Pregled posta

POSTULAT

U ovome je postu riječ o svemu što je bila, što jest i što će sljedeće desetljeće hrvatska politika biti. Ni manje, ni više od toga!
Ja

Što se tiče ovog izvoda o dijalektici crvenih i crnih kao osnovnoj ideoškoj fantazmi koja strukturira hrvatsku starnost, dovršetak je izvoda sljedeći: budući da uzurpiraju cijeli prostor politike, crveni i crni prikrivaju nedostatak bilo kakvih istinskih političkih tema onemogućujući razrješenje stvarnih antagonizama našega društva, ali i odlažu ad calendas graecas razrješenje trauma kakva je recimo ona dotaknuta Rezolucijom o komunizmu.
Nemanja, 14. svibnja 2007.

Posljedica je dakle te tzv.ustaškoemigrantske i tuzemnoudbaške sprege potpuna uzurpacija prostora prostora autonomnih demokratskih procesa u tradicionalnim oblicima odvijanja građanske politike. Zato je stalno iznova u Hrvatkoj velika pompa oko tzv. trećeg puta: jasno je da ljudi osjećaju da je sve zapravo premreženo jednom te istom mrežom utjecaja, koja se rasprostrla na zapravo nevjerojatno naivan način: HDZ je nacionalna stranka, SDP je socijalna stranka; prvi su Crni, drugi Crveni; prvi evociraju uspomene na Didu, drugi na Đidu: i, tu smo već tamo gdje Ideolozi i žele da budemo, u sferi mutnih i potmulih političkih fantazija, osjećaja, identifikacija! I to je hrvatska politika! Pri čemu, kad dođu na vlast, i jedni i drugi sljede istu agendu, pa Crni izručuju vlastite generale, a Crveni ukidaju božičnice, ispostavljajući se u svojoj nevjerodostojnosti Stankama/Partijama lišenim bilo kakve političke supstance: bilo kakvog sadržaja=programa. Agenda im je ionako propisana: financijska i gospodarska stand-by aranžmanima s MMF-om; pravosudna Haagom; vanjskopolitička, diktatom EU...uglavnom, hrvatska je politika zadana, a Hrvatska je u tom smislu potpno nesuverena zemlja čijim političarima preostaje dogovoriti se još o lovi za rukometne dvorane i tangentu, te par stotina tisuća kvadrata na Hvaru i Mljetu! Nevjerojatno, ali istinito: kad dovrše privatizaciju Ine, jedva da će imati što raditi! Jasno, ovi menađeri etatiziranog pa pokradenog kapitala ni u najgorim snovima ne kane revidirati privatizaciju ili sankiconirati kriminal u pretvorbi: ta, oni su kriminalci, i kako od njih očekivati da procesuiraju sami sebe! Zato se za raju priređuje igorkaz: stalno iznova, kao u Jugoslaviji vanjski neprijatelj socijalizma, tako ovdje prijete aveti: crna, ustaštva, i crvena, boljševizma! I zato je tu SDP da s koalicijom bude "sanitarnim kordonom" pred najezdom ustaša, i HDZ, sada u light-varijanti, nakon dekontaminacije, da se odupre pokušajima sabotiranja progresivnih povijesnih neoliberalnih procesa koji kao globalnokapitalistički usud nastupaju s neminovnošću prirodnih pojava: kao što pas laje a kiša pada, tako je neminovno da se uspostavi par Kompanija/Monopola, koje će kao EPH medije, u suradnji s političkom kabalom kontrolirati ostatak društvenih procesa. Koliko ja poznajem stvari, na najboljem smo putu da taj proces u Hrvatskoj dovršimo. Samo da nas ustaše i partizani na njemu ne ometu i nedajbože - zaustave! Dok se raja zabavlja u tom novom ciklusu Otpisanih, Sanader i Bandić, kao arhetipske figure povijesnih protagonista neoliberalne Kroejše, simuliraju svađe oko rukometnih dvorana potajno se sastajući upravo tim poslom! Jebem im vraga njihovog dovitljivog! Kak su se samo toga sjetili!
Nemanja, Once upon a time in Croatistan



U ponedjeljak, 15. svibnja ove godine pisao sam, po ne znam koji put u životu i na Vaseljeni, o sukobu crvenih i crnih kao temeljnoj ideološkoj fantazmi ovoga društva.
Pozivam se na taj post jer na jednom mjestu sabire nekolicinu razasutih komentara o tome, tekstova koje sam pod raznim nickovima objavljivao unazad dvije, tri godine: sada ti tekstovi bivaju aktualizirani na začudan način: kazano u bas-registru, reklo bi se da anticipiraju današnje događaje i tumačenja hrvatske politike, kad se i danas ne bi radilo o falsificiranju tih događaja, u maniri mađioničara koji nas vara upravo dok nam objašnjava mehanizam trika, logiku prevare: tumačenja patvore događaje!
U jednome ipak napredujemo: izgleda da ideološka konstrukcija crveni-crni više ne drži vodu, da se pokazala nepodesnom, te je se mora odbaciti.
Jedino, i dalje se zataškava rodno mjesto ove fantazme: neodređeno se govori o politici SDP-a i HDZ-a, bez namjere da se jasno prokaže interes koji stoji u podmetu takve ideološke interpretacije suvremene hrvatske povijesti i hrvatske političke zbilje. Nikako da se odgovori: Cui bono?
Bilo kako bilo, uronimo u obilje tekstova koji će nas provesti kroz tu fantazmu. Enjoy!

"Mi nećemo na izborima sudjelovati na način na koji to rade crni i crveni koji sustavno ignoriraju građane, a medijsko vrijeme troše na međusobna vrijeđanja" – izjavila je prije tri dana Đurđa Adlešić, te dodala kako će oni od vrata do vrata predstavljati svoj program.
Kad se kaže crveni i crni, sukob je tu, pred očima, zoran u punini svoje podatne plastičnosti: partizani i ustaše ponovo se bore po šumama i gorama naše zemlje ponosne. Ali, kad se kaže sukob SDP-a i HDZ-a, onda se zapravo ne zna u čemu se taj sukob sastoji, osim u sukobu elita oko privilegija. Jer, programski je očito da sukoba nema, budući da dvije vodeće hrvatske stranke nikako ne uspjevaju antagonizirati građanstvo po liniji svojih programskih usmjerenja.
Kako taj antagonizam u stvarnosti izostaje, onda se projecira u prošlost: izostanak se realnog konflikta nadomješta antagonizmom crvenih i crnih.
Ovdje je važno zastati i dobro osmotriti fenomen u čijoj je osnovi mehanizam sličan onom samoispunjajućeg proročanstva: sam spomen crvenih i crnih proizvodi tu podjelu koje izvorno nema, ili, još točnije: koja nije izvorna, autentična podjela hrvatskoga društva.
Što sad to znači, ima li sukoba ili ne? Da, on postoji, ali kao fantazma: ideološki proizveden opis naše stvarnosti koji se nameće kao jedino istinsko tumačenje osnovnog antagonizma hrvatskoga društva.
Podjela o kojoj je riječ postoji, ali kao privid: ideološka koprena koju moramo razgrnuti želimo li dospjeti do hrvatske političke istine i društvene zbilje.
U zbilji, nikakvog prasukoba nema, a pogotovo ga nema između crvenih i crnih!
Uostalom, razmislite sami: zar je program SDP-a boljševički; zar je program HDZ-a fašistički? Jesu li Milanović, Jurčić, Antunović i Zinka Bardić komunisti? Ili su Sanader, Hebrang, Kosor i Maček ustaše?
Jasno, crvenih i crnih na ovaj način u Hrvatskoj nema: niti je HDZ politički izraz povijesnog nasljeđa Dide, niti je SDP ideološki baštinik Đide.
U čemu onda jest problem, ako crvenih i crnih nema?

Problem je u tome što SDP i HDZ nisu u sukobu, problem je u tome što s uklanjanjem crveno-crne optike privid sukoba nestaje.
Problem ja u tome da kao da velika koalicija već postoji; kao da SDP i HDZ već surađuju; kao da od 1989. na ovamo imamo najmanje tri povijesna dogovora SDP-a i HDZ-a o međusobnom praštanju po logici vrana vrani ne kopa oči.
Problem je u tome što sukob ne postoji, a ne taj što bi on bio nerazrješiv i nepomirljiv: kad kažemo ne postoji, mislimo na sukob HDZ-a i SDP-a.
Zato jer sukoba HDZ-a i SDP-a realno nema, potrebno je izmisliti sukob crvenih i crnih!
Nema blokova rada i kapitala, nema socijaldemokrata i demokršćana.
Zato jer se ni oko čega bitnog ne sukobljavaju, Milanović i Sanader, kad ne mogu polemizirati o bitnim sadržajima hrvatske politike, simuliraju sukob oko forme komuniciranja u kampanji: oko slogana ili (izbjegavanja) sučeljavanja!
O tome zašto se Ivo Sanader i Zoran Milanović ni oko čega bitnog ne sukobljavaju, pisao prije par dana ovako:

Idemo dalje!

7. Wovon man nicht sprechen kann, darüber muß man schweigen.

Ludwig Wittgenstein


Iako Hrvate nikad ne valja potcjenjivati, izgleda da je izborna kampanja dosegla svoj vrhunac, ili dno, kako već tko na stvari gleda i s kojeg motrišta. U svakom slučaju, očito je da stvari ne mogu biti bolje, naprosto stoga jer ne mogu biti gore. Mada, velim, nas ne treba potcjenjivati: kako je nakoć govorio Branko Ćopić, godinu-dvije prije no što će se suicidalnim skokom vinuti s nadvožnjaka na auto-put bratstva i jedinstva:"Znam ja nas, jeb'o ti nas!"
Evo zašto…
Amerikanci su odavno formalizirali kampanju: politički se sadržaj sasvim izgubio, ustuknuvši pred prezentacijskom/medijskom formom kao osnovnim i jedinim sadržajem političkih kampanja. Medij je poruka, ma što to značilo, nadasve otkako je JFK pobijedio Nixona za nijansu televizičnosti.
Europa je u svemu sljedila Amerikance, a Hrvatska, tradicionalno snobish povodljiva, u tekućoj kampanji ima i poseban razlog biti europskijom od EU: u Hrvatskoj je naime sve do toga da se u njoj ništa ne promijeni, pa sve ako se vlast i mora mijenjati pod prisilom zamorne demokratske procedure. Drugim riječima, ovdje se u kampanji izbjegava govoriti o bilo čemu što bi moglo raspiriti političke strasti, jer nitko ne želi riskirati bilo kakvo iznenađenje – ta, zar nije sve do toga da se ništa ne desi!? Taman smo ustanovili kakav-takav novi hrvatski kapitalizam, i sada je samo presudno u sljedećem mandatu stvari konzervirati: to je osnovni drive cjelokupne hrvatske politike.
Ta, konzervativna svrha budućeg mandata, očito više konvenira karakteru light-HDZ-a, ali, sasvim bi solidno stvar odradio i light-SDP: Račanov je mandat pokazao kako se to radi, to naime da se ništa ne učini (u Kini Lao-tzea ovaj se princip nazivao wu-wei): niti je Hrvatska restituirala načelo zakonitosti, niti je sankcionirala privatizacijski kriminal, niti je vratila novac isisan iz privrede tijekom mrakobjesja, niti je etablirana vladavina prava, niti je ovo pravna država…niti, in ultima linea, u Hrvatskoj građani imaju jednake šanse: ovdje, ponavljam, imamo tek ustanovljenu novu hrvatsku oligarhiju, i nikako ne bi valjalo da sad netko/nešto promijeni! Nedajbože recimo da se u ludilu tkogod dosjeti poreznih kartica, čitaj: deklariranja obima ili porijekla imovine. Dakle, znamo mi nas, jeb'o ti nas…
Evo zašto…
Kad već kampanja nema nikakav sadržaj, jer se, Q.E.D., ni o čemu ne može govoriti, da se ne bi šutjelo govori se o samoj formi – o kampanji samoj! Govori se znači osebujnim hrvatskim žargonom - praznogovorom.
Hrvati su i inače fundamentalisti postmoderne: ovdje se ljudi rađaju kao postmoderni, u smislu da od kolijevke pa do groba nitko ne jebe činjenice ni pol posto – sve je samo interpretacija, sasvim proizvoljno tumačenje tih 'činjenica', počevši od fakata vlastite biografije, kojih životopisa u Hrvatskoj svaka javna osoba - a ne samo žena! - ima najmanje dvije: jednu građansku, drugu nacionalističku, crvenu i crnu, kak se već koje sezone nosi. (Otuda i ovo degutantno iščekivanja ishoda izbora: u Hrvatskoj je ovoga časa nemoguće ili je besmisleno sklopiti bilo kakav posao, jer svi čekaju da vide tko će biti poslodavac, comprador).
Dobro, pretjerujem, Hrvati se ne rađaju kao nikaj posebno, isti smo mi trotli ili, ako smo već posebni, onda smo još i veći norci no drugi, ali, ovak, cum grano salis, za ljubav razgovoru recimo da mi s Hegelom još iz zipke vičemo: Tim gore po činjenice!
Stoga smo ogrezli u suru autoreferencijalnost: mi ni o čemu ne znamo bolje spikati nego o spikici samoj; kad vidite da se ljudi svađaju oko pravila svađe, znajte da se to svađaju Hrvati.
Ne čudi zato da je kampanja zabasala u polemiku o kampanji kao takvoj: Sanader i Milanović razgovaraju se o sloganima! Budući da ne mogu niti smiju govoriti o bilo kojem drugom sadržaju – ne samo zato jer o tome treba šutjeti da ih Pavić ne nabije na naslovnu stranicu, nego i zato jer sadržaje propisuju vanhrvatske, međunarodne instance i visoke adrese: MMF, Svjetska banka, Haag, Bruxelles itd., tj. stoga jer smo nesuvereni do mjere ZERP-a ili Jurja Jezerinca – dečki formaliziraju: zajapureno i žučno spikaju o propagandnoj formi svojih političkih poruka (nema tu govora o programima, tu su programi zapravo svedeni do razine promičbenog slogana).
Da zaključimo gotovo na samom kraju izlaganja: Ovogodišnja je izborna kampanja do oglednosti školskog primjera iscizelirala i minuciozno rafinirala izbjegavanje polemike o bilo kojem političkom sadržaju/konfliktu ovoga društva! Ne samo da se ni o čemu ne debatira jer se istinski antagonizmi ovog društva ili zataškavaju (antagonizam novouspostavljene partitokratske oligarhije i velike većine isključenih iz bilo kakve procedure odlučivanja) ili falsificiraju (sukob se kapitala i rada anakrono reinterpretira kao u prošlost projecirani sukob crvenih i crnih, partizana i ustaša), nego se sugovornici tih nedogođenih debata u sučeljavanjima čak ni ne pojavljuju: Sanader na razgovor Milanoviću šalje njegovog polušurjaka, stanovitog Jandrokovića, koji još od Milanovićeve inauguracije ima neugodan polufamilijaran zadatak nastupati umjesto Ratka Mačeka, koji ne želi nastupiti umjesto Ive Sanadera (iako bi mu to opis radnog mjesta nalagao, Mačeku jasno, a o Sanaderu da i ne govorimo).
Kao kuriozitet, cijeli ovaj spor oko slogana 'Idemo dalje!' ima i svoju šaljivu stranu: slogan bi na svakako bio primjereniji plakatu SDP-a, onom autostoperskom, što dodatno demonstrira niveliranost ne samo rejtinga ili politika velikih blokova hrvatske politike, nego i njihovih prezentacijskih formi – u Hrvatskoj zaista više ne znaš who is who, jer su više-manje svi postali Milan Bandić: hadezeovac u SDP-u, što je često puno teže biti nego Amerikanac u Parizu ili Srbin u Hrvatskoj.
Ili, kako bi to rekao Ivo Sanader kad bi igdje nastupio: Važno je da se ništa ne priča, pa makar i dobro!


* * *

Davor Butković, najmanje deset godina nakon što sam po prvi put javno, u medijima, konstatirao postojanje ove ideološke fantazme, ovog hinjenog i sugeriranog sukoba crvenih i crnih - recimo, u razgovoru s Milom Bogovićem, 13.7.2001., kao što pokazuju i ova dva pitanja:
1. Vi ste povjesničar. U Hrvatskoj – progovorio je o tome i nadbiskup Bozanić – temeljni društveni konflikt danas se pokušava istumačiti kao sraz uskogrudnih nacionalista i odnarođenih internacionalista. Bez obzira što je bjelodano da je ta interpretacija tek falsifikat bazičnog konflikta oko uspostave pravne države, zanimljivo je da se javlja ta ideološka koprena koja u prvi plan ističe crvene i crne, partizane i ustaše; u Hrvatskoj se i dan danas pokušava svoditi račune Drugog svjetskog rata, i svi temeljni pojmovi današnje hrvatske rasprave o Domovinskom ratu i odnosa hrvatskoga društva prema njemu, pripadaju anakronoj retorici: nacionalisti i internacionalisti, genocid, crvena banda i crne vrane, ustaše, partizani i četnici, Englezi i Francuzi kao tradicionalni saveznici Srba i Njemačka i Vatikan kao hrvatski patroni, masonska zavjera i Novi svjetski poredak… Naravno, ljudi skučenog duhovnog obzorja običavaju tu raspravu okončati opaskom: Prepustimo to povjesničarima!, ne shvaćajući da to što oni smatraju prošlim vremenom nikako nije mrtav kup povijesnih činjenica koje valja znanstveno valorizirati, nego se i danas pokušava nametnuti kao živa hrvatska stvarnost, štoviše kao njen ideološkopolitički okvir. Kako to da Hrvati ne mogu izaći na kraj s vlastitom poviješću, bivajući njeni zatočenici nesposobni za bilo kakav iskorak iz vremena polovine prošlog stoljeća?
2. U Hrvatskoj neke, isprva velike ideje, skončaju kako dolikuje malim narodima: ubrzo ih se proglasi minornima, kako ih se ne bi moralo misliti, ne daj Bože živjeti. Dvije su obilježile proteklo desetljeće: ideja svehrvatske pomirbe kao i ona duhovne obnove. Lijeva kritika odbila je čak i samu pomisao na njih, tumačeći ih kao zoran primjer rađanja nacije iz ideološke fantazme. Desno krilo ionako tradicionalno nije imalo dovoljno intelektualne snage tumačiti ih, ili bi svojom političkom praksom, poput Schwartza, dezavuiralo teorijske uvide. Jesu li te ideje promašene, stoga jer se žrtve ne mogu miriti, jer Bleiburg i Jasenovac ne idu zajedno, jer se duhovno ne može obnoviti ono što nije ni postojalo, kako pokazuje tragičan izostanak građanske svijesti u Hrvatskoj danas, ili je duhovna obnova, ma što ona značila i ma kakvu aksiomatiku pretpostavljala, nemoguća bez svehrvatske pomirbe? Je li, konačno, današnja vulgarizacija društvenog rascjepa na crveni i crni blok izravna posljedica naše nesposobnosti za pomirbu i duhovnu obnovu, ili je ona jednostavna nesposobnost našeg društva da producira elementarnu građansku svijest?
ili, u intervjuu s Stipom Šuvarom, 28.10.1997., da nakon "crnih" apostrofiram i "crvene":
3. Vi ste uvjerenja da će se umnažati broj država kroz etničke ratove. Čini mi se da se na neki čudan način vi i predsjednik Tuđman barem u tome slažete – svijet se ne internacionalizira, već mali narodi realiziraju svoje velike ideje o sebi samima. Kako ova pojava svjetskopovijesnog nacionalizma ide uz neminovnost socijalističke restauracije? Neko bi zloban mogao kazati da bi se tu moglo raditi i o nacionalsocijalizmu? I uopće, kako vi tumačite činjenicu da se ovo naše povijesnopolitičko klatno stalno klati između crvenog i crnog, kao da ničeg trećeg na svijetu nema?
ili, da uzmemo nekog iz sredine, u razgovoru s Tihomilom Rađom, 4. studenog 1997.:
4. Hrvatsko se političko klatno tragično i slijepo klati između crvenih i crnih, između partizana i ustaša. Četrdesetih je ostao dojam da je moguća i neka treća Hrvatska, makar kroz Mačekovo povlačenje i odustajanje i od jednih i od drugih. Je li taj dojam ispravan, ili je ta treća Hrvatska bila nemoguća jednako onda kao i danas?
Butković dakle danas, nakon što je desetak godina prešućivao tu fatalnu činjenicu, nonšalantno konstatira ta je sukob crvenih i crnih laž čija je jedina svrha prikrivanje odsustva stvarnog konklikta!
10-15 godina nakon što se o tome, kao što će se pokazati, uvelike govorilo u hrvatskim medijima, Butković odjednom priziva sukob crvenih i crnih kao farsu!?
Znate li otkud ovaj mistimeing i odgoda? Ne?
Odgovor je jednostavan: EPH je vinovnik te farse!

Stoga čestitam! Bravo! Konačno je i Davor Butković javio kolegama lošu vijest: crveni i crni ideološka su laž a njihov je sukob konstruiran – jedina mu je svrha stvoriti privid sukoba, jer stvarnoga konflikta nema, valja prikriti taj nedostatak! Točno je sve to, sve osim osnovnih činjenica: sukob crvenih i crnih ne proizvode HDZ i SDP i nije proizveden tek za potrebe ove kampanje! Sukob je daleko starijega datuma i ima kudikamo važniju svrhu: kao što stalno iznova ponavljam, perpetuiranje toga sukoba samoproizvodi potrebu za ideologijom koja Hrvatskom vlada s onu stranu smjene nomenklature i režima.
Riječ je o fantazmi koja je srž strukuriranja hrvatske stvarnosti: ovaj navodni sukob u temelju je svih političkih odnosa ove zemlje, gotovo od njenog samog začetka; bilo bi moguće izračunati i točan datum produkcije ovog sukoba, kad bi Josip Manolić htio kazati kad je i kako došao u sukob s Gojkom Šuškom; svakako, riječ je već o 1991. godini, nešto kasnije i o američkoj intervenciji kod Tuđmana, posredstvom Gojka Šuška, da se Manolića ukloni iz vrha države; razlog – tja, valjda Njemci, Rusi, Manolić će ga znati.
Također, ono što je gotovo jednako važno, Butković zaboravlja domentuti da je upravo EPH osnovni medijski relej ideologije poretka koji se obnavlja u dinamici crvenocrnih odnosa, te da je upravo EPH ovih petnaestak godina proizvodio privid toga konflikta u svim njegovim inačicama, proizvevši bipartijnost hrvatske politike i bipolarnost društva: „mi-oni u etničkom smislu, vlast-oporba, totalitaristi-demokrati, jugonostalgičari-nacionalisti, ljevičari-desničari, fini građani-Hercegovci, normalni-ludi, kulturni-primitivni, zapadnjaci-balkanci, politika-kultura, itd. Ove antagonizme, oko kojih se danas u Hrvatskoj tako naivno strukturira kvazi-politički diskurs, Barikade prokazuju u njihovoj konformističkoj funkciji, kao laž koju društvo proizvodi o samome sebi kako se ne bi moralo suočiti s vlastitom stvarnošću, s odgovornošću za tu stvarnost i nuždom korjenite promjene.“, kako piše Boris Buden, u uvodu svojih „Barikada“, domećući prije toga:“Barikade svjesno žele ostati u pluralu. Zato što su podignute na tezi da mnoštvo društvenih antagonizama danas više nije moguće svesti na jednu privilegiranu točku loma. Ne postoji više jedno jedino fundamentalno proturječje koje u sebi sažimlje sve društvene suprotnosti. Kao što više ne postoji ni jedinstveni politički prostor unutar kojeg je moguće postići razrješenje tih suprotnosti. Više se ne može podignuti jedna jedina barikada koja bi društvo podijelila u dva međusobno jasno suprotstavljena tabora. Zato se Barikade ne podižu prema nekom unaprijed zadanom ideološkom planu, a niti a priori priznaju već uspostavljene demarkacije…“.

Butkoviću su, nažalost, trebale godine da na Vaseljeni pročita ono što je mogao naučiti iz Budenovih tekstova devedesetih, ili u isto to vrijeme čuti na OTV-u.
Ipak, iako je razgrnuo privid, Butković se još uvijek nije suočio s istinom:
„Što se tiče ovog izvoda o dijalektici crvenih i crnih kao osnovnoj ideoškoj fantazmi koja strukturira hrvatsku starnost, dovršetak je izvoda sljedeći: budući da uzurpiraju cijeli prostor politike, crveni i crni prikrivaju nedostatak bilo kakvih istinskih političkih tema onemogućujući razrješenje stvarnih antagonizama našega društva, ali i odlažu ad calendas graecas razriješenje trauma kakva je recimo ona dotaknuta Rezolucijom o komunizmu. To je konačna poanta ovog neviđenog ideološkog napora da se i od izbora prvaka SDP-a napravi crveno-crni karusel: Račan nam je ipak ostavio testament: Ljubu Jurčića i Zorana Milanovića. To je njegov izbor, njegovo nasljeđe. Ni iz čega, odjednom, Ljubo i Zoran počeli su s ujacima ustašama i susjedima Srbima te stričevima partizanima. Naravno, na stranicama EPH.“, pisao sam na ovom blogu, očito je, u vrijeme izbora Račanovog stranačkog nasljednika!
Butković prepisuje: poboldani tekst otkriva da je cijeli Butkovićev tekst izravan citat jedne jedine moje rečenice. Lako je provjeriti datum kad sam tu rečenicu objavio, jer, i blog je javnost (post 'Farsa', 14. svibnja 2007.).
Ali, ne budimo tašti, iako ovdje nije riječ o taštini nego o bontonu.
Važno je da moje ideje pobjede.
Pa makar mi i propali.
Ta, u čemu bi se drugome inače sastojala ironija, ili cinizam, revolucije, ili povijesti, svejedno!?

Pročitajmo sada Butkovićev tekst:

LAŽNA KAMPANJA

Davor Butković

I HDZ i SDP vode lažne ideološke kampanje zato što se u bitnim pitanjima državne politike, osim u ekonomiji, zapravo ne sukobljavaju.

Dosadašnji tijek predizborne kampanje obilježen je većom količinom laži i uvreda nego što smo navikli i očekivali.
Gledajući i čitajući izvještaje s predizbornih nastupa čelnika obje glavne stranke, stječe se vrlo snažan dojam da se na tim skupovima ne govori o ozbiljnoj politici, niti o specifičnim izbornim ciljevima, nego da se po svaku cijenu pokušava kompromitirati politički suparnik koji se, eto, petnaestak dana uoči izbora već premetnuo u opakog političkog neprijatelja.
U redu, u predizbornoj se kampanji svugdje i uvijek nužno koriste teške riječi.
Ali, predizborna kampanja, uz razmjenu optužaba i uvreda, svugdje je, pa tako i u nas, redovito predstavljala prostor za diskusiju o konkretnim političkim pitanjima, i za promociju konkretnih političkih namjera.
Politički i ekonomski programi obje stranke dobro su i dugo poznati javnosti, no glavni politički protagonisti HDZ-a i SDP-a, umjesto da pokušaju uvjeriti birače u svoju superiornost u pojedinom političkom i gospodarskom pitanju, na terenu vode skoro isključivo negativnu kampanju (iznimke su jedino TV spotovi i novinski oglasi gdje se kampanja mora odvijati unutar donekle pristojnog jezika) kojom pokušavaju demonizirati onu drugu stranku.
Pri tome su i jedni i drugi žestoko prešli granice dobrog ukusa. Posve je nevjerojatno da danas, pošto se SDP definitivno dokazao kao eminentno državotvorna stranka, i nakon što je svakome jasno da komunizam više ne može postojati, Ivo Sanader i drugi čelnici Hrvatske demokratske zajednice plaše birače povratkom “crvenih” i komunizma. Još je nevjerojatnije da Zoran Milanović u bilo kojem kontekstu uspoređuje Ivu Sanadera i Slobodana Miloševića.

Negativnost

Ako SDP izgubi na izborima, Milanovićeve rečenice o Sanaderu i Miloševiću, koje nužno iritiraju većinu “normalnih” birača, tome će značajno doprinijeti; predsjednik SDP-a morao je barem na najosjetljivijim područjima pokušati kontrolirati svoj temperament.
Ovdje možemo nabrojiti još čitav niz tek nešto manje ekscentričnih primjera koji govore o negativnosti ovogodišnje, dosad vjerojatno najlažnije izborne kampanje.
Ova je kampanja, naime, duboko lažna jer i Hrvatska demokratska zajednica i Socijaldemokratska partija konstruiraju veliki ideološki sukob kako bi prikrile svoje stvarne političke sličnosti. A stvarne političke sličnosti ne koriste ni jednoj, ni drugoj strani u najtješnjoj borbi za vlast u povijesti hrvatskih demokratskih izbora.
Budući da su posljednji rezultati istraživanja javnog mišljenja pokazali kako su HDZ i SDP posve izjednačeni (i jedni i drugi očekivali su bolje rezultate), otpočeo je očajnički pokušaj procesa homogenizacije glasača.
HDZ želi okupiti baš sve birače desnog spektra, pa se pritom vraća u ideologiju i retoriku HDZ-a devedesetih godina.
SDP, pak, želi okupiti sve birače koji su zbog bilo kojeg razloga nezadovoljni vlastima (a koji ne pripadaju desnom spektru: od toga se odustalo), pa želi po svaku cijenu kompromitirati Sanadera i HDZ, što, nažalost, uključuje i uistinu subinteligentnu usporedbu predsjednika HDZ-a sa srpskim ratnim zločincem. Čelništva HDZ-a i SDP-a tako su izmislila žestok sukob “crvenih” i “crnih” u predizbornoj kampanji, koji, međutim, u stvarnom političkom svijetu ne postoji. Činjenica je da HDZ i SDP dijele čitav niz političkih ciljeva.
I jedni i drugi snažno podržavaju ulazak Hrvatske u Europsku Uniju.
I jedni i drugi (neovisno o referendumu, što predstavlja posebno pitanje) zagovaraju ulazak Hrvatske u NATO. I jedni i drugi zagovaraju socijalnu državu, bez oštrih privrednih i socijalnih reformi. I jedni i drugi podržavaju, bez obzira na sva razočaranja, suradnju Hrvatske s Haaškim sudom.
Ni jedni, ni drugi ne žele zabraniti pobačaj, niti žele zabraniti rad nedjeljom. Jedino ozbiljno razlikovno mjesto između HDZ-a i SDP-a, kada je riječ o državnoj politici, jesu ekonomski programi. HDZ je, svjestan činjenice da se u Hrvatskoj nedvojbeno živi bolje nego prije četiri godine, naglasak svoje formalne, oglasne kampanje stavio na gospodarski program. Međutim, na predizbornim skupovima HDZ se ne bavi ekonomskom politikom, nego ideološkim napadima na SDP.
SDP se također na svojim skupovima puno manje bavi programom “Četiri puta četiri”, a puno više bilo kojim oblikom napada na HDZ i Ivu Sanadera. SDP čak nije mogao obojati zidove kuća u Dječjem selu u Lekeniku, a da Milanović nije morao izjaviti: “Mi farbamo zidove, a HDZ farba birače”. Nismo sigurni koliko je ta izjava pridonijela rastu rejtinga SDP-a.
Ova izborna kampanja jasno pokazuje kako iskonstruirani ideološki sukob HDZ-a i SDP-a zapravo nema uporište u stvarnim političkim namjerama te dvije stranke koje su, kako je jasno već godinama, vrlo, vrlo slične.
Ono u čemu se HDZ i SDP bitno razlikuju jesu unutarnji modeli upravljanja strankama, i kulturološki background njihova članstva, a djelomično i vodstva.
Hrvatska demokratska zajednica danas je stranka kojom upravlja samo jedan čovjek, koji, prema svom nahođenju, i trenutnim, taktičkim političkim potrebama, određuje hoće li HDZ u jednom trenutku izgledati moderno, a u drugom tuđmanovski.
SDP je, ipak, stranka s puno višom razinom unutarnje demokracije i s nešto više poštovanja prema demokratskim procedurama (što, međutim, ne vrijedi za zagrebačku organizaciju SDP-a, koja djeluje kao HDZ u najgorim Tuđmanovim danima). Kada je riječ o kulturološkom backgroundu, SDP je, ipak, značajno modernija stranka, dok se HDZ, pogotovo u razdoblju kada je u potjeri za svakim glasom s desnice, pretvara u rustikalni, populistički, nacionalni pokret.
Takva je percepcija HDZ-a, koju nameće ton HDZ-ove predizborne kampanje, glavna i kratkoročna i dugoročna opasnost za Hrvatsku demokratsku zajednicu.

Dvostrukost

Naime, po svim bi racionalnim kriterijima HDZ na ovim izborima trebao relativno uvjerljivo pobijediti: ekonomski su rezultati razmjerno dobri, Hrvatska je ušla u Vijeće sigurnosti, ulazak u Europsku Uniju zapravo nije upitan, socijalnih nemira nije bilo već godinama, a opozicija u posljednjih šest mjeseci nije čak uspjela pronaći niti jednu veću korupcijsku aferu, za koju bi mogla optužiti vrh vlasti.
Usprkos svemu tome, kao i usprkos činjenici da je SDP potresen latentnim unutarnjim sukobom između Zorana Milanovića i Milana Bandića, HDZ-ov je izborni rezultat neizvjestan. Neizvjestan je prije svega zato što se HDZ u ove četiri godine nije uspio reformirati u stranku koja uistinu podržava proeuropsku politiku HDZ-ove vlade.
Takva dvostrukost HDZ-a može se pokazati dobrim argumentom za okupljanje desnih birača, ali zato HDZ-u oduzima birače centra. Ponovimo, niti jedni parlamentarni izbori u Hrvatskoj nisu bili neizvjesniji od predstojećih. Baš kao što ni jedna kampanja nije bila dubinski neistinitija.

* * *

Ovoj epifaniji prethodile su ne samo knjige (Budenove "Barikade"), nego i deseci tekstova objavljenih na hrvatskim blogovima, da ne spominjem druge medije.
Izbor iz tektova o kojima govorim otkriva ono što Butković i dalje skriva: u čijem je interesu proizvodnja ovoga konstrukta, koju to laž sukob crvenih i crnih prikriva, i za čiju korist?
I izvan ovih tekstova, Vaseljena je odavno ponudila odgovore na ta pitanja. Dovoljno je skrolati do prosinca 2006. i sva se ta pitanja nadaju kao već odavno apsolvirana.
Jedino, problem je za Butkovića što su odgovori neprihvatljivi.
Jer, odgovori u pitanje dovode i EPH.
Shit happens.

CRVENI I CRNI

Jedan od fenomena koja pereniraju u ovom našem društvu notorno je postojanje sukoba crvenih i crnih kao temeljne ideološke fantazme hrvatskoga društva. Temeljne, jer se taj sukob pokušave etablirati kao nosivi sukob društva, prasukob na koji bi se trebalo reducirati totalitet društvenih proturječja. Moj je odogovor na pitanje zašto se to ustrajno čini dvostruk: s jedne strane mislim da je riječ o načinu političkog legitimiranja i perpetuiranja pozicije moći dobrog dijela hrvatkog političkog establishmenta - jer, dok postoje ustaše neophodan je antifašisticki sanitarni kordon, a sve dok tinja žar nekdasnjeg partijskog entuzijazma, Thompson misli da ima razlog za pjesmu, ako ništa drugo - dok se s druge u tom inzistiranju na preostacima dvaju ekstremnih ideologija u Hrvatskoj suspendira bilo kakva mogucnost artikuliranja gradjđnske pozicije: ovi atavizmi zapravo prekivaju cijelo polje političkog, ne ostavljajući prostor nikakvoj gradđanskoj opciji, dapaće, namjerno je guše i onemogućuju. Pri tome se samoproizvode, tj. iz potreba jednoga za drugim proizvode opravdanje vlastitog postojanja. Ono sto mene zanima zapravo je odgovor pitanje je li uopće moguće denuncirati tu fantazmu? Naime, kad se shvati da tu građanstva i nema, ne samo u smislu socijalnog supstrata, ne čak ni u smislu osviještene političke pozicije, nego građanstva nema a priori budući ga ne može ni biti jer je njegov prostor uzurpiran i okupiran ovim obračunom koji se stalno iznova nameće kao jedina politička stvarnost zemlje, ostaje pitanje kako je uopće moguće tu opsjenu ne samo teorijski prokazati, nego praktički, dakle politički diskvalificirati, onemogućiti?
Kad se recimo netko zapita zasto u Dnevniku HRT-a nema jedne jedine vijesti o suđenju Perkovicu u Njemačkoj, onda se takva zapitanost tumači kao malum omen nacionalizma: Udbu moze spomenuti samo ustaša! Ovdje je dakle nezamislivo da bi bilo tko, u ime zakona, mogao zahtjevati suđenje za Đurekovićevo ubojstvo koje je, priznat će se, imalo malo što s nacionalizmom ili ustaštvom! Ne moram posebno objašnjavati kako se s druge strane doživljava opravdanje svih onih ljudi koji su radeći u službama sigurnosti bivše zemlje naprosto radili svoj posao, i ni manje ni više od toga: takva pomisao nužno je plod neke nove udbaskokosovske podvale, nema što drugo biti! Hoću kazati, crvenima i crnima nezamisliva je ta treća instanca, instanca građanina koji, sasvim zakonito, i pravno ali naprosto u skladu s elementarnom logičkom zakonitošću, zahtjeva minimum društvene racionalnosti. Kad se sve ovo prevede na jezik iskustva, na jezik činjeica, Norvala i ovdanje Udbe, Šuška i Manolića, Krajačićevog intelektualnog kružoka dakle, ispada da je u Hrvatskoj autentična, spontano nastala građanska politika liberala, socijaldemokrata, demokršćana...itd. praktično nemoguća.
Moje pitanje glasi: Kako je moguće urušiti tu fantazmu, tu laž koja strukturira cjelokupno hrvatsku stvarnost i koja joj nameće crvenocrnu dijalektiku kao jedinu sudbinu što ne dopusta pomak ih 1941.? Naravno, moguć je odgovor: jedino izborima, ali, nije to ono sto pitam. Naime, problem je u tome da većina građana zna da odnos ustaša i partizana i nije presudno proturječje ove zemlje, pa ipak se ponašaju kao da jest!
Odgovor pak da se oni nužno tako moraju ponašati sve dok taj odnos zaista ne bude povijesno razriješen u korist partizana, tj. dok ustaše konačno ne dozive 1945. i definitivno kapituliraju, samo je dio odgovora.
Naime, nije vise problem u ustašama, u crnima: oni su demontirani; problem je u tome da su nasi antifašisti nespremni na opasku o tome da antifašizam, nažalost, u ovim krajevima nije bio i antitotalitaran. Iz toga sljedi nevjerojatna konzekvenca: njima su veći problem građanski političari, nego svi Thompsonovi fanovi zajedno! Jer, ustaše je lako diskvalificirati. Ali, što ćemo s onima koji bi mogli postaviti sljedeće pitanje: O.K., recimo da nitko ne mora odgovarati ni za jedno ubojstvo poput Đurekovićevog, ali, što ćemo s Informbiroom?
Mjesto građana u Hrvatskoj zauzeli su ljudi koji su građansku poziciju 45 godina prokazivali kao buržoaski reakcionarnu.
Nadalje, mjesto građana zauzeli su ljudi koji fingiraju nekakvu anacionalnu, navodno kozmopolitsku poziciju - iako najčešće nisu bili dalje od Gratza - a iza nje se krije jedno sasvim specifično, ovaj put jugoslavensko šovenstvo (to je uzgred u polemici s Katunarićem natuknuo Jergović; ne znam kako mu se omaklo, budući da je i sam u toj polemici nastupio kao onaj koji drugome predbacuje djetinjstvo na Kalemegdanu!).
Da zaključim: u ovakvom hrvatskom mikrosvijetu, pitam se je li uopće moguće danas biti liberal, socijaldemokrat ili demokršćan, ili se sve neminovno raspada na ono masivno nacionalno i socijalno, kao u slučaju mutnih predstava naših navijačkih plemena dvaju avangardi: one nacionalnog i one radničkog pokreta, HDZ-a i SDP-a (pri čemu ove odredbe, jasno, nemaju nikakve veze sa stvarnim angažmanom ili programima tih stranaka).
Kako, drugim riječima, učiniti barem to da SDP i HDZ ne budu anakroni nazivi za partizane i ustaše, ako ništa drugo?!

OPOZIV DANAŠNJE HRVATSKE POLITIKE

Nije problem u opozivu protagonista današnje hrvatske politike. U današnjoj hrvatskoj politici središnje ideologije moderne, koje su poslužile kao organizacijski okvir javne debate i političkoga djelovanja, kontrasne ideologije "ljevice" i "desnice", ovdje su kroz svoje povijesno nasljeđe posredovane u svojoj ekstremoj formi, kao boljševička i kao ustaška popudbina, doiminirajući hrvatskim političkim spektrom do posvemašnjeg zatvaranja prostora svim tradicionalnim građanskim: socijaldemokratskim, liberalnim, konzervativnim...ideologijama, eo ipso partijama i strankama koje ih organizaciono odjelotvoruju. Jasno, netko bi mogao postaviti i druga dva pitanja: u kojoj je mjeri u ova postmoderna vremena taj lijevo-desni organizacioni sklop moderne politike uopće suvremen i relevantan, kao i ono drugo, koje se tiče ideologije same: u kojoj je mjeri ideološki opis poželjene društvene stvarnosti po sebi besproblematičan. Ali, zadržimo se na prvoj razini: u Hrvatskoj je problem to što nam se stalno iznova, ustrajnim radom parastruktura vlasti kroz strogo kontrolirani medijski pogon, kao i proizvodnjom "događaja" za potrebe takva agit-propa, sugerira da je hrvatska politička sudbina određena dinamikom odnosa crvenih i crnih, partiza i ustaša, jednom za svagda i neumitno kao prirodni ciklizam! Pogledajmo ponajprije našu političku scenu: imamo dva bloka, bipartijnost HDZ-a i SDP-a. Naoko, HDZ je čuvar nacionalnog, a SDP socijalnog. O antagonizmu kapitala i rada, naravno, nema ni riječi. U stvarnosti, i SDP i HDZ odgovaraju višoj instanci: međunarodnom monitoringu visokih adresa! SDP-ova je vlada bila manje socijalno osjetljiva od HDZ-ove: prisjetimo se restrikcije cijelog paketa socijalnih olakšica. S druge strane, HDZ se pokazao 'nacionalno besćutnim': generali su izručeni Haagu, dok Račan nije dao čak ni Bobetka! U Hrvatskoj se ova polarizacija nacionalno-socijalno namjerno proizvodi, jer, ako se bolje pogleda, taj se binarni par pokazje kao pratemeljni antagonizam svakoga društva strukturiranog na toj famoznoj operci ljevog i desnog (do lekcije o tome da nikakav nosivi prasukob ne postoji tek ćemo doći; ova tvrdnja o temeljnom sukobu našega društva, na koji se datu svesti svi ostali izvedeni antagonizmi, ideološka je fantazma!). S kojoj se svrhom nastoji oko ove podjele na crvene i crne, da ilustriramo stvar? Jedan je razlog starodrevan: podijeli, pa vladaj! Da, Hrvatskom je zaista lako vladati u ovoj smjeni light-partija: HDZ-a koji je kao biva čuvar nacionalnog, a zapravo je pod Sanaderom ispražnjen od svoje nacionalističke biti, i SDP-a, koji je jednako tako nominalno zaštitnik socijalnog, iako to radnici ama baš nimalo nisu osjetili za Račanova mandata (nezaposlenost je ostala ista, stand-by aranžmani su ispunjavani po diktatu, politika stečajeva je bila kriminalna gotovo koliko i privatizacijska politika...), i, takvi partije i stranke, koje čak ne odgovaraju vlastitom pojmu, iznevjeravajući vlastite nosive političke ideale, krajnje su podatne za manipulaciju. No, što je bitnije, one, barem nominalno i površinski prekrivajući gotovo svo polje političkog, nudeći li naglašenu nacionalnu opciju, ili pak onu socijalne inspiracije, zatvaraju polje građanskog do eliminacije svake moguće liberalne, konzervativne ili pak neke treće političke ideologije: u Hrvatskoj, da poopćimo potonje, tertium non datur, ali, ne samo u logici, nego i u politici!
Između crnih i crvenih nema mjesta za united colors of Benetton!
Na stranu što ne postoji srednji sloj, što je devastiran - iako, pogledajmo ulice i auto-park; pogledajmo domjenke i prosinačko neradništvo; pogledajmo siječanjske skijaške karavane!!! - i što tako manjka građanski oslonac građanske politike nekog trećeg puta, puta između ta dva (pacificirana) ekstrema, no u Hrvatskoj iz puno bitnijeg razloga treći put nema nikakve šanse: ovdje je alternativa HDZ-SDP ponuđena kao perfidan odgovor na nasušnu potrebu stanovništva da se gotovo subkulturno identificira s političkim baštinicima povijesnog nasljeđa prošlosti: HDZ, pa to su naše drage ustaše, SDP, pa to su vrli partizani! I, u tom je smislu hrvatska politika anakronizam! U bitnom, ona je odgovor na neiživljeni obostrani resentiman zavađenih boljševika i fašista, nesvjesnih svoje povijesne isluženosti i dotrajalosti. Ili, možda svijesnih?
Da, možda se upravo u toj svijesti nahodi odgovor na pitanje kako je moguće da je Hrvatska trajno u 1945. godini!? Evo kako...
Sve dok ima ustaša neophodan je i crveni sanitarni kordon! A sve dok ima toga, tih komunjara, udbaša i Jugoslavena, kako je ovih dana ustanovio biskup Bogović, potrebna je čvrsta narodna fronta i crvena internacionala! Uglavnom, te se dvije nehumane ideologije pepetuiraju, proizvodeći potrebu jednih za drugima.

Dragi blog 11.12.2006. 13:07

• Hej, Slaveni,
A da se vratite temama dinamike pridruženja Europskoj uniji, cost-benefitu ulaska u NATO, fiskalnoj proračunskoj decentarlizaciji Hrvatske, suđenju Petraču, Zagročevim tajnim računima... Prvo su u tri tjedna za potrebe izbora iz ormara izvukli Pašalićev kostur (uz pomoć dvije bombe koje nisu razbile niti jedan prozor i jednog tjednika koji ima najmanje dva vlasnika), a sada evo i prave ustaško-partizanske uspješnice povratka u budućnost: po starom dobrom predizbornom običaju, da bi u Hrvatskoj nastavila vladati crveno-crna koalicija, zemlja se ponovo mora dovesti u stanje opće komunističko-fašističke histerije: moj je djed bio u logoru Jure Francetića, a moj u Jasenovcu, e i moj je tamo stradao, je, pao je s osmatračnice...Ma dajte, prijatelji, dajte se urazumite: prosinac je 2006., a ne svibanj 1945.! Kome tu što nije jasno? Hoćete li da vam ja u par rečenica zatvorim poglavlje o drugom svjetskom ratu? Da? Evo: Nikakve separatne povijesti, nažalost, na ovim prostorima nije bilo: Hrvatska nije vodila nikakav zaseban, protujugoslavenski rat, pa da bi ustaše bile ekskulpirane zbog jasenovačkih zvjerstava, ni NDH zbog rasnih zakona - NDH je, nažalost, unatoč olakšanju koje su Hrvati osjetili 10.travnja, pomislivši da su se konačno emancipirali od Kraljevine Jugoslavije, bila kvislinška (vidi: odnos Poglavnik-Duce) i nacistička (vidi: rasni zakoni, stotine tisuća pobijenih Srba, Židova, Roma) država. Hrvatska u kojoj bi, da bi postojala, trebalo ubiti samo jednog jedinog Židova ili Srbina samo zato jer je Srbin ili Židov, nije zaslužila da postoji! I, na sreću, to se 1945. dogodilo: na sreću, jer tu su državu srušili i hrvatski partizani! Mogla je, nekom nesrećom, biti uništena akcijom Rusa i četnika, pa bi Hrvati uglavnom danas obitavali u oko Astorije i u drugim predjelima Queensa. Hrvatsku su za Drugog svjetskog rata proizgrale baš ustaše: ni Maček, koji nije htio ni čuti da preuzme vlast u takvoj tvorevini, ni Tito, koji ju je rušio, nego Pavelić i ustaše. I sva sreća da je Broz bio Hrvat! Da je nekim slučajem u Zagreb ujahao Draža Mihajlović, suđenja Stepincu ne bi ni bilo! Koliko god to nestvarno zvučalo, sve je to zamislivo, osim dvije stvari: drvenog špahera i nagodbe Ustaša i Saveznika! Puč Lorković-Vokić nije propao zbog toga jer je Pavelić otkrio urotnike, nego zato jer je cijeli plan prevođenja NDH na savezničku stranu abortirao (uostalom, zbog te je konverzije plan i skovan!). Hrvatska je tako po drugi puta u tri desetljeća ( 1918. i 1945.) - ako je Hrvatska ono što se zateklo na Bleiburgu! - završila na strani poraženih! I, da nije Broza i partizana, koliko kog to kasnije fatalno bilo, bilo bi pobijeno manje-više sve do Bleiburga, a ne na povratku s njega! Ne možete zamisliti razrušeni Zagreb (kako je godinama prije rečeno: Od Zagreba ne će ostati ni kamena na kamenu!, krene li Hratska u odvajanje od Kraljevina Jugoslavije)? Pogledajte slike Drezdena. N emožete zamisliti genocid osvetnika? Da, a stotine tisuća jasenovačkih žrtava, to je zamislivo? Što, isprika je da je naš teroristički revolucionarni pokret, ustaštvo, tek reaktivne naravi: kao, ne bi mi ubijali Srbe, da Kraljevina Jugoslavija nije bila tamnica hrvatskoga naroda! Možda, ali, što je sa Židovima i Romima, što sa spaljivanjem ljudi po pravoslavnim crkvama? To je oslobodilački rat? Sve u svemu, dobro smo mi i prošli i nekim čudom imamo ovo današnju Hrvatsku. Stipe je prikupljao lovu po Australiji, pa je tamošnjim adorantima kulta Srećka Rovera morao trabunjati o ustaštvu - kaj je mogao, nije išlo s glorifikacijom SUBNOR-a! A treće u našoj novijoj povijesti, nažalost, nije dato! To da u hrvatskoj politici nema građanskih stranaka, da je prostor građanske politike posve zatvorenonacional-socijalnim temama HDZ-a kao čuvara nacionalnog (šatro: upravo su oni izručili generale!) i SDP-a kao čuvara socijalnog (šatro: upravo su oni u skladu po diktatu MMF-a kresali božićnice, porodiljski etc.), to je magnum crimen današnjga javnog i društvenog života ove zemlje. Samo, on je vrlo shvatljiv: crveni trebaju crne, jer, sve dok ima zadnjeg ustaše, evo društvene i povijesne potrebe za antifašizmom! A sve dok su antifašisti na sceni, shvaćeni tupavo ustaški, moramo im barem Titi otfikariti glavu (iako, Augustinčića nisu dinamitirale ustaše: da jesu, ne bi mu raznjeli glavu, nego otpilili nogu!). Društvo, pozabavite se zapošljavanjem 300000 nezaposlenih, stranim investicijama, pravnom državom i vladavinom prava, korupcijom, uređenjem ove male europske državice koju što prije treba prikuljučiti euro-atlanskim integracijama, i iako puno toga neće istom biti riješeno, ove će teme otpasti same od sebe: ako je zagovarao NDH, predsjednik će neke buduće Hrvatske dati ostavku, sve dok je Europa utemeljena na simboličkom paktu nastalom dogovorom Saveznika 1945! O tome mi ne odlučujemo koliko je crno pod noktom. Ni crveno.

Dragi blog 11.12.2006. 13:13



NEUE KROATISCHE KONSERVATIVISMUS 11.06.2007.

Ne bi li se prikrilo kako buduća Vlada, bilo SDP-ova ili HDZ-ova, nema namjeru sankcionirati privatizacijiski kriminal devedesetih - koji je u temelju socijalnih odnosa današnje RH - SDP i HDZ organiziraju multimedijalni performance na temu ukidanja prava glasa Hrvatima u BiH, pokušavajući pažnju javnosti skrenuti s bitnog na nebitno: već treće izbore za redom građane se homogenizira u borbi protiv neprijatelja nacionalnog jedinstva: mitskih Hercegovaca! Van s njima! Vratite nam naše Srbe, evo vam vaši Hercegovci! Hercegovci aus!*

SOCIJALDEMOKRATSKI ŠOVINIZAM

U srijedu, 11. travnja 2007., pisao sam o racionalnoj varijanti izbora u SDP-u, onoj za koju bih ja glasovao na unutarstranačkim izborima, da sam socijaldemokrat: "Recimo da hrvatska politika nije farsa, da nema dogovora HDZ-a i SDP-a. Zapitajmo se na čas: dobro, a o čemu se u toj hrvatskoj politici zapravo radi? Ako izuzmemo onaj dobar, ali ipak neugodan Duceov odgovor da je jedini njegov program da on hoće vlast, što biste vi odgovorili: Što je vaš program? Agenda je zadana: Haag je tu umjesto pravne države; EU umjesto vanjske politike; MMF umjesto ekonomske politike, Svjetska banka umjesto monetarne...sasvim je jasno da vam preostaje samo Monopoly, kao navlastit sadržaj politike: kockanje s lukrativnim hrvatskim nekretninama. U takvoj situaciji očito je da je svako pametan shvatio kako ovih par godina, ako već ionako nije kasno, svakako valja biti in, inače si za cijeli jedan život isključen. Homo sacer, neke vrste: biološki živ, ali bez ikakvih prava. Čini se da bi to bio jedini posao SDP-a, ili HDZ-a, svejedno: ne dozvoliti da se Hrvatska petrificira u odnosima kakvi upravo vladaju: u Hrvatskoj svi koji su nekaj u politici, zapravo su na vlasti, barem u svojoj županiji!"
A opet, samo se o tome radi. U Hrvatskoj je u ovom trenutku sve do toga da se za duge godine ustanovi definitivan društveni casting: dovršit će se podjela socijalnih uloga, do kraja definirati raspodjela društvene moći i petrificirati odnosi koji bi u hrvatskom društvu trebali stabilno vladati desetljećima. Ovaj je mandat u tom smislu presudan: sva se svrha toga mandata iscrpljuje u tome da se ništa ne dogodi! Bez obzira tko sutra vladao Hrvatskom, Sanader ili Milanović, cijeli će njihov posao biti onaj Patera Hada, protagonista 'Družbe Isusove': ne učiniti ništa, bit će najviši čin njihova premijerskoga djela! Jer, Hrvatska u tom mandatu ima dva povijesna – u ovoj zemlji u kojoj je svaka kvalifikacijska utakmica svakoga sporta povijesna to je devalviran termin, ali, ovdje je zaista riječ o povijesno gustom i bitnom vremenu – cilja: vanjskopolitički, ući u euroatlanske integracije, EU i NATO, te unutrašnjopolitički, definitivno konsolidirati i konzervirati novonastale kapitalističke odnose. Ova su dva cilja u izravnoj svezi. Potonji, uspostava unutrašnjeg društvenog poretka, hijerarhije moći u krajnjoj liniji, sasvim je ujetovan ovim prvim: Hrvatska je potpuno izručila svoju suverenost već odavno, u rasponu od pravne pa do ekonomske, i nema tu više govora o nekakvim sankcioniranjima privatizacije i sličnim obećanjima za naivne: tko je jamio, jamio je, a, što se Zapada tiče, sve i jest bilo u tome da netko jami – doduše, njima nije bilo svejedno tko! – i da se konačno ovdje uspostave odnosi, pa i imena za njih, kompatibilni i razumljivi svijetu kapitala: ta, workers self management ili društveno vlasništvo, što je to? Me Englsh nicht versteht!
27. siječnja ove godine Davor Butković je objavio briljantan tekst posvećen strahu od kapitalizma. Govoreći (pro domo sua) o tom strahu, Butković anticipira presudnu temu ovih izbora i hrvatskog političkog trenutka:
"Glavni izborni zadatak ozbiljnih političkih stranaka, prije svega oporbenih, bio bi da pokušaju artikulirati sadašnje dominantno raspoložnje građana i da ga pokušaju pretvoriti u niz konkretnih političko-socijalnih akcija. Oporbene bi stranke, teoretski gledajući, morale izraditi model funkcioniranja gospodarstva i model raspodjele državnog proračuna, koji bi bio socijalno zadovoljavajući, koji ne bi sprečavao poduzetništvo, ali koji bi, istodobno, jamčio minimum korupcije u biznisu i u odnosu politike i biznisa. Ona stranka koja bi izašla na izbore uvažavajući masovno protukapitalističko raspoloženje, ali koja bi bila kadra uvesti nova pravila igre, kojima bi se uspostavilo povjerenje u političke i poslovne sustave, i koja bi sve to mogla formulirati u jednostavnim porukama, vjerojatno bi uvjerljivo pobijedila na predstojećim parlamentarnim izborima. Realno govoreći, u Hrvatskoj ne postoji ni jedna takva stranka. Stranke šesteročlane koalicije iz 2000. godine nemaju dovoljan intelektualni kapacitet, a osim toga, nitko im ništa ne vjeruje jer su prije sedam godina obećavale reviziju pretvorbe, koju, naravno, nisu mogle provesti (i bolje je da nisu, jer da jesu, ugrozile bi desetke tisuća radnih mjesta). Osim toga, SDP je stranka protiv koje se, zapravo, danas prosvjeduje na Cvjetnom trgu jer će, u konačnici, SDP-ova gradska vlast odlučiti hoće li se na Cvjetnom trgu sagraditi Horvatinčićev kompleks. Hrvatska demokratska zajednica naprosto ne može oblikovati takvu agendu jer bi se suprotstavila ne samo svojem naslijeđu nego i svojim sadašnjim projektima. Jasno je, dakle, da protukapitalističko raspoloženje hrvatskih građana neće biti operativno politički artikulirano. Što znači da će hrvatski građani još neko vrijeme, sve manje i manje, poštovati hrvatske političke elite. Te će se elite, pak, i dalje dodvoravati masovnim osjećajima tako da izbjegavaju stvarne, teške socijalne reforme. Hrvatske političke stranke sada mogu formirati dvije vrste produktivnih politika: ili mogu stati na stranu masovnog protukapitalističkog raspoloženja i pokušati ga kanalizirati ili mogu pokušati provoditi stvarnu politiku slobodnog tržišta. Uvjereni smo, nažalost, da neće učiniti ni jedno ni drugo."
Pogleda li se prekjučerašnji intevju Ive Sanadera dan upravo Butkoviću, u kojoj Sanader otkriva i više no što misli, rekavši "naša glavna namjera jest da Hrvatsku učinimo zemljom poželjnom za dobar život", dajući tako jasno do znanja da je u ovoj zemlji očito sve do toga da se stvori dojam riješenosti svih političkih proturječja i društvenih antagonizama - što omogućuje da se od sad do vječnosti posvetimo najprimarnijem zadatku svih hravatskih naraštaja, dakle rafiniranju komocije života, cizeliranju malograđanske udobnosti, izletima u Gratz i prosinačkim domjencima i siječanjskim skijanjima na sunčanoj strani Alpa, uglavnom dakle imbecilnom hohštapleraju kao osnovnoj svrsi života kako ga vidi prosječni hrvatski moralni, mentalni i materijani bogec - na pitanje:"Hoćete li pokrenuti liberalizaciju ekonomije? Osnovna zamjerka i MMF-a i drugih međunarodnih institucija jest da gospodarstvo djeluje u nedovoljno liberalnim uvjetima.", premijer Ivo Sanader odgovara, potvrđujući Butkovićev anticipando:
- "MMF-u socijalno partnerstvo nije među prioritetima, dok ja duboko vjerujem u socijalno partnerstvo. Vjerujem da se u hrvatskoj javnosti mora promijeniti percepcija poduzetnika. Oni stvaraju nove vrijednosti, otvaraju nova radna mjesta, poduzetnici su korisni i potrebni. Međutim, jednako čvrsto vjerujem da poslodavci i država radnicima moraju omogućiti pravo na dobar život, na dobre plaće, i da ih moraju zaštiti od bilo kakve eksploatacije. Ja jesam za liberalizaciju gospodarstva, ali u okvirima socijalnog dogovora, koji će štititi i promovirati prava radnika. Jednako tako inzistiram i na dogovoru oko Zakona o minimalnoj plaći."
Očito, Butković ima pravo: nečista savjest radi, i iako je Ivo Sanader poznat kao intimni favorit krupnog kapitala - jer Verona je pravilo a ne iznimka, tj. sa Sanaderom se dokazano može napraviti posao - premijer je itekako svjestan da se umjesto pravne države, sankcioniranja privatizacijskog kriminala, uspostave pravne države, restitucije načela vladavine prava etc.etc – uglavnom umjesto krvavoga noža u temeljima kuće Glembay, toj primordijarnog zločina kao metodološki nužne pretpostavke svakog kapitalizma – isključenima iz sfere moći mora nešto ponuditi: što bi to drugo bilo neko par molova više, još zajmova, konzumeristički raj, solidniji standard; na to su samoupravljači ionako desetljećima navikavani i svikli! Nevjerojatno, ali HDZ, kao stranka koja bi imala zastupati poziciju kapitala, stalno iznova pokazuje ovu prijetvornu socijalnu senzibiliziranost. Jasno, riječ je o licemjerju: nedaće za koje Sanader nudi lijek, stvara sama hrvatska vlast! Danas Sanaderova, jučer Račanova (sjetimo se kako je samo smjerno, gotovo bez ikakve svoje krivnje sljedio diktat MMF-a u ukidanju božičnica etc.). Nije to senzibiliziranost za društvene nevolje, nego za društvene želje: HDZ ima neobičan senzibilitet za čokoladu prije juhe! On nudi ono što dijeca žele, ne što im zaista treba ili što bi se pristojilo! U tom smislu, briga je za hrvatski kapitalizam izlišna: ne samo da EPH nitko neće dirati i da su razgovori s Milanovićem oko veza s Turekom suvišni, nego je moguće i logično pretpostaviti da će se za sljedećeg mandata ta trauma od obnove Gruppoa konačno iživjeti i otkloniti, i to na višoj, svehrvatskoj razini: nema više straha od obnove afere nikakvih gruppoa, to je blagovijest i konačna istina tog mandata. Nema straha za vas. Vi, nova hrvatska oligarhija, sasvim ste izvan zone opasnosti. Dapače, iako je ovaj mandat bio berićetan, recimo uvećano je i kompanijsko bogatstvo za Slobodnu Dalmaciju i osobno za Hypo Consultants, sljedeći mandat donosi još i više, zapravo maksimalno: izdat će se uvjerenja da je sve lege artis! Ovo je mandat potvrde nespornosti i zakonitosti stečenog. Tko je jamio, jamio je, i u tome nema ništa spornog, ilegalnog i sramnog. To je kapitalizam! Sada samo treba postići društveni dogovor: svaka zajednica počiva na nekom prvotnom dogovoru oko onog jednog za koje jesmo da bi uopće bili za-jedno, i kad se takav dogovor postigne, njegov se predm stavlja izvan diskusije, kao neupitan pretpostavka društvenog zajedništava! Mi smo za kapitalizam, zar ne? Da, odgovoriše Hrvati prešutno (a kako bi Hrvati drukčije odgovarali). Pa, to vam je to, eto vam kapitalizma: netko je mora biti kapitalist, da bi bilo kapitalizma. Nije to lako, znate. Ti ljudi imaju silnih problema, jer i bogati plaču, kao što možete vidjeti na sapunicama koje vam danonočno emitiramo za razonodu, kad se vratite s dirinčenja. I u tom je smislu pred nama povijesni društveni dogovor: idemo se dogovorit da je ovo do sada bila prvobitna akumulacija kapitala, što je bilo bilo je, a od sada, ako ne ide dručije, igramo pošteno! Nama kapital, vama rad. Nama sve, vama minimalne plaće: " Ja jesam za liberalizaciju gospodarstva, ali u okvirima socijalnog dogovora, koji će štititi i promovirati prava radnika. Jednako tako inzistiram i na dogovoru oko Zakona o minimalnoj plaći.", kaže premijer Sanader. Jednom opet, tko bješe ništa bit će sve, možemo vam osobno jamčiti taj utopijski komunistički eshaton, ne samo zbog tradicije, već i zbog sadašnjosti: pa vidite kolike su ništarije postale sve i sva! Sumoran je ovaj back to the future: kako je povratak iz socijalizma u kapitalizam zapravo dosadan period, kako je tranzicija predvidljiva. Nije čudno da se njome zapravo nitko teorijski ozbiljno ne bavi: sve se tu već zna, ako je o revolucionarnoj ironiji riječ.

ŽIVOT KAO RUŽNA NAVIKA, ŽIVOT KAO POROK

Recimo, zna se što je osnovna opsjena ovih izbora, i što je paravan te opsjene: budući da je upravo riječ o tome da se ni o čemu ne radi, da je sve do toga da se nikakva promjena ne desi – u tome Butković ima pravo na negativan način: ljudi osjećaju želju za promjenom jedino u smislu da sve ostane isto, samo s jednom razlikom: da i oni malo budu pri kopanju!, i u tome je sav cinizam ove situacije: nitko ne osjeća potrebu nikakve društvene promjene, ali cijelo društvo (a to u Hrvatskoj znači: društvo u kutu) osjeća nepohodnost privatnih promjena već od ponedjeljka, kao kod alkoholičara ili pušača, jer, ovdje je život postao samo ružna navika, život je u Hrvatskoj porok – budući da je dakle cijeli posao budućega premijera i Vlade postići taj osnovni društveni dogovor građana oko statusa quo, treba i opet, kako bi se ta neugodna i stupidna istina zataškala, pronaći nekakav spektakularan antagonizam kojime bi se s bitnog pažnja preusmjerila na nebitno. Pri čemu, važno je kazati, u ovoj opsjeni zdušno, i čak znajući što radi – i opet dakle imamo pojma s prosvječenom ideologijom, čak štoviše ne samih ideologa nego i onih koji bi trebali biti objektom ideološke manipulacije, budući da ovdje svi znaju što čine, a ipak to čine - sudjeluje cjelokupno hrvatsko društvo! A ono je tradicionalno malograđansko: tipična društvena sredina, klajnbirgerska osrednjost oportunost, i, čemu se onda čuditi, šovenska isključivost: jasno je da moramo pronaći onaj element koji iz društva valja isključiti da bi se ono homogeniziralo, da bi postigli taj traženi dogovor, da bi uspostavili konačnu harmoniju i jednstvo suprotnosti svih društvenih snaga i odnosa, da bismo razriješili sve društvene probleme i proturječja – to je posao aktualne Propagande: to je cilj ovih javnih nastupa pronositelja gospodarskih panaceja i šećernih vodica, Polančeca, Čačića i Jurčića, to je svrha histerije oko Jurčića, u krajnjoj liniji, to stvaranje dojma da više nema političkih problema, nego preostaju samo otvorena pitanja gospodarskih strategija dosizanja traženog standarda! – i, dakle, u toj sveopćoj potrazi za mangupom u vlastitim redovima, metežnicima, onima koji kvare harmoniju i koje nužno valja odstraniti ne bi li se postiglo organsko jedinstvo društva, domovinski Hrvati po tko zna koji put odgovaraju fašistoidno: evo, krivi su i opet Drugi, eto, po treći put za redom (izbori 2000.-te, izbori 2003., i konačno ovi izbori) taj drugi je, nakon što više nažalost nema Srba jer je i srpsko pitanje tako riješeno, isključenjem naime, drugi je, jasno – Hercegovac!
U briljantnom eseju "Agrameri lete u nebo"* o navlastitom agramerskom fašizmu Boris Buden piše:"Iz korpusa hrvatskog građanstva istiskuje se jedna grupa ljudi na koju se projiciraju društvene negativnosti i koja tako demonizirana postaje simbolički simptom-uzročnik sveukupne društvene nesreće." Tu smo već dakle u poznatim okolnostima: nekoć Židovi, onda Srbi, danas su to Hercegovci. Hrvatska je u svojoj bosanskojugoslavenskoj fazi: vratite nam naše Srbe, citirat će Buden, uzmite si vaše Hercegovce. Da bi organsko jedinstvo bilo potpuno, valja izlučiti iz organizma taj hercegovački, strani virus.
U Hrvatskoj nije dovoljno biti lopov: nužno je biti hercegovački lopov! Recimo, Zagorac. Da bi demonizacija Zagorca bila potpuna, nije bilo dovoljno pronaći dragulje ili račune – bilo je neophodno etiketirati ga ne samo kao čovjeka Šuškovog klana, nego biološki – organski, velim ja vama! – kao Tuđmanovog faćuka! I to je onda ipso facto optužujuće! Tada je on po prirodi neprijatelj! Prepreka koju valja odstraniti. Otuda fašistoidnost.
Kada bi se danas pitali o čemu se zapravo na sljedećim izborima radi, što bi trebao biti temeljni spor HDZ-a i SDP-a, oko čega bi se trebalo sukobljavati, teško da bi itko znao odgovor, jer, već se dugo vremena provlači teza o moralnom niveliranju hrvatskih stranaka, tome da su svi jednaki u svojoj korumpiranosti i klijentelizmu, o izjednačavanju vrijednosnih ideoloških i svjetonazornih sustava koje u svojim programima deklariraju i zagovaraju te stranke, i, usred sveopće uravnilovke hrvatskog političkog prostora, javlja se potreba za barem nekakvim jasnim razlikovanjem, za nekim spasovnim antagonizmom, za nekim tko će biti objekt novog pokliča: Drž'te lopova!, u zemlji koja očito ne zna glasovati nego protesno, glasujući protiv, a nikako ne za nekoga ili nešto. Hrvati zaista ne znaju za što su: u temeljnim oblicima ljudske spozaje, ni prostorno no vremenski Hrvati se ne slažu za što su: prostorno, oko granica te Hrvatske, vremenski, oko njene povijesti; jedni su za Bleiburg, drugi za Jasenovac, jedni za Banovinsku, drugi za Avnojevsku Hrvatsku, svejedno, podjednako nesložni. Stoga bi bilo neophodno iznaći fokus izvan te uznemirujuće slike općeg rasapa svih hrvatskih vrijednosti – činjenice su zapravo suprotne od onoga što se pokušava sugerirati: ne samo da političkih problema ima, nego je u Hrvatskoj sve problematično, počevši od samih temelja stvari: ovdje se nikada nitko nije dogovorio za što smo mi to zapravo, za koje to jedno, i ništa ovdje nije van diskusije, dapače, tek će se ta osnovna tema u diskusiju to snažnije i traumatičnije, kao potisnuta, javiti: ovdje je sporan Domovinski rat, ovdje je sporan cijeli utemeljiteljski državni vrh, ovdje je, konzekventno, sporna država sama, izgleda samim svojim postojanjem – i to se redovito i uhodano i oprobano traži i nalazi u figuri Ere s onog svijeta: u našem Vanzemljaku.
Predsjednik je Mesić koncem devedeseth u predizborne svrhe larmao o 2 – 8 milijardi isisanih iz privrede, a nije vratio jednu jedinu kunu! Hercegovački su lopovi navodno opljačkali zemlju, a nitko, osim Kutle, ne zna ime ni jednog hercegovačkog tajkuna pored Dubravka Grgića! Hercegovce već sedmu godinu učimo loviti ribu, ali ni nama ni njima nije ništa bolje. Odjednom, Hercegovci se vraćaju u raspravu: kad se ne može pričati o tome tko stvarno i dan danas pljačka ovu zemlju, pokušajmo i opet antagonizirati domovinsku Hrvatsku i Hercegovce, jer ništa nije izborno ospješnije u Hrvatskoj od lova na vještice: opet se buju kumeki zabavjali svojim fašističkim progonom 11. izborne jedinice, tu će biti složni svi k'o jedan, a kad se vlast osvoji, stvarne ćemo protagoniste velikog pustošenja Hrvatske još jednom umiriti da s Turekom ili bez njega nikave revizije niti sankcioniranja privatizacije, pretvorbe ili ostalih transupstancijacija ničega u sve nikada biti neće!
To je poanta sadašnje rasprave o 11. izbornoj jedinici, to je svrha antagoniziranja građana Hrvatske i Hrvata u BiH, to je hint koji odaje inspiraciju i ishodište Milanovićeva političkog nadahnuća: sudeći po prosedeu, predsjednik Mesić je utjecajniji u SDP-u nego u HNS-u, a možda je izabrao i nasljednika; svog, ne Račanovog!
A opet, kad se pogleda današnja situacija u kojoj su protiv takvoga stava i Željka Antunović i Antun Vujić i Mato Arlović, kao i Bandić i Leko, pitanje je zapravo otkud ta načelnost Milanovićeva stava?
Kako to da je tu izjavu dao baš "Dnevnom avazu"? Očito, Milanović misli vrlo načelno: Hrvati su konstitutivan narod i u BiH, i tamošnji Hrvati imaju svoju državu u kojoj je glasovati i demokratski izraziti svoju političku volju! Da, točno, ali, zašto smo im u prvom redu dali državljanstvo, ako im sada, kao državljanima RH odričemo pravo glasa na izborima?
Uostalom, nemojmo simplificirati stvari: nije ovdje riječ o pravu glasa Hrvata iz BiH na izborima u RH.
Ovdje je riječ, htio to Milanović ili ne, bila to njegova prvotna intencija ili ne, koordinirao on svoje političke akcije s Pantovčakom ili ne, o politici koja želi za sva vremena riješiti "hercegovačko pitanje" u Hrvatskoj!
Hercegovci aus!
To je poanta ove akcije, iako na tu konzekvencu Milanović ne bi pristao: izbacimo te nametnike na zdravom narodnom organizmu iz naše kuće!
To je poanta! To, i ništa drugo.

RED HERRING

Poanta je u jednom, sada već sasvim suludom ratu bivših HDZ-ovih frakcija. Imao je Manolić devedesetih ipak pravo: sve se ovdje zbiva kao obračun tih dviju frakcija, njegove i Šuškove. Tko to ne razumije, taj ništa ne razumije.
Samo, to nije Milanovićev rat, reći ćete!
U tome je problem.
To nije naš, hrvatski problem, proglem građana ove zemlje i problem ove zemlje.
To je problem nekih staračkih taština i zadrtosti, kao i potpunog državničkog sljepila: umjesto da se upravo danas pristupi agilnoj postdaytonskoj inicijativi, Hrvatska se na svaki mogući način otklanja od sudbine Hrvata u BiH.
Stoga jer je jednom dr.Franjo Tuđman na zahtjev nekog stranog špiclova smjenio Jožu Manolića s mjesta šefa UNS-a?
Kad se pogleda tko tu zapravo protiv koga ratuje, sve postaje jasno: unatoč Sanaderovom deklarativnom protivljenju Milanovićevoj inicijativi, jasno je da od Mesića preko Sanadera do Milanovića svi profitiraju na Milanovićevoj inicijativi: ta, zar Sanader i Mesić upravo taj kraj ne doživljajaju kao rodno mjesto svojih Arcinemezisa? Nije li sada prigoda da se za desetljeća Hrvatska odvoji od Hercegovine i emigracijske politike? Ne ratuju li to još uvijek Stipe i Joža s mrtvim ministrom obrane, i nismo li mi, kao što sam zloslutno nagovijestio, nakon desetljeća hercegovačke, sada zaista u bosanskoj fazi: Kako to, zaista, da je Milanović središnje pitanje hrvatskog političkog trenutka izrekao u Sarajevu? Što ima ta izjava tražiti u "Dnevnom avazu", ako Hercevci nemaju što tražiti u Zagrebu?
Kazao sam da mi Milanović kao političar imponira. Ne jedan, nego ni niz poteza s kojima se čovjek ne bi složio ne moraju promjeniti takvo mišljenje. Ovo je takav slučaj: naprosto mislim da Milanović griješi. Ne stoga jer se veže uz sasvim određenu političku infrastrukturu koja izvorno nije ni SDP-ova ni socijaldemokratska, nego naprosto zato jer u raspravu uvodi teme koje nisu navlastito socijaldemokratske, niti su prioritet trenutka.
Problem RH nisu u ovome trenutku Hercegovci ili Hrvati u BiH, nego je problem građanima objasniti da kriminal na kojemu je podignuta zgrada novih socijalnih odnosa neće biti sankcioniran!
To je temeljni hrvatski problem.
Kako bi se taj problem zataškao, Milanović sudjeluje u spektakularnoj pirotehničkoj manifestaciji organiziranoj u svrhu manipulacije pažnjom javnosti: sa svojim šogorom Jandrokovićem ulazi u obračun SDP-a i HDZ-a oko lažne izborne dileme, koja je tek potpala najnovijeg u nizu hrvatskih šovinizama: mržnje spram Hercegovaca; ta mržnja, danas je red herring priče o ovogodišnjim parlamentarnim izborima: u književnosti, red herring je termin koji označava literarnu tehniku odvraćanja čitateljeve pozornost s bitnih zbivanja na ona manje značajna; nekoć su mladi lovački psi u Britaniji bili obučavani sljediti trag životnje unatoč intenzivnijem mirisu usoljene, dimljene crvene haringe, koju bi trener pasa vukao ispred psa, ne bi li ga omeo u sljeđenju izvornog, manje snažnog, primjerice lisičjeg miris.
Hrvatska je prepuna ovakvih trikova: crvene haringe mirišu na sve strane!
Treba imati dobar nos da bi se osjetilo odakle riba ovaj put smrdi!

CLUE

Red Herring je tehnika naročito omiljena, i svrsishodna, u kriminalističkim romanima. Svaki pak krimić počiva na onome što je u priči clue: ovdje je to naoko nevažan detalj zataškavanja rodbinske bliskosti Milanovića i Jandrokovića, protagonista ove farse oko bosanskohercegovačkih Hrvata i njihova prava glasa na izborima u RH.
Naime, osim "Novoga lista", da se građani/Vlasi ne dosjete, nitko nije prenio podatak da je Jandrokovićeva supruga kćer Milanovićeva ujaka. I, baš taj Jandroković, nekakva epizodistička efemerida, iste večeri kad Milanović postaje predsjednikom SDP-a, organizira press-konferenciju kojom se predstavlja hrvatskoj javnosti (do te presice Jandroković je bio relativno nepoznat političar), a istovremeno konfrontira Zoranu Milanoviću, stvarajući dojam antagonizma, i stranačkog i osobnog. Jasno, ta je intencija hinjena: sve je to očito brižna koreografija! Dan, dva kasnije, Milanović istupa s inicijativom u "Dnevnom avazu", a Jandroković brže-bolje biva primljen kod Stankovića: infrastrukutra je uvijek spremna za takve projekte, i uvijek ista: EPH, kroz "Jutarnji list", brže bolje komentria taj senzacionalni nalaz da je 68% građana protiv glasovanja Hrvata iz BiH na izborima u Hrvatskoj, i tako to postaje središnjim političkim pitanjem ove zemlje. Kad se pogleda tko je sve sudjelovao u ovoj akciji te koji je redosljed događaja, sasvim je očito da nema govora o spontanitetu zbivanja: insideri znaju, recimo, da Slavko Goldstein ima u formulaciju identično objašnjenje zašto Hercegovcima treba uskratiti pravo glasa na izborima onom Zorana Milanovića! Znaju to i u SDP-u, a znaju i što to po svemu sudeći znači.
Bez obzira što je predsjednik SDP-a postao Milanović a ne Bandić, farsa je jedna te ista: svađe sa Sanaderom običan su igrokaz. Kao Bandićeva i Sanaderova navlačenja oko rukometnih dovrana; predstava za naivne. Da se za njega ne bi doznalo, glumci se angažiraju već po tazbinskorodbinskoj liniji, da sve ostane u familiji, a hrvatski slobodni tisak tu povezanost, kao neugodan detalj koji privlači pažnju, prešućuje i zataškava. S pravom. Jer, sve je to laž i opsjena: i ta ishitrena presica kojoj je svrha tek sada shvatljiva - Jandroković je požurio iste večeri organizirati press-konferenciju ne bi li tako upao u oči; da je pričekao samo dan, efekta ne bi bilo, i nitko ne bi ni primjetio nekakvog Jandrokovića - i ta izjava za bosanskohercegovačke novine, i taj Stankovićev poziv i njegovo pitanje gledateljima, i uhodano recenziranje Stankovićeve emisije u "Jutranjem listu", što je već do te mjere nesnosno, da će i on morati početi učiti jezike ne bi li u zasluženu diplomatsku prijevremenu mirovinu...Farsa. Spram ove zemlje počinjem osjećati intenzivno gađenje. A nisam Hercegovac.
(Usput budi kazano, zanimljiv je još jedan sićušni detalj: Jandrokovića, kao strašno važnog i sposobnog mladog hadezeovog lava, u javnosti je branio Andrija Hebrang! Hebrang, u ulozi dežurnog programiranog desničara, već dugo vremena i sam sudjeluje u ovakvim spektaklima, uzurpirajući prostor autentične hrvatske desnice, jedine koja bi zapravo Sanaderu bila realna opasnost: one koja bi, kad HDZ ne bi bila nacionalistička klijentelistička zadruga - kao što je SDP socijalistička interesna zajednica - Sanadera mogla pitati: 'Dobro, OK, ti si pametan kit, i sve mi to poštujemo, ali, ti si u našoj, ne mi u tvojoj stranci, i to kaj ti zastupaš doduše jest plemenito, ali s izvornom politikom HDZ-a nikakave veze nema! Zakaj ti ne odeš Milanoviću, a mi ćemo evo pozvati Bandića, pa smo egal!' I taj Hebrang, takav Hebrang, upravo je on dakle našao objašnjavati kako je Jandroković autentičan političar! To je objašnjenje, koje nije traženo, dovoljna optužba! Jasno da je Jandroković ono što se odvajkada u teoriji hrvatske književnosti i ovostranog nazivalo - pičkin dim. Samo, to je imalo sasvim drugu funkciju od mirisa crvene haringe. Rekoh već, to je clue - ono što privlači pažnju. Isprva. A onda čovjeku nekako počne malo smetati. Kad te toliko jebu, čovjeku se već i pička zgadi, a di neće haringe. Ili tako nekako. Morate imati neku poantu, da bi znali kazati o čemu se u tekstu, ili Hrvatskoj, radi. Kad vas djeca pitaju.)

11. lipnja 2007. napisan je dakle tekst Neue Kroatische Konzervativismus, koji počinje ovi uvodom:
Ne bi li se prikrilo kako buduća Vlada, bilo SDP-ova ili HDZ-ova, nema namjeru sankcionirati privatizacijiski kriminal devedesetih - koji je u temelju socijalnih odnosa današnje RH - SDP i HDZ organiziraju multimedijalni performance na temu ukidanja prava glasa Hrvatima u BiH, pokušavajući pažnju javnosti skrenuti s bitnog na nebitno: već treće izbore za redom građane se homogenizira u borbi protiv neprijatelja nacionalnog jedinstva: mitskih Hercegovaca! Van s njima! Vratite nam naše Srbe, evo vam vaši Hercegovci! Hercegovci aus!
Prije tjedan, dva, kolega Kuljiš napisao je za Nezavisne Novine tekst koji preuzima tu tezu:

* O HERCEGOVCIMA KAO VJEČNOJ TEMI HRVATSKIH IZBORA 06.10.2007

Denis Kuljiš

Nevjerojatno je da se svi naši izbori svode na isto - na rješavanje hercegovačkog pitanja. Ne primjećuješ da postoji dok ne počne kampanja, pa se ukaže - kao poltergeist koji iz čista mira grune iz televizora.

Do tada si mirno gledao na ekranu Mirjanu Hrgu kako vodi dnevnik Nove TV. Malo te nervira, a opet, čini ti se da je OK, i da je seksi - u anketama koje objavljuje "Playboy" uvijek je na drugom mjestu, iza Severine, po frekvenciji odgovora na pitanje: "Koju biste javnu osobu najradije vidjeli golu na duplerici našeg magazina?"
Pišek i Sopek previše su podatne - a ideja da Mirjana Hrga konačno svuče grudnjak sa svog konzervativnog, bogobojaznog tijela atraktivne polovnjače, koja se frizira kao žene prethodne generacije, očito ima naboj, što nastaje usljed potiskivanja fundamentalnog političkog pitanja s dalekosežnim reperkusijama na ponašanje biračkog cenzusa...
Na čemu su se prelomili prethodni parlamentarni izbori održani 2003. godine? Čim je Sanader na stranačkom Općem saboru, još godinu dana ranije likvidirao hercegovačku struju Ivića Pašalića, stvoreno je ozračje za pobjedu koju je postigao na šarm, ali i stoga što smo unaprijed znali: "Poslije ovih izbora, pobijedi li Ivo, u Saboru će biti više Srba nego Hercegovaca!" Što se i dogodilo, ali Sanader nas je ipak iznenadio - na Markovu trgu nije ostavio nijednog jedinoga! Ne mislim tu, naravno, na Hercegovce po porijeklu - ta nisam rasist, pa ni regionalni - nego ciljam na pripadnike hercegovačkog lobija, na "političke Hercegovce", dobro organizirane "zavičajce" koji su početkom devedesetih poharali Hrvatsku. Preuzeli su ključne pozicije u politici, ekonomiji, u sportskom menadžmentu. Čak je i predsjednik Dinama Hercegovac. Pogledaj bilo koji sportski savez u Zagrebu, bilo gradski ili državni; posvuda su raspoređeni, i to u nadmoćnoj većini - kako kažu naši Istrani - "oni zdolu". Jedino je dr Gregurić uspio, uz pomoć "momaka iz kafića 'Hennessy'" od pošasti iz Gruda spasi pet-šest velikih firmi koje, doduše, kontroliraju 80 posto hrvatskog kapitala... No među pripadnicima toga njegova kluba također ima Hercegovaca, ali "odrođenih", onih koji nisu bili uvezani s franjevačkom provincijom Uzašešća Marijina, sa Sigurnosno-izvještajnom službom, ni s "Eurohercom".
Dakle, glas za Sanadera, bio je tada, 2003., glas protiv "političkih Hercegovaca". Njima je Ivo bio nemeza: kako je samo po Saboru drečao Ljubo Česić kad je, kao krmak kojega za Martinje pograbe četiri nemilosrdna tipa u gumenim čizmama, predosjetio da nastupa egzistencijalna ugroza... Pošto je Sanader oformio Vladu, napadali su ga u svim medijama gdje su Hercegovci zadržali utjecaj, nadasve na HTV-u i u "Večernjem listu", gdje, međutim, nisu uspjeli doživjeti kraj njegova prvog mandata - uvijek ga potcijeniš kao protivnika, ali na svoju štetu. Tako su se ti hercegovački kadrovi koje je Markica Rebić po birtijama primao u SIS i dodjeljivao im visoke činove te pravo na nošenje pištolja, pasivizirali, ili otišli na Novu TV i na Z1, gdje ne mogu napraviti puno zla...
Prvi predsjednički izbori na kojima je pobijedio Stipe Mesić 2000. godine također su odlučeni na hercegovačkom pitanju. Kad je Stipe zaurlao na splitskoj rivi - Neće oni na Širokom Brijegu odlučivati o našoj sudbini! - bilo je gotovo: pobijedio je landslideom. Zakonomjerno - jer kao što zna svaki politički stručnjak i nestručnjak: ako imaš overkill, uslijedit će bachlash. Pošto su na brzinu bili zauzeli sve ključne pozicije u društvu, čim su Tuđmanovom i Šuškovom smrću izgubili uporište na Pantovčaku, morali su pretrpjeti tu blagu čistku...
Razumije se da su i sudbonosni izbori 1999. na kojima se osovila Trećesiječanjska koalicija vođeni pod istom egidom - znalo se da biraš Hercegovce koji su tada još dominirali u HDZ-u, ili komunjare pomiješane s Vlajima, pa je odluka bila determinirana samim tim što valjanih Hercegovaca ima u nacionalnom korpusu malo, a imaju puno neprijatelja koje su uspjeli stvoriti u svim izbornim jedinicama. U onima u kojima su najprisutniji, kao u Desetoj, Dalmatinskoj, tzv. Hercegovačko-domorskoj županiji, ti su otpori i najjači, dok su najslabiji u dvjema depopuliranim slavonskim, ogrezlim u zaostalost i primitivizam, gdje su srpske cajke potpuno prevladale kao domaći folklor.
I na predstojećim parlamentarnim izborima što će se održati 25. studenog 2007. u prvi plan izbija hercegovačko pitanje. Prvo, diferencijacijom oko glasovanja u Bosni, zapravo u Hercegovini, koja se ne može shvatiti kao "peronospora", pa nema nikakve osnove da ljudi koji ne borave u Hrvatskoj, ondje biraju svoje predstavnike za parlament u Zagrebu. Nema smisla, uostalom, ni to da ih biraju poreski obveznici u Ontariju, pa nema sumnje da će, pobijedi li SDP, pokrenuti ustavnu inicijativu da se obje anomalije, koje hrvatski izborni sustav čine jedinstvenim u svijetu, otklone i tako se eliminira jedan od krupnih razloga političke nestabilnosti zemlje.
Drugi temeljni aspekt hercegovačkog pitanja, ne manje važan od prvoga, koje, doduše, ima ideološki i povijesni kontekst, jer se svodi na priznavanje državnosti Bosne i Hercegovine te odustajanje od tuđmanovskih banovinskih fantazmi, posve je praktična stvar, a tiče se održanja samog hercegovačkog lobija, koji je opstao pod okriljem zagrebačkog esdepeovskog gradonačelnika Milana Bandića. Svi oni Hercegovci iz političkog nadzemlja, državnočinovničkog suterena i kriminalnog podzemlja, koji su izgubili prostor za djelovanje i zaštitu vlasti kad im je pukla žnora s hadezeovskom vladom Ive Sanadera, smjestili su se lijepo u municipalni okvir glavnog grada, te postali "bandićevci". Ako na predstojećim izborima pobijedi HDZ Ive Sanadera, kako će proći Bandić i "bandićevci"? Sjajno - kao prirodni saveznik vlasti moći će oni iznutra razjedati i razgrađivati stožernu stranku opozicije, a pošto su u međuvremenu kljoknule sve male stranke sredine, Sanader može spostaviti monopol vlasti o kakvom je i Tuđman tek sanjao. Za dvije godine nema ni Stipe - i onda, zaista, ni nebo nije granica...
Na konvenciji SDP-a na kojoj je izabran Zoran Milanović jasno se vidjelo da je esdepeovska stranačka populacija duboko podijeljena - Zoki je pobijedio ne samo zato jer je bilo očito da ih on jedini može kredibilno voditi u utrci za vlast, nego i stoga što je bilo jasno da će, ako ne izaberu njega, nego Željku, stranka sigurno izgubiti izbore, te u tom slučaju pasti Milanu u šape, pošto on ima vlastitu, konsolidarnu bazu, koja ne ovisi o SDP-u, esdepeovskoj političkoj mašini i ideologiji, nego o hercegovačkoj bratiji i njezinom autentičnom izbornom tijelu u dubravsko-sesvetskoj 2. izbornoj jedinici. Milanova prevlast značila bi odlazak barem polovice članstva iz stranke, dakle rascjep, raspad, atomizaciju - pa bi krhotine SDP-a kružile s ostalim lutajućim asteroidima u zrakopraznom prostoru hrvatske politike. Diferencijacija na "bandićevce" i "antibandićevce" bila je stoga na konvenciji zaista "vjersko, a ne političko pitanje".
Što ako na izborima pobijedi SDP? Bandić će dobro proći i bit će relativno siguran do lokalnih izbora. No, vladajući SDP s Bandićem u njegovu okrilju - to se ne može dugo održati. Previše je afera koje su počele izlaziti na vidjelo već uoči izbora, pošto sadašnja vlast mora lokalizirati uspjeh koji će on postići na terenu, radi općeg balansa između dviju vodećih stranaka. Dakle, ovi će izbori opet presuđivati o hercegovačkom pitanju - o tome hoće li glasovi Hercegovaca iz Hercegovine prevagnuti kod izbora za hrvatsku vladu, te hoće li hercegovački lobi zadržati političke pozicije koje mu može oduzeti jedino Zoran Milanović, suparnik i prirodni politički neprijatelj Milana Bandića, te svega onoga što on simbolizira u hrvatskoj politici.


Bonustrack


WELFARE STATE


The English term "welfare state" is believed to have been coined by Archbishop William Temple during the Second World War, contrasting wartime Britain with the "warfare state" of Nazi Germany.
In German, a roughly equivalent term (Sozialstaat, "social state") had been in use since 1870 . There had been earlier attempts to use the same phrase in English, for example in Munroe Smith's text "Four German Jurists",[2] but the term did not enter common use until William Temple popularized it. The Italian term "Social state" (Stato sociale) has the same origin.
U tekstu Kampanja je počela Davor Butković govori o Sanaderovoj navodnoj viziji države blagostanja (koja je usput budi kazano kao koncept odavno zakazala, čemu je jedna od posljedica i Bolonjski proces, dakle zahtjev za većom pokretljivošću i zapošljivošću građana upravo usljed sloma države blagostanja, ali, zašto bi to Davor Butković znao!?), fascinantno se naslanjajući na zahtev točno suprotan onome što SDP-u i Milanoviću EPH i Butković pod nos guraju već tri mjeseca; zanimljivo je i opet da taj zahtjev za socijalnom državom spominjem izrijekom u tekstu od 4. lipnja kao osnovni desiderat Zorana Milanovića, nasuprot zahtjevima za neoliberalnim redizajnom partije i socijaldemokracije u Hrvatskoj. Naprosto je čudesno da se pred SDP stavljaju neoliberalni zahtjevi, a da HDZ ispovijeda ideje socijalne države! Imao je pravo Konfucije rekavši da bi kao vladar prvo učinio to da imena odgovaraju stvarima.
"Naime, prema današnjem intervjuu u Jutarnjem listu, Ivo Sanader želi odvesti HDZ prema welfare stateu i prema lijevim, ili barem socijalno osjetljivim biračima. Sanader želi predstaviti novi ili modernizirani HDZ (on sam izbjegava termin novi HDZ, tvrdeći da je novi HDZ nastao 2003. godine. No, realno govoreći, riječ je o bitnim inovacijama u stranačkoj ideologiji i retorici) kao stranku koja će pokušati ostvariti “društvo znanja”, kao stranku koja se orijentira prema mladima, kao stranku kojoj je socijalna ravnopravnost jedan od glavnih ciljeva te kao stranku koja u Hrvatskoj želi stvoriti uvjete za kvalitetan život.
U svemu tome, očigledno, nema baš ništa od tradicionalne desne retorike: u trenutačnom Sanaderovu rječniku ne postoji skoro ništa ni od uobičajenog rječnika hrvatskih političara.
Čini nam se da je Sanader namjerno krenuo prema gotovo socijaldemokratsko-prosvjetiteljskoj retorici, kako bi oduzeo što je moguće više prostora SDP-u. Sanaderov ulazak u SDP-ovo područje zapravo je očekivan manevar, karakterističan za suvremenu europsku politiku; konzervativac Nicholas Sarkozy u francuskoj se predsjedničkoj kampanji najviše obraćao tradicionalnom radništvu.
No, Sanader svojom retorikom prosvjetiteljske države blagostanja ne želi samo izmaknuti SDP-u njegov potencijalni prirodni teren, nego vjerojatno pokušava isprovocirati i eventualno skretanje SDP-a prema radikalnijoj ljevici, što bi bilo dosta opasno za glavnu oporbenu stranku. U svakom slučaju, o cjelovitoj izbornoj orijentaciji HDZ-a i o razini modernizacije te stranke dobit ćemo jasniju sliku poslije njihova jedanaestog sabora."
Evo što sam o toj zahtjevu za socijalnim dogovorom i socijalnoj državi kazao ja:
"Sasvim je pošteno i primjereno Zoranu Milanoviću pružiti sada dovoljno vremena - a to znači i par godina bez obzira na ishod ovogodišnjih parlamentarnih izbora i nestrpljenje SDP-ovaca da preuzmu vlast! - da rekonceptualizira socijaldemokratsku stranku Hrvatske, ali i socijaldemokraciju u Hrvatskoj, da pokaže kako je jasno razumio poruku koju u ime svojih stranačkih drugova prenosi i nosi ostatku zemlje.
To je poruka o nužnosti modernizacije i SDP-a i Hrvatske, ali upravo u smislu suprotnom zahtjevu navodnog neoliberalnog lib-lab redizajna (koji to uostalom ionako nije): socijaldemokracija u ovoj zemlji što prije mora rehabilitirati vrijednosti svojstvene socijalizmu njemačkog ili skandinavskog tipa, pa, ako se već želi, i onoga u nasljeđu radničkog samoupravljanja što nikako nije smjelo biti s bačeno skupa s prljavom vodom komunističkog epohalnog projekta.
Kad se SDP i Hrvatska prestanu sramiti pa čak i strašiti riječi socijalizam, SDP će vrlo jasno znati što mu je za činiti.
Samo i jedino tako SDP od Hrvatske može napraviti i pravnu državu!
Na kraju, to je jedina poruka koju ovaj dečko, zaista u najboljim godinama, samim sobom nosi: evo, tu je pred nama netko tko ništa nije ukrao, šef je stranke koja bi trebala skrbiti oko socijaldemokracije, i ako oni konačno ne uspostave Hrvatsku kao državu vladavine prava i pravnu državu, iz ove je zemlje onda jedino još moguće - emigrirati!"
I, da sada na kraju budem sasvim zločest i malo, ali samo malo arogantan, evo završetka prvog teksta na početku ovoga ciklusa: Socijaldemokratska partija - Stranka demokratskih promjena. I zlonamjernima je očito da na ovu perverziju perspektive, to približavnje HDZ-a lijevici i zahtjev da se SDP pokori diktatu slobodnoga tržišta, upozoravam gotovo groteskno preizravno:
"U tome je jedini izlaz: racionalna varijanta bi rekla: E, to ne! Jer, ako to da, ako je ovo Hrvatska, ona je najbolje da se raziđemo doma: onda SDP nema smisla.
Jer, kakvog smisla ima glasovati za SDP, kad SDP ionako radi s HDZ-om?
Zašto onda ne bismo izravno glasovali za HDZ?
Ta, tko veli da nismo kanili!? Samo pitamo, vas, SDP, zašto bi netko glasovao za vas? Kad može izravno za njih!
Ja znam da je ovaj problem vama teško odmah uočiti i shvatiti, jer vi biste vjerojatno odgovorili: Paaa, dobro je glasovati za nas da i mi malo budemo na vlasti! Jedino, Vlasta je malo umorna. Jebe je tko stigne.
I zato bi racionalna varijanta bila: Dajte razmislite kaj će vam vlast, pa onda odlučite hoćete li uopće na izbore. Ovako, s ovom ekipom koja Hrvatsku doživljava kao svoje gradilište nema nikakve potrebe glasovati za SDP.
Imamo naime HDZ.
Stranku demokratskih promjena.
Mislite da se šalim?
Čujte, kad bih se šalio odgovor bi mogao glasiti: Stvarno bi idealni predsjednik SDP-a jedino mogao biti dr.Ivo Sanader. Navedite jedan jedini razlog protiv toga. Sebi. Ne meni."
Ovakav je punch-line u SDP-u dio partijskoga vrha počeo tumačiti kao konačni dokaz mog nepatvorenog hadezeovstva.
Ponovit ću vam stoga usporeno Butkovićeve riječi dva mjeseca poslje, izrečene uostalom nakon razgovora sa Sanaderom:"Čini nam se da je Sanader namjerno krenuo prema gotovo socijaldemokratsko-prosvjetiteljskoj retorici, kako bi oduzeo što je moguće više prostora SDP-u."
Drugi put watch my lips!

FARSA

CRVENI I CRNI, 14.5,2007.

Čak ni zajednički neprijatelj ovdje više ne pomaže. Klasično modernistička vremena binarne logike su prošla. Nikakav “mi” se ne da konstituirati iz opozicije prema “njima”, nikakvo sebstvo ne nastaje u odnosu na Drugo i nikakva unutrašnjost u odnosu na izvanjskost. Današnji društveni sukobi i političke borbe više ne poznaju nikakav noseći antagonizam na koji je moguće svesti sve druge društvene sukobe.

Boris Buden

Tvrdnja da je sukob crvenih i crnih temeljni sukob hrvatskoga društva na koji su svodiva sva ostala društvena proturječja ideološka je fantazma koja strukturira socijalnu stvarnost Hrvatske.

Nemanja

Stvari u kulturi na lijevo i desno dijele uglavnom oni kojima je tako lakše misliti. Ne mislim, naravno, da ta opreka ne postoji, ali mi je jednako tako zanimljivo tko je i zbog čega aktivira i šalje u optjecaj. Jedan dio priče skriva se u raspodjeli moći i profiliranju diskurza. Mediji su vrlo jasno – reklo bi se onako flah, novinarski - definirali stvar: ako si za Haag, onda si lijevo; ako si protiv, onda si desno. I kad je ta mantra jednom zaživjela, sve je, kao, preko noći postalo jasno. Strašno.

dr.Dean Duda

Zanimljivo je da se HDZ i SDP, ako se već inzistira na nekakvom prasukobu koji bi čuvao eho klasne borbe (jer to su kategorije u kojima jedino protagonisti hrvatske politike znaju misliti), ne javljaju kao zastupnici kapitala i rada! Ne! U ovom projektu društvenog dizajna suvremene Hrvatske, HDZ i SDP oslanjaju se na nekakve mutne reminiscenicije o ustaštvu i partizaniji, o nacizmu i boljševizmu, izvodeći svoju poziciju iz ovdašnjih najdubljih povijesnih i psiholoških atavizama: kao da se članstvo tih čuvara nacionalnog i socijalnog identificira sa svojom skupinom subkulturno, iracionalno, pred- i ne-razumski, poput navijačkoga plemena, a ne svijesnim posredovanjem svoga političkog interesa! Oslanjajući se na nejasne strasti koje prate raspravu o nacionalnoj povijesti, a ne na jasnu pojmovnu refleksiju o njoj, HDZ i SDP proizvode circulus vitiosus te povijesti: ovdje povijest nikako ne može učiniti iskorak iz prošlosti, iz separatnih jugoslavenskih obračuna II. Svjetskog rata! Uz pomoć ovako glupe istine o nama samima, u Hrvatskoj je moguće ne samo lagati, nego i vladati ad infinitum. To uostalom i jest namjera jedne i druge zainteresirane stranke/partije; učinak je notorna i potpuna suspenzija demokracije: Hrvatska je teatar sjena. Mala cijena za izborenu samostalnost i živu glavu na ramenima, zar ne? Prvo je poklon crnima, drugo crvenima. A da je ovdje ikakvog Građanina, jedni bi bili lustrirani i po zatvorima zbog raseljavanja, progona... i ubijanja Hrvata jer su Hrvati, a drugi bi im doskora pravili društvo zbog raseljavanja, progona...i ubijanja Srba jer su Srbi. Umjesto toga, na djelu je povijesna pomirba dvaju revolucionarnih ekstremizama. Tragična hrvatska povijest počinje se opetovati kao farsa.

Dragi blog

(...)Što se tiče ovog izvoda o dijalektici crvenih i crnih kao osnovnoj ideoškoj fantazmi koja strukturira hrvatsku starnost, dovršetak je izvoda sljedeći: budući da uzurpiraju cijeli prostor politike, crveni i crni prikrivaju nedostatak bilo kakvih istinskih političkih tema onemogućujući razrješenje stvarnih antagonizama našega društva, ali i odlažu ad calendas graecas razriješenje trauma kakva je recimo ona dotaknuta Rezolucijom o komunizmu. To je konačna poanta ovog neviđenog ideološkog napora da se i od izbora prvaka SDP-a napravi crveno-crni karusel: Račan nam je ipak ostavio testament: Ljubu Jurčića i Zorana Milanovića. To je njegov izbor, njegovo nasljeđe. Ni iz čega, odjednom, Ljubo i Zoran počeli su s ujacima ustašama i susjedima Srbima te stričevima partizanima. Naravno, na stranicama EPH. Ne znam je li to slučajno ili ne, ali sasvim je u temeljnoj ideološkoj matrici suvremene Hrvatske chorus-line hrvatske politike, tzv. Krajačićev intelektulni kružok, do dan danas vlada postojano ovom zemljom bez obzira na obračune panonske i norvalske frakcije. Osnovni je drive: preživjeti tranziciju, tj. izbjeći situaciju u kojoj bi netko, s građanske pozicije neutralog, apstraktnog Zakona, upitao: A što je s krivnjom za suđenja sedamdetih, za međuratne zločine? Zanimljivo, kod nas 'ustaše' sasvim idu na ruku 'udbašima' trubeći o krivici za Križni put! Ta, tko bi mogao suditi partizane u Europi koja počiva na simboličkom paktu uspostavljenom pobjedom saveznika!? Ali, kad bi se netko dosjetio da nije ustaša onaj tko pita za krivicu 'udbaša' sedemdesetih ili osamdesetih, pa još kad bi se taj ispostavio kao normalan hrvatski građanin koji osuđuje i NHD kao kvislinšku tvorevinu, što bi onda bilo? Eto, to je sve. Samo, ovako viđen, trud Milanovića i Jurčića nameće pitanje: Dobro, a zakaj su oni out of the blue počeli priču o crvenima i crnima? Tj. je li to baš slučajno? Ili je Račan znao što radi?

CUI BONO: U ČIJEM JE INTERESU PROIZVODNJA SUKOBA CRVENIH I CRNIH?

"Stanje u medijima složenije je no što se čini - naime opreka Jutarnji vs. Večernji prispodobiva je onoj Globus vs. Nacional, ali i onoj RTL vs. Tv Nova: svi su ti antagonizmi svodivi na jedan jedin, a taj je namjerno generiran i ideološki sasvim precizno zadan. U Hrvatskoj se naime ustrajno pokušava vladati tako da se dinamika društvenih procesa umjetno antagonizira oko dva politička pola: jedan bi činio HDZ, drugi SDP, a sve bi u osnovi bilo svodivo na tzv. nacionalnu i tzv. socijalnu osjetljivost publike/javnosti/elektorata. Na stranu što je takva podjela ne samo umjetno generirana nego i posve besmislena, jer su pod diktatom MMF-a i visokih stranih adresa HDZ-ovci ispali nakako socijalno osjetljiviji, dok je Račan pak ne izručivši nikoga od generala Haagu ispao nekako desniji od samog HDZ-a, ali cijela ova ideja vladanja Hrvatskom kroz crveno-crnu ucjenu javnosti iznimno je opasna i imat će dalekosežne posljedice. Jedna od tih, možda presudna, potpuna je suspenzija autentičnog demokratskog života zemlje. Dijalektika te farse izgleda ovako: pred izbore upriliči se, recimo, dinamitiranje Tita; potom se jave ljevi koji postojanjem ekstremene desnice legitimiraju svoju povijesnu neophodnost; nakon toga kreće ciklus desne rekontre, s motivom nužnog saniranja društvenog rasula izazvanog komunističko-udbaškim recidivom! I, tako jedni proizvode potrebu za drugima i vice versa. U svemu tome, u toj farsi koja stalno iznova u Hrvatskoj na vlast vraća samo oko plijena zaraćene klijentelističke grupacije koje su, in ultima linea, tek frakcije iste policijskopartijske sive zone, presudnu ulogu igraju mediji.
(…)
Osim toga, ono što je posljedica činjenice da Jugoslaveni, izdajući se za anacionalne građane, falsificiraju svoju političku poziciju, jest uzurpacija ukupnog građanskog demokratskog prostora koji se, radom EPH, navjerno i sustavno više od deset godina antagonizira kao sukob Crvenih i Crnih, koji se perpetuira i samoproizvodi, za potrebe Norvala koliko i Udbe: sve dok leti Titova glava po Kumrovcu, ima potrebe za crvenom narodnom frontom kao sanitarnim kordonom pred pomahnitalim zmajem ustaštva, i sve dok posljednji Udbaš hoda svetom hrvatskom zemljom, neophodno je zazivati Juru i Bobana! Jasno, sav je taj tragični hrvatski rulet tek farsa inducirana ideološkom fantazmom: jasno je da u zbilji nigdje ne postoji nikakav prasukob kao nosivi društveni antagonizam, bilo partizana i ustaša, bilo crvenih i crnih, bilo kakav i bilo čiji, jer, nikakav temeljni sukob na koji bi se svi ini društveni antagonizmi mogli svesti jednostavno - ne postoji! Ali, ova se ideološka fantazma sustavno proizvodi i reproducira jer time navodni antagonisti zapravo proizvode potrebu za samima sobom! To je njihovo povijesno opravdanje, legitimacija i - neophodnost! Iako u ovoj zemlji nema nikoga tko bi zaista ispovjedao ustašku ideologiju (tko je to? Đapić, taj kumrovački šmirant? Pašalić?, koji je kao liječnik u zatvorskoj bolnici morao proći provjeru Manolićevih penologa!; tko je to, pitam!! - čak ni klaun Scwart nije autentičan nacist, čak je i on agent amateur provocateur!) stalno se iznova na marginama KOS-a i Udbe organiziraju već cijelo jedno desetljeće dinamitiranja spomenika, provokacije pred židovskom općinom itd.itsl., a da nikada nitko, čudno, baš kao ni u slučaju bombe pred kuću Ivića Pašalića, za takvo što nije odgovarao, a ako tkogod i jest, o tome se - i to je fantastična stvar, to je naročito zanimljivo! - onda, kao u slučaju židovske općine, kurvinjski šuti od Nacionala do Globusa, od Jutrnjeg do Večernjeg lista! Naravno, jer, neće valjda udbaška ekipa svoje ljude okačiti na naslovne stranice tih svojih revelverblatcajtunga! Posljedica je dakle te tzv.ustaškoemigrantske i tuzemnoudbaške sprege potpuna uzurpacija prostora prostora autonomnih demokratskih procesa u tradicionalnim oblicima odvijanja građanske politike. Zato je stalno iznova u Hrvatkoj velika pompa oko tzv. trećeg puta: jasno je da ljudi osjećaju da je sve zapravo premreženo jednom te istom mrežom utjecaja, koja se rasprostrla na zapravo nevjerojatno naivan način: HDZ je nacionalna stranka, SDP je socijalna stranka; prvi su Crni, drugi Crveni; prvi evociraju uspomene na Didu, drugi na Đidu: i, tu smo već tamo gdje Ideolozi i žele da budemo, u sferi mutnih i potmulih političkih fantazija, osjećaja, identifikacija! I to je hrvatska politika! Pri čemu, kad dođu na vlast, i jedni i drugi sljede istu agendu, pa Crni izručuju vlastite generale, a Crveni ukidaju božičnice, ispostavljajući se u svojoj nevjerodostojnosti Stankama/Partijama lišenim bilo kakve političke supstance: bilo kakvog sadržaja=programa. Agenda im je ionako propisana: financijska i gospodarska stand-by aranžmanima s MMF-om; pravosudna Haagom; vanjskopolitička, diktatom EU...uglavnom, hrvatska je politika zadana, a Hrvatska je u tom smislu potpno nesuverena zemlja čijim političarima preostaje dogovoriti se još o lovi za rukometne dvorane i tangentu, te par stotina tisuća kvadrata na Hvaru i Mljetu! Nevjerojatno, ali istinito: kad dovrše privatizaciju Ine, jedva da će imati što raditi! Jasno, ovi menađeri etatiziranog pa pokradenog kapitala ni u najgorim snovima ne kane revidirati privatizaciju ili sankiconirati kriminal u pretvorbi: ta, oni su kriminalci, i kako od njih očekivati da procesuiraju sami sebe! Zato se za raju priređuje igorkaz: stalno iznova, kao u Jugoslaviji vanjski neprijatelj socijalizma, tako ovdje prijete aveti: crna, ustaštva, i crvena, boljševizma! I zato je tu SDP da s koalicijom bude "sanitarnim kordonom" pred najezdom ustaša, i HDZ, sada u light-varijanti, nakon dekontaminacije, da se odupre pokušajima sabotiranja progresivnih povijesnih neoliberalnih procesa koji kao globalnokapitalistički usud nastupaj s neminovnošću prirodnih pojava: kao što pas laje a kiša pada, tako je neminovno da se uspostavi par Kompanija/Monopola, koje će kao EPH medije, u suradnji s političkom kabalom kontrolirati ostatak društvenih procesa. Koliko ja poznajem stvari, na najboljem smo putu da taj proces u Hrvatskoj dovršimo. Samo da nas ustaše i partizani na njemu ne ometu i nedajbože - zaustave! Dok se raja zabavlja u tom novom ciklusu Optisanih, Sanader i Bandić, kao arhetipske figure povijesnih protagonista neoliberalne Kroejšie, simuliraju svađe oko rukometnih dvorana potajno se sastajući upravo tim poslom! Jebem im vraga njihovog dovitljivog! Kak su se samo toga sjetili!
Kakvi su Hrvati imbecili, bože sveti, odoh u politiku. Jedan mandat i meni je dosta! (NEMANJA 03.03.2007. 14:15)

II.

U politici je nezahvalno prognozirati, jer jedan jedini događaj može naruštiti ukupnu statiku društvene zgrade, ali, usudit ću se, ubpravo zbog zadnjih rečenica, predvidjeti ishod ovogodišnjih parlamentarnih izbora, i, odmah obrazložiti taj ishod:
Dakle, kada u ovoj gornjoj shemi HDZ lišite nacionalizma, i svedete ga na light-HDZ, dobit ćete Sanaderov HDZ: stranku koja isproručuje Gotovinu i premijera koji čestita Hristos se rodi: dakle, krajnje kooperativnu stranku konzervativnog imagea, koja se polako i realno približava svojoj promičbenoj predstavi: kao stranka koja se vrlo dobro razumije s krupnim kapitalom, jer njezin šef ionako njome ravna kao vlasnik svojom firmom, HDZ ubrzano postaje zastupnikom Kapitala! No, što dobijete od SDP-a kad prođe purgatorij? Čega se zapravo SDP treba lišiti? E, to se događa upravo ovih dana, u reformističkim zahtjevima koji se stavljaju pred vodstvo stranke, a ti su svedeni zapravo na odustajanje od socijalne pre-osjetljivosti socijaldemokrata: zahtjeva se poštavanje neoliberalnih tekovina i vrijednosti! To je dakle agenda:s jedne strane imati ex-nacionalnu light konzervativnu stranku Kapitala, a s druge ex-socijalnu light lijevu stranku Rada, kako bi se prekrilo čitavo područje Tržišta, kako nas jedino i isključivo vide Planeri. Budući da se Designeri Novog svjetskog poretka jako dobro razumiju sa Sanaderom, budući da se izuzetno dobro slažu s Mesićem, budući da Milan Banić funkcionira kao fonatana (baciš novčić i zaželiš želju! koja nema drugu svrhu i namjenu nego da ispunjava te želje pod uvjetom da je na središnjem gradskom trgu, da se svi oko nje okupljaju i da joj se dive, tj. budući da glavnim gradom države upralja kao holdingom čovjek koji je češće na Markovom nego Iblerovom trgu, situacija je zapravo u Hrvatskoj IDEALNA! NE MOŽE BOLJA BITI! I zato će ovakvom i ostati.
Dakle, ja tvrdim, a dao sam i razloge (u ovakvoj se konstelaciji političkih odnosa i snaga u Hrvatskoj najlakše 'radi', i u hrvatkom političkom undergroundu, ali i na relaciji Svijet - Hrvatska) da će HDZ ostati na vlasti!
Sve je ostalo sekundarno: hoće li uz HSLS novi koalicioni partner biti HSS (to je zapravo lako moguće, jer HSS-ovci su željni vlasti, a Friščić je, iz razloga koje ovdje neću spominjati, na svaki način podatan za dogovore!), ili će to biti netko drugi, sasvim je nevažno. Vidjet ćete da će na vlasti ostati HDZ.
I još nešto mogu predvidjeti, naprosto stoga jer sljedim logiku ovih događaja: ovih će se mjeseci inzistirati na nužnosti reforme SDP-a i vremenu koje toj stranci treba dati da se preobrazi u modernu socijaldemokratsku stranku neoliberanog senzibiliteta i usmjerenja (vidi: Butkovićev tekst o nužnosti reforme SDP-a otprije sedam dana u JL-u, Kris Cviić u Globusu, dakle: EPH je već počeo, jasno, na osnovu tezarija iz Kraljevskog instituta - nimalo čudno da su autori baš Cviić i Butković, naime!). A kad se dakle vidi otkud vjetar puše, kad uz ovako rekonstruiranu logiku imamo i evidentne dokaze dobre engleske volje da Sanader vlada Hrvatskom još 4 godine, tja, uz idilu u vražjem trokutu Markov trg - Panta - Poglavarstvo Grada, u kojem nestaju ne samo avioni i brodovi nego čitave dvorane i tangente, malo nas što može iznenaditi!
U svakom slučaju, evo, ja sam reskirao da me zajebavate dovijeka, pa sam stavio karte na stol. Jasno, ako sutra slete Vanzemljaci pa inzistiraju da Namjesnik na Zemlji bude Jura Stublić, ja ću morati revidirati svoje stavove i prognoze, ali, bez ovakve ex machina intervencije, stvar mi se čini prilično razumljiva, dapače malo priprosto predvidljiva za moj ukus.
Dixi.

NEMANJA 03.03.2007. 15:01

P.S.

A sada pročitajte donji tekst o Putinu i pogledajte kako se to radi u Rusiji.
Dok ne dizajniraju Rusiju po uzoru na SAD, kao državu čijom politikom dominiraju dvije stranke, Putin ne kani predati vlast.
Ima li tko možda nešto za pitati o teoriji urote?


Post je objavljen 11.11.2007. u 15:01 sati.