Marketing
rođendani....
Rogato moje društvo slavi rođendane gotovo dan za danom. Iz nekog razloga najviše imam prijatelja u znakovima ovna i jarca. Očito mi rogato paše.
Jučer smo moja draga prijateljica ja otišle malo van dočekati njen. Ona je kao i ja početkom godine izašla iz duge veze. Dok je na mom trosjedu skupljala komadiće same sebe rekla sam joj, vidjet ćeš, do rođendana ćeš biti super. I je. Nisam ni sumnjala.
Pa onda krene raditi neku rekapitulaciju i sama o sebi priča kao da nije ništa napravila, kako je neodlučna, kako ne zna što želi u životu. Prvo sam joj spomenula dio teksta one pjesme Wear sunscreen...da najzanimljiviji ljudi koje je poznavao nisu znali što hoće dok su bili mladi, oni još zanimljiviji to ne znaju ni dan danas...
I da je već napravila toliko toga da...uopće mi nije jasno kako nju to može uloviti. Najmlađa je ultra uspješna osoba koju znam. I pita me, čime ja to mjerim uspjeh, ima dojam da samo materijalnim.
Ne, draga moja, završila si dva fakulteta...odabrala si ono što si željela, kad su ti starci uvjetovali da završiš prvi da bi išla na drugi, završila si oba. Proputovala si svega i svačega. Sama si stekla što materijalnog što iskustava. Bila si odvažna i kročila si samo svojim putem.
Pita ona, ali ti to meni uljepšavaš malo za rođendan?
Jesam li ja ikad lagala?
Nije mi jasno kako i te ljude zmajeve, a ona to zaista jest ulove takve krize?
I kako se ne sjete koliko su veliki i jaki i lijepi i dobri i predivni i jednostavno odjebu svaki strah i nesigurnost? I budu svoji i sretni i ponosni.
I tako...ima taj jedan kolega...drag mi je jako otkad se znamo. Cijelo vrijeme se zezamo oko toga tko će od nas prije otići iz firme. Dečko je toliko inteligentan, bavio se programiranjem malo, ima žicu za to...krenuo na neki faks tog tipa ili tečaj pa odustao. Radi u skladištu. Već 10tak godina ako ne i više. I ako mi je ikog žao, ako ikog znam da radi nešto deeeebelo ispod svojih mogućnosti, to je on.
Nedavno na team buildingu je pjevao I did it my way...
I mislim si, k vragu, pa napisat ću mu nešto, reći sve što mislim, reći nek napokon prestane...biti manje od onoga što je, skupi hrabrost i krene za tim što bi htio i apsolutno mogao biti.
Imam toliku silnu potrebu ispljuskati takve ljude, natjerati ih da shvate da žive ovdje, sada, da nema izgovora i nema toga što te može zaustaviti jednom kad shvatiš da vrijediš.
Napisati da nek se izvoli trgnuti da ne bi na kraju balade imao žaljenje...i da bi s punim pravom mogao reći...I DID IT MY WAY...
I možda smo samo kolege...ali, ja sam prokleti idealist i toliko jako želim ljudima dati poticaj da krenu za svojim snovima...da ću taj tekst vjerojatno napisati...
A on...nek odgovori sebi...meni ne mora
Nisam ja ta koja ću žaliti...ja sam svoju hrabrost iskopala, tamo negdje na dnu, kad sam poželjela umrjeti zajedno s jednom mačkom....
Post je objavljen 19.04.2019. u 06:59 sati.