Buddha Dharma u svakodnevnom životu i dalje od toga

Ujutro se sunčamo i namaćemo u moru. Valovi su visoki i gotovo je nemoguće plivati. Najbolje što se može je stati i pustiti da te bacakaju. Zabavno je i ugodno. Čak niti prosjaci i prodavači ne gnjave previše. Došla nam je neka djevojka sa srebrnim lančićima za oko stopala i ispričala životnu priću, ali nije bila niti do koljena prodavačima sa sjevera. Jedina iritantna pojava su izletnici koji se baš postave na slikanje da uhvate i nas u kadar.

Poslijepodne po plaži šećemo do Bernoulima. Mjestašce je toliko malo da ga isprva promašimo i odemo par kilometara dalje.

U povratku pronalazimo ugodni restoran na plaži gdje klopamo palačinke punjene sviježim voćem i rumom. Vjetrić lagano pirka, sunce zalazi lijepše nego što smo mogli ikada zamisliti i idilična atmosfera nas nimalo ne priprema na užas koji slijedi...

Predvečer šećući plažom naišli smo na nesvakidašnje otkriće. Tito nije mrtav. Povukao se ovdje na Gou i otvorio svoj birc na plaži. Dokaz je na slici.

Ujutro krećem solo rikšom za Margao nabaviti karte za dalje putovanje i promijeniti novac. Cure ostaju uživati na plaži.

Na željezničkoj stanici nema teorije da dobijem karte za neko suvislo vrijeme polaska, tako da kupujem karte za bus sleeper do Hampija.

Vračam se u Colvu i pronalazim T. i C. na plaži. Sunčaju se.

More je prava uživancija. Valovi nas bacaju na sve strane. Izađem iz mora i suh sam za par minuta. Uvalili smo se na ležaljke ispod palmi i ljenčarimo do večere.

Poslije večere malo u shoping. Našli smo kod kašmiraca neke budističke thange navodno iz ladakha. Izgledaju staro i originalno. Kupili smo jednu zelenu Taru za B.

Još malo o plaži:
pijesak sitan i mekan, oko podneva malčice prevruć
more toliko toplo da se ne osjeti razlika u temperaturi između njega i okoline
valovi ogromni
morski psi malo dalje na pučini
palme njišu grane
odlična klopa i piće

U glavni grad Goe, Panjim dolazimo oko 10:00 i odmah hvatamo autobus za Margao, u Margau rikšu do Colve i eto nas u Raju. Jurimo u restoran na plaži gdje ostavljamo C. i stvari i T. i ja krećemo tražiti smještaj. Pronašli smo, sasvim slučajno, odličan i jeftin hotelčić sa ogromnom sobom i balkonom, toplom vodom (koja nam više toliko ne treba jer je sada hladna voda već mlaka) i TV-om. Zove se La Ben Resort.

Poslije ručka spustili smo se do mora. Pijesak je sitan i ugodan, more toplo skoro koliko i zrak. Šetali smo dugo jer je bilo predivno.

Nakon toga večerica, malo šopinga i spavanjac.

Rikša nas vratolomno, najkraćim putevima, ne nužno cestom, dovodi do benzinske pumpe gdje bi se trebali ukrcati u bus.

Bus je ok, naši ležajevi su na kraju vozila, i to nešto što se zove family coupe. T. i ja smo dolje, C. je iznad nas. Ležajevi su udobni. Udobniji od onih u vlaku.

Putujemo cijelu noć. Posebnom tehnikom vožnje. Zaleti se svom snagom i pronađi sve rupe na cesti. T. i ja na trenutke toliko odskačemo od ležaja da su nam kompletna tijela u zraku, a zatim svom snagom zviznemo nazad na ležaj.

Jutro nas oduševljava. Priroda postaje džunglasta. Osjeća se u svemu da se približavamo Goi. Ovdje bi mogao živjeti.

Ujutro se planiramo odjaviti iz hotela i sa stvarima otići do ashrama, te odatle dalje na put. No nije sve tako lako kako zvuči. C. nam dolazi na vrata kucati da se spustimo dolje da ima nekih problema. Čujem viku odozdo. Ukratko, jučer smo došli u hotel oko sedam ujutro pa nam hoće naplatiti dodatni dan. G. i Ž. su vidno uzrujani. Ž. im kaže da je htio prešutjeti što nije bilo tople vode, ali kad ga već vuku za jezik... G. recepcionara informira da će u sljedećem životu biti štakor, malo kasnije ispravlja životni oblik i kaže mu da neće biti štakor nego mačka. Ajde. Ja sam jučer platio hotel unaprijed pa odlazim nazad u sobu sa Ž. da ima ga priložim. Na trećem katu još uvijek se čuje G. kako viće i prijeti se policijom. Ž. joj dovikuje da je čuje. Račun donekle smiruje situaciju. Trpamo stvari na brzinu na sebe, spuštamo se, u prolazu samo dobacujem ključ na recepciju i uskačemo u rikše koje kreću ostavljajući oblak prašine za sobom. Da ne bi...

Smještamo se u restoranu pored German Bakerya i odlazim do ashrama srediti da nam knjige pošalju poštom. Vrlo su susretljivi i sve ide glatko (knjige su došle nakon dva mjeseca kako je bilo i najavljeno).

T. i ja pronalazimo iza G. B.-a tibetanski dućančić gdje kupujemo prstenje i majice. Pronalazimo i nepalski dućan sa odličnom i kvalitetnom robom gdje kupujem hlače.

Opraštamo se od G. i Ž. i čekamo da dođe naše vrijeme za polazak dalje.

Autobus se zaustavlja na prometnici tipa autoceste sa tri trake u svakom smjeru i travnjakom koji ih razdvaja. Izlazimo iz autobusa i vidimo da su iza njega već načičkane rikše koje su nas ko zna odakle pratile, možda još od Aurangabada. Žestoko pregovaramo i biramo nekog starog muslimana. Rikša kreće i na naš užas okreće se nazad i uskoro jurimo u suprotnom smjeru ususret automobilima koji nam trube i krivudaju koliko i mi.

Tražimo smještaj dosta dugo, jer nam ili ne odgovara cijena ili nam ne odgovara izgled. Stari musliman kojeg smo odabrali je sve nervozniji i naziva nas škrcima jer ne prihvaćamo prenoćišta koja nam pokazuje, a jedno je gore od drugog. Na kraju uzimamo nešto tek toliko, navodno je dobar, ima i lift koji svira sablasni ‘jingle bells’ dok je u pokretu. Ulazimo u sobu i za početak T. se hrva sa tri ogromna žohara, veličine omanjeg miša. Raspremamo se i ja točim vodu u kantu kako bi je zagrijao. Lijepe je smeđe boje. Ide sa bojom kante. Kada me T. pitala kakva je to boja, mrmljao sam nešto o odsjaju boje kante. T. je imala teoriju da je kanta pustila boju. Na kraju smo pustili vodu i promatrali je u izvornom tekućem smeđem obliku.

Nakon kakvog takvog refreasha odlazimo do željezničke stanice, ali za Gou nema teorije da se sutra ukrcamo, tako da T. i ja odlazimo u Paulo Travels nabaviti karte za Bus Sleeper. Autobus sa krevetima. Novo vozilo koje ćemo isprobati.

Sutra se rastajemo sa Ž. i G., oni se vračaju u Puttaparthi, pa ćemo se tamo ponovo sastati.

Svi se okupljamo u German Bakery u blizini Oshovog ashrama. German Bakery je ‘lanac’ kafića koji ima najbolje kolače na svijetu, a i ostala hrana im je ‘bogovska’.

Siti i zadovoljni šećemo do Oshovog ashrama. Imaju organizirani obilazak za neku siću. Sve je lijepo uređeno u zen stilu. Mirno je i opuštajuće. Ljudi djeluju ok. Nakon obilaska kupujemo hrpu Oshovih knjiga sa nadom da ćemo ih sutra uspjeti poslati poštom u Hrvatsku.

Sljedeći na redu je Oshov park (slika gore). Lijepo uređen. Jedina mana mu je što na ulazu piše da se posjetioci drže uređenih staza jer bi inače mogli lako naići na zmije. Ta divna stvorenja.

Prije povratka u hotel večeramo u restoranu pored German Bakery. Iznenađujuće čist, sa odličnom hranom, prilično zapadnjački uređen.

Uspijevamo pronaći prijevoz za Poonu noćas. Autobus kreće oko 23:00. Naglašeno nam je da dođemo na vrijeme. Čudno za Indiju gdje rijetko što počinje na vrijeme.

Dolazimo na vrijeme i ukrcavaju nam stvari u bunker. Naravno, bunker ne mogu zaključati pa me pitaju ne bi li im posudio svoj lanac da njime zatvore vrata. Zaključavamo i krećemo. Skoro pa na vrijeme sa malim zakašnjenjem. No vrtimo se po gradu u svim smjerovima i na kraju stajemo u nekoj mračnoj ulici. Kondukter dolazi do mene i traži me ključ. Dajem mu ga. Ž. izlazi sa njime da vidi što se dešava. Trpaju ogromne vreće sa poštom u bunker. To traje nekih sat vremena. Još malo se motamo po gradu i vidi vidi, vračamo se na mjesto odakle smo i krenuli. Ukrcavaju se novi putnici i negdje oko 1:00 krećemo.

Niti desetak minuta vožnje dolazi veseli kondukter i sa ponosom pali televizor. Da napomenem, u indijskim autobusima ne postoji potenciometar za glasnoću. Prilikom ugradnje postavljen je na maksimum i nakon toga preciznim udarcem izbijen. Mi sjedimo u drugom redu, vrlo blizu televizije koja vrišti neki bollywood film na nas. Dramu sa pjesmom i plesom. T. i ja stavljamo čepiće za uši i time dobivamo smanjenje buke na nepodnošljiv nivo što je bolje od prijašnjeg stanja.

Oko 4:00 film završava i TV se gasi. Niti danas ne znam gdje sam smogao snage da ga ranije ne razbijem. Ne mogu zaspati pa sa zanimanjem promatram cestu ispred nas. Niti u jednom trenutku nam u susret nije jurilo manje od dva svijetla. Kamion pretiče auto koji u isto vrijeme pretiče autobus i tako u nedogled u svim smjerovima. Vjerojatno sam se negdje tijekom neke napete epizode onesvijestio jer sam se probudio u 6:00 dok smo ulazili u Poonu. Živi i čitavi, umorni i ne baš spremni na daljnja iznenađenja.

Na slici je hram Kailash. Cijeli je isklesan iz jednog komada stijene i izgleda vrlo impozantno. Pogotovo kada se popne iznad njega. C., Ž. i G. su otišli popeti se dok smo T. i ja ostali sjediti i odmarati se ispod indijske smokve. Ono što je specifično za ovu vrstu drveta je što pušta grane prema dolje i kada grane dođu do zemlje puste korijenje i počne rasti novo drvo na tom mjestu. Druga stvar koju sam primijetio a nisam očekivao je životinja koju najčešće srećemo: vjeverica.

Po povratku planinara krenuli smo tražiti prijevoz nazad za Aurangabad. Prolazivši pored nekog autobusa ispod ovećeg drveta primijetio sam majmunicu sa par majmunčića i baš se spremio uslikati ih kada je ludilo počelo. Cijeli čopor majmuna na drvetu počeo je divljati, vješati se sa grana i skakati na automobile. Prilično zastrašujuće iskustvo. Paralelno sa time neki taksista se pokušao maknuti da mu koji majmun ne skoči na auto i pri tome je trknuo T., koja mu je nakon tog manevra zviznula flašom po haubi i dobrano se izderala na njega. Nakon toga mu je majmun od dvadesetak kila za kaznu skoćio na krov i ulubio ga. Za to vrijeme par policajaca je sjedilo ispod drugog drveta i dobro se zabavljalo.

Dok smo čekali autobus zaustavio se land rover pored nas i ponudili su nam da će nas za 50 Rp po glavi prebaciti do Aurangabada. Super. Uskočili smo otraga na klupice i krenuli. Nakon stotinjak metara smo stali i pokupili još neke ljude, nakon par kilometara u vozilu nas je bilo 22, uključujući vozača i dvojicu koji su visili sa vanjske strane. Zadnje su ušle dvije muslimanke zamotane do očiju s time da je jedna bila trudna dok je drugoj bilo zlo. Cijelo je vrijeme jaukala i kolutala očima. Malo je falilo da se ne onesvijesti, ali malo je falilo i drugima natisnutim sa svih strana. Dodatni bonus bio je divni indijski pop koji se orio sa zvučnika.

Nekako smo došli do autobusne stanice i uzeli dvije rikše za hotel. Tu naravno avantura ne prestaje jer se naša rikša jednostavno ugasila i odbila da krene dalje. Vozač je šutke izašao i počeo prčkati po motoru tako da smo krenuli dalje pješke. Na sreću nije bilo daleko do hotela.

Temperatura je sigurno preko 30 C. Polako zaboravljamo da je u Hrvatskoj zima sa snijegom, polako zaboravljamo da smo se na sjeveru smrzli.

Neke od građevina imaju po tri kata, no prilično je teško uopće otkriti gdje se nalaze stepenice za popeti se na njih, a niti uspon nije baš lagan. No svaki pokušaj se isplati. Unutra se nalaze divni kipovi, i u budističkim i u hinduističkim građevinama. Do jainističkih nismo išli jer su udaljene par kilometara.

Ujutro T. i ja odlazimo pronaći banku da promijenimo nešto love, dok Ž., G. i C. odlaze na autobusnu stanicu raspitati se za autobus za Elloru. Banke ovdje već počinju ličiti na banke. Na ulici ima poprilično motorista na vespama, čak i ženskih, onako omotanih do očiju, smiješno izgledaju.

Na autobusnoj sjedamo u krntiju, no baš kad treba krenuti neki tip vani nešto grakće i maše rukama, svi se dižu i jure u drugu krntiju, mi jurimo za njima.

Put do Ellore prolazi kroz Daulatabad tvrđavu, nekada čvrsto hindusko uporište koje je izdajom palo u ruke muslimana i nakon toga postalo glavno uporište Delhijskog sultanata. Ogromna je, veličine srednjeg grada kod nas.

Ellora je još jedno mjesto gdje su rukom iskopane pećine, samo što su ovdje iskopane i oblikovane čitave građevine. Ovdje se nalaze budističke, hinduističke i jainističke pećine. Najstarije su budističke.

Nakon razgledavanja pećina spustili smo se do rijeke. Sada je vrlo niska, no za vrijeme i poslije monsuna nabuja. Kažu da je vrijeme poslije monsuna najbolje za posjetiti ove krajeve jer u to doba vegetacija nabuja i sve vrvi životom.

Po povratku na mjesto odakle kreću autobusi za Aurangabad uhvatio me moj trgovac. Pošto mu nije uspjela igra sa kristalom morao je odigrati neku drugu da spasi obraz. Postao je vrlo angažiran oko pronalaska autobusa kojim ćemo nastaviti put. Pronašao nam je jedan u kojem je bilo taman 5 slobodnih mjesta za nas. Zauzvrat otišao sam pogledati njegovu trgovinu koja je imala bogat izbor kamenja i kristala. Osjećao sam se kao da mi u Dubravi prodaju ciglu. Nisam kupio niti jedan kamen. Ali sam kupio naručeni poklon iz Hrvatske.

U autobus smo se jedva ugurali. Ž. i G. su sjedili u kabini sa vozačem (te kabine su ogromne), C. je sjedila naprijed, a T. i ja na kraju autobusa.

U Aurangabad stižemo predvečer. Autobus nas ostavlja (na sreću) blizu hotela koji sam odabrao iz LP-a. Hotel je relativno ok, osim što nam je na početku, prije luftanja soba smrdila ko da je netko pijan spavao u njoj tjedan dana. Pa dok se ne sredi T. i ja smo pošli tražiti internet cafe. U Indiji inače nismo niti u jednom trenutku bili bez interneta, svakodnevno smo se javljali mailovima, internet cafe može se pronaći doslovno svugdje.

Lutati po mraku ulicama Aurangabada nije ugodno. Nimalo. Aurangabad je pretežno muslimanski grad, muškarci buljakaju kao i na sjeveru. No našli smo odličan IC i nakon njega vratili se sigurno u hotel.

Sutra slijedi Ellora.

Za početak savjet: ‘Ako pročitate nešto u vodiću ili sl., držite se toga ili ako niste sigurni da možete, onesposobite sami sebe.’ Zašto? Vidjet ćete u tekstu dalje.

Ajanta pećine su sve iskopane ljudskom rukom između 250 BC i 650 AD. Otkrili su ih ponovo 1819. Britanci za vrijeme lova na tigrove. Gradili su ih budisti i u nekima se još uvijek nalaze očuvane freske iz tog doba. Sve pećine su povezane stazama i stepenicama. Pećina ima 26. U svim pećinama sa freskama je zabranjeno slikanje sa blicom.

I tu dolazimo do frke. Prvo u LP-u je nejasno napisano tako da ispada da je zabranjeno slikanje samo u prve tri pećine. Ja sam za svaki slučaj potpuno isključio blic. U četvrtoj pećini je G. uzela moju kameru da nas slika ispod kipa ogromnog Buddhe, čuvar se počeo približavati i mahati rukama da se ne smije slikati blicom. Sve je pod kontrolom rista blic je isključen. Lijepo se namjestimo, nasmiješimo i zaslijepi nas veličanstveni blic. Smiješak nestaje. Čuvar vidno uzrujan hvata me za ruku i kaže da idemo u ured da policija/vojska, štogod porazgovara sa mnom. S druge strane uskače T. i hvata me za drugu ruku paralelno objašnjavajući čuvaru da nije bilo namjerno i da nema teorije da idemo ikamo. Uspjela ga je pokolebati i izašli smo. Cijelo sam se vrijeme nakon toga osvrtao ne bi li ugledao patrolu kako dolazi po mene, ali ništa se nije dogodilo. T. me spasila od ko zna kakvih užasa.

U 5:00 me iz sna budi prestanak zračne uzbune. Gdje sam? Tko sam? Kamo idem? Orijentacija. Osvrtanje. Ljudi oko mene spavaju razbacani na raznim mjestima. Da nisam opet u JNA (česta noćna mora)? Jesam li se probudio?

Uglavnom, tvorničke sirene u Jalgaonu prilično su glasne. Ili je ova tvornica upravo iza zida sobe u kojoj spavamo.

Hvatamo rikšu do autobusnog kolodvora i uskačemo u autobus za Ajantu koji upravo kreće. Drvena sjedala, ali ipak ima mjesta za sjedenje, to je bitno.

Izlazimo iz autobusa stanicu ranije radi nepotpunih podataka u LP-u. U međuvremenu su izgradili stanicu baš u Ajanti. Hvatamo dvije rikše i jurimo s njima ka Ajanti.

U LP-u sam pročitao da će na nas odma navaliti trgovci sa kristalima koje će nam davati kao poklone, a po povratku će nas podsjetiti na to i pokušati odvuči u svoju trgovinu. Zaboravio sam to reči suputnicima, tako da je svaki od njih dobio kamenčić. Jedino ja sam odbio poklon, na zabezeknuto čuđenje trgovca.

Ukrcali smo se na autobus koji nas vozi do pečina, na ulazu ostavljamo prtljagu na čuvanje, kupujemo karte (koje su za indijce 10 Rp, dok su za nas 250 Rp) i penjemo se stepenicama prema klancu gdje se nalaze Ajanta pečine.

Željeznička stanica u Satni je mjesto koje smo uspjeli prilično dobro upoznati. Vlak po običaju kasni. Pronalazimo čekaonicu u kojoj već spavaju Indijci raspoređeni po podu. Ono što je interesantno je što to nije sirotinja, već viša srednja klasa koja sa sobom fura na put deke na kojima spavaju. Mi dremuckamo na neudobnim plastičnim stolicama.

Vlak dolazi oko 04:00 ujutro. Prljav je po običaju, ali svi spavamo ko topovi. Što idemo južnije ljudi su nekako drugačiji, otvoreniji, opušteniji, priroda je ljepša, sela urednija, a da ne govorim o toplini koja sada počinje varirati oko 30 C.

Na posljednjoj stanici ulazi gomila Indijaca i gužva postaje nepodnošljiva. Ulaze i dvoje talijana i njih udomljujemo u naš kutak. Djeluju malo uplašeno i izgubljeno. Svi smo stisnuti kao sardine.

Uglavnom dok putujemo ne jedemo skoro ništa, osim grickalica koje smo donijeli još iz Hrvatske i keksa ‘Hide & Seek’ koji su indijsko otkriće.

U Jalgaon stižemo oko 18:00 sa samo nekoliko sati zakašnjenja.

Ž. i ja tražimo sobe dok cure čuvaju stvari. Pronašli smo jednu po preporukama iz LP-a. Vlasnik nas je svo petoro strpao u jednu sobu. Odgovara nam jer rano ujutro idemo dalje. Tople vode naravno nema, ali vlasnik nam daje ključeve najbolje sobe u kojoj ima tople vode pa se jedan po jedan jurimo otuširati.

Predvečer dolazi kombi. Vežemo prtljagu špagicama i krećemo na put. Cesta je očajna. Na trenutke izgleda kao riječno korito, što vjerojatno i je za vrijeme monsuna. Pa ne isplati im se svake godine raditi novu cestu kada im kiše i rijeke odnesu veći dio. Pokušavamo spavati, no baš kad počnem tonuti u san snažan trzaj mi glavu uputi u staklo. Neko vrijeme ja i staklo smo jedno. Na sreću nije puklo.

Nakon pet i pol sati stižemo u Satnu. Dolazimo prije ponoći. Uranili smo. Do vlaka imamo još dva sata.

Ujutro šećem do reservation officea da vidim gdje smo na listi čekanja. Nismo upali i nema teorije da upadnemo, tako da mi je prodao karte za navečer u 01:20. Odlično. Bar ćemo se danas još odmoriti.

Popodne odlazimo ručati u dobar restoran, ali naručujemo plate (veliki tanjuri sa raznolikom hranom) jer je konobar rekao da su samo blago ljute. Nakon nekoliko zalogaja, kada je tijelo nakon prvog šoka počelo djelovati, suze su nam blago i nježno potekle obrazima, a iz sinusa se pročistilo sve što je zaostalo još od rođenja. Mnogo jogurta i tekućina kasnije, zadovoljili smo se obilnim desertima.

Uspjeli smo naći kombi koji će nas navečer prevesti do Satne. Cijena razumna, 900 Rp. U stvari, nemamo izbora. Znaju to i oni, znamo to i mi.

Na izlazu iz hramova sa lijeve strane nalazi se par trgovina sa suvenirima i nakitom. T. je zaželjela da pogleda malo kakvo imaju prstenje. I tu počinje “Mala škola uspješnog cjenkanja”. Do sada smo se nenaviknuti na takav oblik trgovine (u Indiji se za sve cjenka), cjenkali sramežljivo i skidali smo sitne iznose sa originalne cijene. Do sada.

U trgovini smo pronašli stvarno lijepih srebrnih prstena. T. je za oko zapeo jedan sa velikim Tigrovim okom. Prodavač je primijetio i počeo tražiti od nas da kažemo cijenu. Uh. Mi pitamo Ž.-a jer on zna kako se cijene kreću u Puthapartiju. Kaže nam 600 Rp uvrh glave. Mi tražimo da nam prodavač prvi kaže cijenu pa da počnemo sa cjenkanjem. Neće niti on reći svoju cijenu. Pregovori su izgleda zapeli. Niti jedna strana ne popušta. T. kaže da joj se ne da natezati i da idemo. Krećemo ka izlazu i tada prodavač kaže cijenu. 1800 Rp. Ha ha ha ha ha i ha. Traži nas ponovo našu cijenu. T. kaže 600 Rp. Zapanjen je i iznenađen. Ne može, nikako. Ok. Izlazimo iz trgovine i prelazimo cestu da vidimo što tamo ima. Prodavač nešto viče za nama, ali ga ignoriramo, jedino čujem da viče ime od T. koje je čuo dok nas je C. zvala. Okupljamo se i krećemo prema selu. Prodavač dotrči do nas i nudi 900 Rp. Opa, prepolovili smo cijenu. T. je neumoljiva, 600 Rp. Prodavač odmahuje i odlazi. Lagano šetuckamo selom prema hotelu, prešli smo već kilometar dva kad se odjednom pored nas zaustavlja auto i iz njega se pruža ruka sa prstenom. 800 Rp. T. se i dalje drži svoje cijene. Auto ubrzava i nestaje u prašini koju je ostavio iza sebe. Mi se vračamo u hotel da se malo odmorimo. Nakon desetak minuta netko kuca na vrata. Otvaram i G. na vratima se smije i kaže nam da je ispred hotela prodavač i da pristaje na 600 Rp. Sad nemamo izbora, a i prsten je lijep, spuštamo se i obavljamo transakciju. E tako se cjenka.

Jedino što je iritantno unutar kompleksa su seksualno frustrirani mladi Indijci. Stalno će se namještati da se slikaju tako da u kadru budu i zapadnjakinje. Nakon nekog vremena počnu stvarno ići na živce.

Izvan kompleksa nam pokušavaju prodati Kama Sutra knjige u svim mogućim oblicima.

Popodne odlazimo do druge grupe hramova (istočne) s time da isprva zalutamo u neko selo prateći lokalnog sadhua.

Dok prolazimo selom dječica trčkaraju oko nas i traže nas olovke. Kud baš olovke?

Istočna grupa hramova je jainistička. Ima manje erotičnih motiva. Ali ima zanimljiv muzej. Osim toga ima i hranilišta za štakore koja su na sreću bila prazna za vrijeme našeg posjeta. Hodati bos među štakorima nije iskustvo koje priželjkujem.

Tvorci Kajurahoa su tvrdili da su se spustili sa mjeseca. Legenda koja opisuje porijeklo ove velike dinastije je fascinantna:

Hemavati, predivna mlada kći Brahminskog svećenika zavedena je od strane boga mijeseca dok se kupala u rijeci Rati jedne večeri. Dijete rođeno iz ove veze smrtnika i boga bio je sin, Chandravarnam. Zlostavljana od društva, neudana majka potražila je utočište u gustim šumama Centralne Indije gdje je bila i majka i guru svome mladom sinu. Dječak je odrastao i začeo veliku i moćnu Chadela dinastiju. Kada je bio ustoličen za vladara majka ga je posjetila u snu i rekla mu da izgradi hramove koji će razotkriti ljudsku strast, i uradivši to pokazati prazninu ljudskih želja. Chandravarman je započeo sa konstrukcijom prvog hrama, njegovi nasljednici nastavili su gradnju drugih hramova.

Druga teorija je da je erotika u Khajurahou i drugim hramovima imala specifičnu funkciju. U tim danima kada su dječaci živjeli u nekoj vrsti pustinjaštva, podvrgavajući se hinduističkom zakonu da su brachmacharis dok ne dosegnu zrelu dob, jedini način kako bi se mogli pripremiti za svjetovnu ulogu gazde u kući bio je kroz proučavanje ovih skulptura i svjetovnih strasti koje opisuju.

Hramovi su pod zaštitom World Heritagea i odlično su održavani, zajedno sa okolinom. Unutar kompleksa zaboraviš da si u Indiji. Pokošena trava, uredne stazice...

Hramovi koje smo ujutro posjetili spadaju u zapadnu grupu.

Kandariya Mahadeo je najveći i najtipičniji hram. Visok 31 metar, sa 900 statua, posvećen Shivi. Statue su ono po čemu je Khajuraho specifičan. Savršeno su napravljene. Velika većina je tantrička, što znači da vode ljubav, grle se, ljube, dok druge statue prikazuju žene kako se češljaju, peru ili rade neke druge dnevne poslove.

Drugi hram je Chaunsat Yogini, najstariji iz grupe, izrađen iz jednog komada granita, posvećen Kali.

Zatim Chitragupta Temple, posvećen bogu sunca Suryi, okrenut ka istoku.

Vishvanat Temple je posvećen Brahmi. Sjeverni ulaz štite lavovi. nasuprot njemu je Nandi Temple u kojem se nalazi 1,82 m visok Nandi bik.

Lakshmana Temple posvečen je Vishnuu.

Matangeshwara Temple se nalazi izvan grupe jer je još uvijek aktivan. Posvećen je Shivi i unutar njega se nalazi 2 m visok lingam.

Kajuraho je poseban i specifičan po svojim hramovima. Takovih nema nigdje drugdje. Izgrađeni su između 950 i 1050 A.D. za vrijeme vladavine Chandela carstva. Ime Khajuraho dolazi od Khajur drveta koje se može pronaći u ovom području. Ovdje je još u prošlom stoljeću bila gusta džungla i hramovi su bili izgubljeni u njoj. Danas je to teško zamislivo, od kad smo u Indiji vidjeli smo valjda jednu gušću šumicu, sve ostalo je posječeno. Tek ih je krajem prošlog stoljeća slučajno pronašao neki englez geometar. Originalno bilo je 85 hramova. Sada ih je preostalo samo 22 (s time da smo načuli da je pronađena još jedna lokacija na kojoj se rade iskapanja).

Ujutro sa C. sređujem karte za vlak. Stavio nas je na listu čekanja. Ako upadnemo krećemo sutra ponovo na put. Šanse da upadnemo nisu baš velike, a i ako upadnemo moglo bi se dogoditi da budemo raštrkani po vagonima što bi bilo katastrofalno.

Nazad se vračamo bicikl rikšom. Novo iskustvo. Naša nije imala niti krov niti ručke sa strane. Žgoljavi Indijac začudnom žilavošću i snagom tjera pedale i krećemo se zavidnom brzinom. Jedino na usponu na most zastaje, silazi i gura bicikl. Osjećam se nelagodno. Najradije bi ja sjeo za pedale, a njega posjeo otraga.

U selu pronalazimo džipove i uzimamo jednog, onako pravi, vojni. Ž. i ja sjedamo na klupice otraga i pazimo na cestu ne bi li slučajno ugledali koji komad prtljage sa krova kako se kotura po cesti. Ta prtljaga je baš gnjavaža.

Prvi dojam pri ulazu u Khajurahi je da je prilično čist i miran (ako zanemarimo trgovce, hotelijere i ostale koji vas uvjeravaju da je kod njih najbolje). Kažem vozaču da nas ostavi u ulici u kojoj po LP-u ima najviše hotela, ali neka stane ispred restorana jer ćemo prvo jesti, plus da izbjegnemo komisiju za vozača. Lijevo od nas je Zen hotel, zanimljivo zvuči, a ima i restoran. Određujemo to za bazu odakle ćemo nakon jela krenuti tražiti smještaj. Restoran je u vrtu, sjedimo za stolom pored umjetnog jezerca sa pogledom na kuhinju u kojoj vidimo kako nam spremaju hranu. Budući da nam je spremaju prilično sporo Ž. i ja krenemo tražiti smještaj prije klope. Zen hotel ispada iz igre jer su ćelije neprikladne za bivstvovanje, a i posluga se fura na talijanske mafijaše, zalizane kose unazad u odijelcima i košuljama. Ukratko atmosfera nam ne leži. Izlazimo iz hotela i iza drva se promalja još jedna zalizana glava i konspirativno mi priopći da ima nešto za mene. Smijem se jer ono što mi trenutno treba (dobra soba) sigurno nema kod sebe.

Drugi hotel po redu koji čekiramo je savršen, miran, čiste sobe, prostrano dvorište, više nego prihvatljiva cijena, topla voda. Uzimamo. Hotel se zove Harmony i mislim da je na vagi prevagnulo to što je vlasnik izgleda Oshov poklonik.

Navečer obilazimo mjesto. Ugodna večer. Konačno malo odmora od kaosa sjeverne Indije.

Na putu nazad do hotela ponovo ista zalizana glava, pa kaže:
“Do you know Bob Marley? No woman no cry.”
Ok, sada znam što ima za mene, ali ne treba mi sada.

Po povratku u hotel iznenađenje koje nas ne iznenađuje. Nema tople vode. Odlazim na recepciju i kažu da ima tople vode (valjda mi ne osjetimo tu razinu toplote), da će evo sada uključiti neki prekidač na recepciji i bit će još tople vode. Klik. Odlazim gore. Voda hladna. Ovaj puta se spušta i T., iznenađuje samu sebe kako dobro može vikati na recepcionara na engleskom, koristi širok raspon riječi koje recepcionara ponukaju da ipak pokuša još jednom uključiti misteriozni prekidač. Ovaj puta ima tople vode.

Na izlasku is stanice uobičajeni juriš taksista. Znaju kamo idemo i u planu im je da nas oplandraju. Traže 900 Rp do Khajuraha, autobus bi nas došao 10-20 puta manje. A i nismo se još vozili tim prijevoznim sredstvom u Indiji. Za uvod otiđite na google i otkucajte ‘indian bus’, zanimljivih li linkova.

Dogovorili smo se sa najupornijim taksistom da nas odvede na autobusnu stanicu. Pokušavao nas je uvjeriti da to nije baš dobra odluka, no bili smo čvrsti u uvjerenju da znamo šta radimo. Nije mu bilo drago i motao se još po kolodvoru nakon što nas je doveo očekujući da čemo odustati kada vidimo vozila koja su nam na raspolaganju, no vidjeli smo par komada koji su izgledali vozljivo i odmah se ponadali da su to naši autobusi, tako da je vozač na kraju otišao pokunjene glave.

Ž. je kao starosjedilac preuzeo na sebe da kupi karte. Kada je došao na red rekli su mu da se karte za taj autobus prodaju od 12:00. Trebalo je znači ubiti pola sata. T. i ja smo sjeli da malo promatramo ljude oko nas. Par metara ispred nas stajala je krava i tupavo nas promatrala, nije niti trepnula dok je iskrcala par kila kravljeg gnojiva, nismo trepnuli niti mi, trepnuo je samo neki mladi Indijac koji je nekoliko trenutaka kasnije zagazio punom koleđicom u hrpicu. Niti danas mi nije jasno kako je nije primjetio, nije bio brabonjak, vjerujte mi.

Deset do dvanaest počinje se stvarati gužva na blagajni (redovi ne postoje, indijci uskaću sa raznih, često nevjerojatnih, strana) pa Ž. kreće u kaos. U međuvremenu pokazujem smiješnu krntiju od autobusa T. na kojoj velikim slovima piše ADVENTURE. Smijem se i kažem, zamisli da je to naš autobus. T. mi odgovara da ne želi niti zamisliti. Uto se Ž. izvlači iz gužve sa kartama i veselo nam maše pokazujući na isti autobus. I on ga je primjetio. Hi hi hi. Maše nam i dalje da krenemo, čak i viče nešto. Zašto je krenuo ka tom autobusu, pa može mu se smijati i iz daleka? Zašto stavlja prtljagu otraga u bunker? Pa ima puno ljepših autobusa.

Dobili smo karte na kojima su kemijskom bili napisani brojevi naših sjedala (po arapski), super, imamo rezervaciju, nećemo se morati kao ostali Indijci boriti za sjedala i ulaziti u autobus na sve otvore kako bi se dokopali svojih mjesta. Samo još da stavimo prtljagu u bunker i možemo uči ko gospoda. Prilazi nam mladi Indijac i kaže da nije sigurno niti pametno stavljati prtljagu u bunker. Ma što on zna.

Ulazimo i tražimo gdje na sjedalima pišu brojevi. Ubrzo ih i pronalazimo, jedini je problemčić što pišu na hindiju. Pokušavamo locirati konduktera, koji se razlikuje od drugih samo po ponašanju, on je šef. Na sreću izlazi nam u susret i tjera trojicu Indijaca sa naših mjesta, sa druga dva mjesta je malo teže jer jedan unatoč dernjavi i urlanju oko njega odbija ustati. Kao da je sam u autobusu. No nakon dugotrajnijeg uvjeravanja miče se. Ja sjedim do prozora i radujem se doživljaju. Kratko. Dok ne krenemo jer sam ubrzo prekriven prašinom.

C., koja je alergična na dodire, pogotovo indijske, dobila je čast da sjedi do prolaza, tako da joj je prvih 45 minuta puta jedan Indijac sjedio na ramenu dok je ona zelena u licu promatrala nas kao da nas prvi puta vidi, pokušavajući spojiti sinapse u mozgu. Neko vrijeme pravila se da spava, no mi smo znali da se pokušava onesvjestiti. Jesam li napomenuo da je dotična zbog idealnih higijenskih uvjeta u vlaku oborila rekord u ne odlaženju na wc, cca. 24 sata. Imamo li rekordera?

Cesta kojom idemo na trenutke se razaznaje. Ponekad se autobus toliko naginje da mogu pružiti ruku kroz prozor, dotaknuti tlo i provjeriti kvalitetu zemlje kroz koju prolazimo.

Priroda kroz koju prolazimo konačno se može nazvati lijepom.
Svakim selom u kojem stanemo, autobus je prazniji i može se više disati. Uspijevamo i na trenutke spavati ma koliko se tresli i trzali, ili kao ja udarali glavom u prozor. Za promatrače izvana vjerojatno izgledamo kao heavy metalci na koncertu na najžešćoj dionici za headbanging.

Sa svakim selom u kojim stanemo moja paranoja da ću vidjeti prtljagu kako se udaljava na leđima nekog Indijca je sve veća. Gledam kao kameleon u svim smjerovima.

Nakon nekog vremena ulazimo u Nacionalni park tigrova Panna kroz koji moramo proći na putu do Kajurahoa. Usred parka zaustavljamo se pored nekog malog hrama ispred kojeg sjedi par starih šivaista. Naš kondukter izlazi, popriča nešto sa njima i vrača se unutra. Vidim da počinje nešto mrviti i dijeliti putnicima redom. Kada dolazi do nas vidim da je to kokos. Znači dobit ćemo prasaad, posvećenu hranu, blagoslov. Ovakvi trenuci, kakvih ima mnogo u Indiji su oni koji me u srcu vračaju ponovo i ponovo nazad.

Nakon nekoliko sati vožnje zaustavljamo se u nekom seocetu i kažu nam da smo stigli, odavde moramo naći prijevoz do Kajurahoa. Otvaraju bunker i hvata me panika jer ne vidim niti jedan komad naše prtljage. No kondukter zna što je naše i vadi neke kockaste predmete obavijene u prašinu. Našu prtljagu.

Pravac Khajuraho.

Vlak je dupkom pun. Rano ujutro već počinju prolazom se provlačiti razni prodavači čaja, kave, vode, razne hrane, plastičnih pištolja, ukosnica i sl. Drugačije nego što je bilo u prijašnjim vlakovima. Sve je nekako življe. A počelo je i grijati sunce, te je pejzaž počeo upotrebljavati više zelene boje. T. i C. spavaju na gornjim ležajevima, ja sam na srednjem, preko puta mene na srednjem i donjem je neki mladi, vjerojatno tek oženjeni indijski par. Djevojka izgleda jako mlado i kao da se ne osjeća baš najbolje. Ne komuniciraju baš previše, izgleda da je to jedan od onih dogovorenih brakova gdje se tek moraju upoznati. On ipak brine za nju, daje joj neke tabletice i ispituje ju da li je ok. E baš i nije ok, jer negdje oko devet ujutro se ona naginje nad glavni prolaz i lijepo ispovraća sve na pod, što bi se potrudila otići do wc-a koji je dva metra od nje. C. sa svog vidikovca konstatira sa olakšanjem da je sve u redu da je bljuvačka prozirna i tekuća, što uznemiruje Ž.-a jer ista počinje teći prema koferima koji su ispod sjedala. Na sreću gužva je velika pa su je razgazili prije nego što je dospjela do stvari.

Kasnimo oko četiri sata ali nas je baš briga, bitno da ne dođemo po mraku.

U Satni je predivno vrijeme. Negdje je oko 28 C. Sljedeći zadatak je pronaći prijevoz do Khajuraho-a.

Vračamo se u Varanasi i ostaje nam još pola dana da ga potrošimo. Dogovaramo se da odemo do dabe (restorani sa kolibicama od slame) koju smo primijetili jučer na putu do kolodvora na ručak. Postoji naime korisno pravilo da se jede u restoranima gdje ima puno ljudi jer je tamo vjerojatnije da je hrana svježa. Danas smo prekršili to pravilo. U manjim kolibicama je bilo vruče pa su nam ponudili da sjednemo u najveću. Najveća je bila veličine koncertne dvorane i dovukli su stol na sredinu i tamo nas posjeli. Čak sam u daljini vidio i binu. Izgleda da je tu večerima dernek. Na zidovima su tu i tamo sumnjive crvene mrlje. Kao da je nekome pucano u glavu pa je uprljalo zid. Konobari nas ponosno nude alkoholnim pićem. Tu je dakle kvaka, u ovim krajevima nije baš dozvoljeno točenje i konzumacija alkohola, tu i tamo neki hotel ili restoran dobije dozvolu, a postoje i ilegalne točionice, gdje smo mi sada nemam pojma. Što se alkohola tiče što smo išli južnije to je stanje glede točenja bilo liberalnije. Na kraju sve je prošlo ok, moj palak panir je bio ukusan, nitko se nije kasnije razbolio, a niti smo ostavili mrlje na zidovima.

Do večeri se motamo oko hotela, šaljemo mailove i psihički se pripremamo za sljedeći vlak.

Taksist dolazi po nas na vrijeme i na stanicu nadobudno stižemo sat vremena ranije. Pronalazimo peron sa kojeg navodno kreće naš vlak. Stvari bacamo na hrpu i okružimo ih sa svih strana. Krađe na stanicama i u vlakovima su česte. No ako držiš prtljagu cijelo vrijeme na oku neće se ništa dogoditi. Indijci koriste svaku priliku da ukradu što mogu, ali nisu nasilni u tome, tako da ako paziš siguran si. Druga neugodnost koja je česta na sjeveru je buljakanje muškaraca. Pogotovo način na koji bulje u žene. Najbolji je lijek početi buljiti u njih.

Stanica je prenatrpana. Ima dosta grupica zapadnjaka, neki Irci čekaju vlak već par sati, a po informacijama čekat će još najmanje toliko. Nekoliko Japanaca nam prilazi sa svojim kartama i provjeravaju da li je datum na kartama točan, možete misliti kako kaotična Indija djeluje na njih naviknute da sve šljaka precizno u sekundu. U glavnoj dvorani kolodvora ljudi spavaju na podu tako da je prilično teško probiti se između njih. Budim Loleka i Boleka na informacijama i pitam ih da li naš vlak dolazi na vrijeme, naravno da dolazi. No kako se vrijeme dolaska približava to vrijeme stvarnog dolaska postaje sve rastezljivije. Ono što je bitno je da se dobro zabavljamo. Cijelo se vrijeme smijemo i polagano smrzavamo. Tu i tamo neko ode do informacija i vrati se sa svježim vijestima o kašnjenju. I onda negdje u sitnim satima čujemo kroz napukli zvučnik, na savršenom indijskom engleskom da naš vlak ipak dolazi, jedino što se promijenio peron, sada je broj četiri, trpamo se ruksacima i jurimo prateći putokaze na naš peron, koji ispada čudesno pust. Naravno da je pust jer uopće nije broj četiri nego pet, jurimo nazad i ovaj puta ne vjerujemo putokazima već vlastitoj logici. Vlak koji je došao bio je do sada najprljaviji i najsmrdljiviji, no nakon nekoliko sati na kolodvoru za nas je bio najljepši i najmirišljaviji.

Krenuli smo za Satnu.

Ponovo na ulici nismo više sigurni kamo da krenemo. Nailazimo na grupu Amerikanaca koji nas pitaju da li znamo gdje je gompa u kojoj je Situ Rinpoche (Karmapin učitelj). Naravno da ne znamo. Raspituju se dalje i nakon nekog vremena nas zovu da im se pridružimo da su doznali gdje se nalazi. Prolazimo kroz neko selo kućica od blata i nakon petnaestak minuta dolazimo do gompe. Nešto najljepše što sam do sada u Indiji vidio. Ulazimo unutra i sjedamo na travu promatrajući što se dešava. Amerikanci su očito došli da se nađu sa Situ Rinpocheom. T. i ja smatramo da ne bi bilo dobro da im se prikrpamo, C. i G. su im se prikrpale i ušle unutra sa njima.

Na travi smo sreli i Slovence. Oni čekaju od jučer da dođu do Situ Rinpochea.

Ujutro se pakiramo i odjavljujemo iz hotela. Stvari ostavljamo u hotelu u garderobi. Bilo bi besmisleno vući ih cijeli dan sa sobom. Vlak nam kreće tek u 23:30. Ispred hotela smo pronašli starijeg taksistu koji nas je pristao za 200 Rp voziti do Saranatha i nazad, te nas u Saranathu pričekati tri sata. I više nego povoljna pogodba.

Saranath je malo mjestašce sa nekoliko hramova i Deer Parkom (Parkom jelena) u kojem je Buddha dao svoje prvo učenje nakon prosvjetljenja petorici najbližih učenika. Na slici iza leđa nam je još jedna stupa. Starija od one u Bodhgayi. Iza nje se nalaze ruševine budističkog hrama na čijem iskapanju još uvijek rade. U pozadini hrama se nalaze jeleni i srne po kojima je park dobio ime. Pitomi su i dolaze do ograde jesti nam iz ruku. Maleni su, neka patuljasta vrsta, nešto veći od koze.

Nakon iskustva izravnog suočavanja sa smrću, mada je vožnja auto-rikšom izravnije suočavanje, krenuli smo nazad. Nismo otišli daleko jer je na jednom od gatova počela priprema za večernju puju, obred čišćenja i prinosa (u ovom slučaju majci Gangi). Trajalo je oko sta vremena i bilo je zanimljivo.

Nakon toga nazad u kaos ulica Varanasija. Tražimo rikše koje će nas odbaciti do hotela. Na početku su cijene pretjerane i nastavljamo pješke, mada nema šanse da dopješačimo do hotela, predaleko je, a i ne znamo put. Jedan vozač rikše se zakačio da nas baš on vozi i svakih daljih sto metara cijena je bila niža. Cijelo je vrijeme ili vozio pored nas i snižavao cijenu ili bi odjurio naprijed i sačekao nas. Kada je cijena pala na prihvatljivu dozvao je još jednu rikšu i krenuli smo ka hotelu za koji je, sa priličnom dozom nesigurnosti i konzultacija sa drugim vozačem, rekao da zna gdje je. T. i ja smo se utrpali u drugu rikšu. Djelovala nam je nekako pouzdanije. Nakon nekoliko krivih skretanja prepoznao sam ulicu u kojoj nam je hotel i na vrijeme zaustavio vozača kod skretanja za hotel. Druga rikša je ne usporavajući nastavila dalje. Vratili su se nakon desetak minuta jer je G. prepoznala drugi hotel koji je u blizini našeg.

Nakon toga i kratkotrajnog osvježenja krenuli smo potražiti neko mjesto za klopu. Na početku ulice sam primijetio znak za pizzeriju, pa da vidimo kakve su indijkse pizze. Do pizzerije je trebalo doći kroz mračnu uličicu, i taman kada smo došli i uspjeli je razgledati i zaključiti da je očito nova i ukusno uređena nestalo je struje. Mrkli mrak. Dolaze konobari sa svijećama i ispričavaju se. Struja će ubrzo doći. Tako da ostajemo, ići sada nekuda po mrklom mraku bila bi ludost. Isplatilo se ostati jer je pizza bila dobra, a i ostala klopa.

U hotelu nas čeka neugodno iznenađenje. Nema tople vode za tuširanje, a kosa i odjeća nam smrde po ljudskom dimu. Ž. odlazi intervenirati i daju nam ključeve sobe u prizemlju u kojoj navodno ima tople vode. Nije topla ali T. uspijeva oprati kosu i otuširati se u rekordnom vremenu.

Nastavljamo šetnju gatovima. Iza sljedećeg zavoja banuli smo pred Manikarnika Ghat, najpoznatiji gat na kojem se vrše spaljivanja mrtvih. Zamišljao sam to potpuno drugačije: velik prostor na kome ritualno spaljuju jednu po jednu osobu, sve je sterilno i uzvišeno. Aha. Mali gat, blato, gomile ljudi koji promatraju u prolazu, gori desetak vatri odjednom (dnevno se spali oko 150 osoba na ovom gatu), nimalo dostojanstva, prljavo, u čamcima pored ljudi si pripremaju obrok za ručak...

C. i G. su otišle skroz blizu do vatri, Ž. i ja smo ostali otraga, a T. negdje u sredini. Miris nije toliko odvratan, ali je neugodan, uvlači se u kosu i odjeću.

T. je znatiželja odvela do C. i G., a onda sam i ja otišao do njih. Vatra je na tri metra od mene, iz plamena viri prsni koš i lubanja, nešto cvrlji i ne želim uopće razmišljati što je.

Prilazi nam tout koji nam objašnjava cijelu priču oko spaljivanja. Na kraju je tražio lovu za drva za hospice iza naših leđa u kojem navodno siromašni Indijci koji će uskoro umrijeti čekaju svoj red za spaljivanje. To je mućka, no dao sam mu neki sitniš jer je ono što je ispričao bilo zanimljivo. A to je slijedeće:

Iznad mjesta spaljivanja gori vječna vatra koju je prije 7000 godina zapalio Šiva i koja se od tada nije ugasila. Odatle se uzima plamen kojim će se potpaliti tijelo. Ako je umro otac, tijelo potpaljuje najstariji sin, ako je umrla majka najmlađi sin, suprugu suprug. Svi koji pale vatru moraju se ošišati na ćelavo i obrijati brkove i bradu. Tijelo urone u Gangu za posljednje čišćenje i nakon toga ga stave na lomaču. Zatim se sa Šivinim plamenom obiđe tijelo pet puta, za svaki element po jednom i nakon toga ga se zapali. Tijelo gori otprilike 2-3 sata. Nakon toga kod muškaraca ostane neizgoreni grudni koš, a kod žena karlica. Taj dio koji nije izgorio onaj koji je zapalio vatru uzima štapom i baca u Gangu. Nakon toga lomaču polijeva vodom iz Gange i vrč koji je koristio baca preko lijevog ramena da se razbije na lomači. To simbolizira raskid sa dušom i oslobađa je. Zatim krene od lomače ne osvrćući se, jer ako se osvrne ponovo će vezati tu dušu za sebe. Nakon toga 30 dana ne smije nikoga dotaknuti.

Ujutro nam je glavni plan da negdje promijenimo lovu i nakon toga nabavimo karte za vlak kako bi se izvukli iz Varanasija što prije.

Banka je na sreću odmah pored hotela. Na prvi pogled ne bi rekao niti da je banka niti da radi, rešetke su navučene na vrata tek toliko da se može uči bočno. Unutra je ‘stražar’ u nekoj smiješnoj uniformi sa lovačkom dvocijevkom u ruci. Ulazimo u poslovni dio koji je kao da smo ušli u Cvjećarnicu iz Alana Forda. Nakon šalterske obrade dobivamo službeno žeton sa brojem i čekamo da se na šalteru sa lovom pojavi naš broj uz neku veselu Božićnu pjesmicu koja odsvira svaki puta kada se pojavi novi broj.

Nakon banke hrabro odlučimo da ćemo do željezničke stanice prošetati jer bi po karti u LP trebala biti u blizini. Dosta smo prošetali i jednom fulali put, ali smo do stanice stigli bez većih problema i pronašli informacije i turistički ured za karte bez problema (za one kojima će zatrebati ured je s desne strane u glavnoj dvorani ako ulazite sa ulice). Na informacijama su prilično ljubazni i uspjeli smo pronaći vlak koji će nas, budući da nam je sljedeći cilj Kajuraho, dovesti do Satne koja je skoro pa najbliže Kajurahou. Odande ćemo se morati snaći za daljnji prijevoz jer do Kajurahoa voze samo autobusi ili taksiji. U turističkom uredu C. i ja sjedamo nasuprot prodavača karata koji ničim ne pokazuje da nas primjećuje. Nešto prčka po ladicama, žvače neke bonboniće i gleda kroz nas. Ne usudimo se ništa reći jer ako mu se zamjerimo vjerojatno nećemo dobiti karte (ponekad znaju biti inatljivi ko djeca). Nakon desetak minuta je po mome satu 13:00 i naš službenik se počinje spremati i drugi dolazi na njegovo mjesto, pa on samo nije htio raditi duže nego je potrebno, nema veze što smo sa ovim novim sve obavili za pet minuta, duplo manje nego što smo čekali.

Sada su na redu gatovi. Nekako me stisne grč u želucu od same pomisli. Ali ako dođeš u Varanasi i ne otiđeš na Gangu na gatove kao da nisi niti bio u Varanasiju. Ispred stanice pregovaramo desetak minuta za rikše do gatova i dobivamo na kraju povoljnu cijenu i obećanje da će nas dovesti što je moguće bliže gatovima. Ž., G. i C. su u jednoj rikši, T. i ja u drugoj. Držimo se čvrsto za šipke i jedno za drugo jer ono što počinje je luda vožnja u stilu James Bond filmova. Nekoliko puta smo se i sudarili sa rikšom u kojoj su Ž., G. i C., biciklisti se bacaju na stranu, pješaci uglavnom uspijevaju izbjeći naš projektil, a kamioni i auti nam nisu problem jer se provlačimo između njih kao da smo harmonika. Ja se počinjem smijati iz čiste odluke da ću umrijeti sa smijehom na usnama, a ne vriskom. Bilo bi ponižavajuće. T. mi kaže da je sada sigurna da sam lud, ali vidim da je i njoj zabavno na neki čudan zastrašujući način. Dečki su bili pošteni i doveli su nas do gatova kako su obećali, bilo je potrebno proći samo kroz jedan kratak prolaz i eto nas na Gangi.

Ogromna je i prljava. Smeće, strvine i leševi plutaju površinom. Više leševa ima sa druge strane obale gdje se nasukavaju na obalu. Prljavo je i izvan vode, ali ono što me najviše iznenađuje je da nema previše prosjaka i prodavača koji gnjave i vise po nama, nema ih skoro pa uopće, a i oni koji dođu rješavamo ih se na lagan način.

Umorili smo se hodajući i ogladnjeli pa smo pronašli dobar restoran (zove se Ganapati) koji gleda ravno na rijeku, a i prilično je čist. Tu smo se sreli i sa prvim majmunima u Indiji.

Slika lijevo nije moja, stavio sam je samo zbog taksija, jedina je razlika što je naš bio bijele boje.

U Bodhgayi nas je čekao taksi ispred hotela kako smo se dan prije dogovorili (land-rover ne ovakav na slici, on dolazi kasnije). Vozač je djelovao pouzdano. Ubrzo smo naučili da u Indiji ne postoji pojam pouzdano. Nakon što je prilijepio nogu na gas i ruku na trubu dokazao je još jednu tezu o Indijcima vozačima, oni ne voze, oni ciljaju. Pomislio sam kakva bi tek čuda napravili sa mercedesima i njihovim ciljnicima na haubi.

Uletjeli smo u neku malu uličicu u Gayi i sukobili se sa autobusom. I autobus i naš vozač nisu odustajali od toga da prođu jedan pored drugog, a ulica uska da uža ne može biti, mi s lijevom stranom auta u kanalu ali mičemo se mic po mic, lakše bi bilo da smo krenuli preko krovova. I onda jedan od onih trenutaka koji su me u Indiji oduševljavali, između nas se pokušava provući Indijac sa biciklom. Na kraju nakon mikrometarskih korekcija i pomaka naprijed nazad uspjeli smo se provući. Prije bi došli da smo išli preko susjedne države. Sva sreća da smo krenuli ranije nego smo trebali.

A sada mala digresija potaknuta nekim stvarima koje sam vidio u Gayi. Prvo kravlja govna su profitabilna. Od njih rade ogrijev (drveća baš i nema previše), i to tako da od njih rade palačinke koje onda lijepe na zidove da se suše. Većina zidova pored kojih smo prošli obložena je takvim dekoracijama. Drugo, prosjačenje je legitiman posao. Čuo sam da postoje čitava sela koja se u sezoni bave poljoprivredom i od toga žive, a onda uzmu par mjeseci godišnjeg i svi odu u prošnju. To im dođe kao hobi.

U vlak se smještamo bez problema, jedino što smo postali svjesni da u Mughal Sarai dolazimo već po mraku i da nas onda očekuje traženje smještaja u najgorim mogućim uvjetima. Prelazimo rijeke koje su široke koliko su neke naše dugačke, a još nije niti sezona monsuna kada te iste rijeke nabujaju. Toplo je i cijeli put prolazi ugodno u opuštenoj atmosferi.

Mughal Sarai. Sumrak. Po mojoj karti odavde do Varanasija imamo oko dvadesetak kilometara. Na izlazu iz stanice navaljuju taksisti sa svih strana i počinje cjenkanje. Za oko mi zapinje jedan stariji musliman koji mi djeluje smireno i kao da zna što radi pa kažem ostalima da vidimo što on nudi. Cijena je i više nego prihvatljiva. Vodi nas do taksija. Ambasador (na slici) kao da je došao ravno iz pedesetih. Izgleda mi nekako premalo za nas petoro sa svom prtljagom. Vozač i tehničar (to je onaj koji uvijek ide uz vozača) otvaraju bunker i stvarno je velik, tako da uspijevamo sve utrpati u njega. Otraga sjedimo T. C. i ja i komforno je, a naprijed sjede Ž. i G. i vozač i tehničar, praktički jedan drugom u krilu. Nova misterija, ovaj puta ne glumi žmigavac, ovaj puta jedan piči po pedalama dok drugi upravlja i baš se dobro zabavljaju. Čak nam i daju prospekt nekog hotela u Varanasiju za koji sigurno dobivaju proviziju ako nas dovedu u njega. Hotel izgleda super, ali ne damo se zbuniti pa se držimo prvobitnog plana da nas dovedu na gatove pa da tamo potražimo smještaj.

Dvadeset kilometara ceste do Varanasija gotovo pa da i ne postoji, u stvari vjerojatno bi je arheološkim iskapanjima pronašli ispod debelih slojeva prašine i blata. A na karti je ucrtana kao jedna od većih i važnijih cesta. Ovako u sumrak djeluje ukleto, prašina koja se diže za kamionima je gusta, magla isto tako, kamioni i autobusi jure maksimalnom brzinom prema nama i mi smo malo na jednoj strani ceste malo na drugoj, sporija vozila pretičemo i s lijeva i s desna, pogled mi je zakucan na cestu ispred nas, tu i tamo pogledam supatnike, i njima su oči ko tanjuri.

Živi stižemo u Varanasi. Dolazimo do gatova, ali na ulazu u ulicu koja vodi najbliže njima stoje dva policajca i ne puštaju aute dalje jer je danas od 18:00 to pješačka zona. Vozač nešto kratko pregovara i policajac nas propušta. Tehničar se okreče nama smijući se i pita nas da li smo išta primijetili. Nismo. Kaže nam da su ga podmitili sa 5 Rp (manje od 1 kn).

Na netu sam čitao jedan dnevnik nekog para koji je bio u Varanasiju i oni su preporučili Scindia Guest House na gatovima, pa kažemo da nas prvo odvedu tamo. Oni kažu da to i nije baš dobra ideja no da će nas odvesti. Oko nas je novi Paharganj, gužva, kaos, svako malo prođe povorka sa mrtvacima omotanim u krpe na putu za spaljivanje, znatiželjni pogledi. Zaustavljamo se uz rub i još nas jednom pokušavaju odvratiti od Scindie. Odlučni smo. Dogovaramo tko ostaje u autu, a tko će sa tehničarem otići pogledati kvalitetu smještaja. Ž. i G. odlaze, mi ostajemo. Nestaju u mraku u nekoj uskoj uličici. Nadamo se da će se vratiti. Za to vrijeme nam vozač priznaje da je sitan lopov, a nismo ga niti pitali, u stvari radije bi da to nismo doznali. Nakon dvadesetak minuta dolaze Ž. i G., vidljivo uznemireni, kažu da idemo dalje, da se tako i tako ne bi znali vratiti kroz labirint uličica, a i da je mjesto sumorno, depresivno i zastrašujuće. Tehničar kaže da zna za još jedno mjesto u blizini pa ako hoćemo pogledati njega da nas mogu odvesti tamo. Ok. Da vidimo.

Nova runda pregovaranja ko ide sada. Ž. i G. se čvrsto drže za sjedala auta i krajnje su odlučni da oni više ne idu. Znači ostaje ja i T. ili C., T. hrabro odlučuje da će uz mene biti do kraja, kako smo se i zavjetovali. Ulazimo u neku mračnu uličicu, toliko usku da se dvije osobe taman mogu mimoići. Iza sljedećeg zavoja na sredini te iste uličice stoji krava. Stružući zid provlačimo se pored nje dok oko nas pada razno smeće koje bacaju kroz prozore. Na kraju uličice nalazi se Yogi nešto Guest House. Postoji još jedna stvar na koju je dobro obratiti pažnju, čim se u Lonely Planetu pojavi neki guest house kao preporuka, pojavit će se odmah još desetak guest housea istog ili sličnog naziva i odjednom će biti gotovo nemoguće pronaći originalnog. Ovo je bila jedna od kopija, jer niti po karti niti po izgledu nije odgovarala onome iz Lonely Planeta. Ušli smo. S desne strane u nekom sobičku je neki tip upravo iskašljavao pluća i vračao ih nazad. Naš vodič je ušao u tu sobu i vratio se sa patuljkom koji nas je poveo na četvrti kat po mračnim uskim stepenicama. Vrata sobe su koju nam je odlučio pokazati bila su sklepana od dasaka. Unutra užas. Krevet prekriven mrljama (možda je bila i plahta na njemu), kupaona prostrana kao i soba. T. je čak i zakoračila unutra i pogledala unutar kupaone. Patuljak je odmaknuo zavjesu iza koje je bila zazidana niša, od prozora niti traga. T. i ja smo se šutke pogledali i krenuli oprezno nazad dolje. Dolje nas je dočekao još jedan zaposlenik i rekao da ima još jednu slobodnu sobu, u prizemlju pored izlaza, ta im je najbolja. Otvorio ju je i izbacio nekog krmeljavog tipa koji je spavao unutra. To je prelilo čašu. Jureći smo se provukli pored krave na ulici i dokopali auta.

Vozite nas u taj vaš hotel. Ovo sve je prestrašno.

Hotel Surya u koji su nas doveli daje dojam normalnog hotela. Jedino što je prilično skup u usporedbi sa drugima, ali nekako nam je dosta traženja. Ima čak i lift, koji nije preporučljivo koristiti radi čestih nestanaka struje. Raspakirali smo se i otišli na večeru. Dobra klopa, prljavi tanjuri i šalice. Klasika.

I ode još jedan dan u Indiji.

Posljednji dan u Bodhgayi. T. i ja odlazimo do Temple Streeta gdje se nalazi najveći broj hramova, od japanskih do butanskih. Ispred Japanskog hrama nam prilazi neka imućnija Indijska obitelj i sramežljivo nas pitaju da li se smiju slikati sa nama (ovo na slici su oni bez nas ispred Tibetanskog hrama). Indijci se inače jako vole slikati sa zapadnjacima. Valjda neki fetiš.

Dok smo se vračali prema stupi, prikrpao nam se mali dječak, pričao je prilično dobar engleski. Kaže da mu sutra počinje škola, ali da nema knjige, pa ako bi mu ih mi možda kupili. To je jedna od poznatih podvalica, tako da nismo reagirali. Otiđeš i kupiš mu knjige, a on ih onda proda nazad u pola cijene. Umjesto edukativnog štiva dobio je kekse.

Kod stupe srećemo 'Who you are?' lamu i oboma nam daje Tarine zaštitne mantre za siguran put. Nešto što će nam stvarno trebati.

Vraćamo se u Deep Guest House i pakiramo posljednje stvari prije kretanja dalje. Sada postaje zanimljivo.

Ujutro nakon obilnog doručka koji se sastojao od hrpe kolača i lassija odlazimo na livadicu. Sredinom jutra dolazi do nas redovnik. Kaže da se zove Tenzin i počne svoju priču. Na Tibetu je bio u zatvoru tri godine jer nije prilikom jednog pretresa kineske vojske htio stati na sliku Dalai Lame koju su pronašli kod njega (na Tibetu je strogo zabranjeno posjedovati slike Dalai Lame). Kaže da su ga mučili zabijanjem igala ispod noktiju, pokazuje nam palac koji je polumrtav, da su ih vješali za ruke iznad leda i sl. Na kraju je pobjegao iz zatvora i u Indiju, no na nepalskoj granici su mu pokrali dokumente i sve što je imao sa sobom (to se često događa). Došao je nekako do Bodhgaye gdje budući da nema dokumente ne može dobiti smještaj u niti jednom samostanu. Mora čekati prijatelja koji je krenuo za njim kasnije sa kopijom dokumenata. U međuvremenu je dobio i malariju. Sada spava u radionici nekog krojača. Djelovao je kao da je pod PTST-om i mada smo inače sumnjičavi dali smo mu 100 Rp da ima za klopu.

Podigli smo karte za vlak. Za sutra nema nista do Varanasija, ali ima do Mughal Saraia, odakle možemo uzeti taksi do Varanasija. Ajde. Kad je bal nek' je bal.

Popodne smo na Nyigma Phowi (na slici).

Poslije Phowe svi se zaputili na kruženje oko stupe i recitiranje Long Amitabha Aspiration Prayer-a. Poseban doživljaj. Pogotovo zbog melodije koja je pravi soundtrack za stupu u sumraku.

Spavamo do kasno i nakon toga idemo sređivati put do Varanasija. Nakon informacija sa raznih strana da su Biharske ceste grozne i da se ne isplati ići autobusom, a kamoli taksijem (jer na Biharskim cestama ima Bandita koji ponekad odjeveni kao policajci, a ponekad kao Banditi stavljaju barikade nasred ceste i pljačkaju putnike namjernike), odluka je pala na vlak. Nema smisla juriti u Gayu (a nema niti dobrovoljaca) da tamo sredimo karte na kolodvoru, tako da pronalazimo turističku agenciju/knjižaru/mjenjačnicu gdje dogovaramo da će nam oni srediti karte. Naravno bit će skuplje jer treba tu i tamo podmazati sistem, ali barem ćemo biti sigurni da ćemo ih dobiti. Dok smo svi natrpani u toj garaži, tko pregovarao, tko kopao po knjigama, zaboravili na svijet izvan ulazne crte na istoj se pojavio odrpanko sa pljosnatom košarom iz koje je znatiželjno izvirivala kobra. Smješkao se i čekao da mu netko od nas veselo priđe i pita ga koliko mu trebamo platiti za čast da se slikamo sa njegovom zmijicom. T., kojoj su zmije nešto najstravičnije na svijetu, bila je spremna platiti da otiđe. Svi smo se nekako podsvjesno povukli dublje u unutrašnjost. Ja sam razmišljao o strategiji kampiranja u agenciji i opcije da pričekam još malo (pola sata-sat) pa ako ne ode da porazgovaram s njim skrećući mu pažnju s ostalih da oni mogu šmugnuti u sigurnost gužve.
Odlučili smo konzensusom da ćemo nastaviti što smo već radili i ne obraćati pažnju na njega tako da je od dosade otišao i prije nego smo mi pozavršavali što smo trebali.

Popodne na travnjaku ispred stupe prilazi nam jedan redovnik i pita:
"Who are you?"
C. mu odgovara:
"It is a very difficult question."
Ispada da nas pita odakle smo. On je kaže sa Tibeta. Malo čakulamo, a onda kada razgovor zamre diže se i nastavlja hod po vanjskoj kori.

Danas predvečer sam na kori primijetio jednu staru tibetanku koja je bila sagnuta do poda i nešto radila. Kada sam došao do nje vidio sam da miče mrave sa staze kako ih ne bi netko slučajno zgazio. Čuo sam već sličnu priču sa tibetankom koja je micala puževe sa ceste, tada mi je zvučala pretjerano. Sada sam to doživio uživo.

Poslijepodne prvi silazim u predvorje hotela. Naš recepcionar Radjeep i dva potrčka gledaju neki film na TV. Sjedam i pridružujem im se. Čini mi se da je film pri kraju, ali pohvatao sam sve o čemu se radi. Dva glavna junaka/heroja bore se protiv nekog generala ili tako nečeg u ružnoj uniformi sa hrpom ordenja. Bitka je u stilu najboljih kung fu filmova bez kung fua. Sva trojica imaju pivske trbušine i brkove jer što je indijac bez brkova. Imam onaj feeling kad si budan a misliš da ipak možda sanjaš. Gledam sugledatelje i smješkam im se. Smješkaju se i oni. Sumnjam da su razlozi isti. Nitko od mojih se nije spustio do kraja filma, da imaju TV u sobama pomislio bi da ga i oni gledaju i da kao i ja ne mogu skrenuti pogled. Kao da juriš u susret nesreći i gledaš ravno u nju. Ono što me spasilo od potpunog bezumlja bilo je da nije bilo, kao što u svakom indijskom filmu je pravilo, pjesme i plesa. To je vjerojatno bilo prije nego sam se spustio.

Danas popodne vrijeme je za shoping. Kupujemo male, dvije chupe za T., šalove i sl.

Počinjemo planirati odlazak. Sljedeći je Varanasi. A joj. A joj.

Danas počinje Phowa koju drži Ven. Ayang Rinpoche. Isti onaj koji nam je deset dana na Sljemenu držao predavanja i inicijacije za Phowu. C. ge je srela jučer dok je odlazio sa monlama i prepoznao ju je.

Trebalo nam je malo vremena dok nismo pronašli mjesto održavanja. Nalazi se iza Mucchalinda jezerca izvan kompleksa stupe u ogromnom šatoru. Ven. Ayang Rinpoche je isti kao i u Zagrebu, samo što ovdje djeluje veselije (u Zagreb je došao sa nekom virozom koja je trajala prvih par dana). Ovdje je nekako drugačije, ima poprilično tibetanaca, redovnika i svjetovnjaka. Svjetovnjaci dolaze na predavanja jer im to osigurava dobro preporađanje.
U pauzi smo dobili tibetanski čaj, što znaći da je slan i da je s gornje strane maslac. Nakon prvog šoka i još par gutljaja počeo mi je čak i pasati.

Žao mi je što nećemo ostati cijelu Phowu (14 dana). U stvari uopće mi se ne ide iz Bodhgaye. Najradije bi ostao ovdje do kraja. Pogotovo kad se sjetim prometa i traženja hotela.

Na slici je burmanski samostan koji je pored našeg hotela.

Na temelju jučerašnjeg iskustva danas smo krenuli na Karmapino predavanje ranije. I mada smo prilično uranili već su neki čekali u redu. Struje nestaje svakih par minuta i tada japanci vade svoje ultra moćne halogene svjetiljke i šaraju po hodniku. Mi ostali trepćemo ko zečevi pred farovima jurećeg automobila. Sa nama čeka i grupa slovenaca koju znamo sa Phowe na Sljemenu (možda i o njoj napišem nešto, ne znam, vidjet ću). Neki od njih ostaju u Bodhgayi par mjeseci, odsjedaju u burmanskom samostanu za neku siću. Upisali su tečaj tibetanskog.

T. i ja uspijevamo sjesti na tri metra od Karmape. I njega je uhvatila neka viroza.

Kasnije na klopu. Cijeli boravak u Bodhgayi protkan je gurmanskim užicima. Om Cafee je zakon. Ja se najviše davim u lassijima što je drugima izuzetno zabavno jer naručujem po tri odjednom.

Navečer se umatam za spavanje. Noći su još uvijek hladne. Od indijaca sam naučio da je najbitnije omotati vrat i glavu. Oni i po najvećoj hladnoći hodaju bosi, ali su im glave zato omotane u šalove. Na slici sam spreman za spavanje omotane glave i sa čepićem za uši u ruci.

Između jezerca i stupe nalazi se manja livada koja je T. i meni odmah prirasla srcu. Zavalili smo se u travu pored redovnika i proveli cijelo popodne na njoj. Hvatamo taj polagani ritam Indije. Ako u Indiju otiđeš zapadnjački 'ubrzan' brzo ćeš 'izgoriti'. U Indiji sve ide polako. I tako sjedimo i promatramo redovnike, obične tibetance, indijce i turiste kako prolaze pored nas u kruženju oko stupe. Ritam smiruje. Uspio sam čak i odspavati malčice.

Mucchalinda jezerce je naseljeno ogromnim, dugačkim crnim ribama, koje svi dolaze hraniti.

Indijci, poduzetni kakvi već jesu, hvataju manje primjerke tih riba, koje su pretpostavljam već polupripitomljene, i prodaju ih hodočasnicima i turistima u plastičnim prozirnim vrećicama, kako bi ih otkupili i pustili u jezero. Naravno, kasnije će iste ribice biti prodane još nekoliko desetaka puta.

Mali tibetanski redovnici su nevjerojatno slatki u svojoj slobodi. Mada su i stariji više slični djeci sa svojom vedrošću, znatiželjom i osmjesima. Često ih se može vidjeti kako šeću držeći se za ruke.

Što me dovodi do nečega što me prilično nasmijalo. Indijcima je sasvim normalno da se muškarci drže za ruke dok hodaju ulicom (vidio sam dva policajca kako patroliraju na taj način), dok je potpuno neprihvatljivo da se drže za ruku muško i žensko. U nekim državama je donesen i rigorozan zakon za javno ljubljenje (i ne mislim pri tome na francuski poljubac).

Budim se pred jutro iz čvrstog sna i ne mogu odrediti gdje sam. U stvari ne mogu odrediti niti tko sam. I tako s jednim dijelom uma paničarim, dok sam s drugim potpuno miran. Zvuk trube sa rikše me postavlja na mjesto i u trenutku dolazi spoznaja: 'Bogu sam iza nogu, i tek je počelo.' To me smiruje i tonem nazad u san.

T. i ja ostajemo spavati do deset dok ostali odlaze rano razgledavati hramove u Temple Street. Ne žuri nam se danas nikuda. Čak se i sunce probilo i počelo zagrijavati zemlju i zrak.

Popodne odlazimo do stupe i spuštamo se do Muchhalinda jezerca gdje je Buddha proveo šest tjedana nakon prosvjetljenja.

Na sredini je veliki kip Buddhe i ogromna kraljevska kobra koja ga natkriljuje. Isto tako preko jezerca su postavljene molitvene zastavice na konopcima.

Poslijepodne dolaze Ž. i G. sa informacijom da 17. Gyalwa Karmapa, Ogyen Trinley Dorje već par dana negdje u Bodhgayi drži predavanja navečer. Spominju samostan na slovo S. u kojem odsjeda i hotel pored njega, no još ne znamo sa sigurnošću vrijeme (oko 19:00), niti mjesto, pa se bacamo u potragu. U Tibetanskom samostanu nasuprot stupe ne dobivamo nikakve relevantne informacije, pa krećemo niz glavnu ulicu raspitivati se po većim hotelima. I kako to biva već u prvom hotelu su nam rekli da je to kod njih i da dođemo nazad nešto prije 19:00.

Dolazimo dosta prije 19:00. Već se sakupilo dosta ljudi. Izuvaju se i ostavljaju cipele, sandale i ostalo po stepenicama. Spuštamo se u podrum i prolazimo pretraživanje opipom i strojem kroz koji prolazimo. T. i ja nalazimo mjesto nekih desetak metara od trona. Nakon što smo svi posjedali ulazi neki tibetanac u odijelu i pogledom pretražuje gomilu, pogled mu se zaustavlja na nekom kinezu, kaže mu da ga se ne sjeća sa prijašnjih predavanja i zamoli ga da izađe van (Kinezi su još uvijek jako ljuti na Karmapu glede njegova spektakularnog bijega sa Tibeta i rado bi ga došli glave, radi toga je osiguranje malo strože). I nakon toga dolazi On. Mladić od 19. godina iz kojeg zrači iskustvo, mir i znanje njegovih prijašnjih 16. reinkarnacija. Nitko sa toliko godina ne može posjedovati toliku mudrost pomiješanu sa duhovitošću kakvu je pokazao tijekom predavanja. A osim toga je i izuzetno lijep. 90% publike bile su žene i sve su se smješkale. Mene dere temperatura i bole me noge tako da se uglavnom ne smješkam.

A tko je u stvari Karmapa? Karmapa je po duhovnom rangu jednak Dalai Lami i trećem tibetanskom duhovnom vođi Panchen Lami. Panchen lamu su oteli Kinezi kada je imao četiri-pet godina i gubi mu se svaki trag. Kinezi su pokušali na njegovo mjesto postaviti svojeg Panchen Lamu, ali tibetanci ga ne 'šljive' (o ovome ću detaljnije neki drugi puta). Ova sadašnja 17. reinkarnacija Karmape rođen je 1985. godine, 1992. prepoznat je kao reinkarnacija prijašnjeg Karmape, Kinezi ga službeno priznaju, što je jedino službeno priznanje ikoje tibetanske reinkarnacije od strane Kineza. Nakon dojave da je ostanak na Tibetu postao opasan za njega 2000. sa par lama bježi preko Himalaje u Indiju.

Detaljnije o Karmapi možete pročitati ovdje: Karmapina biografija

Eto nas i na Mahakala groblju gdje su pokopani sveti ljudi iz raznih religija na jednom mjestu. Sve svete ljude u Indiji pokapaju okomito, i ne spaljuju ih.

Kako smo uopće završili na groblju? Čista znatiželja. Provirili smo kroz neka vrata izlazeći iz kompleksa stupe i eto nam već vodiča. Neki starčić umotan u pelene maše nam rukom da ga pratimo. Jedino što ponavlja je Mahakala. Voda nas kroz labirint grobnica i izbijamo na površinu gdje su ovi grobovi na slici. Trava je prilično visoka, ne razmišljamo o zmijama, pogotovo T. kojoj zmije utjeruju smrtni strah u kosti.

Vodi nas i do mjesta na kojem redovnici režu kosu kada se zaređuju i ostavljaju je tamo. Mora da je dan prije bilo nevrijeme i raspuhalo svu kosu ili se dugo vremena nitko nije zaredio jer nismo vidjeli niti jednu vlas.

Naravno, na kraju, ispruženi dlan i uporno: "Bakshis! Bakshis! Bakshis!". S obzirom da još nemam baš pravi osjećaj za rupije dao sam mu vjerojatno tjednu plaču profesora na fakultetu u Mumbaiju, no nema veze, nama je to malo.

Ova snimka je snimljena sa vanjske kore. Ispred je stupa i vidi se ulaz u unutrašnjost gdje se nalazi zlatni Buddha. Malo lijevo od ulaza prema nama se nalazi niz malih meditativnih kućica. Sa obje strane vide se malene stupe.

Sama stupa je neko vrijeme bila zatrpana zemljom do vrha. Vjerojatno da bi je se zaštitilo od muslimanskih osvajača koji su u svom pohodu uništavali sve redom. Otkapanja i rekonstrukcija još uvijek traju, tako da se ne zna sa sigurnošću što se još nalazi dublje zakopano.

Eto i čuvenog bodhi drva. Sa strane uvijek netko sjedi i meditira. Unutar ograde, ispod drveta, se nalazi vajra predstolje na mjestu gdje je Buddha sjedio. Ovaj dio oko stupe zove se unutarnja kora (krug), po njemu se kreću hodočasnici u smjeru kazaljke na satu mantrajući pri tome, turisti se samo kreću. To kruženje nakuplja pozitivne zasluge i pomaže u budućem životu i preporađanju. Između unutarnje i vanjske kore nalazi se mnoštvo manjih supa koje su gradili razni hodočasnici.

Na slici je unutrašnjost stupe u Bodhgayi. Unutra se nalazi veliki zlatni Buddha. Kažu da taj kip izgleda upravo onako kako je Buddha izgledao. U unutrašnjost se ulazi sa suprotne strane od one na kojoj je bodhi drvo.

Bodhgaya (znana još i kao Sambodhi, Vajrasana, Mahabodhi) je glavno budističko mjesto za hodočašća. Ovdje je Buddha dosegao prosvjetljenje ispod bodhi drveta. Na tom mjestu je izgrađena stupa. U samoj Bodhgayi ima popriličan broj samostana od tibetanskih, burmanskih, japanskih, buthanskih, kineskih na dalje. Nalazi se u državi Bihar (jednoj od najsiromašnijih u Indiji) na obalama rijeke Neranjara (koja je za vrijeme našeg posjeta bila više pješčanik nego rijeka, no za vrijeme monsuna poprilično nabuja).

Ono što do sada nisam spomenu je da sam na put krenuo sa gripom, tako da gutam coldrexe i vitamine.

Rascjepkat ću dnevni blog jer imam prilično slika koje bi htio komentirati.

Recimo ova slika je snimljena sa terase našeg hotela. S lijeve strane se vidi kompleks trgovina. Negdje među njima je i internet cafee s kojeg smo se javljali kući.

Ujutro u šest već počinje buka sa ulice, trubljenje, žamor... tako da je kupovanje čepića za uši bio pravi pogodak.

nakon doručka u Om cafeu (izgleda da će nam to biti baza), odlazimo ponovo do stupe i odatle se pokušavamo orijentirati da pohvatamo topografiju mjesta.

Vračajući se od stupe srećemo Ž. i G. koji nam se danas trebaju pridružiti. Oni već par godina žive u Puthapartiju i sada su odlučili da malo sa nama obiđu dijelove Indije u kojima nisu bili.

Natrpani izlazimo iz stanice i istog smo trena opkoljeni vozačima taksija koji su u stvari đipovi i terenci. Početna cijena koju nam nude je 250 Rp., no T. pronalazi snagu za cjenkanje i spuštamo na 150 Rp (mada je realna cijena negdje oko 12 Rp.) Utrpavamo se no ima još jedno slobodno mjesto pa čekamo. Ne dugo jer naprijed ulazi mladi tibetanski redovnik i sjeda u sredinu. Pitam se zašto je osim vozača još jedan tip sa njim koji sjedi sa druge strane auta. Kasnije sam primijetio da je on lijevi žmigavac, koji kod svakog skretanja u lijevo pruža ruku kroz prozor i maše.

Ovo nam je prva "prava" vožnja automobilom u Indiji. Zamislite da sjedite u nekom vozilu i da se krećete cestom na takve načine da ste prilično uvjereni da u stvari sanjate. Da kamioni, koji jure izravno na vas punom brzinom dok vi isto tako ne usporavate, nisu stvarni, da je sve to igra, i da kad ste već došli dovde bilo bi blesavo baš sada poginuti. Prsti na nogama su skvrčeni prema unutra. Suputnikovi nokti zabijeni u vašu nadlakticu. I gledate i ne vjerujete. Možete se samo smijati i prisjećati najluđih vožnji u lunaparku.

Nema tu nekih strogih pravila. Vozi li se desnom ili lijevom stranom ceste. Pretiče li se druga vozila s lijeva ili s desna? Da li je truba legitimna zamjena za kočnicu? Da li se snima neki film pa su ovi ljudi koji se bacaju na stranu sa biciklima ili bez njih samo kaskaderi? Moramo li stići baš tako brzo na cilj?

Na sreću nailazimo na gomilu muškaraca koji stoje na cesti i oko nje pa usporavamo i polagano prolazimo kroz njih. Većina je bosa i izgleda prilično siromašno. Hladnoća samo povećava dojam siromaštva. Uočavam ljude u uniformama među njima. Usmjeravaju ih i postrojavaju. U rukama imaju debele štapove. Pa ljudi ovo je regrutacija. Da ne povjeruješ. Isprva sam pomislio da su štapovi radi lakšeg manipuliranja gomilom, ali kada smo prošli gomilu i nastavili sa desne sam strane vidio dva vojnika na straži od kojih je svaki imao granu u ruci. Vjerojatno su ih sami ubrali, a ne zadužili u vojnom skladištu. Pa ova Indija i nije tako opasna kada je vojska naoružana štapovima.

Vozač mi se okreće i zabrinuto pita nešto. Ja klimam glavom da je sve u redu. Skrećemo na neku pošljunćanu površinu i parkiramo pored nekog stupića sa crijevom. Ničeg drugog okolo osim male straćare 50 tak metara dalje. Žmigavac iskače van i juri do straćare, dok vozač dohvaća cijev i prčka nešto oko auta. Pa to je benzinska pumpa.

Koristim vrijeme dok čekamo da prolistam Lonely Planet i nasumce odaberem gdje ćemo početi potragu za mjestom za spavanje. Odabirem Deep Guest House i vozaču kažem da nas odveze do restorana Polo Polo jer je on blizu prenoćišta (ovo je trik koji je u Indiji vrlo koristan, a sastoji se da vozačima kažete da vas odvede do mjesta koje je blizu onoga u koje stvarno želite ići jer ako vas dovede do hotela uči će unutra i na recepciji zatražiti proviziju koja će se odmah odraziti na cijenu noćenja.)

Deep Guest House je ugodno iznenađenje. Posluga je ljubazna. Sve je čisto. Jedino što nema grijanja. Ljeti ovdje temperature rastu do 60+ C, tako da im je uglavnom ovakva hladnoća prilično strana. Izlazimo u shoping, kupujemo grijalicu kod nekog indijca i hrpu odječe na Refugee Marketu gdje robu prodaju tibetanski izbjeglice. Počinjemo se utopljivati. Sada još samo da pojedemo nešto toplog. Restorani pored kojih prolazimo su šatori (onakvi kakvi su kod nas vojni, veliki, dugački, unutra isto tako dugački stolovi sa klupicama), i mada mirisi koji se šire nisu neprimamljivi ipak tražimo za početak neko donekle čisto mjesto. Pronalazimo Om Cafee. Vlasnici su Tibetanci. Čisto je za indijske standarde i klopa je odlična.

Vračamo se u hotel, zamatamo u sve što imamo plus njihove troduple deke i spavamo do predvečer. Konačno dolazimo donekle sebi. Dovoljno da otiđemo prošetati do stupe.

Stupa je ovo na slici. Označava mjesto gdje je Buddha doživio prosvjetljenje ispod boddhi drveta. Samo drvo je sa druge strane stupe. Sve je okićeno šarenim lampicama zbog nove godine i Monlama (monlam su molitve za mir u svijetu koje tjedan dana redovnici neprestano mantraju). Malo više o tome ću napisati kasnije.

Na večeru odlazimo u jedan od šatora koji preporuča Lonely Planet (dalje LP). 6 palačinki, 5 čajeva, 3 čapatija i curd sa medom, kasnije siti i zadovoljni odlazimo na počinak.

Peron je krcat. S desne strane je već postavljen vlak za Mumbai. T. i ja probijamo se po peronu ne bi li pronašli nekog uniformiranog ko bi nam sa sigurnošću mogao reći gdje stoji naš vlak. U tom procesu pogled nam pada na rešetke prozora vlaka za Mumbai, približimo se i vidimo i unutra. T. kaže:

'Ja neću moči. Ovo je užas. Pogledaj kako je prljavo unutra.'

'Ma to je vlak za Mumbai. Naš će biti bolji.'

Probijamo se nazad do našeg perona br. 9 i tamo je postavljen vlak. Naša kola su broj 10. Jurimo na kraj vlaka gdje nam kažu da su brojevi postavljeni naopako pa jurimo nazad na drugu stranu. Naguramo se unutra. Iza nas se čuje ženski grohotan smijeh. Neka zapadnjakinja ulazi u naš vagon smijući se iz sve snage. Slom živaca? Djeluje veselo. Vjerojatno je zabavlja kaos oko nje.

Naša sjedala su na samom početku vagona, blizu wc-a i blizu izlaza. Još nismo svjesni što to znači. Osiguravamo prtljagu naguravajući je ispod sjedala i vežući je lancima za sjedalo i raspoređujemo se. "Kupe" dijelimo sa dva indijca, najvjerojatnije ocem i sinom.

Kupei nisu kako bi se moglo očekivati odvojeni jedan od drugog vratima. Čak su i nasuprot "hodnika" još dva ležaja. Sve je otvoreno. 70+ ležajeva zajedno sa mirisima onih koji ih nastanjuju.

Ono što smo vidjeli izlazeći iz New Delhija nas je dodatno šokiralo. Nepregledni slumovi. Cijeli gradovi kartonskih kućica. Siromaštvo kakvo je teško zamisliti. Kada su ljudi pričali o njemu imao sam u glavi neku ideju koja je u usporedbi sa ovim što mi se pojavljivalo pred očima bilo čista slikovnica.

Oko devet spremamo krevete. Po tri sa svake strane. Prepustili smo donja dva indijcima, T. i C. su zauzele dva gornja, a ja se smjestio na srednji. Genije kakav jesam nisam sa sobom ponio vreću za spavanje jer što će mi kad je u Indiji sada toplo. Na sreću žena nije slijedila moju logiku tako da je bila umotana u toplu vreću. Ja sam se umotao u razne komade odjeće koji baš i nisu pomogli. Noć sam proveo uglavnom budan.

Vlak nije stao do Varanasija, što je bilo super jer nas nitko nije uznemiravao. Poslije Varanasija ukrcali su se prosjaci, raspjevani transvestiti i usputni putnici.

Ujutro vani je maglovito. Nepregledna polja i tu i tamo koja palma u daljini. Rijeke koje prelazimo kod nas bi bile jezera.

Primjećujemo jednu interesantnu pojavu. Svako malo u polju čući pokoji indijac i vrši nuždu. Svi gledaju vlak kako prolazi. To im je valjda umjesto novina na wc-u. Neko vrijeme ih brojimo ali nam nakon stotinjak dosadi.

Užasno je hladno. Zamotani smo u svašta, ali ne pomaže. Tresemo se od hladnoće.

Na nekoj malenoj stanici ulazi grupa indijaca i sjeda nasuprot nas preko puta hodnika. Sjede ko ptice na grani, skoro jedan na drugom. Gledaju nas i šute. Nakon nekog vremena jedan od njih nam kaže nešto. Imam osjećaj da nam je opsovao. Mrštimo se. Prolazi pola sata i drugi počinje nešto pričati. Napinjem sluh i prepoznajem engleski. Kaže lik da nam je ovaj prvi poželio dobrodošlicu u Bihar. Dalje se smješkamo. Ispituje nas generička pitanja.

Na kraju sa kašnjenjem od par sati dolazimo u Gayu. Izlazeći tresemo se cijelim tijelom od hladnoće i umora. Sva sreća da imamo ruksake na leđima pa ne odskakujemo previše od platforme.

Da ne bude greške. Slika lijevo je sa interneta. Prava soba je nešto potpuno drugo.

Budimo se oko sedam. Adrenalin nas pere tako da uopće nemamo problema sa buđenjem. Penjemo se na terasu hotela da nešto popijemo. Vani je stravično hladno i oblačno. Najveći je problem što smo mi spremili odjeću za kasno proljeće, ništa toplijeg. Pijemo masala čaj da se zagrijemo i skupimo hrabrost da pješice (jer se niti jednom taksisti ne da voziti tako kratku relaciju) odemo do željezničkog kolodvora po karte za Gayu.

Dio koji moramo proći zove se Main Bazar. Po pričanjima drugih očekivao sam kaos. Vjerojatno zato što je bilo rano i hladno, bilo je iznenađujuće mirno, većina dućana nije još niti bila otvorena. Do Željezničke smo stanice došli lako.

Vlasnik hotela nas je upozorio da na željezničkoj stanici idemo ravno u turistički ured koji je na katu i da ne slušamo nikoga ko nam prije ureda nešto priča jer će nas pokušati skrenuti u svoju agenciju gdje ćemo karte platiti daleko skuplje. Stepenice za kat su desno od ulaza.

Naravno, ispred stepenica nam prilazi neki tip i počinje sa pričom da je nedjeljom ured zatvoren i da je otvoren s druge strane ceste??? Krene da nas ljubazno odvede do tog ureda, a ja pokušavam za to vrijeme šmugnuti gore po stepenicama, ali skače drugi tip i pita kamo ću. To me malčice pokoleba pa se vratim i krenem za C. i T. koje već idu za tipom. Uvjeren sam da je mućka, no sve ide tako glatko da je nemoguće othrvati se. Vičem C. koja juri za tipom ko muha bez glave da je sigurno mučka i da stanemo. Tip nas sluša i mada ne zna jezik naslućuje da sumnjamo, pa iz džepa vadi neku iskaznicu na kojoj piše da je zaposlenik željeznice. Malo mi je prekonspirativno pokazuje tako da to još produbljuje moju sumnju. Pružam mu još jednu šansu. Vodi nas do ruba ceste i pokazuje neku zgradu na kojoj na plahti velikim slovima piše 'Tourist Office'. Ispred gomila zapadnjaka. Svakog voda jedan indijac. To je to. Dosta mi je. Okrećem se nazad prema željezničkom kolodvoru. Ispred nas stoji par zapadnjaka, muž i žena. Muž ispred sebe drži malu kao da će ga zaštiti od nečega. Oboje su pomalo izbezumljeni. Pitaju nas da li znamo gdje mogu nabaviti karte za neko mjesto pored Delhija. Kažem mu da nas prate. Apsolutno sam sada siguran da pravi turistički biro radi. No po putu do zgrade par je nestao odvučen još jednim uvjerljivim zaposlenikom željeznice.

Dolazimo pred stepenice. Novi tip stoji tamo i postavlja se ispred mene. Za to vrijeme ga T. uspijeva zaobići vještim manevrom, što ga zbunjuje i propušta i mene i C. nešto vičući za nama. Nije nas briga jer turistički ured radi punom parom. Dobivamo karte za 14:00 Mahabodi Express, Sleeper II Class. Još ne znamo što je to i veseli smo što smo nabavili karte koje će nas izvući iz Delhija i prije no što smo se nadali.

Ogladnjeli smo od svega toga i nakon kratkih konzultacija sa Lonely Planetom i orijentacije odlučili da odemo na Connaugh Place i tamo nešto pojedemo. A kad tamo, veliko gradilište, radi se metro. Hvata nas novi indijac (tzv. tout):
'Hello which country?'
'It is sunday and Sikh people have festival. I will show you Big Shoping Mall. It have everything and I don't do this for money, but for practising english. It is sunday. Nobody work on sunday.'
Da baš! Krenuo nas je vodati. Pažljivo preko ceste, jer ako nas nešto pregazi (za što su šanse prilično velike unatoč semaforima), nećemo moći kupovati u prekrasnom trgovačkom centru u koji nas vodi. Njegova je upornost snažnija od naše volje da se odupremo pa ga slijedimo nadajući se da ćemo uz put nabasati na neki restoran i šmugnuti u njega. I stvarno preko ceste smo ugledali neobično čisti restorančić u McDonalds stilu. I nakon što nas je prijatelj lingvista doveo do trgovine, zahvalili smo mu uz objašnjenje da nam trenutno ne trebaju dvometarski Ganeshe od mahagonija, vratili se do restorana.

I eto ga. Moj prvi indijski obrok u Indiji. Naručili smo nešto blago ljuto, purri i lassi. Po lassi je neki dečko odjurio nekud van. Uhuh. Ovo blago je bilo toliko ljuto da smo pojeli par zrna boba, a lassi se nisam usudio popiti do kraja da ne zaglibim sa probavnim tegobama baš prvi dan.

Vračamo se u hotel drugim putem i nalijećemo na novog touta koji me, nakon što sam odbio njegovu želju da mi pokaže novi superkomforni i najveći trgovački centar u gradu, uvjeravao da hotel u kome smo odsjeli i prenoćili u stvari ne postoji. Zato smo stali pored zbunjenog policajca i pitali ga za put, pridružio nam se još jedan tout zamotane glave (sumnjam da je to bio onaj prvi samo se maskirao) i dok nam je policajac prstom pokazivao smjer u kome trebamo ići ovaj drugi je pokazivao u suprotnom smjeru, prema predivnom i najopskrbljenijem trgovačkom centru koji je san svakog zapadnjaka.

OK. Dokapamo se konačno hotela i brzo se pakujemo i odjavljujemo, plaćam 500 Rp sobu i spuštamo se u internet caffe ispod hotela u kome nema kave, ali niti interneta. Eto, baš im nešto gateway ne radi, a sve lampice lijepo svijetle, ko da je božić. Ništa. Uprtujemo ruksake i torbe i put Main Bazara nazad na stanicu. Ovaj puta sve je drugačije. Ulica je zakrčena. Potrebno je u isto vrijeme izbjegavati:
a) ljude (prosjake, one koji žele da nešto kupite kod njih i sl.)
b) krave
c) govna na cesti
d) štandove
e) motore
f) rikše
...
Ali nije onako strašno kako sam bio očekivao iz priča. Nitko ne juri uporno za nama. Ne vuku nas za rukave. Ne osjećam se loše. Naprotiv. Šarenilo, vreva, mirisi (oni dobri). Sve to djeluje nekako pozitivno.

Dolazimo na peron br. 9 koji je krcat ljudima. Sunce je počelo pržiti i sada nam je vruče. Uskoro počinje nova avantura. Samo da dođe vlak.

Naš prvi dan u Indiji. Tehnički drugi jer smo u Delhi sletjeli noćas oko 22:00. Dovoljno smo u šoku da ne prelazimo u paniku. Dovoljno je nestvarno da nam se čini da sanjamo. Unatoč svim informacijama i uputama koje smo dobili od onih koji su ovdje živjeli godinama. A kako je došlo uopće do toga da smo sada ovdje?

Počelo je prije par mjeseci kada se unutar naše budističke grupe javila ideja da posjetimo Bodhgayu gdje će jedan od naših korijenskih gurua Ven. Ayang Rinpoche u prvom mjesecu držati predavanje o Phowi. Na početku nas je bilo 6-7 zainteresiranih, no vremenom prvotni entuzijazam je splasnuo. Samo nas je troje i dalje imalo neizdrživu potrebu da otiđemo, jedino što se kod nas promijenilo je bio novi plan da obiđemo što više Indije u tom razdoblju, tako da smo u desetom mjesecu krenuli u potragu za avionskim kartama. Uhvatili smo dobru liniju odavde do Delhija i povratak iz Bangalorea, sto nam je uštedjelo nekih dva dana putovanja vlakom nazad na sjever u Delhi.

Nakon svih preporučenih cijepljenja, okvirnog dogovaranja puta i ne imanja blage dume kako ćemo stvarno od jednog do drugog mjesta i gdje ćemo spavati (jedino sam za prvu noć rezervirao sobu u hotelu u Delhiju i naručio taksi da nas čeka na aerodromu), 03.01. ujutro smo krenuli na put.

Prvi dodir sa Indijom imali smo već u avionu. Indijski film (sa obaveznom pjesmom i plesom), indijska hrana, i naravno po izlazu iz aviona na indijski način avion zatrpan smećem. Nakon toga provjera putovnica za stolovima koji su presvučeni onim plastičnim stolnjacima sa cvjetnim uzorkom kakvi su bili neko vrijeme popularni kod nas. Nakon toga anksiozno čekanje prtljage zbog pretpostavke da imaju traku za prtljagu koja ide u krug, što je daleko od istine jer na kraju trake dva radnika iskrcavaju prtljagu na pod, što smo otkrili tek kada je prošao posljednji komad prtljage i gužva se razišla. Na sreću oba ruksaka valjala su se sa ostalima na prljavom podu.

Promjena novca na šalterima kakvi su kod nas bili ranih pedesetih godina i uranjanje u špalir taksista koji navaljuju da nas baš oni voze. Na sreću jedan ima naljepnicu hotela i naše prezime na kartonu. Vodi nas do parkiranih taksija postavljajući pitanja koja će postati konstantna pozadinska buka sljedećih pet tjedana.

Vožnja do hotela je i više nego interesantna. Vozimo se po sredini ceste ciljajući traku. Svako malo vozač otvara vrata i hračka van. Auti jure u svim smjerovima i svi odreda trube. Kamionima na stražnjoj strani čak i piše 'Horn please'.

Nakon pola sata vožnje naš vozač (ujedno i vlasnik lanaca hotela na Paharganju, od kojih svi počinju sa Star) skreće u neku uličicu koja izgleda kao da ju je netko bacio s visoka dok je istresao smeće. Zaustavlja se ispred nečeg i izlazimo. Mislili smo da je samo stao da kupi cigarete ili nešto i da ćemo nastaviti uskoro ka našem hotelu sa slike. On nije mislio tako, veselo je počeo iskrcavati prtljagu i rekao da smo stigli. Užas koji sam ugledao na licima milih mi suputnika natjerao me da se i ja malo ogledam uokolo (dotad sam pogled fiksirao u jednu točku). Gle, postoji natpis hotela, jedino što nije onaj u kome sam rezervirao sobu, već drugi koji je na drugom kraju Paharganja, udaljeniji od željezničke stanice za troduplo. Vlasnik je primijetio moju zbunjenost i rekao mi da je u drugom hotelu sve puno do sutra i da nas sutra može prebaciti u taj hotel. To nam nije ništa značilo jer smo se sutra namjeravali što prije izvući iz Delhija.

Soba. Podrumska. U sobi do nas netko gleda Austin Powersa sa tonom na maximumu. Nema veze što je već jedan u noći (kasnije oko pola četiri je otišao na wc i nakon toga ponovo uključio tv na maximum). Brava na vratima je prava sa ključem, što će se pokazati kao rijetkost. Wc i kupaona su sve u jednom, čučavac sa tušem iznad sebe, možete se tuširati za vrijeme velike nužde i tako uštedjeti vrijeme.

T. i ja ne možemo zaspati zbog vremenskog pomaka, adrenalina, i zato što nam je situacija i sve što se događa izuzetno smiješno, tako da se smijemo do pet ujutro a onda par sati i odspavamo.