NEMANJA: SMIRENOUMLJE

fashion-guru

TITO



One should either be a work of Art, or wear a work of Art.

– Oscar Wilde


Besprijekorni Josip Broz Tito (maršal, 88) nikada ništa nije prepuštao slučaju: za susret s J.F.Kennedyjem, primjerice, odlučio se za op-art.
Dobro pogledajte donju sliku. Što primjećujete?



Točno: Titov je sako šarmantno prekratak.
Pogledajte Titove ruke: rub rukava u ravnini je s donjim rubom sakoa!
Usporedite recimo te odnose na Kennedyjevom primjeru.
U čemu je štos? Tito, koji je bio savršeno obučen muškarac, odjednom se slika uz Kennedyja u konobarski skraćenom sakou?!
Da, tako je, ali to je samo još jedan dokaz Titove nevjerojatne zagorske prepredenosti.

Kennedy je dobio Nixona na televiziji: pobijedio je image, ne program.
Tito je znao kome ide u posjetu. Znao je da je ionako sve u fotografijama koje će obići svijet, znao je da je medij poruka, pa je stoga savršeno točno pretpostavio da ako je već u Americi, nema smisla ne izgledati kao u Hollywoodu.
Uvijek imaj na umu da se odijevaš kako bi zadivio druge a ne sebe, poduka je Bulwer Lyttona koju je Tito usvojio u sveopćoj maskeradi revolucionarne povijesti: ulazeći u Moskvi u vlak kao Walter da bi u Beču izašao kao Tito, Georgijević, Pepek, Novak, Rudi, Stari, Ivan Kostanjšek, John Alexander Karlson alias Josip Broz je negdje usput shvatio da ako su već i sami identiteti kostimi, a onda barem da budu chic!

I evo nas u 1963. godini, listopad je mjesec, stoje jedan do drugoga Tito i J.F.K., i iako je s manje fotografije vidljivo da je razlika u godinama i više nego očita, diskretno skraćeni sako i brižno izabarane naočale i Tito je sasvim feš. Skraćeni ga sako izdužuje, sunčane naočele čine ležernim (usred jednog od dva, tri najzačajnija bilateralna susreta u životu!), i, sve u svemu, velim: bon chic, bon genre!
U listopadu te davne 1963., Tito je imao 71 godinu; na fotografiji 'Life'-a, točno mu je 60.



Stevan Božić (72), Titov krojač u Beogradu

Mi, krojači njegovih odijela, Titu smo bili važniji od Kardelja

"Odijelo za Tita izrađivalo se tri dana, a najfiniji materijali nabavljali su se iz Engleske"
Stevan Božić (80) već je nekoliko godina radio u beogradskom BEKO-u kao krojač-modelar, kad ga je tajnica nazvala da hitno dođe kod direktora. Mislio je da će, kao i obično, uzeti mjere za nekoga, pa se prema direktorskom uredu zaputio s krojačkim metrom oko vrata. No kod direktora je zatekao kolegu koji je radio Titova odijela i jednog oficira.
"Upitali su me, gotovo odmah s vrata, bih li ja napravio uniformu za Tita. Znao sam da to neće biti lako, ali rekao sam da hoću. Počeo sam za njega raditi 1970. godine, a prvo što sam napravio bila je njegova bijela maršalska uniforma. Sve sportske jakne i sve njegove uniforme moj su rad, a Tito je uvijek imao vremena za nas majstore koji smo mu radili odijela. Volio se lijepo odijevati pa nije čudno da je izabran za najelegantnije odjevenog državnika Europe. Jovanka se pokušavala miješati u to kako će njegova odijela izgledati, ali joj on to nije dopustio. Još pri prvom pokušaju intervencije, nježno joj je rekao: "Ma, pusti majstore da rade svoj posao..." kaže Božić koji danas, iako u mirovini, i dalje kroji modele za jednu beogradsku kožarsku radnju, a predanost poslu ne može umanjiti ni činjenica da zbog operacije očiju danas nešto slabije vidi.
Dobro se sjeća svoga prvog susreta s Titom. Bilo je to u rezidenciji u Užičoj 15 u Beogradu. Priznaje da je imao tremu. "Dočekala nas je Jovanka i ja sam ostao nešto s njom razgovarati. Kad sam se okrenuo, shvatio sam da je moj kolega nestao. Uspaničio sam se jer nisam znao što da radim. U tom trenutku - i Jovanka je otišla. Ostao sam sam i ušao u prvu sobu. To je bila velika dvorana na čijem je kraju stajao Tito i moj kolega koji se već prihvatio posla. Tito je krenuo prema meni, stisnuo mi ruku i ja sam tek tada prestao imati tremu..."

Božić je s Titom dosta putovao po bivšoj Jugoslaviji, najviše je boravio na Brijunima, u rezidenciji u Karađorđevu, Splitu i Sloveniji. Koliko su Titu bili važni njegovi krojači, posvjedočit će i anegdota koju nam je ispričao Božić:
"Edvard Kardelj upravo se bio vratio s nekog važnog putovanja i trebao je ući k Titu da mu podnese izvještaj. Mi smo isto čekali da uđemo, da ga premjerimo za neko novo odijelo. Tito je izašao iz sobe, vidio je i nas i Kardelja i rekao mu: "Pričekaj još malo, prvo neka majstori završe svoj posao..."S nama je bio jako strpljiv i kada bi odijelo bilo gotovo, dugo bi stajao pred ogledalom, pogledavao, a ako bi i imao koju primjedbu, uvijek je bila na mjestu", tvrdi Božić. Odijelo za Tita radilo se u prosjeku tri dana, a ni njegov krojač ne može sa sigurnošću reći koliko ih je Tito imao. Materijali su se često nabavljali iz inozemstva, najčešće iz Engleske. Krojači su imali lutku izrađenu po Titovoj figuri, a posljednje odijelo koje je Božić radio za Tita ostalo je nedovršeno jer je maršal završio u bolnici, gdje je i preminuo.