četvrtak, 14.02.2008.

She Wolf

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

February 14th, Valentine's Day, is undoubtedly the most significant and recurring day within the art of Marilyn Manson. Manson gave the fans a gift virtually each Valentine's Day since 2000. On February 14th, 2000 a cover version of the Charles Manson song 'Sick City' (for more on Manson's parallelism to the plight of Charles Manson read The Lamb Of God .com section) was released via February 14th, 2001 the website This As Valentines Day .com was launched consisting of Marina Oswald on the cover of Time Magazine, the Russian wife of the alleged assassin of JFK, Lee Harvey Oswald, originally published on February 14th, 1964. Upon clicking on a hidden link on Marina's broach the viewer is taken to a page containing Chapter 10 of Manson's still unreleased novel, Holy Wood, which is the first and only glimpse revealed of the book to this day. February 14th 2002 Manson gave us via his online Journal two videos of his kitten familiar, Lily White, entitled 'I Love You With All Of My Heart' (which depicts Manson's kitten Lily licking a plate of milk with a heart on it) and 'I Will Love You Until I Die' (which depicts Lily sitting on the pelvis of a skeleton which may logically be the same skeleton which Manson spoke of obtaining from an OTO meeting in England in his October 2000 interview by Chuck Palahniuk). And lastly Manson gave us the first real glimpse into The Golden Age Of Grotesque on February 14th, 2003 with the Journal post, 'Valentine's Day Bring Us A New Taste Of Eonism' with the first group photo of the new band and the accompanying video 'The Mechanism Of Desire' documenting the new image on digital celluloid.

Within the story of the Triptych, ADAM KADMON (the first symbolic and idyllic man, autobiographically as Marilyn Manson) who grew up in this world of our's with his idealism and hatred towards the same hypocrisy and superficiality of the establishment which oppressed him set out to create a revolution. But only later to have his revolution sold out and turned into a product to be sold and marketed after inadvertently becoming part of the establishment himself, tempted and bated by its luxuries he became what he grew up hating. Mechanical Animals in a sense is a dual album; half of the songs are sung by Mar1lyn Man5on, innocent, sensitive and affected by the world around him, and the other half being played by the fictitious band Omega & The Mechanical Animals, who's hollow, over-the-top, superficial sex & drug anthems are what the idealism and sensitivity has malformed into. "You cut off all of your fingers, trade them in for dollar bills" while the opposing Mar1lyn Man5on half of the album deals with the internal conflict of this dichotomy of ideals. The revolution has been sold out, the cover of the side of the album played by Omega & The Mechanical Animals illustrates this almost literally. The hollow rock star which ADAM has become now as red prosthetic fingers where hands he carved and crafted his revolution used to be.
The lyrics of all three songs hint at this transformation of what ADAM has become and his realization of it.
Irresponsible Hate Anthem: "I am so All-American I'd sell you suicide, I am totalitarian I've got abortions in my eyes", the morbid culture and fascination of America where death is worshiped and violence is the new religion, "I hate the hater, I'd rape the raper, I am the animal who will not be himself", a self contradiction with no ideals lefts of his own.
I Want To Disappear: "Look at me now, I got no religion. Look at me now, I'm so vacant. Look at me now, I was a virgin, Grew up to be whore", the realization of hollowness and corruption, "Yesterday, man, I was a nihilist, now today I'm just too fucking bored", the idealism and revolution fallen to the wayside and replaced by sex, drugs and television.
Born Again: "This art is weak in its pretty, pretty frame", the hollowness of Omega; "I'm a monkey with a misspelled name", Mar1lyn Man5on; "I'm someone else, I'm someone new, I'm someone stupid just like you.... I'll be born again", the foreshadowing of the transformation into The Antichrist Svperstar.
So in short, February 14th, 1997 represents the day, performance and point in time (the convergence and three dimensional connection of the Triptych), the point of realization that the revolution began which was set out to change the world was marginalized into another product by trading idealism for gratification, the realization that ADAM became the hypocrisy which he set out to overthrow when he was young and ambitious. If we look at exactly what Valentine's Day is also, the choice of date in which this point of hypocritical realization occurs makes perfect sense.
Valentine's Day is the day of love & couples and a Hallmark capitalist favourite. The day of the holiday itself was chosen to be celebrated because, like ALL Christian holidays, it was chosen as an adaptation from the dates of pagan celebratory rites in order to convert and spread Christianity throughout the world. Even Christmas, for example, was merely chosen to be celebrated at the end of December to coincide with the Winter solstice, one of the most important pagan and astrological dates of the year. Valentine's Day though coincides with the Roman holiday on the 15th of February, the Feast of Lupercalia. On the eve of this feast (ie - the day before), in honour of the Februata Juno, the Roman goddess of sex and fertility, the Roman boys would pick a piece of paper with the name of a girl whom which would accompany him during the celebration the following day in hopes to eventually fall in love and marry, thus beginning the tradition of exchanges notes we today call Valentines.

Image and video hosting by TinyPic

So in essence the celebration of the holiday as we know it today is merely a hypocritical farce; pagan rites enveloped and overshadowed by the ominous spread of Christianity. Anton LaVey, whom Manson was a close allie of spoke of this type of Christian bastardization of pagan holidays so it would fit the rubric of its own existence.
The day is named after St. Valentine, a priest who was martyred (beaten then beheaded) in 270 AD by the Roman emperor Cladius II. The reason he was beheaded specifically was because he continued to marry couples in the Christian tradition despite Claudius' decree against it, this was before Rome was converted. This is another very hypocritical and dichotomous aspect of this holiday. He was killed because he aided other is obtaining love, so we celebrate his death as the holiday of love. This is not in the least an uncommon practice for the Catholic Church to remember and commemorate the lives of saints by the way they were killed, just as today people hang the effigy of Christ on their walls and around their necks, strewn up like a side of veal on a crucifix, which is actually a commonly used Roman torture device. Another Saint of note in this fashion is St. Apollonia. She was a Christian martyr in 249 AD who had her teeth crushed and broken with pincers, torturing her to make her renounce the name of Christ. Today the Catholic Church honours her as the patron saint of toothaches.

Live like a teenage Christ,
I'm a Saint I've got a date with suicide,
Mary, Mary, to be this young is oh so scary


This is very much in following suite which Manson set forth on Holy Wood. In the fictitious land of Holy Wood death is what makes one a celebrity and violence is the new religion where the Saints of this new religion are dead stars which is hinted at in Mechanical Animals on the song Posthuman. During the Guns, God & Government tour, Manson donned a papal robe and miter, singing in front of an alter with two casts of his severed heads while tapestries of the Saints we're to be worshiping hung on each side of him; dead stars like Elvis, James Dean, John Lennon, Marilyn Monroe, and Charles Manson, among others, who may not be dead but who is remembered today and is famous only for who he killed. It's the idea and reality that in death we're remembered much more profoundly than we were in life. And if you're famous and you're killed in the spotlight it acts as a Christ-like immortalization, just as in the case of JFK and John Lennon. This is the meaning behind Manson's coined term Celebritarian, that our religion is based on death; we drink the blood in the form of wine and whose body we feed upon in the form of a communion wafer; the idea of Celebritarianism, the devouring of celebrity as demonstrated by the first celebrity, Jesus Christ. See also The Lamb Of God .com and
Valentine's Day: we're celebrating love through death. Because in American your famed is based upon when, where and how you died or who you kill, that's how the covers the papers are filled.
Because we're not remembered in life, we're remembered in death. And if we die young and are martyred we mean more than we ever could alive. Because:



Boris Buden

Tko je hrabriji, muškarci ili žene? Ovo pitanje nije nikakva isforsirana provokacija koja prijeti trivijalizacijom odnosa među spolovima. Naprotiv, ono nas neposredno dovodi do onih temeljnih problema koji odlučujuće obilježavaju društveni život i povijesni trenutak Hrvatske. To vrijedi pogotovo danas kada rat i povijesni prevrat prožimaju sve sfere hrvatskog društva. Pod tim okolnostima nastaje naime veoma uvjerljiva iluzija da su društvene uloge muškarca i žene raspodijeljene na najprirodniji mogući način. Dok on u buci i bijesu politike i rata proizvodi povijest, ona mu pruža logističku podršku iz pozadine. U prvom planu potentni mužjak, u monumentalnoj pozi heroja domovine, ogrnut tek presvetom nacionalnom zastavom i okićen svim znakovima nasiljem izborene nacionalne slobode i neprikosnovene političke moći, a otraga, u polumraku ona koja riflja njegove krvave gaće tek povremeno podižući zaljubljeni pogled pun udivljenja i beskonačne odanosti. Činjenica da je ova slika uslijed zamora ljudskog materijala i opće bezizlaznosti u znatnoj mjeri izblijedila ne mijenja mnogo na stvari. Siže je ostao isti i još uvijek je jednako prepoznatljiv. Kad je o spolovima riječ u nas se jako dobro zna komu je što činiti, a još bolje koje se granice ni za živu glavu ne smiju prelaziti. Iznimke, one žene u prvim redovima političke borbe i domovinskog rata, tek su maskote, ukrasne lutkice u samorazumljivom sivilu muškog svijeta, iznimke koje potvrđuju neprikosnovenu vladavinu muškog pravila. Iznimkama druge strane, muškarcima koji odstupaju od društveno najpoželjnije uloge junačkog borca za nacionalnu stvar preostaje pak na javnoj sceni uloga zagovornika civilnog društva odnosno njegovih vrijednosti kao što su ljudska prava, nenasilje, tolerancija, jednakost spolova itd, dakle djelovanje na području na kojem se u nas u tradicionalnom smislu može dokazati sve samo ne muškost, području naime onih interesa koje hrvatska većina danas drži još uvijek bizarnima, nedostojnima pravog muškog angažmana te stoga područja prepuštenog dezerterima svake vrste, slabićima, pederima, ukratko ženskome svijetu kao takvom.

Ova statična slika hrvatskog društva u kojoj su uloge muškarca i žene jednom zauvijek unaprijed zadane te se doimlju naprosto prirodnima ozbiljno će se međutim zaljuljati ako malo bolje razmotrimo povijesni kontekst unutar kojeg se situirala naša stvarnost. Tko se oslobodio megalomanske fantazije kako je sudbina Hrvatske nešto jedinstveno na svijetu, nešto što je shvatljivo samo nama Hrvatima u ekstazi navlastitog nacionalnog osjećaja i što bjelosvjetski ignoranti nikada neće moći ni približno dokučiti, taj zna da će prije ili kasnije na mjesto ovog samoskrivljenog autizma morati stupiti racionalno komuniciranje sa svijetom. To prije svega znači da će se specifično hrvatska situacija jednom morati izraziti kao dio globalnih povijesnih procesa. Nacionalistička ideologija, postkomunizam, iskustvo totalitarizma, kob rata, sve to nije samo hrvatsko. No ta usporedba iskustava mogla bi ponekad dovesti i do neočekivanih spoznaja.

Uzmimo jedan primjer. Od pada Berlinskog zida naovamo u ponovo ujedinjenoj Njemačkoj traje proces razračunavanja sa totalitarnom prošlošću bivše Istočne Njemačke. U središtu zanimanja javnosti je na prvom mjestu suradnja s tajnom službom bivšeg DDR-a. Ispostavilo se da je potkazivanje u istočnonjemačkom socijalizmu bilo masovna pojava i da se sistem mogao oslanjati ne samo na bezbroj anonimnih doušnika, nego i na najuglednija imena iz, recimo, kulture i umjetnosti. Činjenica da se na popisu suradnika Stasia (istočnonjemačke tajne policije) našla i Christa Wolf, jedno od najpoznatijih imena današnje njemačke književnosti, za mnoge je predstavljala šok i teško razočaranje. Slučaj poznatog književnog kritičara i ujedno zvijezde televizijskih kulturnih programa, Marcela Reich-Ranickog, za kojeg se nedavno otkrilo kako je radio za poljsku obavještajnu službu na neki način je dotjerao problem do paroksizma. Postavilo se napokon pitanje, zašto svi ti ljudi sami nisu blagovremeno progovorili o tim sjenovitim stranama svoje prošlosti, nego su čekali da se u javnosti pojave dokumenti koji ih upravo dvostruko optužuju - ne samo za dokazanu suradnju s tajnim policijama, nego i za prikrivanje te svoje djelatnosti - i tako im tovare na leđa moralni teret veći no što bi ga stvarno morali ponijeti da su pravodobno sami izašli u javnost sa svojim istinama. Uvijek iznova se naime ispostavlja kako je realna težina njihove suradnje s obavještajnim službama zapravo zanemariva. Uglavnom su bili sitni špicli koji svojim potkazivanjem nisu nanijeli mnogo štete drugim ljudima, neka vrsta sistemskih doušnika čija je suradnja bila više automatske naravi, nešto otprilike kao članstvo u pionirima ili slično. Zapravo, ono najgore u svim tim pričama jest upravo naknadno prešućivanje, grijeh nesumjerljivo teže iskupiv u današnjoj njemačkoj javnosti od puke suradnje s komunističkim službama državne sigurnosti. Ukratko, riječ je tu o fenomenu kojeg ta njemačka javnost uzima ozbiljno, govori o njemu i pokušava ga na najbolji mogući način shvatiti, koristeći se znanjima svakovrsnih stručnjaka, od povjesničara pa do psihoanalitičara.

U nas se javnost ne bavi tim stvarima. Izuzimajući slučaj jednog medijskog ekscesa kada je javna optužba za navodnu suradnju sa Službom državne bezbjednosti bivše Jugoslavije na najprimitivniji način iskorištena u tekućim političkim obračunima, u nas izgleda kao da tog problema uopće nema. Kao da smo izašli iz najstabilnije demokracije u kojoj su ljudi uživali nedodirljive slobode koje nikakve tajne službe nisu mogle ograničiti. Ono što se u Njemačkoj predbacuje pojedincima - ne toliko činjenica da su nekada radili za tajne službe totalitarnih država, nego upravo to da danas tu činjenicu prešućuju - moglo bi se u nas predbaciti čitavom društvu. Kolektivna amnezija međutim čini se da je tek simptom koji upućuje na daleko ozbiljnije društvene anomalije.

Image and video hosting by TinyPic

Postoje međutim i drugačija iskustva. "Pakao", naslov je autobiografije jedne žene koja je u razdoblju Pinochetove vojne diktature radila za Dinu, čileansku tajnu službu. Luz Arce, kako joj je ime, bila je do vojnog puča rujna 1973. aktivistica Allendeove socijalističke stranke. Kretala se u samim vrhovima partijske organizacije i pripadala je GAP-u, grupi osobnih prijatelja Salvadora Allendea. Nakon puča prelazi u ilegalu, ali je ožujka 1974. hapse. Izložena je svim vrstama torture, premlaćivanjima, elektro šokovima, stalnim silovanjima, agenti Dine pucaju u nju, prostrijeljuju joj nogu, muče ju glađu i žeđu te naposljetku ucjenama i prijetnjama u vezi s obitelji. Napokon ona, zajedno s bratom, popušta i počinje odavati drugove. Isprva tek poneke, one najmanje važne, da bi uskoro kružila u autu s oficirima tajne službe ulicama Santiaga u lovu na ilegalne suradnike čileanske ljevice. S vremenom njena suradnja poprima sve aktivnije oblike, ona postaje agent tajne službe pod imenom "Jaguar" i stječe status oficira. Na njenoj savjesti mnogo je mučenih, ubijenih i onih nestalih za koje se do danas ne zna gdje su. Nakon godina kolaboracije Luz Arce početkom devedesetih progovara pred "Nacionalnom komisijom za istinu i izmirenje" i kao svjedok pojavljuje se u više od šezdeset sudskih postupaka. O njenom slučaju u Njemačkoj je snimljen dokumentarni film, a uskoro se pojavila i spomenuta autobiografija. Na kraju svoje priče Luz Arce zaključuje: "Iz vlastitog iskustva znam da je iluzija o povlačenju crte ispod prošlosti i nekom novom početku neostvariva i da zavjera šutnje čiji je cilj anuliranje i egzorciranje doživljenog užasa samo hrani konflikte i ressentimente. Tek prorada sjećanja, koliko god bila žalosna, može egzorcirati taj pakao i stvoriti uvjete za istinsko izmirenje. Društvo mora ponovo naći put ka samome sebi i pogledati u oči svojoj istini kako bi moglo u prošlosti ostaviti ono što ondje i pripada te graditi budućnost oslobođenu zaborava i laži."

Bez obzira na razliku između Pinochetove vojne diktature u Čileu i gotovo polastoljetne vladavine komunizma u nas, iskustvo totalitarizma upućuje posvuda na očigledno sličnu problematiku. Ljudski materijal u pravilu je preslab da bi se u masovnijem vidu izbjegla suradnja s diktatorskim režimima i aktivno služenje njihovim najnehumanijim ciljevima. Samo bi natčovjek bio apsolutno siguran od kolaboracije. Naivna pripovijest o šaćici pokvarenih uzurpatora na jednoj strani i slobodarskim narodnim masama sapetim u okovima tiranije na drugoj, više nije ni za dječje uši. Tamo gdje se ona još kolportira i sama je tek simptom aktualnog totalitarizma. Hrvatska iluzija, da su fašistički i komunistički totalitarizam strano tijelo na zdravoj hrvatskoj narodnoj jezgri i da je napokon ostvarena vladavina narodne volje automatski i izmirenje sa zlima prošlosti i ujedno iskorak u demokratsku budućnost ima samo jednu svrhu - potiskivanje istine totalitarizma, a time onda i njegovu reprodukciju. Pouka koja iz njemačkih i čileanskih iskustava pogađa hrvatsku situaciju jednostavna je: nikakav drugi put ne vodi iz totalitarne prošlosti u demokratsku budućnost osim puta artikuliranog sjećanja. Hrvatska šutnja traje međutim i dalje. Upravo na njoj se danas gradi aktualna hrvatska nesreća, kao nesreća prisilnog ponavljanja istoga - totalitarizma.

Čileanska priča Luz Arce međutim skriva još jedan poučan detalj. Od svih onih koji su surađivali sa Pinochetovom zločinačkom tajnom policijom u pravom su smislu progovorile samo žene. Samo su one imale dovoljno snage da pod punim imenom i prezimenom prihvate rizik suočenja s neprijateljskom javnošću koja je u njima vidjela izdajice i zločince, suočenja s prijetnjama bivših kolega agenata i naposljetku sa vlastitom krivicom od koje se nikamo više nije moglo pobjeći. Samo su te žene bile dovoljno hrabre da iskustvo svoje osobne ljudske slabosti artikuliraju u koherentnu priču o sebi i svome vremenu koja je postala neizostavni dio kolektivnog iskustva cijelog čileanskog društva. Na taj način upravo su one napravile onaj kvalitativni iskorak koji je čileanskom društvu dao novu povijesnu perspektivu.

Pomak iz povijesnog gliba u kojem se danas zakopalo hrvatsko društvo izgleda da također neće biti moguć bez promjene tradicionalne paradigme odnosa među spolovima koja još uvijek prožima sve oblike našeg društvenog života. Nije li se težište hrabrosti kao društvenog fenomena danas pod imenom civilne kuraže već u odlučnom smislu pomaklo od muškoga ka ženskomu? I nije li naše previđanje ove promjene tek popratna pojava onog istog muškog kukavičluka koji nas je u glib doveo i koji nas u njega i dalje zakopava? Jer, tko zna, možda je upravo povijesno sljepilo ona smrtna bolest muškoga svijeta!?

Image and video hosting by TinyPic

- 02:06 - Komentari (6) - Isprintaj - #

View My Stats