Buddha Dharma u svakodnevnom životu i dalje od toga

Peron je krcat. S desne strane je već postavljen vlak za Mumbai. T. i ja probijamo se po peronu ne bi li pronašli nekog uniformiranog ko bi nam sa sigurnošću mogao reći gdje stoji naš vlak. U tom procesu pogled nam pada na rešetke prozora vlaka za Mumbai, približimo se i vidimo i unutra. T. kaže:

'Ja neću moči. Ovo je užas. Pogledaj kako je prljavo unutra.'

'Ma to je vlak za Mumbai. Naš će biti bolji.'

Probijamo se nazad do našeg perona br. 9 i tamo je postavljen vlak. Naša kola su broj 10. Jurimo na kraj vlaka gdje nam kažu da su brojevi postavljeni naopako pa jurimo nazad na drugu stranu. Naguramo se unutra. Iza nas se čuje ženski grohotan smijeh. Neka zapadnjakinja ulazi u naš vagon smijući se iz sve snage. Slom živaca? Djeluje veselo. Vjerojatno je zabavlja kaos oko nje.

Naša sjedala su na samom početku vagona, blizu wc-a i blizu izlaza. Još nismo svjesni što to znači. Osiguravamo prtljagu naguravajući je ispod sjedala i vežući je lancima za sjedalo i raspoređujemo se. "Kupe" dijelimo sa dva indijca, najvjerojatnije ocem i sinom.

Kupei nisu kako bi se moglo očekivati odvojeni jedan od drugog vratima. Čak su i nasuprot "hodnika" još dva ležaja. Sve je otvoreno. 70+ ležajeva zajedno sa mirisima onih koji ih nastanjuju.

Ono što smo vidjeli izlazeći iz New Delhija nas je dodatno šokiralo. Nepregledni slumovi. Cijeli gradovi kartonskih kućica. Siromaštvo kakvo je teško zamisliti. Kada su ljudi pričali o njemu imao sam u glavi neku ideju koja je u usporedbi sa ovim što mi se pojavljivalo pred očima bilo čista slikovnica.

Oko devet spremamo krevete. Po tri sa svake strane. Prepustili smo donja dva indijcima, T. i C. su zauzele dva gornja, a ja se smjestio na srednji. Genije kakav jesam nisam sa sobom ponio vreću za spavanje jer što će mi kad je u Indiji sada toplo. Na sreću žena nije slijedila moju logiku tako da je bila umotana u toplu vreću. Ja sam se umotao u razne komade odjeće koji baš i nisu pomogli. Noć sam proveo uglavnom budan.

Vlak nije stao do Varanasija, što je bilo super jer nas nitko nije uznemiravao. Poslije Varanasija ukrcali su se prosjaci, raspjevani transvestiti i usputni putnici.

Ujutro vani je maglovito. Nepregledna polja i tu i tamo koja palma u daljini. Rijeke koje prelazimo kod nas bi bile jezera.

Primjećujemo jednu interesantnu pojavu. Svako malo u polju čući pokoji indijac i vrši nuždu. Svi gledaju vlak kako prolazi. To im je valjda umjesto novina na wc-u. Neko vrijeme ih brojimo ali nam nakon stotinjak dosadi.

Užasno je hladno. Zamotani smo u svašta, ali ne pomaže. Tresemo se od hladnoće.

Na nekoj malenoj stanici ulazi grupa indijaca i sjeda nasuprot nas preko puta hodnika. Sjede ko ptice na grani, skoro jedan na drugom. Gledaju nas i šute. Nakon nekog vremena jedan od njih nam kaže nešto. Imam osjećaj da nam je opsovao. Mrštimo se. Prolazi pola sata i drugi počinje nešto pričati. Napinjem sluh i prepoznajem engleski. Kaže lik da nam je ovaj prvi poželio dobrodošlicu u Bihar. Dalje se smješkamo. Ispituje nas generička pitanja.

Na kraju sa kašnjenjem od par sati dolazimo u Gayu. Izlazeći tresemo se cijelim tijelom od hladnoće i umora. Sva sreća da imamo ruksake na leđima pa ne odskakujemo previše od platforme.