Predvečer dolazi kombi. Vežemo prtljagu špagicama i krećemo na put. Cesta je očajna. Na trenutke izgleda kao riječno korito, što vjerojatno i je za vrijeme monsuna. Pa ne isplati im se svake godine raditi novu cestu kada im kiše i rijeke odnesu veći dio. Pokušavamo spavati, no baš kad počnem tonuti u san snažan trzaj mi glavu uputi u staklo. Neko vrijeme ja i staklo smo jedno. Na sreću nije puklo.
Nakon pet i pol sati stižemo u Satnu. Dolazimo prije ponoći. Uranili smo. Do vlaka imamo još dva sata.
Post je objavljen 16.01.2005. u 16:00 sati.