je ustvrdio da lažem o svemu što sam u "Gordoganu" i "Globusu" pisao o događajima na koje se njegova knjiga odnosi, zatim da sam u doba o kojemu je riječ - naime u povijesnom razdoblju Tuđmanove diktature - kao senzacionalistički urednik objavljivao razne difamantne tekstove, što me kao novinara i svjedoka diskreditira. Zatim kaže kako se i sad družim s raznim Srbima i o tome čak pišem po novinama ("Danas se Kuljiš po Beogradu, točnije po Dorćolu, vozika u masivnom Volvou s udobnim kožnim sjedalima. To moćno motorno vozilo u vlasništvu je Kuljiševog beogradskog druga, Ace Tijanića, danas direktora Radio-televizije Srbije, a ne tako davno ministra informiranja Srbije za vrijeme Miloševićeve vladavine.") Znam da Bariću nije lako dok se u svom "Yugu" s plastičnim sjedalima teško uspinje na Gornji grad, na radno mjesto u bivši Arhiv CK, u kojem sad dominiraju Tuđmanovi i Šuškovi istomišljenici. Njihov je zadatak da osiguraju znanstvenu apologiju projekta u sklopu kojega su hercegovački gangsteri u dolini Neretve napravili gulag, a kraj Mostara dreteljski koncentracioni logor smrti. No, nije stvar u tome da su oni bolji ili gori od srpskih bandita koji su u Bosni provodili etničko čišćenje - ne, potpuno su isti, kao što su potpuno isti i oni koji jedne i druge opravdavaju, ili pokušavaju osporiti sad potpuno nespornu činjenicu da su Tuđman i Milošević dogovorili rat koji se vodio u Hrvatskoj i u Bosni te da su, štoviše, Bosnu pritom tehnički podijelili radom zajedničke ekspertne skupine u kojoj su participirali hrvatski i srpski akademici, visoki dužnosnici oba režima. Kako su sudionici o tome objavili svjedočanstva, više se ne može voditi nikakva ozbiljna rasprava o tome je li to točno ili nije, pa je cijelo pismo koje je Barić uputio "Gordoganu", kao, uostalom, i njegova doktor-kitab disertacija, što se zasniva na istim apolegetskim premisama, sasvim deplasirana.

Knjigu Ivice Barića bio sam osporio napisavši da je njegovo istraživanje provizorija države Srpske Krajine posve promašeno jer ne razmatra uzrok njena postanka, niti uzrok pada, pa je knjiga puka deskripcija petogodišnjeg trajanja te tvorbe, što je sasvim nepoticajno za znanstvenu i teorijsku sintezu. Jedno i drugo fundamentalno pitanje - nastanak, propast - moglo se analizirati samo kontekstu općih povijesnih okolnosti ostvarenja Miloševićeva projekta Velike Srbije, u kojem, intrigantno, Srpska Krajina nije bila vitalni, nego sporedan element, pa nikad nije integrirana u zapadnosrpske zemlje ili neku fantazmagoričnu prekodrinsku državu Zapadnu Srbiju, (koja se, osim u velikosrpskim snoviđenjima, nije ni mogla realizirati u sklopu tako bizarnog autodestruktivnog projekta koji je započeo time da su opkolili i zatim tri godine bombardirali svoj designirani glavni grad!)

Zašto je Barić odlučio zanemariti kontekst u kojem bi njegov rad mogao poprimiti bilo kakav smisao? Zato, spekulirao sam, jer bi to onda uvelo u priču i drugog partnera koncepcije podjele bivše Jugoslavije na Veliku Hrvatsku i Veliku Srbiju, sa ili bez "zemljice Bosne" u sredini, a to bi bilo nepodnošljivo nadasve za Barićeve institutske pokrovitelje i mentore, skupinu ljudi sakatih učenjačkih reputacija, koji su se motali po raznim komitetskim, muzejskim i sličnim paraznanstvenim ustanovama bivšeg režima, te svoje karijere zatim zasnovali okasnjelim doktoratima o irelevantnim temama, pa postali stupovi novog akademskog poretka, kojim caruje tuđmanizam, nacionalizam, crno desničarenje, popovi i autori knjiga o teorijskom opusu Bruna Bušića, tragično ubijenog mucavog hrvatskog domoljubnog terorista, sve pod političkim pokroviteljstvom hercegovačke hadezeovske frakcije, koja je u ratu ovladala novčanim tokovima, kriminalom, obavještajnim i znanstvenim podzemljem.

Da su se Tuđman i Milošević dogovarali, znam iz prve ruke - napisao sam u pretprošlom "Globusu" u recenziji Barićeve knjige. Znam, jer sam tome i sam svjedočio, na novogodišnjem novinarskom primanju na Pantovčaku 1992., kad nam je Tuđman - na salveti, naravno! - nacrtao kartu podjele teritorija i interesnih sfera, o čemu sam, dodao sam, sve i napisao u sutrašnjem broju "Globusa"!

E, na taj se moj argument Barić neviđeno okomio u svom bezobraznom pismu. Gotovo četvrtinu opsežne epistule posvetio je istrgnutim citatima toga članka, dokazujući kako ništa nisam napisao o nekakvoj namjeravanoj i zacrtanoj podjeli Bosne, kako sam se Tuđmanu samo udvarao, ulagivao mu se, pa prema tome, "Globus" i ja nismo, znači, Tuđmana kritizirali zbog njegove nakane da Bosnu rascijepi, nego sam ja, naprosto, nepouzdan svjedok koji "iznosi izmišljotine"... Ne samo što ne razumijem historiografiju i njenu pravu funkciju - a to je pribiranje činjenica - nego se uopće nisam spreman "suočiti s prošlošću", što bi trebalo početi tako "da se svatko od nas zapita što je radio početkom devedestih", umjesto da sad sve "trpamo na pokojnog Tuđmana".

A što smo radili "Globus" i ja početkom devedestih, pita Barić, pa to pokušava detaljno analizirati na primjerima."Globusov ekspertni tim", kaže, napao je Antu Markovića kao "srbijanskog kvislinga". Predsjednik SIV-a vratio se u Zagreb, što "Globus" smatra neprihvatljivim, jer je Marković "šetetočinja, megaloman, moralni skot i zločinac" koji se činom povratka pokušava predstaviti kao žrtva. "Globus" je objavio i feljton o glumici Miri Furlan. "Njegov vulgarni sadržajm bolje je ne pripričavati". U odgovoru na knjigu Darka Hudelista, u kojoj je feljton o Miri Furlan označen kao "dosad najveći moralni pad hrvatskog novinarstva", "Globus" tiska moj uvodnik s oštrim odgovorom Hudelistu, u kojem se spominju neke njegove ranije kulturalne predilekcije.

I to nije sve, naglašava Barić. "Globus", čiji tadašnji urednik sad optužuje autora knjige o krajinskoj državi kao apologeta zločina što su nad Srbima izvršeni u "Oluji" - kako je on, odnosno "Globus" u broju od 18. kolovoza 1995., komentirao odlazaksku kolona srpskih izbjeglica? Objavljeno je: "Toliko je traktora krenulo prema Beogradu da će biti strašan propust ako ga dobro ne izoru." U istom broju, na duplerici, tiskan je intervju s lokalnim desničarskim ridikulom Mladenom Schwartzom, koji pita Tuđmana kad će, osim Knina, Hrvatska osloboditi Suboticu, Zemun, Sandžak i Boku Kotorsku?

Ama, zbilja strašno, gotovo isti takav moralni debakl kao onaj feljton o Miri Furlan. Inače, prvi "olujni" broj "Globusa" u prvom tjednu kolovoza, posljednji je koji sam uređivao, a zatim sam svoj udio u izdavačkom poduzeću prodao suvlasnicima, pa započeo primopredaju, te s još nekoliko urednika koji su mi se pridružili i s novcem koji sam dobio, pokrenuo "Nacional". Ovaj drugi olujni broj "Globusa" od 18. kolovoza, prvi je koji ja nisam uredio...

Zaključujući na temelju toga velikog broju nabrojenih teških promašaja da je "Globus" naprosto slučaj "neartikuliranog senzacionalizma" s nekoliko (dopušta Barić) "antirežimskim članaka", on postulira da je glavni cilj lista bio da "čitateljstvu rastopi i zadnju trunku razuma i pameti", i to "raspirivanjem nesuvislog antagonizma prema Srbima, kroz brojne masno otisnute naslove". Još me optužuje za svoje intelektualne i moralne malformaciju jer je, otkriva, tada, "kao stariji maloljetnik u formativnim godinama", previše čitao "Globus", "trčao na kiosk po novi broj, umjesto da ide na misu k velečasnom". Traumatiziran presitnim pismom i prevelikim naslovima u "Globusu", kaže, nisam ni sad bio kadar napisati nego ovako lošu knjigu... Ironičan je, a zapravo pogađa bit, iako krije svu istinu - mislim da je trčao i na misu, a u "Globusu", rekao bih, previše je poklanja pažnje slikama (gole Kasandre, gole Nikite) i naslovima, a nedovoljno tekstovima, kao i onome što u njima piše.

S dokazo o tome da je "Globus" bio jedan neartikulirano senzacionalistički tabloid koji širi antisrpsku histeriju, Barić prelazi na egzegezu netočnosti u navodima u mojoj recenziji. To je cijeli niz nepreciznosti, kojima pridaje golemu važnost i mnogo prostora - čak tri stupca, još jednu četvrtinu svoga pisma - a odnose se, primjerice na to da dr. Radelić i dr. Spehnjak za koje sam napisao da su bili njegovi "mentori", nisu bili njegovi mentori, nego "recenzenti". No ja sam mislio - mentori u paidagoškom, ne u akademskom smislu, pa je valjda trebalo napisati Mentori?!

"Dr. Spehnjak nije, kako Kuljiš tvrdi, neprimjećena tavorila osamnaest godina na mome Insitututu", prosvjeduje Barić, "ona uopće ne 'tavori', nego kao i dr. Radelić pošteno radi svoj posao." Možda i radi, ali ništa ne objavljuje, barem ne kakve prestižne knjige ili članke u domaćim i inozmenim publikacijama, nego samo uvijek jedno te isto, drvi po Narodnoj fronti iz 1945. godine, i tako od simpozija do simpozija, od publikacije do publikacije, desetljećima i u nedogled... Tavoriti se, uostalom, može i sasvim pošteno - blagajnice u "Konzumu" tavore, ali takav samozatajni rad, nije preporučljiv za uspon u znanstvenoj karijeri - nitko te ne primjećuje, pa ti treba nekoliko godina tavorenja i neproduktivne deskripcije da, kao Barić, proizvedeš debelu knjižurinu, kako bi postigao barem privid znanstvene akribije.

Pošto je utvrdio da je moje svjedočanstvo o sastanku kod Tuđmana, gdje je ludi diktator iznio svoj plan podjele Bosne, izmišoljtina, jer ne stoji da sam o tome na taj način pisao u "Globusu" - koji se, uostalom, Tuđmanu samo ulizivao kad nije širio antisrpsku histeriju - Barić navodi da sam podjednako neprecizan i u pogledu faktografije jer brkam mentore i recenzente, razne njegove babe i žabe, pa zaključuje: "Smatram da je potpuno suvišno osvrtati se na izravne Kuljiševe primjedbe o mojoj knjizi. Što ja o tome imam raspravljati s nekim poput njega, tu je ozbiljna rasprava nemoguća. O tome mogu raspravljati s nekim kompetentnim ili barem ozbiljnim, a Kuljiša se ne može uhvatiti ni za glavu ni za rep..."

I onda ide ono njegovo rasističko dovijanje o tome kakvi su po Dučiću Hrvati, što je Barića očito jako dojmilo, pa to upotrebljava da opiše jednoga, jedinog koji se prihvatio nezahvalna posla da pročita njegovu dosadnu i priglupu knjižurinu pa je analizira na deset kartica, čime je od jalovog dr. sci. samo iznudio podjednako dugu invektivu, s tezom da se s neartikuliranim senzacionalistom, nema što raspravljati... Dakle, dajte gospodo gordoganovci nekog drugog, jačeg, ozbiljnijeg, s boljom reputacijom, pa će se junačni Barić s njim pobiti na naučnom polju, te iznijeti argumente i pokazati da ne stoji to što pišemo o njegovoj knjizi. Izašavši na megdan dostojnijem protivniku, možda bi čak otkrio što zaista misli o Tuđmanu i o tome je li Tuđman s Miloševićem zaista dijelio Bosnu, je li dao da se poslije "Oluje" protjeraju i pobiju Srbi, je li Srpska Krajina uspostavljena kao provizorij pošto njena sudbina nije bila razriješena u općem sporazumu dva diktatora u Tikvešu, ili tome nije tako, nego nekako drukčije, i zašto o svemu tome nema ni riječi u njegovoj knjizi... Ukratko, ako nađemo nekog dovoljno uzvišenog, pametnog, čestitog, neporočnog, s velikim građanskim ugledom valjda i u krugovima u kojima se sam Barić kreće, među lumenima poput njegovih mentora i među učenjacima Nadbiskupijskog društva za povjesnicu, s kojima se Barićev glavni tutor dr. Radelić poteže po provinciji, šireći ljubav prema historiografiji i prikazujući slogu klerikalne elite sa znanstvenom nomenklaturom stvorene pretvorbom bivšeg Instuta za radnički pokret duhovnom obnovom osoblja koje se s trećerazrednog marksizma prebacilo na provincijski nacionalizam - da, u tom slučaju, dr Barić mogao bi s nama raspravljati, a inače neće. No, Bariću, gdje da mi vama nađemo takvog supolemičara, koji još ima vremena i volje da se zamajava s vašom promašenom, tupađijskom znanstvenom sirovinom, odnosno slabo odštancanim polufabrikatom? Dobro je da ste i mene dobili, jer ja se ipak, i ovako nesavršen, razumijem u te stvari, čak sam bio svjedokom, da ne kažem protagonistom mnogih zbivanja koja se tiču pitanja s kojim ste se (neuspješno) poduhvatili pišući tu svoju kvaziznanstvenu za-ubit-vola-knjižurinu. Naime, bez obzira na to što sam zaista objavio feljton o Miri Furlan, svjedok sam da je Tuđman objašnjavao na koji se način s Miloševićem namjerava pogoditi oko teritorija i oko Bosne, budući da se onaj sastanak na novogodišnjem primanju, zbilja dogodio. U novinama je to opisao i moj tadašnji zamjenik Davor Butković, koji je također prisustvovao, a akademik Dušan Bilandžić objavio je cijelu knjigu memoara dobrim dijelom posvećenih istom predmetu. Ne isplati se, dakle, to više osporavati, pa ni odbacivanjem članka koji sam 3. siječnja objavio u "Globusu". Uostalom, kad ga danas čitam - a nisam nikad u međuvremenu - baš se ponosim: nije loše nadrljan. Pisao sam ga pola sata, koliko već ima vremena zaposlen glavni urednik političkog tabloida usred ratnih zbivanja, dan nakon što su dva Froga-7 pala pored Zagreba, na Lučko, gdje su Srbi pokušali pogoditi logor specijalaca.

Hartija je jeftina, časopis naš, pa članak citiram u cijelosti. Pod egidom GLOBOTOMIJA i pod naslovom "Pogodi tko dolazi na večeru", napisao sam:

Predsjednik Tuđman pozvao me na večeru. Kad sam došao u vilu "Zagorje", pokazalo se da će naš prvi susret proteći bez ikakve intimnosti, jer su došli i mnogi drugi novinari, pa je razgovor prerastao u jednu od onih konferencija za tisak koje se u dnevnicima obično publiciraju na dvije velike stranice, kao predsjednička adresa tek ponegdje prekinuta šlagvortima novinara. Uostalom, predimenzioniran, banalan interijer podsljemenske dače sagrađene za jednog komunističkog diktatora, pogodan je jedino za službene funkcije, iako su iz predvorja uklonili Titova punjenog grizlija iskeženih zuba i postavili božićno drvce visoko petnaestak metara, sa slamom i štalicom u podnožju.

Na vratima nas je pozdravila crvena husarija Republikanske garde, pa smo bili uvedeni u veliku konferencijsku salu, punu raznovrsnog svijeta, koji je u ovoj svečanoj prigodi novogodišnjeg razgovora poslije najave priznanja suvereniteta, zastupao hrvatske medije: od svećenika koji uređuju "Glas koncila", do mladića u šarenom džemperu s bradom, nalik teheranskim studentima, koji uređuju "Glas HDZ-a". Sam sam se bio vrlo pažljivo odjenuo: preko "Globusove" majice, navukao sam u čast priznanja svoj loden, austrijski folklorni kostim, koji u svečanim prilikama odijeva bečka elita, ali, bojim se da tu modnu poruku nitko nije shvatio: bit će da su mislili kako sam se kostimirao u toplu kočijašku jaknu od gunja.

Naizgled raznovrsna, skupina ljudi koja se te večeri okupila u vili "Zagorje" zapravo se mogla lako razvrstati u dvije skupine: u jednoj novinari koji vjerno interpretiraju stavove predsjednika dr. Tuđmana i njihovi urednici; te pripadnici skupine ljudi koja se uvijek nađe u podnožju neke više težnje, ima različite nazive u pojedinim političkim formacijama, a meni se uvijek najviše sviđao onaj koji se upotrebljavao na ruskome dvoru - konvoj.

Kolektivni intervju potrajao je oko dva sata. Gotovo sva pitanja postavljali su ministar informiranja g. Salaj, te g. Milovan Šibl i g. Antun Vrdoljak iz Vrhovnog državnog vijeća, a zatim se pretvorio u politički solilokvij, posebno zanimljiv onima koji dijele interes dr. Tuđmana za Bosnu. Poslužena je crna kava u finom "Rosenthalovom" servisu, ali je pušenje posvuda zabranjeno, pa smo se u pauzi sakrili u garderobu, zapalili po jednu među kaputima, te s g. Šiblom komentirali film po romanu Raymonda Chandlera koji se te večeri prikazivao na televiziji.

Poslije formalnog razgovora za novine koji je protekao u pomalo sustegnutoj, ukočenoj atmosferi, uslijedio je neformalni susret s novinarima, cocktail i privatna večera.

Tu sam se upoznao s dr. Tuđmanom, koji je na mene ostavio povoljan dojam, ali sam primijetio da on s velikim nepovjerenjem gleda na neke uredničke poteze "Globusa", pogotovu u interpretiranju rezultata istraživanja javnog mišljenja, što je spominjao i u razgovoru za tisak, s tezom da su i novine pridonosile stvaranju klime za izvršenje državnog udara. Na tekstove iz "Globusa" na Konferenciji se, inače, aludiralo četiri puta - tri puta u nepovoljnom, a jednom u povoljnom kontekstu.

U svemu, stekao sam dojam da se "Globus", osim u domovini i dijaspori, mnogo čita i u najvišim političkim krugovima. Tome sigurno pridonosi i imenovanje novoga savjetnika za tisak, g. Jadranka Sinkovića, iskusnog novinara i profesionalca, s kojim sam radio davno, još u "Danasu", gdje su nas proglašavali "Šuvarovim komandosima". On se poslije bavio promocijom jahtinga i kockarskim automatima, a sad se, u odijelu sa žiletom, obreo u vili "Zagorje", kao analitičar domaćega tiska. Budući da je dugo bio u "Vjesniku", koji je još u komunistička vremena - kad je riječ opolitičkom djelovanju opozicije - promovirao različite teorije zavjere, sklon sam pomisli da je doktrina o tajnim i zavjereničkim intencijama svakog političkog stava, istupa ili mišljenja, potekla uzbrdo, na brijeg Pantovčak, iz savskih baruština gdje su, u bivšem sistemu, izrasle one dvije betonske katedrale poraženog duha - "Vjesnik" i CK. "Vjesnik" se uvijek čitao po zagrebačkim kavanama gdje je, pod paskom tajne policije, šurovala opozicija, i tu je, mislim, stvoren ključ za čitanje između redaka, navika od koje se oni, koji su poput g. Šibla bili prisiljeni da godinama samo igraju šah, nisu mogli osloboditi ni sad kad čovjek sve što želi može priopćiti slogom umjesto znakovitim prazninama, naslovom umjesto tajnim znakovima i neizrečenim porukama.

Mislim da u zagrebačkim političkim krugovima stoga još dugo nitko neće moći povjerovati u čistu i jednostavnu nezavisnu poziciju lista koji tiska čiste i jednostavne rezultate nezavisnog istraživanja javnog mišljenja - pogotovo neće sad kad poslije svega objavljujemo podatke za tjedan u kojemu je najavljeno priznanje hrvatskoga suvereniteta i koje se ne može nasloviti nego - POPULARNOST DR. TUĐMANA, MESIĆA I HDZ-A DRAMATIČNO RASTE. Možda ipak ima lijeka, pa ćemo učiniti ono što sam i obećao dr. Tuđmanu: istraživanje ćemo prepustiti Gallupovu institutu.

Dođavola s lažnom skromnošću: ovako suptilno stiliziran politički komentar objavio bi i londonski "Spectator"! Čitatelji poput mladog, nervoznog Barića, koji je zbrisao s mise, nisu to uopće zavrijedili!

Krucijalni je Barićev argument da u članku nema spomena o Tuđmanovoj nakani da dijeli Bosna, pa je prema tome i priča o nekakvoj "Globusovoj" kritičnosti ili nezavisnoj poziciji spram režima obična mistifikacija. Gdje su, dakle, dokazi da je Tuđman to smjerao učiniti, odnosno, da mu je to netko u novinama tada spočitavao?

Lako je tebi sad, znanstvena lijenčino, tvrditi da mi nismo Tuđmana osporavali, kritizirali i ismijavali člancima poput ovoga, za koji je trebalo dosta drskosti - zato je to bio prvi i predzadnji put da me poziva k sebi, iako sam pet godina vodio tjednik koji se prodavao više od 150 tisuća primjeraka, kao vodeći nezavisni list u zemlji. Lako je tebi jer se ne moraš bojati Račanovih eskadrona smrti, jer sad ne lete kuće u zrak, ljude ne likvidiraju rafalom u cestovnoj zasjedi, ili kamionom koji naglo promijeni špuru, ne prati tebe tajna policija, niti prisluškuje tvoj telefon, i sve tvoje suradnike na poslu, niti ti prijete odmetnici i luđaci poput Merčepa, pa moraš danima boraviti u stanu sa čoporom prestravljenih tjelohranitelja naoružanih mašinkama i bombama, kao u seriji "Otpisani" i u filmu "Rio Bravo". Ne moraš ti ženu i dijete koje još nije prohodalo ekspedirati u inozemstvo, da ih ne teroriziraju desničarski manijaci, ekipa kojoj, rekao bih, i ti kao kriptonacionalist, tuđmanist i kabinetski šuškovac, moralno i psihološki, idejno i znanstveno pripadaš, ali se kriješ i ne usuđuješ javno iznijeti svoje pozitivne poglede na blagopočivšeg diktatora i njegova ilegalnog rezidenta, budući da ti je svanulo kako bez obzira na doktorat postignut iz kompromitirane znanstvene ustanove u kojoj si zaposlen, otkako su na vlast došli Sanader i Račan, podjednako neskloni vašoj institutskoj kabali pašalićevskih teoretičara, s takvim stavom nećeš napredavati u karijeri, ni ovdje, ni u inozemstvu, gdje ste jedino u australijskom Perthu uspjeli napraviti malo uporište "hrvatske znanosti" - naime "znananosti marketinga", čime se mogu okoristiti jedino "poluprirodnjaci" iz vojnih obavještajnih službi, kad ovjerovljuju svoje prepisivačke magisterije.

A mi smo Tuđmana - i to onda dok je grmilo, tutnjilo i sve letjelo u zrak, osporavali, te uporno kritizirali njegovu ideju podjele Bosne.

U "Globusu" od 14. lipnja 1991., dakle ubrzo poslije tikveškog sastanka Tuđman-Milošević (održanog 15. travnja 1991.) u članku na četiri velike stranice, "Globusov ekspertni tim", donosi pod egidom "OTKRIĆA" i pod nadnaslovom "Modaliteti podjele Herceg-Bosne s pregovaračkog stola predstavnika Hrvatske i Srbije" te s velikim, gromoglasnim naslovom "BOSNA ŠAPTOM PADE?" dug članak, opremljen s dvije karte dvije varijante podjele Bosne, koje je izradio mješoviti hrvatsko-srpski ekspertni tim sastavljen od savjetnika oba predsjednika (Šentija, Bilandžić, Sokol, Lerotić, Avramov, Markov). Objavljujemo uz to fotografiju na kojoj je prikazanao kako se Tuđman i Milošević rukuju (to je bio Šarinićev snimak s njihovog ranijeg sastanka u Karađorđevu, gdje se još drže dosta formalno, a ne srdačno i razgaljeno, s velikim osmjesim na licu, kao u Tikvešu.) Naš ekspertni tip procjenjuje - "Podjela je dogovorena", što je "promašaj koji treba izbjeći", pa zaključuje: "Globusovo istraživanje projekta podjele Herceg-Bosne, osnovano je na pretpostavci o podjeli bez preseljenja stanovništva. Pošto je vjerojatnost pogodbe o seljenju vrlo velika, u narednim brojevima objavljujemo - Projekt velikih seoba: Velika Hrvatska, Velika Srbija i Mala džamahirija."

Već 19. srpnja 1991. donosimo ovako opremljen članak: "Muhamed Filipović otkriva senzacionalnu podjelu Bosne i Hercegovine: TAJNA NAGODBA TUĐMANA I MILOŠEVIĆA?" Opet je tu ekspertna karta - bez ikakve Male džamahirije - te dug i precizan tekst o djelovanju oružanih nacional-političkih frakcija pod komandom iz Zagreba i Beograda, koje su na terenu već započele razudbu Bosne.

Drugog kolovoza 1991. donosimo velik članak "Suprotstavljanja - u povodu nedopustivih poteza hrvatskog vrha prema Bosni i Hercegovini: BOSNA, ILI KAKO RASJEĆI ŽIVO DIJETE", koje je o "nepromišljenosti hrvatskog vrha" napisao prof. Ivo Banac, gdje nije bilo nijedne lijepi riječi za tu Tuđmanovu politiku.

Dobro, bilo je ponešto i protiv Srba. Recimo, 15. studenog 1991. prof. Ivo Banac "u povodu jedne genocidne i osvajačke velikosrpske politike" (nadnaslov) razmatra isto ono što je Barić slabašno pokušao, naime - pod naslovom NASTAJU LI SJEDINJENE SRPSKE DRŽAVE? analizira "Što stoji iza tvrdnje velikosrpskih šovinista da će 'nova Jugoslavija' ili 'Sjedinjene srpske države' obuhvaćati Srbiju, Crnu Goru, SAO Krajinu, SAO Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem, Bosansku krajinu, istočnu Hercegovinu, Romaniju, Kumanovsku dolinu i skopsku Crnu Goru?" Ne stoji Milošević, nego njegovi paragoni, koje će on već zauzdati da ostanu u okviru onoga što je u Tikvešu i preko specijalnog emisara Šarinića dogovarao s bratom Tuđmanom.

Dakle, kad sam se poslije svega toga, na novogodišnjem prijemu pojavio kod Franje, nije on imao nikakvih sumnji o tome što ja mislim o njegovom životnom projektu, ali "Globus" je tada za nj bio težak politički problem, pa nas je na razne načine pokušavao pridobiti ili kupiti - a problem smo mu bili nadasve zato jer smo legitimirali opoziciju kroz istraživanja javnog mišljenja što su pokazivala da, usprkos ustavnom aranžamanu kojim je na Božić 1990. prigrabio diktatorske ovlasti, Tuđman kontrolu biračkog tijela i velevlast još ne uspijeva konsolidirati. To će mu omogućiti tek inducirani rat, pretvorba i politički inženjering, proveden uz pomoć obavještajnih službi, kriminalnih skupina i eskadrona smrti. Projekt uspostave osobne vlasti, balkanske tiranije kojoj se nitko u zemlji ne može oprijeti, dovršen je tek poslije "Oluje" 1995. godine.

U siječnju pak 1992., dva mjeseca poslije pada Vukovara, dok se fokus tuđmanističke politike okreće "rasijecanju živog djeteta" u Bosni, "Globus" instigira nastavak oslobodilačkog rata protiv srpskih snaga koje potpomaže Beograd - koncepcija zbog koje je pao Tus i smijenjen Stipetić - pa naš eskpertni tim (koji se još nije dočepao Mire Furlan), sastavlja dispoziciju napadne operacije za oslobođenje Knina pod naslovom: "Četiri dana do pada Knina". Naravno, tu su zamisao mnogi percipirali kao "neartikulirani senzacionalizam" i ratno huškanje, ali zapravo je bio posve realan plan, koji su zagovarali i u Glavnom stožeru, odakle smo uzeli neka pojačanja u "Globusov ekspertni tim" kad smo razmatrali ovu temu. No, Tuđmanu nije padalo na um da presječe posavski koridor do Banja Luke, niti da zuzima Knin, jer je imao preča posla, pa je Tusa zamijenio Bobetkom, kako bi s tom starom podrtinom, nedostojnim generalom optuženim za ratni zločin na Međunarodnom sudu u Haagu, mogao razbijati Bosnu, prema svom dogovoru s Miloševićem.

Istodobno, Tuđman je jačao teror pa "Globus" tada, 17. siječnja 1992. donosi članak - "Hrvatska desnica ponovo udara", o istraživanju koje odgovara na pitanje iz podnaslova: "Jesu li Tihomir Orešković i Mirko Norac, ključni ljudi gospićke obrane, udaljeni iz Gospića zbog nerasvijetljenog nestanka 120 Srba, ili zbog pripadnosti Hrvatskom državotvornom pokretu?" I zbog jednog i zbog drugog, a neartikularni senzacionalistički "Globus" tu u sebi svojstvenom antisrpskom tonu, otkriva po prvi put zločine nad srpskim civilima zbog kojih ta dva prononsirana zločinca danas, tek petnaest godina kasnije, sjede u zatvoru izdržavajući svoju puno prekratku kaznu.

Osim terora, Tuđman uvodi rigidni diktatoru, što će se učvrstiti izbornim modelom koji prof. Mirjana Kasapović 6. ožujka 1992. komentira pod naslovom "Model očuvanja predsjednikove osobne vlasti", procjenjujući ga kao "sredstvo za očuvanje predsjedničkog režima".

I onda - vrhunac žurnalističkog bešćašća, neartikuliranog senzacionalizma, koji gornjogradski učenjački kalfa ne može od užasa ni citirati - feljton o Miri Furlan u tri nastavka, pod nadnaslovom "Tragična sudbina velike hrvatske glumice", koji je izašao u veljači 1992.

Podnaslov prvog nastavka (bio je neukusno naslovljen "Težak život lake žene") objašnjava povod tekstu: "Nakon ogorčenja hrvatske javnosti zbog nastupa Mire Furlan u beogradskim kazalištima, zagrebačka glumica pobjegla je u New York i odlučila napustiti glumu". Zatim ide ovakav uvod:

"Za nedavnog boravka u Sjedinjenim Državama, naš je glavni urednik pokušao stupiti u vezu sa zagrebačkom glumicom Mirom Furlan, koja odnedavno živi na zapadnom Manhattanu u New Yorku. Nije dopro dalje od telefonskog razgovora s beogradskim režiserom (Zagrepčaninom porijeklom) Goranom Gajićem, Mirinim suprugom. Od intervjua nije bilo ništa, jer je Gajić revoltiran pisanjem hrvatskog tiska o njegovoj supruzi. Osobito ga je pogodilo pisanje 'Globusa', kaže, jer u njemu rade mnogi njegovi bivši prijatelji. 'Uništili ste mi život', kaže Gajić, iako se u brojnim osvrtima na ponašanje Mire Furlan, koji su se u posljednje vrijeme pojavili u hrvatskim medijima, njega uopće ne spominje. Njezin boravak i rad u Beogradu, glavnom gradu zemlje koja je izvršila najtežu agresiju na Hrvatsku u njenoj povijesti, protumačen je u nas kao stav. Mira je, pak, smatrala da se radi o velikom nesporazumu. Nadali smo se, dakle, intrigantnom razgovoru koji će rasvijetliti okolnosti ovog mučnog skandala, no prilika je propuštena. Njeni su nam njujorški poznanici rekli da je deprimirana i, kako sada stvari stoje, uopće više ne kani glumiti. Depresivne okolnosti u kojima Mira Furlan danas živi nisu tek posljedica nesporazuma, nego sad već ukazuju na još jednu nesretnu hrvatsku biografiju koja, bez obzira na stav o Miri Furlan, zavređuje pobližu pozornost."

Sad "Globusov ekspertni tim" kreće u razradu problema:

"Ljubavne veze u kojima nije uspijevala ostvariti ravnopravan status i kasnije su je često pratile i dovodile do velikih emotivnih iskušenja koja je vrlo teško podnosila. U sebi je nosila mješavinu tvrdoglave upornosti i neobične povodljivosti - osobine koje nije nadrasla ni nakon adolescencije..."

Slijedi vrlo konvencionalna biografija te zaključak: "Mira Furlan se nikad neće izmiriti sa svijetom i nikad neće biti zadovoljna ulogom koju trenutno tumači, ali svijet bi se napokom morao pomiriti s Mirom Furlan i prihvatiti je kao rijetki talent, a ne kao objekt unosne senzacije. Nikad čvrstoga stava, uvijek pomalo anarhična, zaljubljiva, topla i u ljudskim odnosima i u karijeri, napola pristala, napola posustala, bila je nošena nezavidnom društvenom zbiljom 'ocvale imperije'. Usprkos svemu tome, Mira ostaje zvijezda koja je neupućenima u naše kazališne i filmske mehanizme zasigurno pružila velike trenutke užitka."

Druga dva nastavka feljtona - "Nespremna za životnu ulogu" i "Priča o dva grada", spekuliraju izdaleka o nekim njenim intimnim vezama, pa Ekspertni tim postavlja pitanje "zašto su samoubilačka raspoloženja dolazila neposredno nakon najvećih priznanja ili ostvarenja ljubavnih veza kojima je toliko težila?" Napol skrivena teza članka - koji je "mlaka voda" prema kriterijima suvremene hrvatske tračerske štampe - čak je opremljen isključivo raskošnim portretima i slikama na kojima je sasvim odjevena - jest da se njen odlazak iz Zagreba u Beograd za vrijeme rata može rastumačiti povodljivošću u odnosu s partnerima, što ju je i inače u životu obilježavalo, a prekomjerena reakcija na napade kojima je zatim u Zagrebu bila izložena, nestabilnošću koja se ranije iskazivala u nastupima suicidalne despresije. Dobro, to je sve čisti trač, ali kad sam se već u sve ovo upustio, dometnut ću i to da je njen muž, Goran Gajić, moj novinarski šegrt (uzeo sam ga u "Polet" i urednikovao mu od njegove četrnaeste glodine, pa ga zatim angažirao u "Startu" i uveo u filmske krugove) zaista je koncem osamdesetih zauzeo prilično ekstremna stajališta, postavši blizak mom davnašnjem prijatelju Nebojši Pajkiću, koji je tada stajao svakako desno od Miloševića, pa počeo pisati drame o Ljotiću i ispovijedati netrpeljivost prema "Šiptarima" (nekoć je bio sjajan filmski kritičar, koji nas je davio pričama o savršenstvu holivudskog filma i američkog sustava vrijednosti). Hoću reći, Gajić nije bio pacifist i liberal. Poslije rata, krajnje se nelagodno osjećao u Zagrebu, od kojega se bio posve odalečio pa je i Miru, mislim, naveo da ga u tome slijedi, iako se ona, za razliku od njega, nije mogla uklopiti na beogradsku postjugoslavensku scenu. Ništa ja od toga ne bih nikad osobno prigovorio bilo kojem od tih ljudi s kojima sam dijelio mladost i državu - kad se sad nađem s Tijanićem ili vidim s Pajkićem, ja njima ne spočitavam Miloševića, niti oni meni prišivaju Tuđmana. Svak zna gdje je bio i što je radio, a ne zna samo takav tupadžija kao ovaj Barić, iako je povjesničar, no ja ipak, za razliku od njega, ne mislim da bilo tko može steći luksuz da kaže kako se "s takvima nema što polemizirati". Čim Barić ima mogućnost da svoje odvratne misli izloži u našem časopisu, artikulira ih u kulturnom prostoru koji me okružuje, moram reagirati, odgovarati, argumentirati, moram se braniti, dokazivati, objašnjavati... Mrzim to, ali ipak to činim.

Budući da ne namjeravam pobliže tumačiti tekstić o Hudelistu kojega sam uskoro namjestio u "Globusu" gdje je počeo objavljivati svoj senzacionalni feljtonski intervju s generalom Martinom Špegeljom, što je početak javne destrukciju Tuđmanove poze beskompromisnog borca protiv "velikosrpske hegemonije" (s kojom je, zapravo, napravio ortački ugovor pa s njom ušao u partnerstvo kao manjinski dioničar), prelazim ukratko preko Ante Markovića koji je - po mojem mišljenju - krivac za agresiju ne na Hrvatsku, nego na Sloveniju i rat koji je ondje odnio na desetke života. Slovenski lideri bili su dovoljno pametni da ga za to ne optuže. Legitimitet koji je tada, za razliku od domoljubnih karantanskih separatista predvođenih bivšim šefom njihove Udbe imao u očima američke i europske diplomacije, štiti ga od bilo kakve odgovornosti, osim moralne. Besmisleno je zato da ga ja sad po tom pitanju peglam, ali s povijesnom distancom, kao skroman publicist koji pomalo piše o raspadu Jugoslavije, potvrđujem da se s prvim dijelom ocjene - s onim, naime, da je riječ o štetočinji i megalomanu - i danas apsolutno slažem.

I, naposlijetku, pošto sam, nadam se, uglavnom pobio diskvalfikacije moje kritike Barićeve knjige, vraćam se meritumu, pitanju vrijednosti i ocjene njenog znanstvenog dosega.

Ta knjiga nije odgovorila na osnovno pitanje - zašto je SAO Krajina uspostavljena kao posebna država unutar Miloševićevog projekta stvaranja tertitorija s ograničenim, stupnjevanim suverenitetom u "zapadnosrpskim" prekodrinskim prostorima?

Mislim da je osnovna ideja bila ista kao kod izgradnje barokne fortifikacije, gdje se prednji bedem samo uvjetno štiti, a obrana pojačava koliko se neprijatelj približava citadeli. Sloba nije mislio odsutno braniti Krajinu, niti ju je pak htio prepustiti bez borbe, ili ostaviti lokalnim vođama poput Raškovića, koje nije mogao u potpunosti kontrolirati. Druga je stvar u Bosni, gdje je ambiciozno ustanovljena zasebna država, koju je Sloba vojno, politički i ekonomski podržavao do Daytona, a onda, u Ohiu, hladno likvidirao, pokušavajući zdržati Kosovo, za koje je i sam bio spreman ratovati, sve do trenutka kad je bila ugrožena citadela - njegova vlast - pa je i Kosovo predao potpisivanjem Tehničkog sporazuma u Kumanovu.

Krajina je bila patetična paradržava, što se donekle vidi i iz Barićeve knjige, koja joj pridaje preveliku važnost, kao da je to bio nekakav stvarni velikosrpski projekt, a ne banditska operacija pod ingerencijom manjeg broja marionetskih ratnih poglavica i švercera, koji su sad svi u Haagu, ili su smaknuti u gangsterskim obračunima Slobine tajne službe kojoj su, zapravo, pripadali. Nema tu štofa za doktorat, niti za poštenu knjigu. Jedino je veliko pitanje za hrvatsku historiografiju u vezi s Krajinom - karakter, plan i provedba operacije "Oluja" pokrenute radi likvidacije krajinske paradržave, što, međutim, treba razmatrati u hrvatskom, a ne u srpskom kontekstu, pošto se ne može puno saznati praćenjem događaja "iznutra", sa "saokrajinskog" stajališta, na temelju njihove percepcije, kako to čini krivo nasađeni Barić. Oni su bilo objekt, a ne subjekt balkanske politike.

Je li Tuđman zamislio "Oluju" kao operaciju etničkog čišćenja što će udio srpskog stanovništva u Hrvatskoj smanjiti na dva do tri posto i eliminirati homogeno naseljene zajednice, nakon što je različitim unutrašnjim pritiscima dovoljno prorijeđena nepoćudna manjina u populaciji raspršenih "oficira", "unitarista", "velikosrba" i ostalih "snajperista", koji se nisu asimilirali, ni pobjegli u Niš i Beograd?

Je li operacija "Oluja" tako i provedena, s tim da su ostavljeni koridori za povlačenje civila i štoviše, vojske, potpuno suprotno vojničkoj logici koja je nalagala da se, kako je Tus predlagao na brijunskom sastanku uoči napada, presječe Koridor, vojska zarobi i razoruža, a stanovništvo, konzekventno, zadrži na hrvatskom teritoriju, umjesto da izbjeglice postanu težak balast za buduću hrvatsku politiku europske integracije, zbog koje smo i poslije svrgavanja HDZ-a, propustili zadnji vlak za brzi prijem u EU s Bugarskom i Rumunjskom, jer Račanova vlada nije imala odlučnosti za organizaciju masovnog povratka što je, neusporedivo skuplje i prekasno, započeo provoditi tek Sanader?

Bi li zbog takve zamisli operacije "Oluja" koju je dogovorio samo s najužim krugom lojalnih hercegovačkih doglavnika, isključivši sve visoke časnike JNA koji su bili angažirani u stožerima, kao i zbog načina provedbe operacije, poslije koje su uslijedile maroderske akcije čišćenja, paljenje i ubijanje - izvršile su ih vojne i paravojne skupine iza kojih su ostajali samo zrak i voda - bi li zbog svega toga Tuđman, da je dospio u Haag, gdje su mu pripremili tajnu optužnicu, bio optužen i suđen kao Milošević, s podjednako malo izgleda da zaista dočeka pravednu presudu?

Kad se postave ovako teška pitanja, odgovore je lako dati, ali oni nimalo nedužni pokrajnji promatrači poput Barića, u tom spoznajnom procesu sigurno neće sudjelovati. No, odgovore na ta pitanja ionako su već dale međunarodna politika, svjetska publicistika i respektabilna historiografija na velikim, uglednim sveučilištima u inozemstvu. Kad Hrvatska uđe u Europsku uniju, sve te ocjene važit će i ovdje, postat će službene i u našoj sredini, u znanosti i akademskoj praksi. Neće ta svijest prodrijeti tako brzo, pa će se male skupine znanstvenih "križara" i "škripara" kojima Barić pripada, još neko vrijeme održati, ako već ne pređu "na drugu stranu", s karijernom versatilnošću koju su neperceptivnom Bariću demonstrirali upravo njegovi Mentori, dr Radelić i dr Spehnjak. Od znanstvenih izučavatelja samoupravljanja, NOB-a, plenumske politike, sindikalnog pokreta u komunizmu i sličnih ludorija, oni su se prešaltali među bibličare i nadbiskupijske dijalektičare, ili, ostavši kod iste teme, okrenuli pilu naopako - dakle, udri po Narodnoj fronti i drljaj, istoali obratno, godinama, bezbolno i bez velikih zaključaka, "pošteno odrađujući svoj posao." Što, uostalom čini i mladi Barić, kojega tu pripremaju za izazove budućnosti. Jer, ozbiljni znanstveni kriteriji, profesorska imena svjetskog značenja, uopće ljudi koji bi ugrozili mirnu egzistenciju u ovoj zakutnoj hrvatskoj naučnoj ustanovi što se ugnijezdila u velebnom zdanju Bolleove gornjogradske palače u Opatičkoj ulici broj 10, tu sigurno nisu poželjni. I zato mi sad nije žao što smo njihovu svečanu dvoranu ukrašenu Medovićevim freskama, kad smo je nekoć smjeli koristiti za sastanke redakcije omladinskog lista Republičke konferencije omladine, upotrebili za inscenaciju kolegijalne orgije s nekim gimnazijalkama, pa je ta skandalozna fotografija objavljena na duplerici "Poleta". Mislim da je to bio posljednji put da je u toj zgradi napravljeno nešto pametno i zanimljivo.