Uspijevamo pronaći prijevoz za Poonu noćas. Autobus kreće oko 23:00. Naglašeno nam je da dođemo na vrijeme. Čudno za Indiju gdje rijetko što počinje na vrijeme.
Dolazimo na vrijeme i ukrcavaju nam stvari u bunker. Naravno, bunker ne mogu zaključati pa me pitaju ne bi li im posudio svoj lanac da njime zatvore vrata. Zaključavamo i krećemo. Skoro pa na vrijeme sa malim zakašnjenjem. No vrtimo se po gradu u svim smjerovima i na kraju stajemo u nekoj mračnoj ulici. Kondukter dolazi do mene i traži me ključ. Dajem mu ga. Ž. izlazi sa njime da vidi što se dešava. Trpaju ogromne vreće sa poštom u bunker. To traje nekih sat vremena. Još malo se motamo po gradu i vidi vidi, vračamo se na mjesto odakle smo i krenuli. Ukrcavaju se novi putnici i negdje oko 1:00 krećemo.
Niti desetak minuta vožnje dolazi veseli kondukter i sa ponosom pali televizor. Da napomenem, u indijskim autobusima ne postoji potenciometar za glasnoću. Prilikom ugradnje postavljen je na maksimum i nakon toga preciznim udarcem izbijen. Mi sjedimo u drugom redu, vrlo blizu televizije koja vrišti neki bollywood film na nas. Dramu sa pjesmom i plesom. T. i ja stavljamo čepiće za uši i time dobivamo smanjenje buke na nepodnošljiv nivo što je bolje od prijašnjeg stanja.
Oko 4:00 film završava i TV se gasi. Niti danas ne znam gdje sam smogao snage da ga ranije ne razbijem. Ne mogu zaspati pa sa zanimanjem promatram cestu ispred nas. Niti u jednom trenutku nam u susret nije jurilo manje od dva svijetla. Kamion pretiče auto koji u isto vrijeme pretiče autobus i tako u nedogled u svim smjerovima. Vjerojatno sam se negdje tijekom neke napete epizode onesvijestio jer sam se probudio u 6:00 dok smo ulazili u Poonu. Živi i čitavi, umorni i ne baš spremni na daljnja iznenađenja.
Post je objavljen 20.01.2005. u 00:01 sati.