NEMANJA: SMIRENOUMLJE

CLOSE READING

Andrew Harlan*

Ne volim Ivu Banca, i to isključivo zbog njegova načina razmišljanja a ne zbog stavova koje zagovara. Ivo Banac je danas vodeći hrvatski intelektualac, kao što je svojedobno vodeći hrvatski intelektualac bio Slaven Letica, a upravo je onakav kakav, po mojem sudu, vodeći hrvatski intlektualac ne bi smio biti.

Čini mi se da za stanje u kojem se Hrvatska nalazi, a ocjenjujem ga zaostalošću, odgovornost snose vodeći hrvatski intelektualci, najšireg spektra. Oni svojim ugledom utječu na kvalitetu javne rasprave. Na njih se pozivaju novinari a nerijetko i političari. Ivo Banac se smjestio u sam hrvatski intelektualni vrh i upravo mi zato njegove mane najviše idu na živce.

Ivo Banac ima višak uvjerenja, a manjak trezvenosti. Ova je dijagnoza utoliko teža što tradicija i obrazovni sustav iz kojeg nam Banac dolazi ne njeguje pristup istovjetan njegovome; naprotiv – anglosaksonska tradicija je utemeljena u trezvenom racionalizmu (ovo je donekle pleonazam); zapravo anglosaksonski je svjetonazor u osnovi vrijednosni sustav u kojem se prioritet daje toleranciji, a racio je pretpostavka shvacanja i poštovanja drugoga. Svojim javnim nastupima Banac standardno pokazuje da ne razumije, da nije u stanju ili ne zeli razumjeti (uglavnom nista), pa mu dakle nedostaje osnovna (anglosaksonska) pretpostavka za toleranciju.

U Jutarnjem od subote, 16 veljace, Ivo Banac je polemizirao s tekstom Stjepana Mesica, hrvatskog predsjednika, o komunizmu i antifašizmu koji je nekoliko dana prije objavljen u 'Novom listu'. Mesićev tekst nisam čitao, a i Bančev sam čitao samo zato što je on vodeći hrvatski intelektualac, dakle zato što izražava stanje duha. Ovdje me uopće ne zanima to sto je Mesić hrvatski predsjednik a Banac predsjednik HHO-a, pa čak ni predmet njihove polemike (zaboli me!) Ovdje me zanima isključivo tip i kvaliteta Bančeve argumentacije, koja je i u tom tekstu standardno Bančevski jadna i, prije svega, neartikulirana.

Navodim citat iz Bancevog teksta:

“Oskudno je Mesićevo znanje i tendenciozno njegovo tumačenje pojave komunizma. To ga, nažalost, ne sprečava ‘o tome poučiti one koji ne znaju’, dakle one koji znaju manje od njega, i to intelektualno neplodnim formulacijama poput: “komunizam kao ideja nema u sebi ama baš ništa zločinačkoga. Što je loše u ideji društva jednakih ljudi koji bi društvu pridonosili prema svojim mogućnostima, a od toga društva dobivali prema svojim potrebama? Je li to zločin? Nikako. To, međutim, jest utopija, to je neostvarivo’. Zanimljivo. Projekt u koji su ugrađene kosti stotina milijuna ljudi bio je neostvariv, ali ne i zločinački! “

Tipičan Bančev pristup, zamjena predmeta rasprave, ovdje je posve očigledan.

1. Mesić dakle govori o ideji komunizma. Istina, formulira je na jedan dosta sirov nacin, ali neka mu bude, budimo tolerantni. Mesic je, u najmanju ruku, jasan i odredjen.
2. Mesić govori da je ta ideja, tako formulirana, neostvariva, da je utopija.

Što o toj ideji kaže Banac? Ništa. On o ideji uopće ne govori, iako on možda misli da govori o ideji, iako on navodi ideju i čak bih rekao da insinuira da govori o ideji. Izravno, Banac govori o projektu. Ne kaže o kojem je projektu riječ, ali se ajmo praviti da govori o projektu ostvarenja komunizma, o projektu ostvarenja ideje «svakom prema potrebama...» Banac kaže da da je projekt bio neostvariv, dakle poistovjećuje projekt i ideju a da ga nitko za to nije ovlastio. On tvrdi da su u projekt ugradjene kosti stotina milijuna ljudi te je projekt bio zločinački. Tako Banac kritizira ideju komunizma.

Rekao bih ovako: od vrhunskog hrvatskog intelektualca očekujem kudikamo više argumenata kojima potkrepljuje tvrdnju da su Gulag i Goli otok osnivani radi ostvarivanja ideje «svakom prema potrebama ...» Ovu zbrljotinu kao argumentaciju popušiti neću.

Netko će reći da je riječ o cjepidlačenju. Nije, riječ je o tome da Bancu uopće nije ni stalo da sluša sugovornika, da kritizira ili analizira ideju komunizma. Riječ je o tome da Banac nije usmjeren razumijevanju i tumačenju, nije ni racionalan ni tolerantan.

Sljedeći Bančev odlomak, kojim on možda objašnjava ideju (možda kažem), iako nam ne kaže izrijekom je li tome tako (a anglosaksonsko izražavanje nastoji biti što izravnije), tek je taj sljedeći odlomak ona prava papazjanija:

“Kad bi Stjepan Mesić poznavao najelementarniju literaturu o marksizmu, možda bi uzeo u obzir jasnu formulu Leszeka Kolakowskog - koji sigurno nije ustaša! - kako ‘u stvarnom životu višak jednakosti podrazumijeva višak države, a apsolutna jednakost apsolutnu državu’, ali i činjenicu da se Marxovo razumijevanje formule ‘svakomu po svojim potrebama’ bitno razlikovalo od mnogo skromnijih onodobnih socijalističkih shvaćanja ‘pravih potreba’ ljudskog društva. Naime, Marx i komunisti ‘potrebe’ su tumačili maksimalistički, da bi u pomanjkanju realnih rezultata došli do izuzetno etatističkih rješenja. Kolakowski njihova nastojanja ironizira svetogrdnom mišlju kako bi logikom stvari univerzalni sustav točkica i bonova zacijelo predstavljao vrhunac povijesne emancipacije. Savršeni sustavi, naime, redovito vode u ropstvo i zločin. Staljinizam nije zastranjivanje nego upravo logična posljedica marksizma.”

Da se netko ne bi prevario, ovdje nije prioritet raspravljati s Bancem o Kolakowskom (koji nije ustaša), marxizmu, komunizmu i potrebama. Stvar je u tome da se ukaze prije svega na na elementarne nesuvislosti.

Jedna od njih glasi:»Savršeni sustavi, naime, redovito vode u ropstvo i zločin.» Riječ je dakako o očitoj kontradikciji, a u rečenicama koje joj prethode možda se insinuira u čemu se kontradikcija temelji. Možda kažem, no zašto bismo mi artikulirali neartikuliranog Banca i došli u opasnost a) da ustvrdimo nešto što on možda i nije htio reći ili b) da spašavajući Banca izvedemo neku potpuno neodrživu konstrukciju.

Bančev je zadatak da nam potkrijepi recenicu 1) kako to «savršenstvo vodi u zločin»; 2) kakvo je to savršenstvo koje vodi u zločin, te napokon 3) zašto bismo ono što vodi u zločin smatrali savršenstvom. Da je Banac zaista duboko usvojio anglosaksonsku misaonu tradiciju već bi nam jasno i razgovjetno i sam podastro argumente za svoju olako izrečenu tvrdnju. Ovako, to je obicno blebetanje.

Već u sljedećoj rečenici Banac tvrdi da je «staljinizam ...logicna posljedica marksizma», cime se – pretpostavljam nehotice - dodatno distancira od anglosaksonske a i kontinentalno-europske misaone tradicije.
Utemeljitelji logičkog pozitivizma, Russell i Wittgenstein ustrajno su dokazivali da je uzročno-posljedična veza i u prirodi, a pogotovu u društvu samo fikcija, proizvod našeg zamišljanja, ništa stvarno. Russellov i Wittgensteinov radikalizam, ako ga se i ne slijedi do kraja, svakoga tko olako uspostavlja veze izmedju pojmova i pojava u namanju ruku upućuje na oprez.

Do uzrocnosti mi je posebno stalo. Uzrocnost, kaze Aristotel u Fizici, otkriva konacnu prirodu stvari, otkrivanje i dokazivanje uzrocnosti je cilj znanstvenog istrazivanja, i upravo zato s uzrocnoscu valja biti maksimalno oprezan.

Banac nije. Rijecju posljedica on se koristi olako pri cemu demonstrira da ne poznaje osnovne karakteristike uzročnosti. Ima, na primjer problema s rasclanjivanjem uzrocnosti i sličnosti.

Pročitajte još jednom gornji Bancev pasus. Banac implicira da su ropstvo i zločin karakteristika staljinizma, s cime se mozemo sloziti, te da su posljedica marksizma. Ali, ropstvo i zločin su karatkteristika i fašizma. Je li i fašizam posljedica marksizma? Dosad se fasizam olako smatralo posljedicom «Nietzscheovog nihilizma». Naravno, ni za jedan od tih zaključaka ne bih dao ruku u vatru. Nisam Banac, nisam vodeci hrvatski intelektualac, na sreću.

Usput, upozoravam cijenjeno čitateljstvo da poznajem originalni tekst u kojem se iznosi formulacija o potrebama i sposobnostima, poznajem i kontekst, ali nisam siguran da je tome tako i sa Ivom Bancem, iako je tekst dostupan na Internetu.

No, i bez poznavanja konteksta, a on je izvanredan i moze biti samo od pomoci, dakle i bez poznavanja teksta u kojem je prava tema rasprava o razlicitim pojmovima i oblicima jednakosti, vec iz ovoga sto je sam izrekao Banac je – tek da bi izbjegao brljotine - obavezan bio upitati sam sebe: O kakvom je to pojmu jednakosti rijec kad je u pitanju princip «svakom prema potrebama...».

Samorazumljivo je ovdje da su ljudske potrebe razlicite, te raspodjela koja iz tog principa proistječe podrazumijeva nejednakost, a ne jednakost. Da bi raspodjela prema potrebama implicirala jednakost, morala bi negirati razlicitost potreba, ali cemu onda raspodjela prema potrebama – dovoljno bi bilo svakom jednako (kvantitativno). Naravno, u principu «svakom prema potrebama» rijec je o ravnopravnosti, rijec je o tome da su svi jednaki (ravni) u pravima zadovoljavanja potreba. Sto je tu sporno?

Potrebe i jednakost Banac dakle povezuje nesuvislo ali hrabro.

Ne želim Banca optuživati za stil, vjerujem da je u engleskom elegantniji, no njegova rogobatna rečenica, prva u citiranom pasusu, osniva se na pojmovima «višak jednakosti» i «apsolutna jednakost» čije nam značenje nije objasnio, pa nam slijedom toga nikako ne može biti jasno ni sto zeli dokazati formulama Leszeka Kolakowskog koji nije ustaša: višak jednakosti – višak države; apsolutna jednakost - apsolutna država.

Jedan i jedan su u matematici jednako dva i to je apsolutna jednakost, po definiciji, ne dokazuje se. Kakve veze ta apsolutna jednakost ima s apsolutnom drzavom? Što je to «višak jednakosti»? To je naravno neka metafora i tek dobrom voljom mozemo naslutiti da Banac hoce reci kako uravnilovka u raspodjeli zahtijeva cvrstu ruku. Cudesno otkrice.

Rijec je medjutim o lupetanjima, ispraznjenim od ozbiljnog znacenja, koja nemaju veze ni sa cime, a iz tih relacija (iz viska slijedi visak a iz apsolutnog - apsolutno), čak ako ih Banac, slijedeći ne-ustašu Kolakowskog, uspostavi aksiomatski ne proizlazi nikakva veza sa socijalističkim «pravim potrebama». U pomanjkanju kojih «realnih rezultata» su Marx i komunisti došli do kojih etatističkih rješenja, a još tumačeći potrebe maksimalistički? Obrni okreni, iz tog se bućkuriša nikakvo suvislo značenje izvesti ne može.

Banac preporucuje Mesicu da se upozna s «najtemeljnijom literaturom o marksizmu» i prigovara mu oskudno znanje o predmetu o kojem raspravlja, sto je svakako neukusan nacin komunikacije. Idemo onda tuk na utuk: Ni Bancu ne bi bio visak upoznati se s temeljnom anglosaksonskom litaraturom u pojmu jenakosti koju ocito nije konzultirao, a ako i jest nije ju probavio. Preporucamo dakle suvremenu analizu pojma kod Amartye Sena, u knjizi «Inequality Reexamined». Banac ce se iznenaditi kako je jednakost zivahan i nepotopiv pojam, u kakvim se se cudesnim ooblicima i nakakvim se sve mjestima pojavljuje.

I sa potrebama stvari stoje slicno. Ono sto je na prvi pogled neupitno odjednom se pojavljuje u obliku neprihvatljive konzekvence. «Maksimalistickom marksistickom tumacenju potreba» Banac suprotstavlja «skromnije socijalisticko» shvacanje «pravih potreba». Anglosaksonska je literatura i tu ljekovita. U jednom vrlo utjecajnom tekstu Hayek Galbraithovo zauzimanje za «prave potrebe» raskrinkava kao izraz totalitarnog duha. (Alo, Banac, gdje smo zasli?)

Slijedeci Galbraithovo nacelo «pravih potreba» u ime ogranicavanja ekscesa i luksuza odrekli bismo se, kaze Hayek, najvisih izraza ljudske kreativnosti, u ime «pravih potreba» odrekli bismo se Leonarda (je li to marksisticki maksimalizam). Banac nije doma s pojmovima, ali nema ni kocnica.

No, velim, to nije tema. Ovdje je riječ o tome da je Banac jedan potpuno nesuvisli kit, što je njegovo ljudsko pravo. Banac je u isti mah vrhunski hrvatski intelektualac, što znači da je vrhunski hrvatski intelektualac nesuvisli kit. Ali i Hrvatska na to ima potpuno pravo.

Dalje u svom tekstu Banac raspravlja o Titu i godinama nakon Drugog svjetskog rata, u istoj svojoj maniri, brkajući osnovne pojmove (na primjer pluralizam i demokraciju) i izvodeći posljedice koje ne slijede ni iz čega, sasvim dakle protivno onome sto bi posljedice imale biti - da iz necega slijede. No čitateljima kojima logičke pogreške ne bodu oči, koji u ime tolerancije kimaju glavom vrhunskim intelektualcima, a takvih, sudeci po komentarima ispod njegovog teksta na Internetu ima dosta, želim svu sreću i zadovoljstvo.


______________

* Andrew Harlan pasionirani je ekvestrianist i filantrop s kraja XX. vijeka. Doctor philosophiae, krajem osamdesetih habilitirao je na Trinity Collegeu s tezom 'Problematika modus tollendo ponensa od Peripatetika do Stoe'. Zbog nepovoljnog stanja u duhu i klime na otoku napušta univerzitet ali ne i znanost. Sada živi u Madridu, s prekrasnom suprugom Mercedes i dvoje anđela, Mariom de la Luz i Béranger. Svira bas-gitaru u bandu I Real. Profesionalni je ghostwriter gradonačelnika Salamance.