Željeznička stanica u Satni je mjesto koje smo uspjeli prilično dobro upoznati. Vlak po običaju kasni. Pronalazimo čekaonicu u kojoj već spavaju Indijci raspoređeni po podu. Ono što je interesantno je što to nije sirotinja, već viša srednja klasa koja sa sobom fura na put deke na kojima spavaju. Mi dremuckamo na neudobnim plastičnim stolicama.
Vlak dolazi oko 04:00 ujutro. Prljav je po običaju, ali svi spavamo ko topovi. Što idemo južnije ljudi su nekako drugačiji, otvoreniji, opušteniji, priroda je ljepša, sela urednija, a da ne govorim o toplini koja sada počinje varirati oko 30 C.
Na posljednjoj stanici ulazi gomila Indijaca i gužva postaje nepodnošljiva. Ulaze i dvoje talijana i njih udomljujemo u naš kutak. Djeluju malo uplašeno i izgubljeno. Svi smo stisnuti kao sardine.
Uglavnom dok putujemo ne jedemo skoro ništa, osim grickalica koje smo donijeli još iz Hrvatske i keksa ‘Hide & Seek’ koji su indijsko otkriće.
U Jalgaon stižemo oko 18:00 sa samo nekoliko sati zakašnjenja.
Ž. i ja tražimo sobe dok cure čuvaju stvari. Pronašli smo jednu po preporukama iz LP-a. Vlasnik nas je svo petoro strpao u jednu sobu. Odgovara nam jer rano ujutro idemo dalje. Tople vode naravno nema, ali vlasnik nam daje ključeve najbolje sobe u kojoj ima tople vode pa se jedan po jedan jurimo otuširati.
Post je objavljen 17.01.2005. u 15:00 sati.