Jeste li nekad pokušali čitati opsežnije književno djelo pisano na dijalektu? Ja jesam više puta, ali bih obično već nakon početnih stranica odustao. Teško bi mi bilo uhvatiti ritam i čitalački se uživiti u arhaičnu sintaksu. Izmicalo bi mi čak i značenje pojedinih riječi, pa mi se činilo da tekst ne razumijem u potpunosti. Ima međutim jedna iznimka, pisac čije knjige čitam unatoč tome što je njegov književni izričaj izrazito dijalektalan. To je pokojni Miljenko Smoje legendarni splitski novinar i kroničar. Lakoća pisanja i unikatnost prisutna u librima ovog barda učinile su od mene njegovog vjernog štioca.
Smoje već više od dvadeset godina nije među nama. Ipak početkom ove godine u izdanju HENA COM-a prvi put objavljen je nepoznati rukopis ovog autora pisan prije više od četvrt stoljeća. Naslov mu je „Judi i beštije“, a podnaslov „Ratna kronika Maloga mista“. U njemu Smoje ,slično kao u knjizi „Dnevnik jednog penzionera“ pisanoj ranije, bilježi svakodnevicu na sebi svojstven, a ovom čitatelju jedinstven način. Jednostavnost kojom pristupa svakodnevnim pojavama lokalnog „malomišćanskog“ karaktera kao i onima šireg značenja, kao što su političke promjene i rat u Hrvatskoj, plijeni pažnju. Smoje od svega što vidi i doživljava gradi priču koja baš svojom nenametljivošću biva upečatljiva. U tome se, po skromnom sudu ovog čitatelja, krije sva majstorija dobrog pisanja ili življenja ako hoćete. Kao u momčadskim sportovima s loptom, što je akcija jednostavnija to je bolje učinkovita i atraktivna.
Opažajni mikro kozmos prvog dijela ove knjige je Malo misto, kako ga autor naziva, na otoku Braču. Tamo pisac u ljetnim mjesecima boravi u bungalovu sa suprugom koju naziva jednostavno ona. Društvo im je još šarmantni i pametni pas Šarko stalni stanovnik otoka. Šarko inače ima vlasnika, ali kad pisac pristigne u Malo misto onda preseli u bungalov i od njega se ne odvaja. Smoje čitatelja na više mjesta uvjerava da je to najljepši i najinteligentniji pas u cijeloj Dalmaciji. U početnim poglavljima sa crticama svakodnevice isprepliću se zabrinjavajuće vijesti o početku ratnih zbivanja u Hrvatskoj (Ervaskoj kako kaže Smoje) koje će svoje reperkusije postepeno poprimati na otoku i u samom Malom mistu. Pomalo šaljivo autor ustvrđuje kako je prvi ratni stradalnik na otoku pošćer Špiro kojeg ugrize pas dok dijeli pozive štaba civilne zaštite. Ipak nešto kasnije u ozbiljnijem tonu pripovijeda o detonacijama koje se čuju u noći u kojima stradavaju vikendice vlasnika srpske nacionalnosti. Iako u Malom mistu svi znaju sve, odgovorni za te noćne akcije ipak ostaju neotkriveni. Zbog ratnih zbivanja izostaje turistička vreva u Mistu koje nakon dugo vremena doživljava vruće, ali gotovo pusto ljeto kojeg Smoje na jednom mjestu naziva tužnim.
Usporedo sa nizanjem poglavlja množe se i zabrinjavajuće vijesti o ratnim sukobima i stradanjima. Smoje čitatelja vraća na početak devedesetih kad se rat kao požar proširio dobrim djelom naše zemlje. Njegove sve konkretnije reperkusije vidljive su i u Malom mistu. Obustavlja se brodski promet, uvodi se policijski sat i zamračenje, stanovništvo se naoružava. Prava ratna drama odvija se ipak na kopnu, u Slavoniji, Lici, Baniji, Kordunu, u dalmatinskom zaleđu kao i na obali. Napadnuti su Osijek, Vukovar, Karlovac, Split, Šibenik, Zadar, Dubrovnik i još brojna manja mjesta. Smojina ratna kronika pisana je istodobno dok su tenkovi tutnjali, topovnjače prijetile, avioni nadlijetali i u tom smislu vrijedan je artefakt i podsjetnik na te događaje kojima smo svjedočili, ali smo ih neminovnošću protoka vremena počeli zaboravljati. Legendarni splitski pisac nam jednostavnom, svakodnevnom, dalmatinskom čakavicom, nizanjem činjenica i zgoda, bez objašnjavanja i dociranja u maniri vrsnog kroničara onog koji zapisuje omogućava da dulje pamtimo i (nadam se) iz bliže povijesti učimo.
U drugom djelu knjige naslovljenom jednostavno „Drugi dil“ Smojin dnevnik je u pravom smislu ratni. Vesele otočke i morske ćakule uglavnom uzmiču pred neminovnošću rata koji se kao pošast nastanio u sve pore onovremene hrvatske zbije. Ratna svakodnevica ne zaobilazi ni manja mjesta uz obalu, a puca se čak i po otocima. Smoje na više mjesta spominje već pomalo zaboravljeni naziv Garda kojoj lokalni ribari nesebično doniraju ulov i na taj način pomažu obranu. Napadače u više navrata naziva četničke bande, a famozna JNA se doslovce u nekoliko dana preobratila iz narodne armije u saveznika napadača. Autor pri tom primjećuje da se takozvani mali čovjek teško navikava na novonastalu situaciju. Ljudi zazivaju neka ljepša vremena i tako barem u mislima uzmiču od teške ratne stvarnosti. Na jednom mjestu zapisuje ovo: „Ne miri se čovik sa stvarnošću i tija bi vratit život koji je proša“. Prošla su na sreću i teška ratna vremena. Hrvatska se branila i obranila i na kopnu i na moru. U ratu kao i miru mnogi su judi, a neki beštije i tako će uvijek biti. Zahvaljujući kroničarima poput Smoje danas možemo čitati o tim danima i to ne suhoparno, već jednostavno, a upečatljivo iz pera malog čovika, a velikog pisca.
Post je objavljen 28.12.2018. u 22:05 sati.