NEMANJA: SMIRENOUMLJE

Lik & djelo: Damir Kovačević

Čovjek koji je projektirao HSS-ov Veliki skok unatrag



Denis Kuljiš

Već dva tjedna među novinarima kruži haesesova programska platforma o "preporodu hrvatskog sela". Fenomen zamišljenog procvata najzaostalijih područja Srednje Europe označava se akronimom PHS, kao da je riječ o nekom konstruktu iz razdoblja socijalizma i samoupravljanja. Nitko tom dokumentu nije pridavao osobitu važnost - dvadeset stranica široko razmaknutog teksta, bez ikakvog znanstvenog aparata ili analitičke podloge, gdje se čak i ime našeg budućeg glavnog grada navodi kao "Brisel", umjesto Bruxelles, doima se previše beznačajnim, a istodobno toliko neodrživim po osnovim (reakcionarnim) tezama i (antieuropskim) zahtjevima da, po općem mišljenju, nije mogao biti više od nekakvog početnog prijedloga, papira koji se samo baci na stol prije nego počnu stvarni pregovori... Sve se promijenilo u subotu 5. siječnja uvečer, kad je u nacionalnom televizijskom Dnevniku, prezentiran sastav nove koalicijske vlade Ive Sanadera. U njoj Božidar Pankretić, čini se, dobiva mjesto potpredsjednika, a prof. dr. sc. Damir Kovačević spomenut je uz dosadašnjeg ministra poljoprivrede, hadezeovca Čobankovića, kao mogući šef sasvim novog megaresora - Ministarstva za selo, poljoprivredu i hranu.

Kovačić je autor projekta PHV, profesor na zagrebačkom Agronomskom fakultetu, a u HSS-u nalazi se na čelu "Ravnateljstva za selo, poljoprivredu i hranu". Taj spoj odjednom više ne izgleda kao neumjesna, politički neostvariva kombinacija područja iz nadležnosti različitih ministarstava. Razvoj sela, naime, spada u resor prostornog uređenja, prometa i veza, te u domenu regionalne, županijske i lokalne uprave, a poljoprivreda i hrana u resor koji provodi državnu agropolitiku (klasično ministarstvo poljoprivrede). Ako jedno i drugo pomiješaš, dobiješ nešto poput "Ministarstva za brodogradnju, jadransku obalu, turizam, klapsko pjevanje i ribe", samo što si i tu već zahatio kod Kovačića, jer su njegove i ribe, budući da se jedu...

Moderne vlade ne formiraju se takvim "vertikalnim" povezivanjem funkcija, nego "horizontalnim" odvajanjem nadležnosti. Prepuštanjem cijelih društvenih procesa, koje reguliraju različite politike (agropolitika, politika prostornog uređenja, razvojna politika...) te cijelih krajeva (Slavonija) jednome vladinom funkcioneru, ruši se ustroj vijeća ministara, pa to počinje nalikovati vladi u vladi države u državi, Ministarstvu straha i trepeta Panonskog nizja ili Direkciji za provedbu Petogodišnjeg plana deindustrijalizacije zemlje. A ako se zaista primijene smjernice iz Kovačićeva PHS-a, onemogućit će se svako nastojanje Vlade oko pristupanja Europi te usklađivanja s njezinim osnovnim mjerilima - upravo ono što je Sanader obećavao u kampanji, pa dobio izbore.

Profesor Kovačić, haesesovsko Ravnataljstvo za selo i poljoprivredu te HSS kao partner u vlasti, proklamiraju, naime, u preambuli programa PHS kako se ne smije tolerirati da razvojnu politiku hrvatskog sela, kao i kroz cijelu nacionalnu povijest, "osim kratkog razdoblja Banovine Hrvatske", određuju drugi - Beč, Pešta, Beograd, a ubuduće "Brisel". "Stranka koja je nastala kao izvorna ideja na hrvatskom tlu prije više od 100 godina, HSS danas ponovo želi pokrenuti razvitak hrvatskog sela, kao što je to učinio prije drugog svjetskog rata. Taj novi proces nazvali smo - Preporod hrvatskog sela." PHS je "misao vodilja seoske (ruralne) politike... program trajnog ulaganja u razvojne projekte na hrvatskom selu i... konačno, proces u kojem sudjeluju sva tri čimbenika seoske politike - stanovnici sela (sadašnjih i budućih), struka, i tijela nadležna za seosku politiku."

Znači, ne radi se tu o nekakvih pišivih šest milijardi kuna za razvoj poljoprivrede, kako je to novinstvo nekompetentno izvješćivalo, nego je riječ o sudbinskom, povijesno determiniranom pothvatu koji će provoditi politička vlast, učenjaci i narod (čak i ne samo onaj postojeći, nego i njegova zamišljena buduća ekstenzija, dakle mitski, natpovijesni Volk), što cijelu stvar miče iz područja ekonomije i racionalne analize u sferu voluntarističkog projektiranja društvenih procesa. U osnovi, to je krilatica za poticanje pokreta poput američkog "osvajanja Zapada" ili sovjetskog "osvajanje Sibira", a nema veze jedino s njemačkim osvajanjem životnog prostora, Volksrauma, jer ne predviđa ratnu ekspanziju, osim ako tako ne shvatimo "ribarski rat" koji iskri na Jadranu, u pomorskim pograničnim područjima ZERP-a. HSS namjerava poduzeti "osvajanje Slavonije", a kakvim se mjerama misli pritom poslužiti, manifestno objašnjava program PHS. Kao Staljinove petoljetke, Kidričeva industrijalizacija ili Maov Veliki skok naprijed, i ovaj se projekt zasniva na viziji, entuzijazmu i neograničenim investicijama od kojih se ne očekuje financijska dobit, nego veće društveno dobro.

U uvodnom poglavlju seljačkog manifesta ("Filozofija, misija, ciljevi") objašnjava se da je 85% svih seoskih naselja u Hrvatskoj zahvaćeno "procesom smanjenja broja stanovnika" (to je eufemizam za strahotu koja se ne smije otvoreno spominjati među haesesovcima, naime da ljudi masovno bježe iz seoske kaljuže na gradski asfalt). "Jedna od osnovnih gospodarskih aktivnosti na selu i dalje je poljoprivredna proizvodnja, najvećim dijelom neučinkovita". U većini sela "zatvaraju se škole, ambulante, nema kanalizacije, manjkave su zdravstvene i socijalne usluge, ceste su nevozne... Kulturne ustanove, knjižnice, sportski tereni, dječji vrtići i slično, vrlo su rijetki u seoskim područjima." Ni Severina ne dolazi, beskrajni su razmaci izmedju velikih premijera, hip-hop je zamro, a noćni život iz "Red Carpeta" praktično ne postoji. Malobrojne svinje rokću, iz kuća dopiru prigušeni glasovi glumaca HTV-ovih sapunica ili seljačko hrkanje. "Stanovništvo sela većinom je staro, slabije obrazovano, bez puno vjere u sebe... Ako se nastave negativni tendovi, ponovo će se dogoditi egzodus s hrvatskog sela." Posljedice će biti pogubne - "nekontrolirana urbanizacija", "nedovoljno korištenje prostorrnog i ljudskog potencijala", a "napuštenu hrvatsko zemlju kupit će krupni kapital, većinom tuđinci." To je ultimativna ugroza - iza ugla vreba tuđinac, možda, doduše, stanovnik Europske unije, u koju bismo se trebali utopiti za godinu i pol, u mandatu ove vlade koja obećava da će to provesti koalirajući s HSS-om i autorima njegovog antieuropski intoniranog programa seoskog procvata.

Uvodno poglavlje PHS-a završava masno otisnutom proklamacijom: "Program kombinira već poznate obrasce održivog razvitka seoskog prostora. Međutim, prvi put se pojedinačni ciljevi, sukladno hrvatskim posebnostima, objedinjuju u jasnu filozofiju, odnosno politiku prema selu i seoskom prostoru, te daju jasne smjernice kako tu politiku treba provoditi u praksi." Kako će se dakle ta mutna "jasna filozofija" usklađena s nedefiniranim "hrvatskim posebnostima", pretočiti u "jasne smjernice" za primjenu u prkasi?

Na prvo, temeljno, pitanje, pokušava se odgovoriti u narednom poglavlju ("Model"): "Kako osigurati zaposlenost i dohodak?" Pod "1" tu je "poljoprivreda" (a 2, 3 i ostali kardinalni brojevi izostali su pisarskom ili ideacijskom pogreškom). "Za kakvu se poljoprivredu zalažemo u okviru ovoga programa?" retorički pita dr. Kovačević, pa navodi da izmedju "dvije krajnje mogućnosti" - "farmerske ili seljačke poljoprivrede" - odabire onu seljačku. "Put prema farmerskoj poljoprivredi pretpostavlja stvaranje nekoliko tisuća velikih farmi koje bi sa svojom poljoprivrednom proizvodnjom bile cjenovno konkurentne na globalnom tržištu. Međutim, na taj bi način velik broj seljačkih gospodarstava ostao bez najvažnijeg rusursa, poljoprivrednog zemljišta." U Slavoniji, objašnjava, moglo bi se formirati samo 4000 farmi prosječne veličine od 100 hektara, što znači da bi u ovoj "izrazito poljoprivrednoj regiji od oko milijun ljudi, najviše dvanaestak tisuća moglo živjeti izravno od primarne poljoprivredne proizvodnje". Takvih bi se farmi u Hrvatskoj moglo napraviti tek 11.000, što je, smatra Kovačević, premalo i nepoželjno. "Druga je mogućnost očuvanje i razvijanje seljačke poljoprivrede" koja uz proizvodnju hrana istodobno ispunjava "prostornu i ekološku funkciju". "Prema našim procjenama ovaj model poljoprivrede može osigurati održivost za oko 100.000 seljačkih gospoarstava", što bi uz "strateško opredjeljenje naše seljačke poljoprivrede na proizvodnju posebno vrijednih proizvoda i usluga osiguralo njen opstanak na globalnom tržištu".

Temeljni su ciljevi poljoprivredne politike, rezimira Kovačević: prvo, održanje seljačke poljoprivrede s najmanje 100.000 vitalnih seljačkih gospodarstava; drugo, dostizanje 95-postotne samodostatnosti poljoprivredne proizvodnje temeljnih prehrambenih proizvoda te, treće, dostizanje 95-postotne obradivost poljoprivrednih površina. Kako ostvariti te ciljeve?



Prvi cilj

Odakle nam, dakle, sto tisuća "vitalnih seljačkih gospodarstava", kad je prema demografskoj analizi hrvatskog sela, koju je profesor Kovačić dao prije godinu dana u jednom intervjuu za "Glas Koncila", stanje porazno, pa dvije trećine hrvatskih naselja ima manje od 300 stanovnika - to su obični zaseoci - a dvije i pol tisuće sela (40% svih naselja) manje od sto stanovnika (prosječno 40) što znači da su realno odumrla, kao i onih 186 sela bez ijednog prebivatelja? U ekstremno staroj populaciji, dosta je nepismenih, a poljopridom bavi se samo 11 posto seoskog stanovništva! Drugi su masovno nezaposleni - a u Zadarskoj županiji ostvaren je rekord: nezaposleno je dvije trećine radno aktivnog seoskog stanovništva. Ni marihuane ne možeš dovoljno zasaditi, da se razbije depra. Stanovnici hrvatskih sela prosječno su dva puta siromašniji od prosječnog stanovnika Zagreba, koji nisu nikakvi bogataši...

Rješenje? Ono se nalazi u odjeljku "C" istog poglavlja PHS: "Predlažemo mjeru poticanja kućegradnje u seoskom prostoru."

Kao u programu poticane stanogradnje (POS), mladim bi se obiteljima odobravali dugorčni krediti (na 30 godina), a cijena zemljišta bila bi simbolična - 1 kunu, dok bi ih jedinice lokalne samouprave oslobodile plaćanja komunalne naknade. "Cilj je da u sljedećih desetak godina selo naseli oko 100 tisuća obitelji odnosno oko 400 tisuća stanovnika". Za to je predviđen proračunski trošak od 200 milijuna kuna godišnje, za deset godina - dvije milijarde. Ako to nije način da se čovjek jeftino dokopa vikendice, ne znam što je, a ako se ne bude provjeravala nacionalna pripadnost (što čisto sumnjam da neće) to je ujedno rješenje za povratak sveukupnog izbjeglog srpskog pučaanstva, i to ne staraca, nego mladih parova s djecom. Ja bih se tome veselio više nego autori i pokrovitelji ovog programa...

Transfer gotovo pola milijuna ljudi iz sela u grad nije tako jednostavna stvar kako se možda čini prof. Kovačiću. Nema puno takvih pokušaja u modernoj povijesti, ako se ne računaju eksperimenti Pol Pota, što su omogućili relativni porast seoskog pučanstva u odnosu na gradsko koje, međutim, taj eksperiment nije preživjelo.

I prof. Kovačić svjestan je da nije dovoljno izgraditi kuće na selu da se netko iz zagrebačke općine Medvešćak odluči, pod pokroviteljstvom HSS-ovih socijalnih inženjera, potražiti sreću na pustopoljinama Donje Pripizdine, gdje nema priključka za ADSL. Zato, zaključuje prof. Kovačević, treba "osigurati infratsrukturne usluge stanovnicima seoskih naselja kao i u gradu". Prvo, "svakom seoskom naselju treba osigurati pitku vodu, struju, asfaltnu cestu te autobusnu ili brodsku vezu do prvog većeg središta", znači i ceste te autobusne linije do onih dvije i pol tisuće zaselaka s po 40 stanovnika - lijep trošak, a tko zna je li opravdan... Drugo, potrebne su škole i ambulante, precizira se, "u radijusu od 15 kilometara od svakog sela". U "našem seoskom prostoru ima 550 većih seoskih središta... koje treba što prije opremiti svom fizičkom i društvenom infrastrukturom" i to na razini koja će ih izjednačiti s gradovima! Milijardu kuna iz proračuna godišnje koliko je za to predviđeno programom PHS neće biti ni izdaleka dovoljno.

No, pretpostavimo da su planirane mjere dovele do znatnog porasta seoskog pučanstva, što se, zapravo, uopće ne čini bitnim sa stajališta razvoja poljoprivrede, uzme li se u obzir da je samo destina sadašnjeg seoskog, doduše ekonomski vrlo nekvalitetnog stanovništva, zaista angažirana u toj djelatnosti. Stoga autori PHS, osim još milijardu kuna godišnje državnih poticaja za povećanje zaposlenosti i dohotka sadašnjih seljaka, staraca iz izoliranih sela koji su napokon odlučili da se trgnu, predostrožno predviđaju još pola milijardi eura za otvaranje novih 100.000 radnih mjesta za to zamišljeno pristiglo stanovništvo, i to tako da se za otvaranje radnog mjesta svakome namijeni po 5 tisuća eura! Kakav posao možeš započeti u Gornjoj Vukojebini s pet somova nakon što si kreditom na 30 godina sagradio kuću, pa još samo čekaš asfaltnu cestu i autobus do općinskog središta i tamošnje kazališne kuća koja sprema premijeru "Cavallerije rusticane", čim HSS-ov Central Casting dovede Mužeka iz milanske Scale? Kao i svaki utopijski projekt, i ovaj bi trebalo ispitati na njegovim tvorcima, pa prof. Kovačića sa cijelom familijom prinudno smjestiti u jedno od tih idealnih, haesesovih "strategijskih sela", gde bi on mogao ugodnoživjeti, umjesto da se bez potrebe gura u gradu, gdje mu očito ne leži srce...

Dakle, pod pretpostavkom da se zaista ostvario fantazmagorični porast aktivnog seoskog stanovništva dovođenjem gotovo pola milijuna mladih ljudi iz grada u selo - i to dok u gradu, u propulzivnim privrednim sektorima također nedostaje radna snaga i mladih ljudi, pa bi se to moralo nadomještati masivnim uvozom iz Ukrajine, Bosne i Kine - što će svi ti kolonisti raditi, od čega će živjeti?



Drugi cilj

Proizvodit će temeljne prehrambene proizvode, pa ćemo ostvariti 95-postotna samodostatnost u uzgoju tih kultura - znači, pšenica, kukukuruz, krompir, proizvodnja mlijeka, sve na malim, neekonomičnim seljačkim gospodarstvima, a ne na glupim, velikim, ekonomičnim farmama. U Hrvatskoj je 2000. godine prosječna veličina poljoprivrednih posjeda bila - 3 hektara (pad sa 5 ha iz 1900. godine), dok je u Austriji 17 ha, u usporedivoj Irskoj 40 ha, u usporedivoj Danskoj 48 ha, a u Njemačkoj 25 ha (u SAD 186 ha, te u Australiji 1100 ha). Prosječni stočar ima u nas 5 krava, a onaj u Njemačkoj 25, ekonomičnost bi se postigla na 50, ali to potencijalno smanjuje broj seljaka, birača HSS-a. Kako će se nadoknaditi razlika izmedju svjetske cijene proizvodnje na ekonomičnim i naše na neekonomičnim gospodarstvima, ako ulaskom u EU nestane mogućnosti uvođenja zaštitinih carina? Pa poticajima, tako što će se domaća proizvodnja kukuruza na malim parcelama subvencionirati državnim novcem - što, doduše, EU izričito zabranjuje, ne tolerira ni kao nekakvu "hrvatsku posebnost", jer to zaista i nije neka posebnost, nego uzorak univerzalne gluposti, ali s EU ćemo ionako zaratiti zbog plave ribe, pa neće biti razloga da se oko ovoga puno zamaramo.

Otkud ideja autarkične, "samodovoljne" proizvodnje bazičnih, masovnih, hrvatski nespecifičnih poljoprivrednih proizvoda na soeoskim gospodarstvima? Ta ideja i ideologija na kojoj se osniva, stare su koliko i "izvorni, na hrvatskom tlu" ponikli HSS, dok je sukob koncepcije modrene, "farmerske" proizvodnje i tradicionalističkog čeprkanja na seoskom gospodarstvu i po "multifunkcionalnoj" seoskoj okućnici započeo s formiranjem moderne agrarne politike. Njen je utemeljitelj u Hrvatskoj akademik Mijo Mirković (1898. - 1963.), slučajno djed moje žene. Svoj temeljni rad "Agrarna politika" objavio je 1939. godine, poslije studijskog putovanja u Englesku (Cambridge) i Ameriku (Princeton), a zatim ga obogatio mnogim prinosima - bili su zaista neprolaznog značaja, pa Ekonomski fakultet u Zagrebu (koji je on i osnovao poslije rata) izdaje 2005. godine njegovu (otprilike pedeset i petu) knjigu "Održanje seljačkog zemljoposjeda i druge agrarno-ekonomske studije", kao prilog ovoj aktualnoj diskusiji oko releativnih vrijednosti "farmerske" i "seljačke" poljoprivrede. Priređivač akademik Vladimir Stipetić, u uvodnoj studiji opisuje kako su Mirkovićev pristup još koncem tridesetih "na nož dočekali neki doktrinari i ekonomisti", nadasve pripadnici ustaške antikomunističke skupine Branka Jelića predvođeni ekonomistom Vilkom Riegerom, koji su se 1940. vratili iz emigracije u Banovinu, pa u javnosti, gdje ih je proosovinska vlada Cvetković-Maček tolerirala, s antikomunističke platforme agresivno branili ideju očuvanja "tradicionalnog hrvatskog seljačkog zemljoposjeda". Mirković nije bio komunist, njegovi istomišljenici, srpski "zemljoradnički socijalisti", završili su svi poslije rata u zatvoru ili u egzilu (Dragi Jovanović, Milan Grol). Liberal u teorijskom smislu, antiklerikalac, mason, prvi poslijeratni tajnik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti te osnivač većine njenih instituta, polihistor fluentan na deset jezika, ostao je zauvijek vezan za istarski zavičaj i selo, što izbija iz njegove čakavske lirike, koju je objavljivao pod pjesničkim pseudonimom Mate Balota. U osvit svjetskog rata, izložio se napadima tih domaćih klerikalaca i filofašista, konzervativaca i desnih mačekovaca, no njegova temeljna ideja, eruditski obrazlažena na tristo stranica ove briljantne knjige, ispunjene poput enciklopedije mnoštvom podataka koji cjelovito prikazuju suvremenu posvijest europskih agrarnih politika, s nacionalnim case-studies i pravim "znanstvenim reportažama" s poljoprivrednih gospodarstava širom Europe i Amerike, izdržala je test vremena. Poslije sedamdeset godina, akademik Stipetić zaključuje: "Činjenice su neporecive: u Europi nestaje klasični seljak, sve se više približava sjevernoameričkom farmeru, koji konstantno teži ekonomski održivom poljoprivrednom gospodarstvu. Mirković je imao pravo, a ne njegovi kritičari! Morat ćemo već i prije ulaska u Europsku uniju sve poduzeti da bi se stvorilo 'ekonomski održivo poljoprivredno gospodarstvo'... "

Zašto bi, uostalom, za Hrvatsku bilo nepodnošljivo da se barem osnovna proizvodnja masovnih prehrambenih namirnica organizira na velikim farmama od barem 11 hektara, kolike su prosječno one u Grčkoj? Ili, ako to nije dovoljno, na 31 hektar kao u Finskoj, 38 kao u Švedskoj ili 20 kao u Nizozemskoj, te 24 kao u Belgiji?

To bi - produktivno - zaposlilo barem 20.000 seoskih gospodarstava, oko 100.000 ljudi, dok bi se još barem toliki broj mogao baviti sekundarnom proizvodnjom, kojom se dodaje vrijednost osnovnim namirnicama, kao kad se od žitarica prave brendirani muesli ili pahuljice, ili bilo kakva slična roba koja puni police u hipomarketima, umjsto da se u vrećama prodaje državi po pola kune za kilogram... Seljak bi pritom trebao postati poduzetnik, slavenski farmer i kauboj, umjesto sadašnjeg ubogara u gumenim čizmama i kamuflažnim hlačama, koji bogoradi u "Plodovima zemlje"...

Kovačevićev program sadrži, doduše, "plan povećanja zaposlenosti i dohotka u seoskom prostoru", s poticajima za "tradicijske i inovativne proizvode", uz oživljavanje zanata kao što su "kovači, bačvari, kolari i slično." To "neće donijeti zaposlenost i dohodak u seoski prostor", priznaje, ali ih valja održati "kako bi se očuvala kulturna baština". Uveli bi, dakle, kovače i kolare, koji bi zapravo bili državni činovnici u ruralnim rezervatima, možda odjeveni u narodne nošnje, organizirani kao sekcija folklornog ansambla "Lado". Možda bi se mogli obnoviti i drugi slikovati seoski zanati - primjerice dželat, sokolar, prelja na preslici... Veselju nikad kraja.

Osim prodaje državnih šuma i agroturizma - koji je statistički zanemariv - spominje se, također, iskorištavanje "alternativnih izvora energije", dakle proizvodnja goriva od biomase, pa predviđa da bi to zaposlilo "5000 seljačkih gospodarstava", što je notorna glupost - ovo skupa industrijska tehnologija skopčana je s visokim investicijama, ne od 5 tisuća, nego 5 milijuna eura po radnom mjestu... No, najvažnije, predviđen je širok spektar "komunalnih i socijalnih usluga u seoskom prostoru", od skupljanja smeća i čišćenja snijega, koji više neće seljaci sami, stihijski, individualno, odbacivati s praga u kanal, nego će to obavljati moderni poduzetnici nastanjeni na seljačkim gospodarstvima budućnosti. Njihovu djelatnost ideirat će cijela industrija elaborata, projekata i brandova, što će sve dotirati država iz proračuna. Pokretanje proizvodnja slavonskog domaćeg kulena, seljačkih sireva, mlade hrvatske junetine, pršuta, janjetine i kozletine, zagorskog purana, meda, seoskih suvenira, voćne rakije, "temeljit će se na načelima demokratskog planiranja a provodit će se planski odozgo prema dolje, pa će korisnici dobiti gotov projekt, tzv. ključ u ruke." Država će, naime, platiti izradu projektne dokumentacije (do 100%), upravljanje projektima (do 100%), razvoj proizvoda i istraživanje tržišta (do 100%), te permanentno obrazovanje seljaka iz problematike proizvodnje, prerade, ekonomike i marketinga... Dakle, kako sam individualni seljak, muž, paor, lokalna seljačina, možda i alkoholičar, koji odluči uzgojiti zagorskog purana, neće, naravski, imati vremena ni potrebne vještine da za to izradi svu projektnu dokumentaciju, istraži tržište te upravlja projektom, a poslije pribiva različitim peradarskim simpozijima, ustanovit će se Institut za selo i seljaštvo, te Centralna marketinška agencija, a utješno je što već postoje prikladni kadrovi, jer je, primjerice, sam profesor Kovačić s Agronomskog fakulteta, pod pokroviteljstvom raznih državnih ministarstava, realizirao mnoštvo podudarnih projekatnih zadaća - "Slavonski domaći kulen", "Tradicijski specijaliteti u funkciji dohotka seljačkih gospodarstava", "Stvaranje županijske marke jabučnog octa", "Vinske ceste Zagrebačke županije", i mnogo sličnih...

I to nije sve, kako kažu u tv-prodaji kad ti uz spravu za sjeckanje luka nude nož za dekorativnu obradu rotkvice - PHS predviđa uvođenje funkcije općinskog "seoskog inženjera". To će biti znalac-sveznalac, koji će moći posavjetovati što da se radi, a pedesetak takvih odmah će se otpraviti na sela, dok će njihove plaće u potpunosti pokrivati vlada. Ne možeš se nego dosjetiti starog vica o kolektivizaciji u kojemu je partijski komesar u Bosni okupio seljane pa im naložio da se, umjesto bezveznog samostalnog okopavanja, planski uključe u pčelarstvo, a kad su oni zahtijevali da i mudri stari - što ja znam, recimo Muharem - kaže svoje mišljenje, on je na čas izvadio čibuk iz usta, pa rekao: "Jebeš čoeka koga rani mua!"

Krupno pitanje koje se na koncu postavlja glasi: kakvog smisla ima dovlačiti 400.000 ljudi na selo da se bave neintenzivnom poljoprivredom, tradicijskim zanatima i branjem šumskih plodova, kad bi u gradu možda mogli raditi na razvoju kompjuterskog softvera, pa makar to izazvalo posljednji egzodus seoskog stanovništva - no da se i cijelo to haesesovo izborno tijelo preseli u glavni grad, umjesto obratno, ne bi nastala "nekontrolirana urbanizacija" jer Zagreb ne bi dostigao milijun i pol stanovnika pa bi ostao metropola neznatne veličine. Selo bi se, doduše, ispraznilo, pa bi se tu, osim modernih farmera, zasnovala idilična naselja ladanjskih kuća (kao u Istri). Cijeli ovaj program masovne kolonizacije proletarizinog seljaštva mogao bi se pak prepustiti drugom potpredsjedniku Sanaderove koalicione vlade - Miloradu Pupovcu, on bi još možda bio i zainteresiran...



Treći cilj

Očito je da Prvi i Drugi cilj ne mogu biti realan motiv za stvaranje političkog programa kakav je ludikrozni PHS. Zaista, pravi se motiv sakriva u odjeljku koji definira njegov Treći cilj - dosezanje i održanje 95-postotne obradivosti poljoprivrednih površina. Zemlja bivših poljoprivredno-industrijskih kombinata (PIK-ova), nacionalizirana 1992. godine, većinom je neobrađena, jer su PIK-ovi, okradeni i uništeni. Nisu oni zakonomjerno propali kao socijalistički mastodonti - PIK Vrbovec ušao je u sustav Todorićeva Agrokmorca, pa se silno razvio, doduše uz državne poticaje, koje vlada isplaćuje tom veleprekupcu, a ne izravno proizvođačima (sad bi to HSS svojim planom ukinuo), a opstat će na isti način i Belje, a mogli su i svi drugi, da su ih kupili zli tuđinci poput "Bille", "Merkatora" ili pak "Leclerca", kojemu su, štoviše, stvarali nepremostive prepreke za ulazak na hrvatsko tržište. No, kako bilo, zemlja PIK-ova je na ugaru - a riječ je o više od milijun hektara obradivih površina, ne računajući šume, još brat bratu pola milijuna hektara... Ako se rasprodaju "seljačkim gospodarstvima", napravit će se odmah promet od dvije do četiri milijarde eura, a nitko tu ne mora ništa platiti, jer je sasvim jasno da će se tako poželjan proces obilno kreditirati, pa će odmah zaraditi - enormno - jedino planirana Agencija za promet poljoprivrednim zemljištem koja će, po logici stvari, doći u ruke ključnim ljudima iz HSS-a. U slučaju da se zemlja ne prodaje, nego dijele koncesije, bit će još unosnije: koncesionare još treba kreditirati da počnu s proizvodnjom... Pritom, predviđa se nečuven stupanj državnog intervencionizma u elementarne vlasničke odnose. Pod egidom "dosljednog provođenja zakona o zemljištu" poradit će se na "sprječavanju cijepanja zemljišnih parcela"! To je uvođenje feudalnih instituta prava, kao kad je zemlju nasljeđivao samo najstariji sin, a ostali su morali u križarske ratove... Ima i jedna tipično socijalistička odredba o "većoj odgovornosti vlasnika za gospodarenje zemljištem", što znači da bi neka državna tijela imala prava određivati što čovjek smije napraviti sa svojom zemljom - nema majci da se dijeli, a "kad posijah repu, repu, Pankretić veli mak!"

Realno političko odmjeravanje izmedju koalicijskih partnera buduće vlade svodilo se na ovo svevažno "zemljišno pitanje". Tko se sad dočepa vlasništva, osigurat će se politički za sva vremena, kao što su, primjerice, u dolini Neretve, koncesijskom podjelom i prodajom plodne zemlje tamošnjeg PIK-a, hadezeovci preuzeli haesesovsko biračko tijelo kupujući familiju po familiju hektarima mandarina, a sad im HSS, po istom principu, to želi vratiti u Slavoniji, nadasve u svojim izbornim jedinicama, koje bi, dakle feudalizirali, vratili u srednji vijek i u doba Banovine, ako treba i zarativši s Europskom unijom, pa sačuvali status quo i, štoviše, pokušali povratak na staro i još starije, sve s potporom Crkve koja, naravno, želi veliki broj zaostalog, tradicionalnog seljačkog stanovništva, a ne neke žicare iz iz gradskih predgrađa koji umjesto na misu idu igrati video-igrice!

Ako je cilj unapređenje poljoprivrede, on se ne može postići na seljačkom gospodarstvu. Ako je cilj održanje sela, on se ne može ostvariti održavanjem poljoprivrede - najočitiji dokaz za to je bliska Slovenija, gdje je selo u potpunosti očuvano, pa se gotovo nitko, sve od drugog svjetskog rata, nije odselio u gradove, ali to je postignuto isključivo - industrijalizacijom sela. Tvornice su sagrađene u više od dvije tisuće seoskih naselja, čak i u takvim zaseocima kao Begunje ("Elan") ili Žirje ("Alpina"). Što fali industrijalizaciji? Zašto selo, uostalom, ne bi bilo nadasve kvalitetno rezidencijalno područje, pošto se moderna ekonomija ionako razvija isključivo u gradovima (vidi Jane Jacobs: "Gradovi i bogatstvo naroda", Metropress, Zagreb 2007.)

Sveukupno, može se zaključiti da je HSS-ov program koji je napisao profesor Kovačić čisti nonsens. Najluđe je pritom što se središnje pitanje agrarne politike razrješava na nekompetentnom mjestu, s posve nekompetentnim ljudima. Može Kovačić biti ravnatelj HSS-ova stranačkog centra za selo, ali on je diletant za agrarnu politiku, što pokazuju cijeli njegov znanstveni habitus i stručna biografija. Diplomirao je na Agronomskom fakultetu 1989. s temom "Analiza kretanja brojnog stanja stoke u općini Sisak 1977-1978 godine". Naslov zvuči kao vic. Magistrirao je na Ekonomskom fakultetu 1993. s temom "Tržište jaja u Hrvatskoj". Tada se još dosta žestoko ratovalo, pa je teško shvatiti gdje je nalazio podatke i kako mu se anketirane kokoške nisu razbježale. Već 1994., nepojmljivom brzinom - za dvanaest mjeseci! - dolazi do doktorata, naravno na agronomiji, provokativnim radom "Izravno tržništvo mlijeka u Hrvatskoj". Izravno tržništvo je, naprosto, prodaja mlijeka na placu, u što valjda spadaju i sir i vrhnje. Mora da je došao do nekog velikog otkrića kad su mu za to dali doktorat - možda je provalio kako ustanoviti koja kumica ima najbolju robu, bez vulgarnog empirijskog pristupa - kušanja s vrha noža...

Od 1990. Kovačić je zaposlen na Zavodu za marketing Agronomskog fakulteta. Osim onih projekata za ministarstva, objavio je mnoštvo sličnih članaka o kulenu, srdeli i jagodi, ali najblistaviji je produkt te znanosti monumentalno djelo - "Izravna prodaja seljačkih proizvoda - teorijska polazišta i praktična primjena" (ISBN 953-99907-0-X, Zagreb). Tu se po prvi put pokušava teorijski fundirati fenomen placa, zelene tržnice, ono što kolega Rene Bakalović površno obrađuje u svojim televiziranim razgovorima s boljim kumica na zagrebačkom Dolcu. Od toga napraviti teoriju bilo je podjednako teško kao i provesti apstraktnu obradu "praktične primjene" prodaje na placu, dakle dobave svježeg grincajga za osobnu upotrebu. Ne možeš izbjeći asocijacije na humoresku Marka Twainea "Kako sam uređivao poljoprivredne novine": "Repa se nikad ne smije brati, jer se ona time oštećuje. Mnogo je bolje da se kakav dječak popne na drvo, pa da strese plod s grane..."

Zašto, dakle, izrada nacionalne agrarne politike nije povjerena ljudima s Ekonomskog fakulteta gdje specijalizirana katedra postoji šezdeset godina, otkako ju je Mirković i osnovao, nego ovom neobičnom marketinškom stručnjaku za sir i vrhnje, koji proučava psihologiju vinske mušice?

Radi politike, naravno, radi političkog manevriranja, jer od ozbiljnih stručnjaka ne možeš naručiti maskirovku investiranih interese uske skupine, koje žele ovladati prodajom zemlje i golemim novcem za poljoprivredne subvencije i razvoj nerazvijenih seoskih krajeva, pa i po cijenu strategije što predviđa mjera u totalnoj suprotnosti s općeprihvaćenim nacionalnim ciljevima brzog i neometanog priključenja Europskoj uniji. HSS-ov ministar poljoiprivrede trebao bi osigurati povoljan transfer milijardi dogovorenih u tom paketu, a Božidar Pankretić, kao potpredsjednik Vlade, kontrolirati da ona ne odluči ništa što bi moglo ugroziti strateške ciljeve njegove stranke. Panki je stara krtica. U doba "zagrebačke krize" (studeni 1995. - svibanj 1997.) dok je Tuđman odbijao priznati rezultate izbora u glavnom gradu, legalno funkcioniranje uprave fingiralo se sazivanjem poglavarstva Zagrebačke županije (kao da Grad, 21. županija, tvori jedinstvenu cjelinu s bivšim "zagrebačkim prstenom", odnosno 1. županijom). U tom je tijelu godinu i pol dana mirno sjedio i glasovao za HDZ-ove prijedloge - Božidar Pankretić. On i Ante Markov bit će sad operativna skupina rukovodstva HSS-a detaširtana u najvažnije procese vlasti, a Josip Friščić, povlači se na rezervni položaj, blizu izbornoj bazi i "Podravki" gdje sjedi u Nadzornom odboru - on čuva kuću, pa ako drugi i propadnu, nakon dvije godine, moći će samostalnije istupiti na lokalnim izborima... Seljačka posla!