so far away...

subota, 27.04.2019.

odjeci budućnosti...

Šapni mi, onako jedva čujno, poput vjetra što ti nježno pomakne pramen kose kraj uha...da li smijemo sanjariti?

Ispredi i ispričaj priču kakvu samo život može isplesti...nema te mašte koja toliko čuda, boli, tuge, sreće i ljubavi može izmisliti.

Ne daj da sami sebi stajemo na put. Ionako smo sami sebi najljući protivnici.

Pogledaj u mjesec i osjeti snagu...svih mogućih priča, svih ljubavi, pobjeda, poraza...
Osjeti ono što šuti u nama, neizgovoreno, beskrajno, vječno...
Osjeti sve snove naših predaka i sve boli i sve ljubavi i svu sreću, svo znanje, svu moć...

Jer sav svemir je u nama...i naš...i zauvijek...

Pogledaj jutarnju rosu...jednu kap u kojoj se odražava cijeli svijet...
I sjeti se tamo jedne priče...o slapovima Iguasu...

O paru koji je želio biti zajedno, iako je ona trebala biti žrtvovana bogovima...
oni su se naljutili i ogromnim slapovima odvojili nju i njega...on je ostao stablo na rubu vodopada...a ona stijena ispod njega...i danas između stabla i stijene nastaje duga koja ih povezuje...

Znam, to je samo legenda...
Ali, što nas sprječava da vjerujemo u njih?

27.04.2019. u 07:50 • 2 Komentara • Print • #

petak, 19.04.2019.

rođendani....

Rogato moje društvo slavi rođendane gotovo dan za danom. Iz nekog razloga najviše imam prijatelja u znakovima ovna i jarca. Očito mi rogato paše.
Jučer smo moja draga prijateljica ja otišle malo van dočekati njen. Ona je kao i ja početkom godine izašla iz duge veze. Dok je na mom trosjedu skupljala komadiće same sebe rekla sam joj, vidjet ćeš, do rođendana ćeš biti super. I je. Nisam ni sumnjala.

Pa onda krene raditi neku rekapitulaciju i sama o sebi priča kao da nije ništa napravila, kako je neodlučna, kako ne zna što želi u životu. Prvo sam joj spomenula dio teksta one pjesme Wear sunscreen...da najzanimljiviji ljudi koje je poznavao nisu znali što hoće dok su bili mladi, oni još zanimljiviji to ne znaju ni dan danas...
I da je već napravila toliko toga da...uopće mi nije jasno kako nju to može uloviti. Najmlađa je ultra uspješna osoba koju znam. I pita me, čime ja to mjerim uspjeh, ima dojam da samo materijalnim.
Ne, draga moja, završila si dva fakulteta...odabrala si ono što si željela, kad su ti starci uvjetovali da završiš prvi da bi išla na drugi, završila si oba. Proputovala si svega i svačega. Sama si stekla što materijalnog što iskustava. Bila si odvažna i kročila si samo svojim putem.

Pita ona, ali ti to meni uljepšavaš malo za rođendan?
Jesam li ja ikad lagala?

Nije mi jasno kako i te ljude zmajeve, a ona to zaista jest ulove takve krize?
I kako se ne sjete koliko su veliki i jaki i lijepi i dobri i predivni i jednostavno odjebu svaki strah i nesigurnost? I budu svoji i sretni i ponosni.

I tako...ima taj jedan kolega...drag mi je jako otkad se znamo. Cijelo vrijeme se zezamo oko toga tko će od nas prije otići iz firme. Dečko je toliko inteligentan, bavio se programiranjem malo, ima žicu za to...krenuo na neki faks tog tipa ili tečaj pa odustao. Radi u skladištu. Već 10tak godina ako ne i više. I ako mi je ikog žao, ako ikog znam da radi nešto deeeebelo ispod svojih mogućnosti, to je on.
Nedavno na team buildingu je pjevao I did it my way...
I mislim si, k vragu, pa napisat ću mu nešto, reći sve što mislim, reći nek napokon prestane...biti manje od onoga što je, skupi hrabrost i krene za tim što bi htio i apsolutno mogao biti.
Imam toliku silnu potrebu ispljuskati takve ljude, natjerati ih da shvate da žive ovdje, sada, da nema izgovora i nema toga što te može zaustaviti jednom kad shvatiš da vrijediš.

Napisati da nek se izvoli trgnuti da ne bi na kraju balade imao žaljenje...i da bi s punim pravom mogao reći...I DID IT MY WAY...

I možda smo samo kolege...ali, ja sam prokleti idealist i toliko jako želim ljudima dati poticaj da krenu za svojim snovima...da ću taj tekst vjerojatno napisati...

A on...nek odgovori sebi...meni ne mora
Nisam ja ta koja ću žaliti...ja sam svoju hrabrost iskopala, tamo negdje na dnu, kad sam poželjela umrjeti zajedno s jednom mačkom....

19.04.2019. u 06:59 • 1 Komentara • Print • #

srijeda, 17.04.2019.

prepreke?

Do sad još nisam čula niti jednu jedinu stvar...što se tiče okolnosti koja bi nam išla u prilog. Niti jednu. Udaljenost, religije, to što nisi ni stigao imati ikakvu vezu do sad pored tog svog posla...
Neki planovi za budućnost koji iako slični, pitaj boga da li se mogu preklopiti.

Pa ipak...taj osjećaj koji je bio tu onda kad smo se sreli i ovo sad kad smo se barem vidjeli dok pričamo...voljna sam pokušati. I nekako mi se čini da ovaj puta za promjenu itekako ima volje i s druge strane...što je potpuna novost za mene...i ugodno iznenađenje.

I pokušavam se ne zaletavati, no...ta neka instant privrženost nekome me nije do sad prevarila. Ljude (uglavnom žene, prijateljice, roditeljice koje bi odabrala) koji su me tako kao magnet privukli...uvijek sam cijenila, voljela, imala, osjećala svojima. I to neraskidivo svojima, kao da smo davno davno bili obitelj i prijatelji i sada smo se samo ponovo našli. Nastavljamo di smo stali.

Čak i kad pokušaš (a bome znam da sam pokušavala s nedefiniranim, koji je bio jedino muško do sad u toj priči i jedina veza) raskidati te veze silom, osjećaš se kao da trgaš sebe. Pa shvatiš da ne vrijedi.

Sad...najveći test strpljenja, najveći izazov...i možebitno najveća nagrada. Tako ga osjećam. S tim nekim njegovim nevjerojatno pozitivnim stavom. Kako netko može u meni vidjeti iste sekunde nekoga tko...previše mari za ljude oko sebe...daleko više nego za sebe? Kako mi se može, diviti?
Govoriti mi (a vidi se da je iskreno) da sam stvarno posebna i da je cijeli svemir u meni?

Svi smo zapravo posebni. I svi smo jedno...samo to neki od nas znaju, a neki tek trebaju saznati.
I u svakom, najmanjem djeliću nas je čitav svemir...
Oni naj...veći od ljudi što su kroćili Zemljom su to itekako znali...

Zato...za ove religiozne, koji će za nekoliko dana skupa samnom (iako sam na sasvim jedan drugi način vjernik) slaviti Uskrs...sjetite se Isusovih riječi...

pokušajte umjesto odricanja od čokolade ili alkohola biti tolerantni prema drugima
prihvatiti one koji su drugačiji
pokušati razumjeti one koje ne razumijete
pomoći nekome ako to možete
ako ne onda barem ne odmoći
biti iskreni prema sebi i prema drugima
pokazati nekome da ga volite i djelima i riječima

i shvatiti da sve što ste napravili nekome...napravili ste sebi

17.04.2019. u 06:24 • 2 Komentara • Print • #

nedjelja, 14.04.2019.

kako ćemo, ovaj put?

Fotka iz galerije iz Spilimberga (predivan mozaik)

Čudno je kako...te ipak život dovede u nove i nepoznate situacije, čak i kad misliš da si do sad već sve vidio. A onda reagiraš po starom obrascu jer sudiš prema dosadašnjim iskustvima nekog novog i ipak drugačijeg.

Jako se trudim izbjegavati predrasude i iskakanje pred rudo i to da na osnovu nepotpunih informacija stvaraš sliku o nekome i nečemu. Pa ipak, ima tih nekih stvari na koje okidam i to takvom silinom da je to strašno. One, neizlječene i bolne, koje većina samo dobro pomete pod tepih, a ja uzmem ko poklon, pregledam, rastvorim, odmotam, provirim unutra, rastavim sve dijelove, ponovo sastavim i opet malo proučim, čisto da budem sigurna...

I tako se desilo to da smo se mali i ja nešto krivo shvatili oko datuma...i u mojoj je glavi to ispalo kao da je prvo pozvao da dođem k njemu, a onda se izvrdavao da to ne može ipak. I buuuum, bijes, strah, tuga, isti je kao i drugi, nije mi jasno kakvi su ti današnji muški, to ne zna jel bi piškilo il bi kakilo i la lalalalala. Naravno, shvatio je on za čas, ispričao se isti dan, dok sam ja bijesna i tužna prvo napala onog neodlučnog prije njega (pa ajde barem se i tu razjasnilo da nije ni on tako grozan bio kak sam mislila)...pa onda otišla spavati da ne napravim još kakvo sranje.

Pa sam ujutro hladne glave napisala koliko mi se svidio, kako sam to sve skupa interpretirala, da zato ne volim pisanu komunikaciju i da bi voljela da se vidimo i čujemo kad razgovaramo.
I da nisu njegova nacionalnost i vjera problem nego moje stare rane koje očito još nisu zarasle.

A...s njim je osjećaj kao da...je melem za sve to...i dašak vjetra za onu pozitivnu vatru u meni.
To ne može biti loše, samo moram prestati govoriti drugima, puštati da njihovo (često negativno) mišljenje utječe na mene i moram prestati suditi po svojim prošlim iskustvima.
Samo to. Sve ostalo mislim da se može.

I naravno, testiranje strpljenja. Najteži zadatak...i najbolja nagrada. To tako ide.

14.04.2019. u 08:51 • 3 Komentara • Print • #

četvrtak, 11.04.2019.

oni kojima se divim...

Ima tome godina...jedan od mojih kratkotrajnih, onih koji su me znali gadno povrijediti, ali ih barem nisam dugo puštala...sjećam se kao danas, sjedili smo u nekom minijaturnom bircu kraj cibone, pustio mi je baš ovu pjesmu...ostala sam u šoku koliko je žestoko predobra. I nisam mogla vjerovati da ne znam za njih.

Naravno, kroz godine, EKV je za mene uvijek bio nešto posebno. No, nisam znala pozadinu priče. Nisam pojma imala da su svi nekako izginuli, na to sam godinama kasnije naletjela i pročitala.
I vidim sad da imaju tribute koncert ovaj vikend i iako mi je vikend zgužvan da ne može biti zgužvaniji naravno da ću otići.

Jučer sam pogledala i dokumentarac o njima...pogotovo Mladenoviću...pa oni su zaista bili posebni. Činjenica da je u Beogradu tražio da se održi minuta šutnje zbog raketiranja Dubrovnika samo govori kolika je to bila ljudina. I da stavimo na stranu jačinu tih njegovih tekstova, ljepotu muzike, tu neku predivnu energiju koju su svi nosili...samo to da ostane, bio bi ljudina u mojim očima.

Neki ljudi su naprosto posebni, a ovi prostori su iznjedrili nekolicinu.
Pričaju kako ih se i dan danas sluša, kako su napunili dvoranu u Ontariu...naši iseljenici koji znaju sve do jednog teksta njihovih pjesama, djeca koja su tamo rođena.
Žalosno je da ih se tu ne pamti. Barem ne dovoljno.

Jer su bili sila koja je umjesto da razjedini ujedinjavala sve.
Zato...žive oni...i živjet će, vječno.

11.04.2019. u 06:16 • 7 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 08.04.2019.

stolac za ljuljanje...

Kako je moguće?
Što je 1.000 kilometara? Druga religija?
Kad ovako klikne, sve postaje nebitno. OK, možda, ali samo možda sam opet zabrijala. Ne bi bilo prvi puta. Ali...nikada nisam imala takav dobar osjećaj. Bilo je ljudi u mom životu...ne baš veza...koji su me kao magnet privukli. Toliko snažno da jednostavno doletiš njima i tvoji su od prve minute kad ih sretneš...pa do posljednje koju provedete zajedno. To su veze koje su neraskidive, koje traju vjerojatno i dulje od naših života...i koje se uvijek ponovo grade i isprepliću.
Mogu nabrojati barem 5-6 takvih ljudi kroz svoj život.
I jednako tako, koliko su oni vukli, bili ispravni...toliko su neki drugi bili pogrešni i odbijali. Gotovo fizički. Sa prvima nikada nije bilo dvojbe...sa drugima su stalno postojale samo dvojbe.
I nisam to baš uvažavala...sve do sad.

Možda je baš zato tek sad uletio taj malac...stranac, godinu, mjesec i dan mlađi. I nešto malo niži. Beskrajno pozitivan, slobodni duh koji je proputovao preko 20 država. Koji se toliko trudi pomoći meni oko mog posla (budućeg) i bratu oko ove prilike da je to nevjerojatno. Kojeg nije briga za materijalno, koji skuplja iskustva a ne snove...i priče.... zvuči poznato?
Oboje smo ljevaci, čudni samo na svoj način...

I onda neke priče o kućicama u šumi i stolcu za ljuljanje kad budemo imali 60...
Sve je moguće...
Više neću u to posumnjati niti na sekundu...

P.S. brat razmatra opciju za posao...mogu ga zamisliti u odijelu...izgledao bi predobro :)

mamin komentar na sliku sa Sniježnika...dobro da navrh planine nije bilo još i drvo, popela bi se na njega kao one koze na naslovnoj fotki kad se pale windowsi :)

08.04.2019. u 06:45 • 8 Komentara • Print • #

subota, 06.04.2019.

slučajno?

Uvijek sam govorila kako ne vjerujem u slučajnosti. A u zadnje vrijeme je oko mene toliko sinkroniciteta da...ne mogu vjerovati da to može tako daleko ići i jako djelovati. OK, čitala sam i slušala toliko o tome...no povjeruješ valjda zaista tek kad vidiš.

I može li sve ono sa popisom mojih želja (koji je nestao jednako brzo koliko se i stvorio) biti slučajno. Jer...imao je ime kao i dečko kojeg je moj tata obožavao, a izginuo je na motoru. Ovaj je dobio motor onaj dan kad smo se prvi puta našli. Imao je rođendan na godišnjicu braka mojih roditelja. Drugi dejt bio je na dan očeva. Bio je doslovce popis svih mojih želja i željica u jednome...samo, s jednim jedinim nedostatkom...nisam ja zanimala njega. Niti me vidio, previše je bio u svom svijetu...
Navalio je odmah s nekakvom pričom o braku i djeci...aktivirali su se svi živi alarmi u meni, no...sviđao mi se toliko da...sam rekla da može i to...jer mi je napokon iz dupeta u glavu došlo da zapravo želim obitelj i dijete i da si lažem čitav život. Neću patiti ako to ne ostvarim, no...voljela bi. Ipak. I eto, mislim da je upravo tome taj susret služio. Još mi je i prijateljica rekla kako je na cesti pronašla nešto neobično...25 kuna, ona posebna edicija...pokazuje ona meni to, a na poleđini je bila beba. Tata je imao takvu, negdje se zagubila.
Početkom godine pisala sam post da sam izgubila kompas...on je za Božić istetovirao ružu vjetrova. Kad sam mu to rekla, pitao je mislim li da je to neka sudbina, a ja sam na cesti minutu iza toga pronašla narukvicu s natpisom mirabiliandia. Tražila sam znakove...u vidu određenog grada i tri devetke na nekoj registarskoj oznaci. Drugi dan sam vidjela točno to.

Mogu li zaista tolike i takve stvari biti slučajne?

I naravno, govorile su mi frendice da idealiziram i da se zanosim...no, u cijeloj toj priči sam ipak bila vrlo pametna...i nadam se da će i svaka druga koja se s njim sretne biti...i nisam stradala.
A naučila sam napokon postaviti granicu na vrijeme.
I shvatila najbitnije...da ne pristajem više na nikakve kompromise u kojima ću žrtvovati dijelove sebe radi nekoga. I shvatila da zapravo želim obitelj. Sve u jednom kratkom razdoblju.
Otud znakovi, vjerojatno.

I iza toga se dogodi da upoznam nekog...stvarno posebnog. Kome slika na van nije ni najmanje bitna...iako je i u tom pogledu zaista više nego uspješan...već netko tko traži iskustva prije materijalnog...i duh...i priče. Pa se potrefi da dan iza toga brat ide na razgovor za gotovo isti posao kao što je on imao...a on govori kako ga mora prihvatiti i koliko je to zapravo dobro.

O čemu se radi?
Za početak...brat je još dijete. 22 godine. Jako jako jako nesiguran...do sad je od problema uglavnom bježao umjesto da se s tim suoči. Pomalo inertan. Uvjeren da ne može i to mama nekako podržava. S druge strane, toliki je lumen za svoju struku (strojar) da je to nešto strašno. I ima znanja, radi to već 4 godine, ma s 15 je uz tatu naučio i znao više od većine klinaca sa završenim srednjim školama. Lud je za autima, svoj je rastavio na dijelove, sastavio ponovo i promijenio sve što se promijeniti dalo. Engleski govori perfektno.

Trenutno radi na CNC-u u nekoj maloj bezveznoj firmi koja opako zarađuje, a njega ne plaćaju bogznašto. Nit ima nade da se to promijeni. Jedino što nema stresa ni blizu kao na prethodnom poslu.

I dobije on preporuku za japansku firmu koja proizvodi dijelove za CNC strojeve...ode na razgovor. I udri drama...između ostalog jučer je išao i doktorici jer je mislio da ima upalu slijepog crijeva, no i to je bila samo posljedica stresa.

Posao bi zapravo bio kombinacija struke i prodaje. On je taj koji prezentira te alate, ljudima to instalira, pokrene. Ali ujedno to i prodaje.
A on jednostavno ne može raditi prodaju. Ne zna on to, nije on za to, ne ne ne ne i ne.
Ne vjerujem da će mu se takva prilika ukazati dvaput. Niti da bi se firma išla zeznuti i uzela nekog koga ne mogu uklopiti u tu svoju priču. Ne bi radio sam, obučili bi ga.
Plaća bi mu u startu bila 1.000 kn viša plus bonusi za prodaju, plus službeni auto, mobitel...you name it. Radio bi za Japance, o čemu sanja čitav božji život.
A on se boji, umire od straha i samo što ne odustane.

Dok mi ovaj moj...čudesni susret...piše kako je on sam tako počeo, da je to najbolje moguće znanje u toj struci što može imati, da nakon dvije godine takvog posla može birati što će i gdje raditi u cijelom svijetu...i da ga nazove ako želi praktične savjete.

A ja se lomim jer ne želim forsirati i stiskati brata...s druge strane sigurna sam da bi u tome zaplivao...i napokon pokazao što sve može. A može čuda. Jednom kad se ohrabri.

Tako da...svaki savjet je dobrodošao.

06.04.2019. u 05:46 • 6 Komentara • Print • #

četvrtak, 04.04.2019.

svemir

Ima ta jedna stvar sa intuicijom da...se ipak ponekad prevariš. Zavara te onaj sloj izvana, sav budeš oduševljen jer...baš je sve kako treba...ali neki mali crv unutra ti ipak ne da mira. I k vragu, koliko sam puta tog crva ignorirala, ušutkavala, išla protiv njega, da mi je kuna za svaki put, imala bi palaču.

A onda se desi to da nakon jednog totalno profulanog susreta...sretneš ipak ono nešto u čemu se osjećaš doma od prve sekunde.

I prevodiš mu Balaševićev citat s mobitela...a on ti kasnije napiše da je u tebi čitav svemir. Pa te briga i za udaljenost i za religije i sve ostale tričarije.

Kako je život luuud i čudan istovremeno...i konstantno nalazi načina da te iznenadi. Al onako, pošteno...
I tako...čeka se jedan vikend...da opet navrati...

04.04.2019. u 06:22 • 5 Komentara • Print • #

utorak, 02.04.2019.

kako divna godina...

Što kad...u nekoliko dana dobiješ...karte za koncert Nine Kraljić...koja je btw legendarna i tužno je kako je malo ljudi bilo na koncertu. Dogovoriš se da ti netko web stranicu napravi besplatno. Frend ti kaže da će ti server složiti bez da ti naplati rad i nešto dijelova.
Kupiš jedan kamen a drugi dobiješ besplatno.
Dobiješ ponudu za samostalnu izložbu??? :D
Dobiješ hrpu komplimenata za izgled i koliko mlađe izgledaš, dobiješ pohvalu što si toliko odlučna?
Dobiješ hrpu pohvala jer si udomila dvije ptice. Koje su prekrasne.
Dobiješ ponudu da budeš planinarski vodič u društvu koje ti odgovara puno više od prethodnog...gdje su ti isto nudili.
I nekako slutiš...da ćeš jako jako brzo otići s ovog posla u svoj biznis u kojem ćeš uživati daleko daleko više.

I shvatiš da nikakvi lijepi površni miceki, makar stoput bili popis tvojih želja nisu vrijedni ni sekunde vremena ukoliko i ti njih ne zanimaš onoliko koliko oni zanimaju tebe.

Narasla su mi krila. Smijem se neprekidno, stvari radim s lakoćom, čak i one na poslu.
Ovo je tolika transformacija da ne bi prepoznali da je ista osoba ona od prije 4-5 mjeseci i ova sad.

Ali zaista...oni što najdublje potonu, najvišlje isplivaju.
Koliko god to bile teške faze i teške lekcije.

Živimo ovdje i sada. Ovdje je postalo lijepo...i sada je uvijek.
A sjaj u očima kad to shvatiš djeluje kao magnet...svim onim divnim stvarima...i svim onim divnim ljudima...a ima ih još...

02.04.2019. u 06:22 • 8 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>