Šapni mi, onako jedva čujno, poput vjetra što ti nježno pomakne pramen kose kraj uha...da li smijemo sanjariti?
Ispredi i ispričaj priču kakvu samo život može isplesti...nema te mašte koja toliko čuda, boli, tuge, sreće i ljubavi može izmisliti.
Ne daj da sami sebi stajemo na put. Ionako smo sami sebi najljući protivnici.
Pogledaj u mjesec i osjeti snagu...svih mogućih priča, svih ljubavi, pobjeda, poraza...
Osjeti ono što šuti u nama, neizgovoreno, beskrajno, vječno...
Osjeti sve snove naših predaka i sve boli i sve ljubavi i svu sreću, svo znanje, svu moć...
Jer sav svemir je u nama...i naš...i zauvijek...
Pogledaj jutarnju rosu...jednu kap u kojoj se odražava cijeli svijet...
I sjeti se tamo jedne priče...o slapovima Iguasu...
O paru koji je želio biti zajedno, iako je ona trebala biti žrtvovana bogovima...
oni su se naljutili i ogromnim slapovima odvojili nju i njega...on je ostao stablo na rubu vodopada...a ona stijena ispod njega...i danas između stabla i stijene nastaje duga koja ih povezuje...
Znam, to je samo legenda...
Ali, što nas sprječava da vjerujemo u njih?