Marketing
daleko?
Treba li zaista za dobru fotografiju otići negdje daleko?
Jer...cijeli sam život smišljala izgovore, pa tako i za to što ne radim ono što volim. A onda jedno jutro odeš prošetati kvartom i do Bundeka...a motiva ima kao u priči.
Hodaš s takvim osmjehom na licu...da ti ljudi prilaze i počinju razgovor.
Hodaš kako mi je jednom netko rekao...kao da zarađuješ 1.000 kn na sat. Riječi mu se pozlatile.
A to zapravo nije ni bitno, jer kad se ovako osjećaš, svaka zarada, sve ostalo je samo bonus.
Prava lijena guzica kao što sam ja jednostavno nije htjela puno i teško raditi. Pa je obrnula stvari i krenula od onoga što je bilo lakše. Proučavala meditaciju, zakone privlačenja, psihologiju...godinama. Ali godinama, otkad pamtim. I proteklih nekoliko stvarno intenzivno.
Što se dogodilo? Ništa. Moje su se faze izmjenjivale, bila sam super i u sedmom nebu, pa koma i na rubu depresije i tako u nedogled. Čamila sam u nekim čudnim vezama u kojima sam se podrazumijevala. Žuljalo me to. Jako.
Ali sam učila od svega i svih, najviše što sam u tom trenutku i datim okolnostima mogla.
I onda je došao zadnji nalet depresije, nakon što je mačka uspavana, poželjela sam, ali zaista, umrjeti. Toliko sam je voljela i toliko nisam znala kako bez nje. A kažu da prije nego što se promijeniš, moraš biti spreman umrjeti.
A onda je došla ova, divna godina...i počela sam raditi ono što sam čitala, redovno meditirati. 5-10 minuta, ništa više. I sve se promijenilo u sekundi.
Iako naizgled nisam daleko odmakla (na van), izašla sam iz zatvora od osam nedefiniranih godina veze. Na poslu sam se postavila tako da me ne diraju više ispadi. Možda se upravo i nešto novo nudi, bez da sam tražila. Ako i ne...baš želim testirati onu da si napredovao ako se u istim okolnostima ti drugačije osjećaš i drugačije reagiraš.
Polako zaista krećem prema ostvarenju onog svog sna o fotkanju. Naravno nakon što sam to otpustila i rekla, ok, možda ideja i nije bila tako dobra.
Dobila sam na lotu, znala sam da hoću. Ok, nije bio iznos koji sam ciljala.
Ali, činjenica da je toliko znakova na putu...i da svi vrište koliku zapravo imamo moć. Svi mi. Samo moramo shvatiti da nismo tu da bi...drvili, borili se, radili i patili.
Tu smo da bismo voljeli. I upoznali sebe kroz to, bez straha i osuda, bez tuge i bola.
Jer sve je samo u prolazu, život je tako predivan kad se prestaneš bojati.
Uostalom, uvijek sam znala...da čuda postoje.
Samo sam morala prestati sumnjati.
Post je objavljen 24.03.2019. u 05:47 sati.