so far away...

četvrtak, 28.03.2019.

kako sam dobila grlice...

Jedan običan utorak, izlazim s posla. Razgovaram s prijateljicom na telefon, o čemu drugom nego o našim potencijalnim frajerima. Smijem se, sretna sam danima, u sedmom nebu.
Pričam joj kako sam presretna jer je kolega dao otkaz nakon 16 godina u firmi i beskrajno mi je drago zbog njega, iako će nam nedostajati.

I nasred ceste vidim malu sivu grlicu. Što ću sad, zgazit će ju nešto, nigdje ptice, drva, gnijezda...
Uzimam pticu i nosim je doma. Putem mi zaspi u ruci dok je nosim.
Sretnem neku mamu i kćer, dive se ptici, potiću me da se pobrinem za nju.
Tražim savjete, zovem veterinara, fakultet, Dumovec (nisam ih dobila), nitko ne želi pticu.
Frendica ide u pet centar, uzima zrnje za ptice i dolazi do mene.
Hranimo pticu. Sav je čupav i čudan, zove se Dodo.

Srijeda. Kolega ispred pekare vidio grlicu.
Ajmo isponova, jurim ja po grlicu jer su svi navalili da uzmem i tu ili će je se dohvatiti pas ili mačka.
Angažiram gorespomenutog kolegu da me vozi doma skupa s pticom.
Uletim u stan, ostavljam obje ptice u kutijici i jurim natrag raditi.
Usput mu kažem zašto sam beskrajno sretna i koliko sam se zaljubila u tog nekog presavršenog da bi bio stvaran. Kaže mi da nemoj sad tražiti mane...i da uživaj. Da netko ne može biti duhovit ako nije inteligentan.
Javljam frendici za drugu pticu...a ona napiše...kaj u tvom kvartu umjesto kiše padaju ptice?
Previjam se od smijeha.

Predmet mojih snova dolazi skuhati ručak. I odlazi par sati kasnije. Uz par zagrljaja, pusa u čelo i najčudnijih nekoliko spojeva od kad je svijeta i vijeka.
Sudar svijetova...nije bez posljedica...ali...nestvarno je bio divan.

I tako...imam ptice. Sjede jedna kraj druge. Izgledaju sretno.

srijeda, 27.03.2019.

smisao?

Koji je smisao...u svemu tome? U šansama koje to nisu, u tome da ti netko u jednom trenu da cijeli svemir...i zatim ti ga oduzme? Koja je poanta, poruka, lekcija?

Pa, uostalom, znala sam...kuda to vodi. U suze, moja mila.
I samo bi puno bolnije bilo, puno bi se više kristalića boli rasulo da je trajalo iole više.
Ionako te izbacilo iz putanje, milijunima kilometara daleko.

Nestvarno? A i to je blaga riječ.
Najčudnije čudo mog života.
I nježan, nježan poljubac u čelo.

Da mogu birati...uvijek bi ponovo. Čak i samo to.
Više je nego što većina uopće može zamisliti.

ponedjeljak, 25.03.2019.

zamisli...

Zamisli suncem okupan proljetni predivan dan.
Zamisli četri žene...ma što žene, četri kraljice sa osmjesima koji bi osvijetlili svijet.

Zamisli jedno brdo, jednu šumu, jednu priču koja se rastegla unedogled, onako beskrajno otvorenu...sa hrpom publike.
Zamisli trčanje po stijenama, zamisli pjevanje jer za ljubav treba imat duuuušu....na sav glas dok letimo po šumi.
Zamisli veranje po granama i sve moguće nepodopštine koje možemo smisliti.

Zamisli beskrajnu slobodu, beskrajnu podršku, zamisli sreću u najčišćem obliku.
More planova i želja i snova i pleme...pleme jakih žena.

Što ti više od toga ikada može zatrebati?

Shvatila sam...koja mi je životna misija...natjerati ljude da život prožive.
Kako god. One koji su zaboravili da mogu, koji se boje, koji su se stisli negdje u čošku, a pojma nemaju koliko su predivni. Pa...krenimo :D

nedjelja, 24.03.2019.

daleko?

Treba li zaista za dobru fotografiju otići negdje daleko?
Jer...cijeli sam život smišljala izgovore, pa tako i za to što ne radim ono što volim. A onda jedno jutro odeš prošetati kvartom i do Bundeka...a motiva ima kao u priči.



Hodaš s takvim osmjehom na licu...da ti ljudi prilaze i počinju razgovor.
Hodaš kako mi je jednom netko rekao...kao da zarađuješ 1.000 kn na sat. Riječi mu se pozlatile.
A to zapravo nije ni bitno, jer kad se ovako osjećaš, svaka zarada, sve ostalo je samo bonus.



Prava lijena guzica kao što sam ja jednostavno nije htjela puno i teško raditi. Pa je obrnula stvari i krenula od onoga što je bilo lakše. Proučavala meditaciju, zakone privlačenja, psihologiju...godinama. Ali godinama, otkad pamtim. I proteklih nekoliko stvarno intenzivno.

Što se dogodilo? Ništa. Moje su se faze izmjenjivale, bila sam super i u sedmom nebu, pa koma i na rubu depresije i tako u nedogled. Čamila sam u nekim čudnim vezama u kojima sam se podrazumijevala. Žuljalo me to. Jako.
Ali sam učila od svega i svih, najviše što sam u tom trenutku i datim okolnostima mogla.

I onda je došao zadnji nalet depresije, nakon što je mačka uspavana, poželjela sam, ali zaista, umrjeti. Toliko sam je voljela i toliko nisam znala kako bez nje. A kažu da prije nego što se promijeniš, moraš biti spreman umrjeti.



A onda je došla ova, divna godina...i počela sam raditi ono što sam čitala, redovno meditirati. 5-10 minuta, ništa više. I sve se promijenilo u sekundi.
Iako naizgled nisam daleko odmakla (na van), izašla sam iz zatvora od osam nedefiniranih godina veze. Na poslu sam se postavila tako da me ne diraju više ispadi. Možda se upravo i nešto novo nudi, bez da sam tražila. Ako i ne...baš želim testirati onu da si napredovao ako se u istim okolnostima ti drugačije osjećaš i drugačije reagiraš.

Polako zaista krećem prema ostvarenju onog svog sna o fotkanju. Naravno nakon što sam to otpustila i rekla, ok, možda ideja i nije bila tako dobra.
Dobila sam na lotu, znala sam da hoću. Ok, nije bio iznos koji sam ciljala.



Ali, činjenica da je toliko znakova na putu...i da svi vrište koliku zapravo imamo moć. Svi mi. Samo moramo shvatiti da nismo tu da bi...drvili, borili se, radili i patili.

Tu smo da bismo voljeli. I upoznali sebe kroz to, bez straha i osuda, bez tuge i bola.
Jer sve je samo u prolazu, život je tako predivan kad se prestaneš bojati.



Uostalom, uvijek sam znala...da čuda postoje.
Samo sam morala prestati sumnjati.

subota, 23.03.2019.

lavica...

Kažu da su nam neki ljudi dar, neki lekcija i neki podsjetnik.
Ooooo, tebi srećo mogu biti doživotno zahvalna jer bio si sve troje.
Biti ćeš možda najkraća i najznačajnija priča u mom životu.

Jer...pisala sam prije godinu dvije kako bi...pored čistog popisa svojih želja (a zaista si to bio) uvijek izabrala nedefiniranog. Ne bih. Sad znam.

Vjerovala sam da ne želim djecu. Natjerao si me da shvatim da to nije istina.

Vjerovala sam da nisam...ni zgodna ni pametna ni sposobna ni ništa...uvjerio si me da jesam.
Dao si mi krila, natjerao lavicu u meni da se napokon probudi. Di je ta mica maca pola mog života spavala, ko to zna. Ali uvijek je znala skoćiti i sustići sve ono što...je propustila dok je spavala lijenčina mala.

Ali sad...sad je opakija nego ikad.
Sad se smije osmjehom od uha do uha koji nitko i ništa više neće skinuti.

Dao si mi samopouzdanje koje....nikada nisam izgradila.
I ne....nisi to ti napravio, napravila sam sama, ti si samo bio katalizator, kompas koji je ukazao na put. Samo fleka kažeš?

E pa, fleka nije bila slučajna, nije ni nažalost mali dobitak na lotu koji sam znala da će se dogoditi.
Kako život zna biti čaroban, to nije normalno...a tek sam počela.

Idem dalje uzdignute glave i puna srca. Jer imam oko sebe cijelo pleme predivnih žena. I cijeli svemir u sebi. I nijedan petar pan to više ne može umanjiti.

"Ljubav nosi dolamu od vilinskog prediva i možda ne pobeđuje, al je zato nepobediva!"

srijeda, 20.03.2019.

da mi je netko rekao...

I to je to? Vjerojatno.

Nije, dušo moja, tek je počelo.
Da mi je netko rekao...prije pola godine. Da je igdje ikada, u nekom paralelnom svemiru moguće da ću nekog takvog sresti, rekla bi mu da je lud. I da takvi ne postoje.

Da mi je itko rekao, da ću nakon mjesec dana dopisivanja i dvije kave, biti spremna pristati na to da tom nekome rodim dijete....ja, koja sam rezolutno bila odlučila da djecu nikada (jelte) imati neću.
Rekla bi da je lud lud lud.

Ali...da mi je netko rekao da ću biti u stanju...hodajućem popisu svih svojih čudnih želja...okrenuti leđa i odšetati s osmjehom na licu...
E tada stvarno ne bi vjerovala.

Pa ipak jest. Dogodilo se, točno tako.
I znam, vratit ćeš se ti.
Moliti ćeš.

Možda ćeš tada prestati projicirati da te ne slušam i ne čujem.
Čujem...jako dobro. Čujem i pamtim, koliko si ti, dragi moj o meni upamtio?
Koju čokoladu volim možda?
Kako mi se zvala mačka?
Jesi li uopće pitao ponešto o stvarima koje sam prošla?

Čujem i podtekst onog teksta koji pričaš...i ne sviđa mi se.
Jer podtekst je ovaj...ispod svog tog savršenstva je samo jedan mali uplašeni dječak.

Ali srećo, s dječacima se nemaju djeca.
Zato, ako jednom postaneš muškarac, slobodno se javi.
Jer sve ostalo bi se još i dalo riješiti.

Netko mi je negdje rekao...gdje ima volje...ima i načina. Sjećaš li se tko?

Ooo...dragi, puno ti još imaš za naučiti.
Hoćeš li se, molim te...potruditi?

nedjelja, 17.03.2019.

snovi...

Moji su snovi ponekad bili...čudno ispunjavanje onoga što je ostalo zauvijek neispunjeno. Predskazanja (detaljna) nekih događaja koji su uslijedili. Sjećanja...na nešto što...ne mogu objasniti i van je svake logike. Nadanja...nečemu što dolazi. I najviše sam...poruka i odgovora u njima pronašla.

Ima ih nekoliko koji su se ponavljali. Jedan...toliko divan da...voljela sam ga sanjati, ponavlja se već godinama. Rijetko, s vremena na vrijeme. Uvijek s istim efektom. Probudim se zbunjena tom divotom koju osjećam nakon što se iz njega probudim. Uvijek je sličan, plutam u toplom moru, nekom čudnom, plitkom, bistrom moru. Okolo je bujno raslinje, gotovo šuma...i odmah pored brda.
Uz mene je netko kome u potpunosti vjerujem. Netko tko mi u jednoj verziji prilazi i nježno me ljubi u čelo. U drugoj me samo primi ispod leđa i podigne.

Nedavno sam ga ponovo sanjala. Dva puta. Jednom kako u nekoj šumi šećem, pa se veremo preko slapova do nekog jezera. Taj netko tko je samnom je...netko s kim zaista mogu razgovarati...i netko tko me razumije bez ijedne riječi. Nikada nisam saznala tko bi to mogao biti.

Drugi san je bio opet plivanje u tom toplim, plitkom moru...i taj netko odmah kraj mene. I taj mir, čuđenje koliko sve može biti lijepo, glatko, sretno i jednostavno.
Možda...ću upravo saznati.

subota, 16.03.2019.

zar zbilja?

Jedno pitanje...vjerujete li u zakon privlačenja, manifestiranje, frekvencije?
Ne onu pomodnu, površnu varijantu di mantraš pozitivne afirmacije i očekuješ da ti stvari padnu s neba bez da si malo poradio na tome i zaronio u dubinu?

Jer...igram se s tim već par godina. Ideja mi je bila zanimljiva od kad znam za nju. I ona neka teorija da je to prirodni zakon, poput onog fizike mi nekako drži vodu.
Bilo je dosta razdoblja kad bi nekako uspjela...poželjeti nešto i ne držati se toga kao utopljenik. Čak na neki način odbaciti tu ideju, kao da mi ne treba...e baš tad bi se sve te želje ostvarivale.
Često sam i otišla u drugu krajnost, beskrajnu negativu...možda i pomalo namjerno, kad vidiš da ono što si složio nije u startu dobro krenulo, a gradio si i gradio...pa porušiš sve i spališ. I podigneš novo, čišće i bolje, jasnije.

Ovo je sve možda samo igra...stvaranja i razaranja i polako sam shvatila da je oboje podjednako važno i da oboje služi svrsi. Možda je smisao pronaći što više djelića koji nas vesele iz nekih šašavih samo naših razloga. I ništa više od toga, jer samo kroz to donosimo dovoljno sreće i sebe ovdje i sad.

Možda to što sam počistila neka stara uvjerenja donosi neke dobre vjetrove u leđa.
A možda...ti se materijalizira popis svih tvojih želja...taman kad si se prestao nadati...i postao nasmijan :D

ponedjeljak, 11.03.2019.

vrijedan objave?

napisano prije dva tri mjeseca...


- ti njega još uvijek voliš...
- znam, volim...a što ću?

Voljeti ću te...na daljinu. Na sigurnoj udaljenosti na kojoj ne možemo povrijediti jedno drugo. Na onoj na kojoj oboje možemo biti nesavršeni i sretni. Na kojoj te neću čekati. Neću biti razočarana.
Neću tugovati. Neću pokušati naći objašnjenja tome kakav si i zašto me ne voliš onako kako bih ja željela. Niti ćeš se ti pitati što ja to zapravo želim jer ono što ti možeš dati ne daje rezultate.
Neću te spominjati, ali ću te pamtiti.

Ostavljam iza sebe jedno beskrajno nepoznato plavetnilo.
Injem prekrivena polja.
More snova i želja.
Leonarda Cohena i vožnji po snijegu.
Sve one živote koje nismo proživjeli...i one koje smo odabrali pustiti.

Zaista, prije drugih mooooraš voljeti sebe.
I ponekad znati reći kad je kraj.

Kad ti je netko i roditelj i prijatelj i najveći učitelj...i vjerovala sam ljubav tvog života...
onda ti je možda taj netko malo previše toga...da bi to mogli podnjeti

Možda smo...trebali shvatiti na prvoj prepreci. Zaobišli smo ih stotine...zaobišli sebe, izvukli kosture iz ormara i pogledali ih u oči. Nisu nam uzvratili pogled.


...možda su sve "krive" staze...ipak samo put prema onim pravima...

subota, 09.03.2019.

INISHMORE

Svoja obećanja obično održim, ponekad i sa golemim kašnjenjem. Ponekad ne, jer postanu besmislena i nepotrebna. Ponekad zaboravim. Ali u pravilu, jako su mi važna, to je nešto što me naučila majka, da ni ne obećam nikada ono što ne mislim ili ne mogu ostvariti. Pogotovo joj je to bilo bitno dok sam bila dijete. I tu neku obvezu da držim riječ je usadila u mene.

I eto, iako je već prošlo gotovo godinu dana, evo obećanog irskog putopisa...međutim, nekim čudnim redom. Naime, tamo sam išla s očekivanjem da će klifovi biti glavni i jedini, najčarobniji od svih stvari...bili su san koji se sanjao već gotovo 20tak godina i ostvariti to je značilo jako puno.
No, kako to obično biva u životu, iako me se jesu dojmili...iako sam se pregovarala tamo s Bogom (u koga ne vjerujem onako kao većina)...da za malo svjetla na pravom mjestu pristajem vjerovati da je tu...(naravno, svjetlo se pojavilo), ipak me se jedan otok dojmio najviše.
Inishmore, jedan od otoka iz Aranskog otočja.




Evo zašto. Iz Gallwaya smo autobusom krenuli prema mjestu s kojeg ide trajekt...vožnja ujutro kroz polja isprekidana suhozidima, uz more koje je potpuno drugačije od našeg, nekako...oštrije. Takva je i zemlja, trava, drveće. Mjestašca su mala, lijepa, rijetka. Ukrcali smo se na trajekt, vožnja je trajala manje od 45 minuta. Još kroz prozor se vidio jedan...za mene drugačiji svijet. Dugačka, pješčana plaža uz ledeno more. Malene kuće, pristanište.

Vrijeme je bilo vjetrovito, ali dosta toplo i lijepo. Sunce nas je ugrijalo kad smo stigli. Na pristaništu nas je dočekao lokalac koji vozi ture po otoku. Ima kombi za 10tak ljudi, za nekih 20-30 eura nudi turu čitavim otokom. Bila je fenomenalna odluka sjesti u taj kombi jer se ispostavio kao odličan i duhovit vodič. Provezao nas je otokom uz detaljnu priču o svim znamenitostima, o životu na otoku...o tome kako na cijelom otoku imaju vrlo malo drveća, samo na jednom mjestu, šumarak sa 50tak stabala. Ostalo su kamen, trava, ovce za koje ih često pitaju jesu li ih isfrizirali ili uštekali u struju. Jer imaju deblju vunu.

Prvo stajanje bilo je uz utvrdu čije ime sam upravo morala izguglati jer nije bilo šanse da to upamtim: Dún Aonghasa. Na ulazu je maleno, pitoreskno divno mjestašce sa suvenirima, jako lijepo uređen ulaz u park. Plaća se ulaz, na ulazu je i izložba s detaljima o utvrdi.



Naravno, pravo oduševljenje je izazvala i šetnja do utvrde. S jedne strane divlja prekrasna polja, s druge pogled na ogromnu pješčanu plažu. Puteljci uz koje je baš procvalo grmlje od kojeg se radi čaj za konje (a može i za ljude), biljka se zove orse (for horse, da bi se upamtilo) i cvjeta žuto. I najluđe od svega, kako se uspinješ prema utvrdi osjećaš neku drevnu energiju koja se ne može opisati. Naravno, ako imaš radar za takve stvari.



U jednom trenu otvara se pogled prema drugim klifovima, onima koji su me iznenadili, oduševili...i natjerali da se divim ovom mjestu. Ovi su klifovi puno manji, ali kameni. More udara u njih nevjerojatnom silinom. Nema ničega na pučini i taj vjetar tamo je...nešto neopisivo.
Utvrda je ogroman plato s vrlo neobično glatkim i ravnim kamenim "stolom" na vrhu.



Oko nje je nabacano šiljasto kamenje koje strši iz zemlje. Kasnije sam čitala da su ljudi znali slagati tako kamenje radi obrane. Ima i prolaza nalik dovratniku usred tog nereda. Tada nam se činilo kao da je svemirski brod krenuo s tog mjesta i ostavio za sobom kamenje u takvom položaju.

Nije bilo previše turista, prošetali smo na sve strane, fotkali, odvojili se u grupice i svatko sam za sebe istražio tu divotu.
Pri povratku smo kupili nešto nakita...rade ga od bakra i bronce, poželjela sam ostati tamo i kuckati bakar do kraja života.

Vožnja dalje otokom, do groblja s keltskim križevima i male polurazrušene kapelice...kroz mala mjestašca s kamenim kućama i slamnatim krovovima. Iste takve malene kućice imaju u dvorištima...mislim kao kuće za nekakve patuljke. Tradicija u koju su vjerovali.

Evo i jedna prava, razglednička.



Čovjek koji nas je vozio je za vrijeme našeg istraživanja utvrde skoknuo doma skuhati ručak.
Otok ima jako malo stanovnika, banka radi samo srijedom. Gallway ima preradu smeća valjda tamo, sve se reciklira, na otoku kaže ostaju samo kamen i ovce. Jako mi se sviđa kako su osvješteni ekološki, koliko je sve uredno, koliko naglašavaju domaću proizvodnju.
Putem je pozdravio i prijatelja koji kroti neke goleme čupave konje, jedan je bio s njim i bome nas nije gledao s oduševljenjem.

Provezao nas je do samog kraja otoka, najsjevernijeg dijela...i rekao da tamo gurnemo ruku u Atlantik, uzmemo koji kamen za suvenir (očito je čovjek dobro upoznat s tim da mnogi od nas kamenje donosimo odasvuda). Pojurili smo puteljkom prema rubu otoka, toliko predivno, neopisivo divljem da se to ne može prikazati ni riječima ni slikama. Golemi valovi od valjda 15 metara udaraju neopisivom silinom neke stijene ispred otoka. Vjetar puše toliko jako da je zvuk zaglušujuč.
More je tmurno, crno, snažno, beskrajno jako.
Tamo možeš samo stajati uz puno poštovanje prema toj silini divljine.



Između kamenja sam ugledala ogromnu školjku, poletjela prema njoj. Prijateljica je vikala pusti, ne možeš ju izvući, puknut će. Međutim bila sam uporna, izbacala manje kamenje između većeg gdje je bila zaglavljena...i izvukla je cijelu. Najdraži suvenir...iz Atlantika.
Kasnije sam u malom kafiću u mjestu s kojeg smo krenuli kupila i drugi, nimalo autentičan, mjesec napravljen od maslinova drva sa kristalom u sredini. Toliko mi se svidio da sam to morala uzeti. I u istoj toj suvenirnici pila najbolju kavu u životu.



Klopali smo ribu, popila prvi pravi Guinnes u životu, sa djetelinicom na pjeni. Počela je kiša...prijateljica i ja smo u trku prema trajektu brale djetelinice...i bome nas je dobro smočilo. No to je bila jedina kiša u 5 dana Irske tako da sam zahvalna na tako lijepom irskom vremenu.

I na tome koliko se živo prisjećam svih detalja, zrake sunce, tuljana, šetnje kroz polja...i kapi kiše na koži. I silne ljubavi prema otoku koji me...ničim izazvan, oborio s nogu. Vjetru i suncu i tom nekom divljem rubu svijeta na kojeg se jako želim vratiti.

Za kraj...nitko nije lijen, raditi ono što voli.

subota, 02.03.2019.

prekretnica?

Jutro. budna od 4, višak energije, čekam da idemo na brda, u prirodu.
Sama sa sobom raspravljam o...poslu i traženju novog i trebam li zaista sad požuriti i izaći iz ove lažne sigurnosti u kojoj je postalo...neudobno.
Pisala sam ne jednom o tome da radim u struci, firmi koja dosta dobro stoji...da su nam uvjeti rada dosta pristojni, plaća ok i redovna, da sam dobivala povišica i napredovala. Pisala sam i o incidentima koji su se kroz godine događali, općem dojmu da šefovi vole uzeti ljude koji imaju volje i znanja i inicijative, a kasnije od njih očekivati da za sve traže dozvolu i slijepo slušaju. A ima tu toga još lošega, jedna osoba je uspjela narušiti atmosferu u cijeloj firmi.

I došlo je do toga da...mogu zbrisati sad ili moram odraditi zahtjevan projekt na ljeto i sezonu još.
Ne osjećam se spremno na skok bilo kamo i bilo kako.
Nisam maher u struci, učim brzo, odgovorna sam, imam radne navike koje su ok. Iskustva i znanja ne toliko jer ovaj posao je čudan križanac struke i prodaje, nabave, organizacije, svega i svačega. U kojem sam dosta dobro zaplivala ako izuzmem prošlu godinu.

Borim se s idejom traženja posla. Borim se s idejom imanja posla u uredu.
Želim, ali, zaista, naći si neki drugačiji put. Ono što čitav život pričam i sanjam i čitav život tome bježim u sigurnost koja to nije. A onda dođe ovakvo jutro i shvatim da...jednostavno moram.
Nebitno je da li sad ili kroz godinu pet ili deset, moram koračati u tom nekom smjeru. Nešto će se otvoriti. Neki put, prozor ili vrata. Pomislim, istraži kako su drugi uspjeli u tome. Pitaj ih za savjete. Pa se sjetim, ne možeš biti netko drugi, budi ti, svi ostali su zauzeti...nedavno pročitan Oscarov citat.

Kako iz ljubavi prema....fotografiji, crtanju, dizajnu, putovanjima, prirodi i ljudima stvoriti posao?
Na samo svoj način.

Možda je baš najljepši dio putovanja...taj što ne znamo kojom ćemo stazom doći do vrha...pa ipak, na njega uvijek stignemo?


Moj vjetar je promijenio smjer.

<	ožujak, 2019					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv