NEMANJA: SMIRENOUMLJE

POSTULAT

U ovome je postu riječ o svemu što je bila, što jest i što će sljedeće desetljeće hrvatska politika biti. Ni manje, ni više od toga!
Ja

Što se tiče ovog izvoda o dijalektici crvenih i crnih kao osnovnoj ideoškoj fantazmi koja strukturira hrvatsku starnost, dovršetak je izvoda sljedeći: budući da uzurpiraju cijeli prostor politike, crveni i crni prikrivaju nedostatak bilo kakvih istinskih političkih tema onemogućujući razrješenje stvarnih antagonizama našega društva, ali i odlažu ad calendas graecas razrješenje trauma kakva je recimo ona dotaknuta Rezolucijom o komunizmu.
Nemanja, 14. svibnja 2007.

Posljedica je dakle te tzv.ustaškoemigrantske i tuzemnoudbaške sprege potpuna uzurpacija prostora prostora autonomnih demokratskih procesa u tradicionalnim oblicima odvijanja građanske politike. Zato je stalno iznova u Hrvatkoj velika pompa oko tzv. trećeg puta: jasno je da ljudi osjećaju da je sve zapravo premreženo jednom te istom mrežom utjecaja, koja se rasprostrla na zapravo nevjerojatno naivan način: HDZ je nacionalna stranka, SDP je socijalna stranka; prvi su Crni, drugi Crveni; prvi evociraju uspomene na Didu, drugi na Đidu: i, tu smo već tamo gdje Ideolozi i žele da budemo, u sferi mutnih i potmulih političkih fantazija, osjećaja, identifikacija! I to je hrvatska politika! Pri čemu, kad dođu na vlast, i jedni i drugi sljede istu agendu, pa Crni izručuju vlastite generale, a Crveni ukidaju božičnice, ispostavljajući se u svojoj nevjerodostojnosti Stankama/Partijama lišenim bilo kakve političke supstance: bilo kakvog sadržaja=programa. Agenda im je ionako propisana: financijska i gospodarska stand-by aranžmanima s MMF-om; pravosudna Haagom; vanjskopolitička, diktatom EU...uglavnom, hrvatska je politika zadana, a Hrvatska je u tom smislu potpno nesuverena zemlja čijim političarima preostaje dogovoriti se još o lovi za rukometne dvorane i tangentu, te par stotina tisuća kvadrata na Hvaru i Mljetu! Nevjerojatno, ali istinito: kad dovrše privatizaciju Ine, jedva da će imati što raditi! Jasno, ovi menađeri etatiziranog pa pokradenog kapitala ni u najgorim snovima ne kane revidirati privatizaciju ili sankiconirati kriminal u pretvorbi: ta, oni su kriminalci, i kako od njih očekivati da procesuiraju sami sebe! Zato se za raju priređuje igorkaz: stalno iznova, kao u Jugoslaviji vanjski neprijatelj socijalizma, tako ovdje prijete aveti: crna, ustaštva, i crvena, boljševizma! I zato je tu SDP da s koalicijom bude "sanitarnim kordonom" pred najezdom ustaša, i HDZ, sada u light-varijanti, nakon dekontaminacije, da se odupre pokušajima sabotiranja progresivnih povijesnih neoliberalnih procesa koji kao globalnokapitalistički usud nastupaju s neminovnošću prirodnih pojava: kao što pas laje a kiša pada, tako je neminovno da se uspostavi par Kompanija/Monopola, koje će kao EPH medije, u suradnji s političkom kabalom kontrolirati ostatak društvenih procesa. Koliko ja poznajem stvari, na najboljem smo putu da taj proces u Hrvatskoj dovršimo. Samo da nas ustaše i partizani na njemu ne ometu i nedajbože - zaustave! Dok se raja zabavlja u tom novom ciklusu Otpisanih, Sanader i Bandić, kao arhetipske figure povijesnih protagonista neoliberalne Kroejše, simuliraju svađe oko rukometnih dvorana potajno se sastajući upravo tim poslom! Jebem im vraga njihovog dovitljivog! Kak su se samo toga sjetili!
Nemanja, Once upon a time in Croatistan



U ponedjeljak, 15. svibnja ove godine pisao sam, po ne znam koji put u životu i na Vaseljeni, o sukobu crvenih i crnih kao temeljnoj ideološkoj fantazmi ovoga društva.
Pozivam se na taj post jer na jednom mjestu sabire nekolicinu razasutih komentara o tome, tekstova koje sam pod raznim nickovima objavljivao unazad dvije, tri godine: sada ti tekstovi bivaju aktualizirani na začudan način: kazano u bas-registru, reklo bi se da anticipiraju današnje događaje i tumačenja hrvatske politike, kad se i danas ne bi radilo o falsificiranju tih događaja, u maniri mađioničara koji nas vara upravo dok nam objašnjava mehanizam trika, logiku prevare: tumačenja patvore događaje!
U jednome ipak napredujemo: izgleda da ideološka konstrukcija crveni-crni više ne drži vodu, da se pokazala nepodesnom, te je se mora odbaciti.
Jedino, i dalje se zataškava rodno mjesto ove fantazme: neodređeno se govori o politici SDP-a i HDZ-a, bez namjere da se jasno prokaže interes koji stoji u podmetu takve ideološke interpretacije suvremene hrvatske povijesti i hrvatske političke zbilje. Nikako da se odgovori: Cui bono?
Bilo kako bilo, uronimo u obilje tekstova koji će nas provesti kroz tu fantazmu. Enjoy!

"Mi nećemo na izborima sudjelovati na način na koji to rade crni i crveni koji sustavno ignoriraju građane, a medijsko vrijeme troše na međusobna vrijeđanja" – izjavila je prije tri dana Đurđa Adlešić, te dodala kako će oni od vrata do vrata predstavljati svoj program.
Kad se kaže crveni i crni, sukob je tu, pred očima, zoran u punini svoje podatne plastičnosti: partizani i ustaše ponovo se bore po šumama i gorama naše zemlje ponosne. Ali, kad se kaže sukob SDP-a i HDZ-a, onda se zapravo ne zna u čemu se taj sukob sastoji, osim u sukobu elita oko privilegija. Jer, programski je očito da sukoba nema, budući da dvije vodeće hrvatske stranke nikako ne uspjevaju antagonizirati građanstvo po liniji svojih programskih usmjerenja.
Kako taj antagonizam u stvarnosti izostaje, onda se projecira u prošlost: izostanak se realnog konflikta nadomješta antagonizmom crvenih i crnih.
Ovdje je važno zastati i dobro osmotriti fenomen u čijoj je osnovi mehanizam sličan onom samoispunjajućeg proročanstva: sam spomen crvenih i crnih proizvodi tu podjelu koje izvorno nema, ili, još točnije: koja nije izvorna, autentična podjela hrvatskoga društva.
Što sad to znači, ima li sukoba ili ne? Da, on postoji, ali kao fantazma: ideološki proizveden opis naše stvarnosti koji se nameće kao jedino istinsko tumačenje osnovnog antagonizma hrvatskoga društva.
Podjela o kojoj je riječ postoji, ali kao privid: ideološka koprena koju moramo razgrnuti želimo li dospjeti do hrvatske političke istine i društvene zbilje.
U zbilji, nikakvog prasukoba nema, a pogotovo ga nema između crvenih i crnih!
Uostalom, razmislite sami: zar je program SDP-a boljševički; zar je program HDZ-a fašistički? Jesu li Milanović, Jurčić, Antunović i Zinka Bardić komunisti? Ili su Sanader, Hebrang, Kosor i Maček ustaše?
Jasno, crvenih i crnih na ovaj način u Hrvatskoj nema: niti je HDZ politički izraz povijesnog nasljeđa Dide, niti je SDP ideološki baštinik Đide.
U čemu onda jest problem, ako crvenih i crnih nema?

Problem je u tome što SDP i HDZ nisu u sukobu, problem je u tome što s uklanjanjem crveno-crne optike privid sukoba nestaje.
Problem ja u tome da kao da velika koalicija već postoji; kao da SDP i HDZ već surađuju; kao da od 1989. na ovamo imamo najmanje tri povijesna dogovora SDP-a i HDZ-a o međusobnom praštanju po logici vrana vrani ne kopa oči.
Problem je u tome što sukob ne postoji, a ne taj što bi on bio nerazrješiv i nepomirljiv: kad kažemo ne postoji, mislimo na sukob HDZ-a i SDP-a.
Zato jer sukoba HDZ-a i SDP-a realno nema, potrebno je izmisliti sukob crvenih i crnih!
Nema blokova rada i kapitala, nema socijaldemokrata i demokršćana.
Zato jer se ni oko čega bitnog ne sukobljavaju, Milanović i Sanader, kad ne mogu polemizirati o bitnim sadržajima hrvatske politike, simuliraju sukob oko forme komuniciranja u kampanji: oko slogana ili (izbjegavanja) sučeljavanja!
O tome zašto se Ivo Sanader i Zoran Milanović ni oko čega bitnog ne sukobljavaju, pisao prije par dana ovako:

Idemo dalje!

7. Wovon man nicht sprechen kann, darüber muß man schweigen.

Ludwig Wittgenstein


Iako Hrvate nikad ne valja potcjenjivati, izgleda da je izborna kampanja dosegla svoj vrhunac, ili dno, kako već tko na stvari gleda i s kojeg motrišta. U svakom slučaju, očito je da stvari ne mogu biti bolje, naprosto stoga jer ne mogu biti gore. Mada, velim, nas ne treba potcjenjivati: kako je nakoć govorio Branko Ćopić, godinu-dvije prije no što će se suicidalnim skokom vinuti s nadvožnjaka na auto-put bratstva i jedinstva:"Znam ja nas, jeb'o ti nas!"
Evo zašto…
Amerikanci su odavno formalizirali kampanju: politički se sadržaj sasvim izgubio, ustuknuvši pred prezentacijskom/medijskom formom kao osnovnim i jedinim sadržajem političkih kampanja. Medij je poruka, ma što to značilo, nadasve otkako je JFK pobijedio Nixona za nijansu televizičnosti.
Europa je u svemu sljedila Amerikance, a Hrvatska, tradicionalno snobish povodljiva, u tekućoj kampanji ima i poseban razlog biti europskijom od EU: u Hrvatskoj je naime sve do toga da se u njoj ništa ne promijeni, pa sve ako se vlast i mora mijenjati pod prisilom zamorne demokratske procedure. Drugim riječima, ovdje se u kampanji izbjegava govoriti o bilo čemu što bi moglo raspiriti političke strasti, jer nitko ne želi riskirati bilo kakvo iznenađenje – ta, zar nije sve do toga da se ništa ne desi!? Taman smo ustanovili kakav-takav novi hrvatski kapitalizam, i sada je samo presudno u sljedećem mandatu stvari konzervirati: to je osnovni drive cjelokupne hrvatske politike.
Ta, konzervativna svrha budućeg mandata, očito više konvenira karakteru light-HDZ-a, ali, sasvim bi solidno stvar odradio i light-SDP: Račanov je mandat pokazao kako se to radi, to naime da se ništa ne učini (u Kini Lao-tzea ovaj se princip nazivao wu-wei): niti je Hrvatska restituirala načelo zakonitosti, niti je sankcionirala privatizacijski kriminal, niti je vratila novac isisan iz privrede tijekom mrakobjesja, niti je etablirana vladavina prava, niti je ovo pravna država…niti, in ultima linea, u Hrvatskoj građani imaju jednake šanse: ovdje, ponavljam, imamo tek ustanovljenu novu hrvatsku oligarhiju, i nikako ne bi valjalo da sad netko/nešto promijeni! Nedajbože recimo da se u ludilu tkogod dosjeti poreznih kartica, čitaj: deklariranja obima ili porijekla imovine. Dakle, znamo mi nas, jeb'o ti nas…
Evo zašto…
Kad već kampanja nema nikakav sadržaj, jer se, Q.E.D., ni o čemu ne može govoriti, da se ne bi šutjelo govori se o samoj formi – o kampanji samoj! Govori se znači osebujnim hrvatskim žargonom - praznogovorom.
Hrvati su i inače fundamentalisti postmoderne: ovdje se ljudi rađaju kao postmoderni, u smislu da od kolijevke pa do groba nitko ne jebe činjenice ni pol posto – sve je samo interpretacija, sasvim proizvoljno tumačenje tih 'činjenica', počevši od fakata vlastite biografije, kojih životopisa u Hrvatskoj svaka javna osoba - a ne samo žena! - ima najmanje dvije: jednu građansku, drugu nacionalističku, crvenu i crnu, kak se već koje sezone nosi. (Otuda i ovo degutantno iščekivanja ishoda izbora: u Hrvatskoj je ovoga časa nemoguće ili je besmisleno sklopiti bilo kakav posao, jer svi čekaju da vide tko će biti poslodavac, comprador).
Dobro, pretjerujem, Hrvati se ne rađaju kao nikaj posebno, isti smo mi trotli ili, ako smo već posebni, onda smo još i veći norci no drugi, ali, ovak, cum grano salis, za ljubav razgovoru recimo da mi s Hegelom još iz zipke vičemo: Tim gore po činjenice!
Stoga smo ogrezli u suru autoreferencijalnost: mi ni o čemu ne znamo bolje spikati nego o spikici samoj; kad vidite da se ljudi svađaju oko pravila svađe, znajte da se to svađaju Hrvati.
Ne čudi zato da je kampanja zabasala u polemiku o kampanji kao takvoj: Sanader i Milanović razgovaraju se o sloganima! Budući da ne mogu niti smiju govoriti o bilo kojem drugom sadržaju – ne samo zato jer o tome treba šutjeti da ih Pavić ne nabije na naslovnu stranicu, nego i zato jer sadržaje propisuju vanhrvatske, međunarodne instance i visoke adrese: MMF, Svjetska banka, Haag, Bruxelles itd., tj. stoga jer smo nesuvereni do mjere ZERP-a ili Jurja Jezerinca – dečki formaliziraju: zajapureno i žučno spikaju o propagandnoj formi svojih političkih poruka (nema tu govora o programima, tu su programi zapravo svedeni do razine promičbenog slogana).
Da zaključimo gotovo na samom kraju izlaganja: Ovogodišnja je izborna kampanja do oglednosti školskog primjera iscizelirala i minuciozno rafinirala izbjegavanje polemike o bilo kojem političkom sadržaju/konfliktu ovoga društva! Ne samo da se ni o čemu ne debatira jer se istinski antagonizmi ovog društva ili zataškavaju (antagonizam novouspostavljene partitokratske oligarhije i velike većine isključenih iz bilo kakve procedure odlučivanja) ili falsificiraju (sukob se kapitala i rada anakrono reinterpretira kao u prošlost projecirani sukob crvenih i crnih, partizana i ustaša), nego se sugovornici tih nedogođenih debata u sučeljavanjima čak ni ne pojavljuju: Sanader na razgovor Milanoviću šalje njegovog polušurjaka, stanovitog Jandrokovića, koji još od Milanovićeve inauguracije ima neugodan polufamilijaran zadatak nastupati umjesto Ratka Mačeka, koji ne želi nastupiti umjesto Ive Sanadera (iako bi mu to opis radnog mjesta nalagao, Mačeku jasno, a o Sanaderu da i ne govorimo).
Kao kuriozitet, cijeli ovaj spor oko slogana 'Idemo dalje!' ima i svoju šaljivu stranu: slogan bi na svakako bio primjereniji plakatu SDP-a, onom autostoperskom, što dodatno demonstrira niveliranost ne samo rejtinga ili politika velikih blokova hrvatske politike, nego i njihovih prezentacijskih formi – u Hrvatskoj zaista više ne znaš who is who, jer su više-manje svi postali Milan Bandić: hadezeovac u SDP-u, što je često puno teže biti nego Amerikanac u Parizu ili Srbin u Hrvatskoj.
Ili, kako bi to rekao Ivo Sanader kad bi igdje nastupio: Važno je da se ništa ne priča, pa makar i dobro!


* * *

Davor Butković, najmanje deset godina nakon što sam po prvi put javno, u medijima, konstatirao postojanje ove ideološke fantazme, ovog hinjenog i sugeriranog sukoba crvenih i crnih - recimo, u razgovoru s Milom Bogovićem, 13.7.2001., kao što pokazuju i ova dva pitanja:
1. Vi ste povjesničar. U Hrvatskoj – progovorio je o tome i nadbiskup Bozanić – temeljni društveni konflikt danas se pokušava istumačiti kao sraz uskogrudnih nacionalista i odnarođenih internacionalista. Bez obzira što je bjelodano da je ta interpretacija tek falsifikat bazičnog konflikta oko uspostave pravne države, zanimljivo je da se javlja ta ideološka koprena koja u prvi plan ističe crvene i crne, partizane i ustaše; u Hrvatskoj se i dan danas pokušava svoditi račune Drugog svjetskog rata, i svi temeljni pojmovi današnje hrvatske rasprave o Domovinskom ratu i odnosa hrvatskoga društva prema njemu, pripadaju anakronoj retorici: nacionalisti i internacionalisti, genocid, crvena banda i crne vrane, ustaše, partizani i četnici, Englezi i Francuzi kao tradicionalni saveznici Srba i Njemačka i Vatikan kao hrvatski patroni, masonska zavjera i Novi svjetski poredak… Naravno, ljudi skučenog duhovnog obzorja običavaju tu raspravu okončati opaskom: Prepustimo to povjesničarima!, ne shvaćajući da to što oni smatraju prošlim vremenom nikako nije mrtav kup povijesnih činjenica koje valja znanstveno valorizirati, nego se i danas pokušava nametnuti kao živa hrvatska stvarnost, štoviše kao njen ideološkopolitički okvir. Kako to da Hrvati ne mogu izaći na kraj s vlastitom poviješću, bivajući njeni zatočenici nesposobni za bilo kakav iskorak iz vremena polovine prošlog stoljeća?
2. U Hrvatskoj neke, isprva velike ideje, skončaju kako dolikuje malim narodima: ubrzo ih se proglasi minornima, kako ih se ne bi moralo misliti, ne daj Bože živjeti. Dvije su obilježile proteklo desetljeće: ideja svehrvatske pomirbe kao i ona duhovne obnove. Lijeva kritika odbila je čak i samu pomisao na njih, tumačeći ih kao zoran primjer rađanja nacije iz ideološke fantazme. Desno krilo ionako tradicionalno nije imalo dovoljno intelektualne snage tumačiti ih, ili bi svojom političkom praksom, poput Schwartza, dezavuiralo teorijske uvide. Jesu li te ideje promašene, stoga jer se žrtve ne mogu miriti, jer Bleiburg i Jasenovac ne idu zajedno, jer se duhovno ne može obnoviti ono što nije ni postojalo, kako pokazuje tragičan izostanak građanske svijesti u Hrvatskoj danas, ili je duhovna obnova, ma što ona značila i ma kakvu aksiomatiku pretpostavljala, nemoguća bez svehrvatske pomirbe? Je li, konačno, današnja vulgarizacija društvenog rascjepa na crveni i crni blok izravna posljedica naše nesposobnosti za pomirbu i duhovnu obnovu, ili je ona jednostavna nesposobnost našeg društva da producira elementarnu građansku svijest?
ili, u intervjuu s Stipom Šuvarom, 28.10.1997., da nakon "crnih" apostrofiram i "crvene":
3. Vi ste uvjerenja da će se umnažati broj država kroz etničke ratove. Čini mi se da se na neki čudan način vi i predsjednik Tuđman barem u tome slažete – svijet se ne internacionalizira, već mali narodi realiziraju svoje velike ideje o sebi samima. Kako ova pojava svjetskopovijesnog nacionalizma ide uz neminovnost socijalističke restauracije? Neko bi zloban mogao kazati da bi se tu moglo raditi i o nacionalsocijalizmu? I uopće, kako vi tumačite činjenicu da se ovo naše povijesnopolitičko klatno stalno klati između crvenog i crnog, kao da ničeg trećeg na svijetu nema?
ili, da uzmemo nekog iz sredine, u razgovoru s Tihomilom Rađom, 4. studenog 1997.:
4. Hrvatsko se političko klatno tragično i slijepo klati između crvenih i crnih, između partizana i ustaša. Četrdesetih je ostao dojam da je moguća i neka treća Hrvatska, makar kroz Mačekovo povlačenje i odustajanje i od jednih i od drugih. Je li taj dojam ispravan, ili je ta treća Hrvatska bila nemoguća jednako onda kao i danas?
Butković dakle danas, nakon što je desetak godina prešućivao tu fatalnu činjenicu, nonšalantno konstatira ta je sukob crvenih i crnih laž čija je jedina svrha prikrivanje odsustva stvarnog konklikta!
10-15 godina nakon što se o tome, kao što će se pokazati, uvelike govorilo u hrvatskim medijima, Butković odjednom priziva sukob crvenih i crnih kao farsu!?
Znate li otkud ovaj mistimeing i odgoda? Ne?
Odgovor je jednostavan: EPH je vinovnik te farse!

Stoga čestitam! Bravo! Konačno je i Davor Butković javio kolegama lošu vijest: crveni i crni ideološka su laž a njihov je sukob konstruiran – jedina mu je svrha stvoriti privid sukoba, jer stvarnoga konflikta nema, valja prikriti taj nedostatak! Točno je sve to, sve osim osnovnih činjenica: sukob crvenih i crnih ne proizvode HDZ i SDP i nije proizveden tek za potrebe ove kampanje! Sukob je daleko starijega datuma i ima kudikamo važniju svrhu: kao što stalno iznova ponavljam, perpetuiranje toga sukoba samoproizvodi potrebu za ideologijom koja Hrvatskom vlada s onu stranu smjene nomenklature i režima.
Riječ je o fantazmi koja je srž strukuriranja hrvatske stvarnosti: ovaj navodni sukob u temelju je svih političkih odnosa ove zemlje, gotovo od njenog samog začetka; bilo bi moguće izračunati i točan datum produkcije ovog sukoba, kad bi Josip Manolić htio kazati kad je i kako došao u sukob s Gojkom Šuškom; svakako, riječ je već o 1991. godini, nešto kasnije i o američkoj intervenciji kod Tuđmana, posredstvom Gojka Šuška, da se Manolića ukloni iz vrha države; razlog – tja, valjda Njemci, Rusi, Manolić će ga znati.
Također, ono što je gotovo jednako važno, Butković zaboravlja domentuti da je upravo EPH osnovni medijski relej ideologije poretka koji se obnavlja u dinamici crvenocrnih odnosa, te da je upravo EPH ovih petnaestak godina proizvodio privid toga konflikta u svim njegovim inačicama, proizvevši bipartijnost hrvatske politike i bipolarnost društva: „mi-oni u etničkom smislu, vlast-oporba, totalitaristi-demokrati, jugonostalgičari-nacionalisti, ljevičari-desničari, fini građani-Hercegovci, normalni-ludi, kulturni-primitivni, zapadnjaci-balkanci, politika-kultura, itd. Ove antagonizme, oko kojih se danas u Hrvatskoj tako naivno strukturira kvazi-politički diskurs, Barikade prokazuju u njihovoj konformističkoj funkciji, kao laž koju društvo proizvodi o samome sebi kako se ne bi moralo suočiti s vlastitom stvarnošću, s odgovornošću za tu stvarnost i nuždom korjenite promjene.“, kako piše Boris Buden, u uvodu svojih „Barikada“, domećući prije toga:“Barikade svjesno žele ostati u pluralu. Zato što su podignute na tezi da mnoštvo društvenih antagonizama danas više nije moguće svesti na jednu privilegiranu točku loma. Ne postoji više jedno jedino fundamentalno proturječje koje u sebi sažimlje sve društvene suprotnosti. Kao što više ne postoji ni jedinstveni politički prostor unutar kojeg je moguće postići razrješenje tih suprotnosti. Više se ne može podignuti jedna jedina barikada koja bi društvo podijelila u dva međusobno jasno suprotstavljena tabora. Zato se Barikade ne podižu prema nekom unaprijed zadanom ideološkom planu, a niti a priori priznaju već uspostavljene demarkacije…“.

Butkoviću su, nažalost, trebale godine da na Vaseljeni pročita ono što je mogao naučiti iz Budenovih tekstova devedesetih, ili u isto to vrijeme čuti na OTV-u.
Ipak, iako je razgrnuo privid, Butković se još uvijek nije suočio s istinom:
„Što se tiče ovog izvoda o dijalektici crvenih i crnih kao osnovnoj ideoškoj fantazmi koja strukturira hrvatsku starnost, dovršetak je izvoda sljedeći: budući da uzurpiraju cijeli prostor politike, crveni i crni prikrivaju nedostatak bilo kakvih istinskih političkih tema onemogućujući razrješenje stvarnih antagonizama našega društva, ali i odlažu ad calendas graecas razriješenje trauma kakva je recimo ona dotaknuta Rezolucijom o komunizmu. To je konačna poanta ovog neviđenog ideološkog napora da se i od izbora prvaka SDP-a napravi crveno-crni karusel: Račan nam je ipak ostavio testament: Ljubu Jurčića i Zorana Milanovića. To je njegov izbor, njegovo nasljeđe. Ni iz čega, odjednom, Ljubo i Zoran počeli su s ujacima ustašama i susjedima Srbima te stričevima partizanima. Naravno, na stranicama EPH.“, pisao sam na ovom blogu, očito je, u vrijeme izbora Račanovog stranačkog nasljednika!
Butković prepisuje: poboldani tekst otkriva da je cijeli Butkovićev tekst izravan citat jedne jedine moje rečenice. Lako je provjeriti datum kad sam tu rečenicu objavio, jer, i blog je javnost (post 'Farsa', 14. svibnja 2007.).
Ali, ne budimo tašti, iako ovdje nije riječ o taštini nego o bontonu.
Važno je da moje ideje pobjede.
Pa makar mi i propali.
Ta, u čemu bi se drugome inače sastojala ironija, ili cinizam, revolucije, ili povijesti, svejedno!?

Pročitajmo sada Butkovićev tekst:

LAŽNA KAMPANJA

Davor Butković

I HDZ i SDP vode lažne ideološke kampanje zato što se u bitnim pitanjima državne politike, osim u ekonomiji, zapravo ne sukobljavaju.

Dosadašnji tijek predizborne kampanje obilježen je većom količinom laži i uvreda nego što smo navikli i očekivali.
Gledajući i čitajući izvještaje s predizbornih nastupa čelnika obje glavne stranke, stječe se vrlo snažan dojam da se na tim skupovima ne govori o ozbiljnoj politici, niti o specifičnim izbornim ciljevima, nego da se po svaku cijenu pokušava kompromitirati politički suparnik koji se, eto, petnaestak dana uoči izbora već premetnuo u opakog političkog neprijatelja.
U redu, u predizbornoj se kampanji svugdje i uvijek nužno koriste teške riječi.
Ali, predizborna kampanja, uz razmjenu optužaba i uvreda, svugdje je, pa tako i u nas, redovito predstavljala prostor za diskusiju o konkretnim političkim pitanjima, i za promociju konkretnih političkih namjera.
Politički i ekonomski programi obje stranke dobro su i dugo poznati javnosti, no glavni politički protagonisti HDZ-a i SDP-a, umjesto da pokušaju uvjeriti birače u svoju superiornost u pojedinom političkom i gospodarskom pitanju, na terenu vode skoro isključivo negativnu kampanju (iznimke su jedino TV spotovi i novinski oglasi gdje se kampanja mora odvijati unutar donekle pristojnog jezika) kojom pokušavaju demonizirati onu drugu stranku.
Pri tome su i jedni i drugi žestoko prešli granice dobrog ukusa. Posve je nevjerojatno da danas, pošto se SDP definitivno dokazao kao eminentno državotvorna stranka, i nakon što je svakome jasno da komunizam više ne može postojati, Ivo Sanader i drugi čelnici Hrvatske demokratske zajednice plaše birače povratkom “crvenih” i komunizma. Još je nevjerojatnije da Zoran Milanović u bilo kojem kontekstu uspoređuje Ivu Sanadera i Slobodana Miloševića.

Negativnost

Ako SDP izgubi na izborima, Milanovićeve rečenice o Sanaderu i Miloševiću, koje nužno iritiraju većinu “normalnih” birača, tome će značajno doprinijeti; predsjednik SDP-a morao je barem na najosjetljivijim područjima pokušati kontrolirati svoj temperament.
Ovdje možemo nabrojiti još čitav niz tek nešto manje ekscentričnih primjera koji govore o negativnosti ovogodišnje, dosad vjerojatno najlažnije izborne kampanje.
Ova je kampanja, naime, duboko lažna jer i Hrvatska demokratska zajednica i Socijaldemokratska partija konstruiraju veliki ideološki sukob kako bi prikrile svoje stvarne političke sličnosti. A stvarne političke sličnosti ne koriste ni jednoj, ni drugoj strani u najtješnjoj borbi za vlast u povijesti hrvatskih demokratskih izbora.
Budući da su posljednji rezultati istraživanja javnog mišljenja pokazali kako su HDZ i SDP posve izjednačeni (i jedni i drugi očekivali su bolje rezultate), otpočeo je očajnički pokušaj procesa homogenizacije glasača.
HDZ želi okupiti baš sve birače desnog spektra, pa se pritom vraća u ideologiju i retoriku HDZ-a devedesetih godina.
SDP, pak, želi okupiti sve birače koji su zbog bilo kojeg razloga nezadovoljni vlastima (a koji ne pripadaju desnom spektru: od toga se odustalo), pa želi po svaku cijenu kompromitirati Sanadera i HDZ, što, nažalost, uključuje i uistinu subinteligentnu usporedbu predsjednika HDZ-a sa srpskim ratnim zločincem. Čelništva HDZ-a i SDP-a tako su izmislila žestok sukob “crvenih” i “crnih” u predizbornoj kampanji, koji, međutim, u stvarnom političkom svijetu ne postoji. Činjenica je da HDZ i SDP dijele čitav niz političkih ciljeva.
I jedni i drugi snažno podržavaju ulazak Hrvatske u Europsku Uniju.
I jedni i drugi (neovisno o referendumu, što predstavlja posebno pitanje) zagovaraju ulazak Hrvatske u NATO. I jedni i drugi zagovaraju socijalnu državu, bez oštrih privrednih i socijalnih reformi. I jedni i drugi podržavaju, bez obzira na sva razočaranja, suradnju Hrvatske s Haaškim sudom.
Ni jedni, ni drugi ne žele zabraniti pobačaj, niti žele zabraniti rad nedjeljom. Jedino ozbiljno razlikovno mjesto između HDZ-a i SDP-a, kada je riječ o državnoj politici, jesu ekonomski programi. HDZ je, svjestan činjenice da se u Hrvatskoj nedvojbeno živi bolje nego prije četiri godine, naglasak svoje formalne, oglasne kampanje stavio na gospodarski program. Međutim, na predizbornim skupovima HDZ se ne bavi ekonomskom politikom, nego ideološkim napadima na SDP.
SDP se također na svojim skupovima puno manje bavi programom “Četiri puta četiri”, a puno više bilo kojim oblikom napada na HDZ i Ivu Sanadera. SDP čak nije mogao obojati zidove kuća u Dječjem selu u Lekeniku, a da Milanović nije morao izjaviti: “Mi farbamo zidove, a HDZ farba birače”. Nismo sigurni koliko je ta izjava pridonijela rastu rejtinga SDP-a.
Ova izborna kampanja jasno pokazuje kako iskonstruirani ideološki sukob HDZ-a i SDP-a zapravo nema uporište u stvarnim političkim namjerama te dvije stranke koje su, kako je jasno već godinama, vrlo, vrlo slične.
Ono u čemu se HDZ i SDP bitno razlikuju jesu unutarnji modeli upravljanja strankama, i kulturološki background njihova članstva, a djelomično i vodstva.
Hrvatska demokratska zajednica danas je stranka kojom upravlja samo jedan čovjek, koji, prema svom nahođenju, i trenutnim, taktičkim političkim potrebama, određuje hoće li HDZ u jednom trenutku izgledati moderno, a u drugom tuđmanovski.
SDP je, ipak, stranka s puno višom razinom unutarnje demokracije i s nešto više poštovanja prema demokratskim procedurama (što, međutim, ne vrijedi za zagrebačku organizaciju SDP-a, koja djeluje kao HDZ u najgorim Tuđmanovim danima). Kada je riječ o kulturološkom backgroundu, SDP je, ipak, značajno modernija stranka, dok se HDZ, pogotovo u razdoblju kada je u potjeri za svakim glasom s desnice, pretvara u rustikalni, populistički, nacionalni pokret.
Takva je percepcija HDZ-a, koju nameće ton HDZ-ove predizborne kampanje, glavna i kratkoročna i dugoročna opasnost za Hrvatsku demokratsku zajednicu.

Dvostrukost

Naime, po svim bi racionalnim kriterijima HDZ na ovim izborima trebao relativno uvjerljivo pobijediti: ekonomski su rezultati razmjerno dobri, Hrvatska je ušla u Vijeće sigurnosti, ulazak u Europsku Uniju zapravo nije upitan, socijalnih nemira nije bilo već godinama, a opozicija u posljednjih šest mjeseci nije čak uspjela pronaći niti jednu veću korupcijsku aferu, za koju bi mogla optužiti vrh vlasti.
Usprkos svemu tome, kao i usprkos činjenici da je SDP potresen latentnim unutarnjim sukobom između Zorana Milanovića i Milana Bandića, HDZ-ov je izborni rezultat neizvjestan. Neizvjestan je prije svega zato što se HDZ u ove četiri godine nije uspio reformirati u stranku koja uistinu podržava proeuropsku politiku HDZ-ove vlade.
Takva dvostrukost HDZ-a može se pokazati dobrim argumentom za okupljanje desnih birača, ali zato HDZ-u oduzima birače centra. Ponovimo, niti jedni parlamentarni izbori u Hrvatskoj nisu bili neizvjesniji od predstojećih. Baš kao što ni jedna kampanja nije bila dubinski neistinitija.

* * *

Ovoj epifaniji prethodile su ne samo knjige (Budenove "Barikade"), nego i deseci tekstova objavljenih na hrvatskim blogovima, da ne spominjem druge medije.
Izbor iz tektova o kojima govorim otkriva ono što Butković i dalje skriva: u čijem je interesu proizvodnja ovoga konstrukta, koju to laž sukob crvenih i crnih prikriva, i za čiju korist?
I izvan ovih tekstova, Vaseljena je odavno ponudila odgovore na ta pitanja. Dovoljno je skrolati do prosinca 2006. i sva se ta pitanja nadaju kao već odavno apsolvirana.
Jedino, problem je za Butkovića što su odgovori neprihvatljivi.
Jer, odgovori u pitanje dovode i EPH.
Shit happens.

CRVENI I CRNI

Jedan od fenomena koja pereniraju u ovom našem društvu notorno je postojanje sukoba crvenih i crnih kao temeljne ideološke fantazme hrvatskoga društva. Temeljne, jer se taj sukob pokušave etablirati kao nosivi sukob društva, prasukob na koji bi se trebalo reducirati totalitet društvenih proturječja. Moj je odogovor na pitanje zašto se to ustrajno čini dvostruk: s jedne strane mislim da je riječ o načinu političkog legitimiranja i perpetuiranja pozicije moći dobrog dijela hrvatkog političkog establishmenta - jer, dok postoje ustaše neophodan je antifašisticki sanitarni kordon, a sve dok tinja žar nekdasnjeg partijskog entuzijazma, Thompson misli da ima razlog za pjesmu, ako ništa drugo - dok se s druge u tom inzistiranju na preostacima dvaju ekstremnih ideologija u Hrvatskoj suspendira bilo kakva mogucnost artikuliranja gradjđnske pozicije: ovi atavizmi zapravo prekivaju cijelo polje političkog, ne ostavljajući prostor nikakvoj gradđanskoj opciji, dapaće, namjerno je guše i onemogućuju. Pri tome se samoproizvode, tj. iz potreba jednoga za drugim proizvode opravdanje vlastitog postojanja. Ono sto mene zanima zapravo je odgovor pitanje je li uopće moguće denuncirati tu fantazmu? Naime, kad se shvati da tu građanstva i nema, ne samo u smislu socijalnog supstrata, ne čak ni u smislu osviještene političke pozicije, nego građanstva nema a priori budući ga ne može ni biti jer je njegov prostor uzurpiran i okupiran ovim obračunom koji se stalno iznova nameće kao jedina politička stvarnost zemlje, ostaje pitanje kako je uopće moguće tu opsjenu ne samo teorijski prokazati, nego praktički, dakle politički diskvalificirati, onemogućiti?
Kad se recimo netko zapita zasto u Dnevniku HRT-a nema jedne jedine vijesti o suđenju Perkovicu u Njemačkoj, onda se takva zapitanost tumači kao malum omen nacionalizma: Udbu moze spomenuti samo ustaša! Ovdje je dakle nezamislivo da bi bilo tko, u ime zakona, mogao zahtjevati suđenje za Đurekovićevo ubojstvo koje je, priznat će se, imalo malo što s nacionalizmom ili ustaštvom! Ne moram posebno objašnjavati kako se s druge strane doživljava opravdanje svih onih ljudi koji su radeći u službama sigurnosti bivše zemlje naprosto radili svoj posao, i ni manje ni više od toga: takva pomisao nužno je plod neke nove udbaskokosovske podvale, nema što drugo biti! Hoću kazati, crvenima i crnima nezamisliva je ta treća instanca, instanca građanina koji, sasvim zakonito, i pravno ali naprosto u skladu s elementarnom logičkom zakonitošću, zahtjeva minimum društvene racionalnosti. Kad se sve ovo prevede na jezik iskustva, na jezik činjeica, Norvala i ovdanje Udbe, Šuška i Manolića, Krajačićevog intelektualnog kružoka dakle, ispada da je u Hrvatskoj autentična, spontano nastala građanska politika liberala, socijaldemokrata, demokršćana...itd. praktično nemoguća.
Moje pitanje glasi: Kako je moguće urušiti tu fantazmu, tu laž koja strukturira cjelokupno hrvatsku stvarnost i koja joj nameće crvenocrnu dijalektiku kao jedinu sudbinu što ne dopusta pomak ih 1941.? Naravno, moguć je odgovor: jedino izborima, ali, nije to ono sto pitam. Naime, problem je u tome da većina građana zna da odnos ustaša i partizana i nije presudno proturječje ove zemlje, pa ipak se ponašaju kao da jest!
Odgovor pak da se oni nužno tako moraju ponašati sve dok taj odnos zaista ne bude povijesno razriješen u korist partizana, tj. dok ustaše konačno ne dozive 1945. i definitivno kapituliraju, samo je dio odgovora.
Naime, nije vise problem u ustašama, u crnima: oni su demontirani; problem je u tome da su nasi antifašisti nespremni na opasku o tome da antifašizam, nažalost, u ovim krajevima nije bio i antitotalitaran. Iz toga sljedi nevjerojatna konzekvenca: njima su veći problem građanski političari, nego svi Thompsonovi fanovi zajedno! Jer, ustaše je lako diskvalificirati. Ali, što ćemo s onima koji bi mogli postaviti sljedeće pitanje: O.K., recimo da nitko ne mora odgovarati ni za jedno ubojstvo poput Đurekovićevog, ali, što ćemo s Informbiroom?
Mjesto građana u Hrvatskoj zauzeli su ljudi koji su građansku poziciju 45 godina prokazivali kao buržoaski reakcionarnu.
Nadalje, mjesto građana zauzeli su ljudi koji fingiraju nekakvu anacionalnu, navodno kozmopolitsku poziciju - iako najčešće nisu bili dalje od Gratza - a iza nje se krije jedno sasvim specifično, ovaj put jugoslavensko šovenstvo (to je uzgred u polemici s Katunarićem natuknuo Jergović; ne znam kako mu se omaklo, budući da je i sam u toj polemici nastupio kao onaj koji drugome predbacuje djetinjstvo na Kalemegdanu!).
Da zaključim: u ovakvom hrvatskom mikrosvijetu, pitam se je li uopće moguće danas biti liberal, socijaldemokrat ili demokršćan, ili se sve neminovno raspada na ono masivno nacionalno i socijalno, kao u slučaju mutnih predstava naših navijačkih plemena dvaju avangardi: one nacionalnog i one radničkog pokreta, HDZ-a i SDP-a (pri čemu ove odredbe, jasno, nemaju nikakve veze sa stvarnim angažmanom ili programima tih stranaka).
Kako, drugim riječima, učiniti barem to da SDP i HDZ ne budu anakroni nazivi za partizane i ustaše, ako ništa drugo?!