Marketing
INISHMORE
Svoja obećanja obično održim, ponekad i sa golemim kašnjenjem. Ponekad ne, jer postanu besmislena i nepotrebna. Ponekad zaboravim. Ali u pravilu, jako su mi važna, to je nešto što me naučila majka, da ni ne obećam nikada ono što ne mislim ili ne mogu ostvariti. Pogotovo joj je to bilo bitno dok sam bila dijete. I tu neku obvezu da držim riječ je usadila u mene.
I eto, iako je već prošlo gotovo godinu dana, evo obećanog irskog putopisa...međutim, nekim čudnim redom. Naime, tamo sam išla s očekivanjem da će klifovi biti glavni i jedini, najčarobniji od svih stvari...bili su san koji se sanjao već gotovo 20tak godina i ostvariti to je značilo jako puno.
No, kako to obično biva u životu, iako me se jesu dojmili...iako sam se pregovarala tamo s Bogom (u koga ne vjerujem onako kao većina)...da za malo svjetla na pravom mjestu pristajem vjerovati da je tu...(naravno, svjetlo se pojavilo), ipak me se jedan otok dojmio najviše.
Inishmore, jedan od otoka iz Aranskog otočja.
Evo zašto. Iz Gallwaya smo autobusom krenuli prema mjestu s kojeg ide trajekt...vožnja ujutro kroz polja isprekidana suhozidima, uz more koje je potpuno drugačije od našeg, nekako...oštrije. Takva je i zemlja, trava, drveće. Mjestašca su mala, lijepa, rijetka. Ukrcali smo se na trajekt, vožnja je trajala manje od 45 minuta. Još kroz prozor se vidio jedan...za mene drugačiji svijet. Dugačka, pješčana plaža uz ledeno more. Malene kuće, pristanište.
Vrijeme je bilo vjetrovito, ali dosta toplo i lijepo. Sunce nas je ugrijalo kad smo stigli. Na pristaništu nas je dočekao lokalac koji vozi ture po otoku. Ima kombi za 10tak ljudi, za nekih 20-30 eura nudi turu čitavim otokom. Bila je fenomenalna odluka sjesti u taj kombi jer se ispostavio kao odličan i duhovit vodič. Provezao nas je otokom uz detaljnu priču o svim znamenitostima, o životu na otoku...o tome kako na cijelom otoku imaju vrlo malo drveća, samo na jednom mjestu, šumarak sa 50tak stabala. Ostalo su kamen, trava, ovce za koje ih često pitaju jesu li ih isfrizirali ili uštekali u struju. Jer imaju deblju vunu.
Prvo stajanje bilo je uz utvrdu čije ime sam upravo morala izguglati jer nije bilo šanse da to upamtim: Dún Aonghasa. Na ulazu je maleno, pitoreskno divno mjestašce sa suvenirima, jako lijepo uređen ulaz u park. Plaća se ulaz, na ulazu je i izložba s detaljima o utvrdi.
Naravno, pravo oduševljenje je izazvala i šetnja do utvrde. S jedne strane divlja prekrasna polja, s druge pogled na ogromnu pješčanu plažu. Puteljci uz koje je baš procvalo grmlje od kojeg se radi čaj za konje (a može i za ljude), biljka se zove orse (for horse, da bi se upamtilo) i cvjeta žuto. I najluđe od svega, kako se uspinješ prema utvrdi osjećaš neku drevnu energiju koja se ne može opisati. Naravno, ako imaš radar za takve stvari.
U jednom trenu otvara se pogled prema drugim klifovima, onima koji su me iznenadili, oduševili...i natjerali da se divim ovom mjestu. Ovi su klifovi puno manji, ali kameni. More udara u njih nevjerojatnom silinom. Nema ničega na pučini i taj vjetar tamo je...nešto neopisivo.
Utvrda je ogroman plato s vrlo neobično glatkim i ravnim kamenim "stolom" na vrhu.
Oko nje je nabacano šiljasto kamenje koje strši iz zemlje. Kasnije sam čitala da su ljudi znali slagati tako kamenje radi obrane. Ima i prolaza nalik dovratniku usred tog nereda. Tada nam se činilo kao da je svemirski brod krenuo s tog mjesta i ostavio za sobom kamenje u takvom položaju.
Nije bilo previše turista, prošetali smo na sve strane, fotkali, odvojili se u grupice i svatko sam za sebe istražio tu divotu.
Pri povratku smo kupili nešto nakita...rade ga od bakra i bronce, poželjela sam ostati tamo i kuckati bakar do kraja života.
Vožnja dalje otokom, do groblja s keltskim križevima i male polurazrušene kapelice...kroz mala mjestašca s kamenim kućama i slamnatim krovovima. Iste takve malene kućice imaju u dvorištima...mislim kao kuće za nekakve patuljke. Tradicija u koju su vjerovali.
Evo i jedna prava, razglednička.
Čovjek koji nas je vozio je za vrijeme našeg istraživanja utvrde skoknuo doma skuhati ručak.
Otok ima jako malo stanovnika, banka radi samo srijedom. Gallway ima preradu smeća valjda tamo, sve se reciklira, na otoku kaže ostaju samo kamen i ovce. Jako mi se sviđa kako su osvješteni ekološki, koliko je sve uredno, koliko naglašavaju domaću proizvodnju.
Putem je pozdravio i prijatelja koji kroti neke goleme čupave konje, jedan je bio s njim i bome nas nije gledao s oduševljenjem.
Provezao nas je do samog kraja otoka, najsjevernijeg dijela...i rekao da tamo gurnemo ruku u Atlantik, uzmemo koji kamen za suvenir (očito je čovjek dobro upoznat s tim da mnogi od nas kamenje donosimo odasvuda). Pojurili smo puteljkom prema rubu otoka, toliko predivno, neopisivo divljem da se to ne može prikazati ni riječima ni slikama. Golemi valovi od valjda 15 metara udaraju neopisivom silinom neke stijene ispred otoka. Vjetar puše toliko jako da je zvuk zaglušujuč.
More je tmurno, crno, snažno, beskrajno jako.
Tamo možeš samo stajati uz puno poštovanje prema toj silini divljine.
Između kamenja sam ugledala ogromnu školjku, poletjela prema njoj. Prijateljica je vikala pusti, ne možeš ju izvući, puknut će. Međutim bila sam uporna, izbacala manje kamenje između većeg gdje je bila zaglavljena...i izvukla je cijelu. Najdraži suvenir...iz Atlantika.
Kasnije sam u malom kafiću u mjestu s kojeg smo krenuli kupila i drugi, nimalo autentičan, mjesec napravljen od maslinova drva sa kristalom u sredini. Toliko mi se svidio da sam to morala uzeti. I u istoj toj suvenirnici pila najbolju kavu u životu.
Klopali smo ribu, popila prvi pravi Guinnes u životu, sa djetelinicom na pjeni. Počela je kiša...prijateljica i ja smo u trku prema trajektu brale djetelinice...i bome nas je dobro smočilo. No to je bila jedina kiša u 5 dana Irske tako da sam zahvalna na tako lijepom irskom vremenu.
I na tome koliko se živo prisjećam svih detalja, zrake sunce, tuljana, šetnje kroz polja...i kapi kiše na koži. I silne ljubavi prema otoku koji me...ničim izazvan, oborio s nogu. Vjetru i suncu i tom nekom divljem rubu svijeta na kojeg se jako želim vratiti.
Za kraj...nitko nije lijen, raditi ono što voli.
Post je objavljen 09.03.2019. u 07:28 sati.