Usputne bilješke

Utorak je prije podne. Osmi je dan desetog mjeseca. Donedavno neradni, Dan neovisnosti. Po novom radni, Dan Hrvatskog sabora. Stojim u centru Ivanića ispred penzionerca i promatram križanje Tomislavove i Vladimira Nazora. U mislima mi se vrte stihovi: Odlazi cirkus iz našeg malog grada / širokim drumom što izlazi na most. Odlazi cirkus i ja se pitam sada / 'ko je domaćin / a 'ko je bio gost.


Proteklog vikenda u našem malom gradu dogodila se Bučijada, jubilarna dvadeseta. Dvije i pete bio je to mali sajam proizvoda od buče na gradskoj tržnici. S godinama je rastao i pretvorio se u veliku, gotovo trodnevnu manifestaciju što okupira pola grada. Promatram plato na kojem se odigrala glavnina događanja. Prethodnih dana mjesto u koje gledam okupirale su sotine ljudi. Mladi, stari, klinci. Redovi raznih štandova, kafići, zalogajnice, ogromna pozornica nasred ceste. Šušur, vika, smijeh, muzika. Prilika za viđenje i druženje. Puno poznatih lica, još više nepoznatih. Zagrepčani dostojanstvena držanja obilaze štandove i zagledavaju. Cijele obitelji odsvuda sportski-elegantno dotjerane defiliraju grupno kroz mnoštvo. Sredovječni parovi ruku pod ruku jedno drugom priuštili su izlazak. Djevojke namještenom ležernošću išću pažnju vršnjaka koji se prave da ne primjećuju. Najmlađi uspješno žicaju roditelje slatkiše, igračke, još jednu vožnju. Neumorna klinčadija vršlja po slami što se kovitla kroz njihovu ciku. Mobiteli neumorno škljocaju i snimaju. Od šarenila bezbrojnih buča i vesele jeseni u Ivaniću stavarju digitalne uspomene. Mi domaći držimo se malo po strani. Kad je potrebno zauzmemo gard gostoprimstva. A opet poželimo biti i obični posjetitelji, promatrači kao i svi drugi.

Danas ujutro ista pozornica za sasvim drugu predstavu. Nepoznati sredovječni čovac s buntom papira hita pogleda usmjerenog ka općini. P. na rasklimanom biciklu obilazi svoje punktove i traži plastične boce ignorirajući blago sažalne poglede prolaznika. Gospodin D. s rukama u džepovima hoda kroz park kao da negdje žuri, a zapravo zamišljen krati vrijeme otkako mu je žena umrla. Mlada simpatična mama koju znam po viđenju gura kolica dok istovremeno vodi monolog sa svojom bebom koja je možda već zaspala. Trojac srednjoškolaca u šali se naguravajući mljacka nešto iz pekare zamotano u škrnicle. Vozač dostavnog kombija zaustavlja napola na nogostupu, drži u ruci mali paket i telefonira stranci koja možda još u šlafroku hoda njemu ususret. Gospođa D. sa štapom u ruci čilo gestikulira i tumači susjedi za neku treću osobu da je bila jako bezobrazna i da tako više ne može. Indijski radnici na nekom svom rahlom jeziku dovikuju se dok nose alat na skelu što su je postavili prošli tjedan.

Mogao bi ovako satima stajati, gledati ljude i pisati. Upijati bilo grada kojeg iz godine u godinu sve bolje osjećam svojim. Ipak na kraju odlučujem krenuti za poslom. Prepustit ću se još samo minutu-dvije rezimiranju sadržajnog vikenda i zrakama što se probijaju kroz krošnju. Opet kao u stihu: To prkosno sunce pred zimu.