Usputne bilješke

Jeste li nekad pokušali čitati opsežnije književno djelo pisano na dijalektu? Ja jesam više puta, ali bih obično već nakon početnih stranica odustao. Teško bi mi bilo uhvatiti ritam i čitalački se uživiti u arhaičnu sintaksu. Izmicalo bi mi čak i značenje pojedinih riječi, pa mi se činilo da tekst ne razumijem u potpunosti. Ima međutim jedna iznimka, pisac čije knjige čitam unatoč tome što je njegov književni izričaj izrazito dijalektalan. To je pokojni Miljenko Smoje legendarni splitski novinar i kroničar. Lakoća pisanja i unikatnost prisutna u librima ovog barda učinile su od mene njegovog vjernog štioca.

Smoje već više od dvadeset godina nije među nama. Ipak početkom ove godine u izdanju HENA COM-a prvi put objavljen je nepoznati rukopis ovog autora pisan prije više od četvrt stoljeća. Naslov mu je „Judi i beštije“, a podnaslov „Ratna kronika Maloga mista“. U njemu Smoje ,slično kao u knjizi „Dnevnik jednog penzionera“ pisanoj ranije, bilježi svakodnevicu na sebi svojstven, a ovom čitatelju jedinstven način. Jednostavnost kojom pristupa svakodnevnim pojavama lokalnog „malomišćanskog“ karaktera kao i onima šireg značenja, kao što su političke promjene i rat u Hrvatskoj, plijeni pažnju. Smoje od svega što vidi i doživljava gradi priču koja baš svojom nenametljivošću biva upečatljiva. U tome se, po skromnom sudu ovog čitatelja, krije sva majstorija dobrog pisanja ili življenja ako hoćete. Kao u momčadskim sportovima s loptom, što je akcija jednostavnija to je bolje učinkovita i atraktivna.

Opažajni mikro kozmos prvog dijela ove knjige je Malo misto, kako ga autor naziva, na otoku Braču. Tamo pisac u ljetnim mjesecima boravi u bungalovu sa suprugom koju naziva jednostavno ona. Društvo im je još šarmantni i pametni pas Šarko stalni stanovnik otoka. Šarko inače ima vlasnika, ali kad pisac pristigne u Malo misto onda preseli u bungalov i od njega se ne odvaja. Smoje čitatelja na više mjesta uvjerava da je to najljepši i najinteligentniji pas u cijeloj Dalmaciji. U početnim poglavljima sa crticama svakodnevice isprepliću se zabrinjavajuće vijesti o početku ratnih zbivanja u Hrvatskoj (Ervaskoj kako kaže Smoje) koje će svoje reperkusije postepeno poprimati na otoku i u samom Malom mistu. Pomalo šaljivo autor ustvrđuje kako je prvi ratni stradalnik na otoku pošćer Špiro kojeg ugrize pas dok dijeli pozive štaba civilne zaštite. Ipak nešto kasnije u ozbiljnijem tonu pripovijeda o detonacijama koje se čuju u noći u kojima stradavaju vikendice vlasnika srpske nacionalnosti. Iako u Malom mistu svi znaju sve, odgovorni za te noćne akcije ipak ostaju neotkriveni. Zbog ratnih zbivanja izostaje turistička vreva u Mistu koje nakon dugo vremena doživljava vruće, ali gotovo pusto ljeto kojeg Smoje na jednom mjestu naziva tužnim.

Usporedo sa nizanjem poglavlja množe se i zabrinjavajuće vijesti o ratnim sukobima i stradanjima. Smoje čitatelja vraća na početak devedesetih kad se rat kao požar proširio dobrim djelom naše zemlje. Njegove sve konkretnije reperkusije vidljive su i u Malom mistu. Obustavlja se brodski promet, uvodi se policijski sat i zamračenje, stanovništvo se naoružava. Prava ratna drama odvija se ipak na kopnu, u Slavoniji, Lici, Baniji, Kordunu, u dalmatinskom zaleđu kao i na obali. Napadnuti su Osijek, Vukovar, Karlovac, Split, Šibenik, Zadar, Dubrovnik i još brojna manja mjesta. Smojina ratna kronika pisana je istodobno dok su tenkovi tutnjali, topovnjače prijetile, avioni nadlijetali i u tom smislu vrijedan je artefakt i podsjetnik na te događaje kojima smo svjedočili, ali smo ih neminovnošću protoka vremena počeli zaboravljati. Legendarni splitski pisac nam jednostavnom, svakodnevnom, dalmatinskom čakavicom, nizanjem činjenica i zgoda, bez objašnjavanja i dociranja u maniri vrsnog kroničara onog koji zapisuje omogućava da dulje pamtimo i (nadam se) iz bliže povijesti učimo.

U drugom djelu knjige naslovljenom jednostavno „Drugi dil“ Smojin dnevnik je u pravom smislu ratni. Vesele otočke i morske ćakule uglavnom uzmiču pred neminovnošću rata koji se kao pošast nastanio u sve pore onovremene hrvatske zbije. Ratna svakodnevica ne zaobilazi ni manja mjesta uz obalu, a puca se čak i po otocima. Smoje na više mjesta spominje već pomalo zaboravljeni naziv Garda kojoj lokalni ribari nesebično doniraju ulov i na taj način pomažu obranu. Napadače u više navrata naziva četničke bande, a famozna JNA se doslovce u nekoliko dana preobratila iz narodne armije u saveznika napadača. Autor pri tom primjećuje da se takozvani mali čovjek teško navikava na novonastalu situaciju. Ljudi zazivaju neka ljepša vremena i tako barem u mislima uzmiču od teške ratne stvarnosti. Na jednom mjestu zapisuje ovo: „Ne miri se čovik sa stvarnošću i tija bi vratit život koji je proša“. Prošla su na sreću i teška ratna vremena. Hrvatska se branila i obranila i na kopnu i na moru. U ratu kao i miru mnogi su judi, a neki beštije i tako će uvijek biti. Zahvaljujući kroničarima poput Smoje danas možemo čitati o tim danima i to ne suhoparno, već jednostavno, a upečatljivo iz pera malog čovika, a velikog pisca.