U selu pronalazimo džipove i uzimamo jednog, onako pravi, vojni. Ž. i ja sjedamo na klupice otraga i pazimo na cestu ne bi li slučajno ugledali koji komad prtljage sa krova kako se kotura po cesti. Ta prtljaga je baš gnjavaža.
Prvi dojam pri ulazu u Khajurahi je da je prilično čist i miran (ako zanemarimo trgovce, hotelijere i ostale koji vas uvjeravaju da je kod njih najbolje). Kažem vozaču da nas ostavi u ulici u kojoj po LP-u ima najviše hotela, ali neka stane ispred restorana jer ćemo prvo jesti, plus da izbjegnemo komisiju za vozača. Lijevo od nas je Zen hotel, zanimljivo zvuči, a ima i restoran. Određujemo to za bazu odakle ćemo nakon jela krenuti tražiti smještaj. Restoran je u vrtu, sjedimo za stolom pored umjetnog jezerca sa pogledom na kuhinju u kojoj vidimo kako nam spremaju hranu. Budući da nam je spremaju prilično sporo Ž. i ja krenemo tražiti smještaj prije klope. Zen hotel ispada iz igre jer su ćelije neprikladne za bivstvovanje, a i posluga se fura na talijanske mafijaše, zalizane kose unazad u odijelcima i košuljama. Ukratko atmosfera nam ne leži. Izlazimo iz hotela i iza drva se promalja još jedna zalizana glava i konspirativno mi priopći da ima nešto za mene. Smijem se jer ono što mi trenutno treba (dobra soba) sigurno nema kod sebe.
Drugi hotel po redu koji čekiramo je savršen, miran, čiste sobe, prostrano dvorište, više nego prihvatljiva cijena, topla voda. Uzimamo. Hotel se zove Harmony i mislim da je na vagi prevagnulo to što je vlasnik izgleda Oshov poklonik.
Navečer obilazimo mjesto. Ugodna večer. Konačno malo odmora od kaosa sjeverne Indije.
Na putu nazad do hotela ponovo ista zalizana glava, pa kaže:
“Do you know Bob Marley? No woman no cry.”
Ok, sada znam što ima za mene, ali ne treba mi sada.
Po povratku u hotel iznenađenje koje nas ne iznenađuje. Nema tople vode. Odlazim na recepciju i kažu da ima tople vode (valjda mi ne osjetimo tu razinu toplote), da će evo sada uključiti neki prekidač na recepciji i bit će još tople vode. Klik. Odlazim gore. Voda hladna. Ovaj puta se spušta i T., iznenađuje samu sebe kako dobro može vikati na recepcionara na engleskom, koristi širok raspon riječi koje recepcionara ponukaju da ipak pokuša još jednom uključiti misteriozni prekidač. Ovaj puta ima tople vode.
Post je objavljen 14.01.2005. u 15:00 sati.