Ima tome godina...jedan od mojih kratkotrajnih, onih koji su me znali gadno povrijediti, ali ih barem nisam dugo puštala...sjećam se kao danas, sjedili smo u nekom minijaturnom bircu kraj cibone, pustio mi je baš ovu pjesmu...ostala sam u šoku koliko je žestoko predobra. I nisam mogla vjerovati da ne znam za njih.
Naravno, kroz godine, EKV je za mene uvijek bio nešto posebno. No, nisam znala pozadinu priče. Nisam pojma imala da su svi nekako izginuli, na to sam godinama kasnije naletjela i pročitala.
I vidim sad da imaju tribute koncert ovaj vikend i iako mi je vikend zgužvan da ne može biti zgužvaniji naravno da ću otići.
Jučer sam pogledala i dokumentarac o njima...pogotovo Mladenoviću...pa oni su zaista bili posebni. Činjenica da je u Beogradu tražio da se održi minuta šutnje zbog raketiranja Dubrovnika samo govori kolika je to bila ljudina. I da stavimo na stranu jačinu tih njegovih tekstova, ljepotu muzike, tu neku predivnu energiju koju su svi nosili...samo to da ostane, bio bi ljudina u mojim očima.
Neki ljudi su naprosto posebni, a ovi prostori su iznjedrili nekolicinu.
Pričaju kako ih se i dan danas sluša, kako su napunili dvoranu u Ontariu...naši iseljenici koji znaju sve do jednog teksta njihovih pjesama, djeca koja su tamo rođena.
Žalosno je da ih se tu ne pamti. Barem ne dovoljno.
Jer su bili sila koja je umjesto da razjedini ujedinjavala sve.
Zato...žive oni...i živjet će, vječno.
Post je objavljen 11.04.2019. u 06:16 sati.