NEMANJA: SMIRENOUMLJE

I KNJIGE UBIJAJU, ZAR NE?

DREAM NOIR



Htio sam vam se javiti noćas oko 1.30, u kasan sat, ćuk il' netopir, ali sam odustao, misleći da možda već spite, a onda opet, nisam htio da izjutra pomislite da ste sve to možda samo sanjali.
Idemo in medias res...
Knjige ubijaju. To je klasičan postmoderni topos: oksimoronski topos u smislu postmoderne koja je, kao već-uvijek-dogođena, klasična: hoću reći, bilo je toga i prije, i u vrijeme kad Aleksandar predbacuje Aristotelu da profanira filozofiju zapisujući je, a Klement Aleksandrijski savjetuje:"Najrazborijtije je ne pisati, nego učiti i proučavati živom riječju, jer napisano ostaje" (Stromatesis) - "Sve napisati u knjigu znači staviti mač u ruke djetetu", poentira Klement, tjerajući vodu na moj mlin. Znanje je moć, reklo bi prosvjetiteljstvo dva milenija kasnije, unatoč slutnji da će moderni cinizam tu moć vrlo brzo pervertirati: moć je znanje, ali, to više nije naša neposredna tema, barem prividno nije. Knjige dakle ubijaju, kako u predgovoru Milorada Pavića, tako i po biblioteci Umberta Eca; Pavić će još dodati: "Za druge ne znam, mene su moje knjige zaista ubile!"
Bilo je toga i prije, te svijesti o tome da knjige ubijaju, ali nije bilo svijesti o toj svijesti, rekao bi samosvjestan duh današnjice.
Knjige ubijaju, nema sumnje ni zbora: recimo "Kapital" ili "Komunistički manifest": u ime toga Slova i u tom Duhu pobijeni su milijuni ljudi, baš kao i u Ime "Moje borbe"; sve me je i strah spomenuti Knjigu koja je knjige, ili onu koja nije čak niti to, nego je i više od knjige: jedan od božjih atributa, k tome časni!
Knjige svakako ubijaju!
Marx je, kako primjećuje Žarko Puhovski, silno patio jer je znao da je njegova 11. teza neispunjen, i možda neostvariv desiderat: cijeli Marxov teoretski opus ima jednu jedinu ambiciju koja je podbacila, i zato je (moguće i zato) revolucija izostala - jer Marxov je tekst samo još jedan od i među tekstvima, iako je imao silnu i revolucionarnu ambiciju da bude pretekst revolucije, onu ezoteričnu i bitnu i osobnu Karlovu ambiciju dakle, da bude tekst koji izlazi iz teksta: da izađe u kontekst! Trebalo je ne samo protumačiti, nego revolucionarizirati stvarnost, uostalom i tako da Duh uskrsne iz Slova, da se oslobodi iz Knjige kao iz boce (Goethe Hegelu; Hajam, Jerofejev...) ili da - i tu dolazimo u srce tame! - bude prizvan (mantičkim) činom čitanja Knjige kao magijskog teksta zaziva!
Bojao sam se to kazati, ali i Borges tvrdi da knjige ubijaju, a onda je tome zaista tako: moja je dakle ideja, s kojom se kolege kao što vidite konzilijarno bespogovorno slažu, da se napiše Knjiga koju bi se čitalo sa strahom da se u aktu čitanja ne oslobode Sile, moguće neki Strašni Duh, koje bi se mogle okrenuti i protiv Čitatelja.
Jasno, nismo mi blesavi, znamo mi da je čitanje zapravo rekreacija teksta, čin suptiliniji i smireniji od pisanja, koje je - upravo zato nismo blesavi, kažem, jer to vrlo dobro kao postmoderni znamo - uvijek unaprijed uračunalo ta svoja palimpsestična čitanja/pre-pisivanja: ovdje to znači da je i Pisar (ha, da anticipiram: rezignirana, melankolična spodoba koja je tek jedan od (Infer)notara Duha, zapisničara njegova diktanda koji je Povijest Književnosti), morao za Djelo/Knjigu platiti glavom. Glava, to je valjda ono glavno, ono bitno nas samih kao bića, pa bi to mogla biti duša, naša srž, kad bi je imali i ako je imamo. Možda je ovo pad iz postmodernog u moderno ili čak predmoderno stanje, a možda je povratak srednovijekovnoj kulturi i njenim temama postmoderan motiv kat egzohen, vrag će ga znati, isti onaj Vrag koji nam upravo faustovski kuca na vrata: jedini bi spas mogao biti da smo, s Hegelom, nekako u pravu glede onakovrsno koncipirane slobode, slobode od sebe sama, kao gubitka svoje vlastitosti, navlastite biti: ljubavi, što je ipak teško ne samo za vjerovati, nego i za preživjeti!

Eto, to je moja ovonoćna ideja, možda mora, moja nokturalna hereza (nokturalna, kao bića mraka, hereza, jer je iskrena): Knjiga koju u tom mom NACRTU ROMANA autor piše, Knjiga je koja inducira pojavu nekakvoga Duha! To je moguće sada svakako shvatiti, u rasponu od revolucije pa da zazivanja duha (možda Karla Marxa), ako i Gajo i Cipra nisu i jedan i drugi u pravu i u krivu, pa filozofija (ni)je i jedno i drugo: i jakobinski klub, ali i spiritistička seansa. Da ne otežavam situaciju koja, vidimo, ionako nije nimalo laka: treba napisati tekst koji ima s jedne strane ambiciju izaći u kontekst (svjesno želi biti predmet kulta, revolucionarni manifest, knjiga gatalica itd.: burevjesnik!), dok s druge, jasno, ima i nužnu, uljuđenu i distingviranu svijest o uzaludnosti svoje ambicije - tu svijest najbolje demonstrira samim činom ispisivanja (teksta), jer, baš zato jer ništa drugo nije moguće i jer se stvari ne daju i neće promijeniti, nužno je - ili je barem još jedino moguće - cijelu tu Stvar - zapisati! Pisanje, kao jedini preostali čin civiliziranoga čovjeka! Kao da je Faraon, nakon što mu je Bog napravio sve što je Starozavjetnom dobrom i dragom Bogu bilo na rapsolaganju u svoj njegovoj zluradoj sesildemilovskoj maštovitosti, rezigniran, s pomišlju: "Ha, a kaj sam više mogel napravit', ta, napravil sam sve kaj je bilo u mojoj ljudskoj, pače faraonskoj moći!", moći faraona kao kulturnoga čovjeka sukobljena s jednim vrlo neotesanim i nekulturnim, seljačkim Bogom, kao da takav Faraon, kažem, post festum, kad su svi događajima o kojima će u toj njegovoj ispovijedi biti riječi već odavno prošlost, pa čak možda i ono prošlo (na kraju povijesti, da budemo otvoreni!), taj i takav faraon usred svoje hardboiled i vrlo noir ispovijedi počinje pisati o tome kaj se je to zapravo dogodilo, da za cijelu jednu povijest ostane zapisano - možda da s tim zapisom ta povijest i započne! - kojeg je Boga od njega, kao Vladara ljudi jedne stare, rafinirane i možda već dekadentne civilizacije, taj Bog osobno i osobito htio!

Eto, to bi ja štel!
I mislim da bum to i napravil.
Je li to bogohulno?