Uvijek sam govorila kako ne vjerujem u slučajnosti. A u zadnje vrijeme je oko mene toliko sinkroniciteta da...ne mogu vjerovati da to može tako daleko ići i jako djelovati. OK, čitala sam i slušala toliko o tome...no povjeruješ valjda zaista tek kad vidiš.
I može li sve ono sa popisom mojih želja (koji je nestao jednako brzo koliko se i stvorio) biti slučajno. Jer...imao je ime kao i dečko kojeg je moj tata obožavao, a izginuo je na motoru. Ovaj je dobio motor onaj dan kad smo se prvi puta našli. Imao je rođendan na godišnjicu braka mojih roditelja. Drugi dejt bio je na dan očeva. Bio je doslovce popis svih mojih želja i željica u jednome...samo, s jednim jedinim nedostatkom...nisam ja zanimala njega. Niti me vidio, previše je bio u svom svijetu...
Navalio je odmah s nekakvom pričom o braku i djeci...aktivirali su se svi živi alarmi u meni, no...sviđao mi se toliko da...sam rekla da može i to...jer mi je napokon iz dupeta u glavu došlo da zapravo želim obitelj i dijete i da si lažem čitav život. Neću patiti ako to ne ostvarim, no...voljela bi. Ipak. I eto, mislim da je upravo tome taj susret služio. Još mi je i prijateljica rekla kako je na cesti pronašla nešto neobično...25 kuna, ona posebna edicija...pokazuje ona meni to, a na poleđini je bila beba. Tata je imao takvu, negdje se zagubila.
Početkom godine pisala sam post da sam izgubila kompas...on je za Božić istetovirao ružu vjetrova. Kad sam mu to rekla, pitao je mislim li da je to neka sudbina, a ja sam na cesti minutu iza toga pronašla narukvicu s natpisom mirabiliandia. Tražila sam znakove...u vidu određenog grada i tri devetke na nekoj registarskoj oznaci. Drugi dan sam vidjela točno to.
Mogu li zaista tolike i takve stvari biti slučajne?
I naravno, govorile su mi frendice da idealiziram i da se zanosim...no, u cijeloj toj priči sam ipak bila vrlo pametna...i nadam se da će i svaka druga koja se s njim sretne biti...i nisam stradala.
A naučila sam napokon postaviti granicu na vrijeme.
I shvatila najbitnije...da ne pristajem više na nikakve kompromise u kojima ću žrtvovati dijelove sebe radi nekoga. I shvatila da zapravo želim obitelj. Sve u jednom kratkom razdoblju.
Otud znakovi, vjerojatno.
I iza toga se dogodi da upoznam nekog...stvarno posebnog. Kome slika na van nije ni najmanje bitna...iako je i u tom pogledu zaista više nego uspješan...već netko tko traži iskustva prije materijalnog...i duh...i priče. Pa se potrefi da dan iza toga brat ide na razgovor za gotovo isti posao kao što je on imao...a on govori kako ga mora prihvatiti i koliko je to zapravo dobro.
O čemu se radi?
Za početak...brat je još dijete. 22 godine. Jako jako jako nesiguran...do sad je od problema uglavnom bježao umjesto da se s tim suoči. Pomalo inertan. Uvjeren da ne može i to mama nekako podržava. S druge strane, toliki je lumen za svoju struku (strojar) da je to nešto strašno. I ima znanja, radi to već 4 godine, ma s 15 je uz tatu naučio i znao više od većine klinaca sa završenim srednjim školama. Lud je za autima, svoj je rastavio na dijelove, sastavio ponovo i promijenio sve što se promijeniti dalo. Engleski govori perfektno.
Trenutno radi na CNC-u u nekoj maloj bezveznoj firmi koja opako zarađuje, a njega ne plaćaju bogznašto. Nit ima nade da se to promijeni. Jedino što nema stresa ni blizu kao na prethodnom poslu.
I dobije on preporuku za japansku firmu koja proizvodi dijelove za CNC strojeve...ode na razgovor. I udri drama...između ostalog jučer je išao i doktorici jer je mislio da ima upalu slijepog crijeva, no i to je bila samo posljedica stresa.
Posao bi zapravo bio kombinacija struke i prodaje. On je taj koji prezentira te alate, ljudima to instalira, pokrene. Ali ujedno to i prodaje.
A on jednostavno ne može raditi prodaju. Ne zna on to, nije on za to, ne ne ne ne i ne.
Ne vjerujem da će mu se takva prilika ukazati dvaput. Niti da bi se firma išla zeznuti i uzela nekog koga ne mogu uklopiti u tu svoju priču. Ne bi radio sam, obučili bi ga.
Plaća bi mu u startu bila 1.000 kn viša plus bonusi za prodaju, plus službeni auto, mobitel...you name it. Radio bi za Japance, o čemu sanja čitav božji život.
A on se boji, umire od straha i samo što ne odustane.
Dok mi ovaj moj...čudesni susret...piše kako je on sam tako počeo, da je to najbolje moguće znanje u toj struci što može imati, da nakon dvije godine takvog posla može birati što će i gdje raditi u cijelom svijetu...i da ga nazove ako želi praktične savjete.
A ja se lomim jer ne želim forsirati i stiskati brata...s druge strane sigurna sam da bi u tome zaplivao...i napokon pokazao što sve može. A može čuda. Jednom kad se ohrabri.
Tako da...svaki savjet je dobrodošao.
Post je objavljen 06.04.2019. u 05:46 sati.