srijeda, 30.09.2009.
Blic
Mali i veliki alieni, svi su otišli. Iza njih je ostao kaos. U tom kaosu sjedi Cimka i trenira odgađanje. Kaže da mora prvo pročitati novine da bi je inspiriralo na čišćenje. U zahodu isto imamo novine koje inspiriraju na čišćenje. Cimki, općenito, treba inspiracije. Za čišćenje posebno.
Malo mi se vrti u glavi. I ako je okrećem lijevo-desno postižem čudan osjećaj mrvljenja pijeska u vratu. I proizvodim pritom neki čudan zvuk koji doziva iznutra.
Kumpanjonu je otac na samrti. Barem je objavio da mu je došlo umrijeti. A onda se digao u pol noći i počupao sve cijevčice zabijene mu u tijelo s dobrom namjerom da ga drže na životu i krenuo nekamo. Napravio od sobe scenu iz Kill Billa. Kumpanjonu su oči velike i crvene. Nije spavao cijelu noć i plakao je pred jutro.
Sanjala sam loše negdje pred jutro. Svojeg starog psa prekrivenog krpeljima i uplakanim očima. Krpelji su prešli meni na ruku kojom sam ga mazila i tješila. Nisam ih više mogla skinuti. I sanjala Hiperaktivnu koja je pala negdje sa stijene i poginula. Iza nje je ostala praznina. Cimka je nabrojila pet žena koje će zajedno zamijeniti nju jednu...i dalje se je osjećala praznina.
Mila mi majka sutra odlazi na put. Doma ostavlja milog mi oca i staroga psa. Na mjesec dana samoće. Nešto malo pazit će ih susjedi, a nešto malo ću ja bježat od posla i vikend izleta. Glumit ćemo svo troje da smo moćni i sposobni. I stari pas će glumit da još uvijek može hodati bez posrtanja i saplitanja.
I Amante će glumit da ga ne zapostavljam.
I pričinjat će nam se svima da je život umjetničko djelo isklesano od naših misli i vizija. Ništa drugo.
Sve ok.
nedjelja, 27.09.2009.
a kad ću ja oprati svoj veš...
Ima već tjedan dana da nam mlado trčkara po stanu i ispušta zvukove. Sve mi je teže navlačiti masku od razdraganosti i ganutosti, prošlo je već previše dana u naporima glumatanja.
Iskreno, idu mi na živce ljudi koji se useljavaju u tuđe stanove na duže od tri dana. Pa kolikogod im slatke ručice i nožice i osmjehići bili.
S druge strane, ne bih imala ništa protiv najezde skakavaca...ili miševa, ili anakondi, ili bilokojeg oblika života koji ne očekuje smiješak i ljubaznost kad se meni to ne daje...
petak, 25.09.2009.
alien
U stanu zaposjednutog ženama, već par dana imamo i malog aliena. U njega je velika glava i malo tijelo, liči na čovjeka, pušta neke zvukove, neki od njih podsjećaju na mama i tata, ostatak galame je nešto što po intonaciji pogađamo da li je sreća ili nije. Trčkara naokolo na svojim malim nožicama i maše nam malim ručicama, da sam kojim slučajem normalna, trčkarala bih i ja za njime i slinila kako ima slatke ručice i nožice i kako bih i ja jedno takvo napravila sebi za sreću i veselje.
Ali, eto, nisam.
srijeda, 23.09.2009.
Iz jednog u drugi film
Pobjeći iz stana zaposjednutog malim čoporom žena i završiti na filmu u kojem je glavni lik luzer kojemu ništa ne ide, osim što mu tlo vješto izmiče pod nogama, prava je ironija sudbine. Moram li još nadodati da lik skonča tako da na njega naleti kamion?
ponedjeljak, 21.09.2009.
u majici su kratki rukavi
Pile smo kavu, nas tri žene, bilo je tu i jedno dijete, ali ono se zabavljalo u nekom svojem čarobnom svijetu i nije pilo kavu. Mi žene smo se pokušavale naći u svijetu realnosti, tko je koga, kome, zašto, s kim, je, nije, mogao je, mogao bi, zašto nije, bla, bla, bla, troć. Poprilično ne stižem do riječi u tom svijetu odraslih žena. I nije da se baš guram, više volim promatrati njihove svjetove, kad ih već tako nametljivo raspostiru po stolu, stanu, terasi i nešto malo susjedstvu. Tišina ovdje nema šanse zaživjeti...tišina je vrag, ne smije nam se približiti.
Sjedila sam tako u onoj plavoj majici i brljala slaju po kavi, kad me pitalo što ima novog kod mene. Pažljivo sam slagala ono, ovo, ništa novo, živi se radi se, a plava majica je vrištala: bio je jučer ovdje u meni, tamo na dvosjedu, i tamo u sobi i tamo na krevetu, i ovdje smo još jučer jeli, tu, baš tu gdje sad pijemo kavu i upravo smo mnogo pametne i tako fino divanimo, dok plava majica još uvijek miriše po njemu, a on je cijeli dan u njoj mirisao po tartufima i nisam mu dala da se ode prat... jer volim tartufe...
Nisu one čule plavu majicu, a da su samo malo znale naćulit uši...uplašile bi se tišine i otjerale je dovraga.
nedjelja, 20.09.2009.
I opet...
Skupila sam sve dlake, smeće, pivske flaše, onaj spermatozoidni ručnik zabila duboko u prljavi veš, vlastiti, naravno, vratila sve jastučiće i dekice na dvosjedu na njihovo mjesto, otvorila sve prozore, pregledala sve to još jednom, i još jednom, i onda pobjegosmo van. Cimka je samo 50-ak km daleko, a to što je rekla da se neće vratiti baš ujutro i nije nešto oslonca vrijedno. Jutro je široki pojam. Pobjegli smo hrabro, ipak tek u jedanaest, sjeli u auto i krenuli...nekamo. Na križanju sam mahnula Kumpanjonu, odvratio je samo širokim kezom, baš nas je morao vidjeti, sigurno smo zabavan prizor...to skrivanje i bježanje je iz zamora preraslo u dosadu i neoprez, sad najviše nalikujemo onom pužu u čijem rogu pulsira parazit čija je jedina zadaća da natjera puža na sunčanu stranu gdje će ga neka ptica vidjeti i ćopiti. Puža pojesti, i parazita naseliti u vlastita crijeva. Puževi inače bježe od sunca. Mi nismo. I ne znamo više tko nas je sve vidio, prepoznao ili nije. Sve što znam je da svak nosi sa sobom neko svoje breme tajni i boji se da ne bude otkriven...i to može biti jedini razlog zašto tako dugo neotkriveni trajemo, ljudi su preveć zasljepljeni vlastitim sjajem da bi se iole detaljnije bavili drugima... I da, alkohol nas čini glupljima i hrabrijima, tako fiino zatupljuje i svijet pretvara u laganu komediju, dovoljnu da u trenutku poželim to nikada ne prekinuti i kažem nešto krivo. Neke krive riječi znaju otrijezniti. Ali, nismo mi baš neki pijanci otkačenjaci, više smo onako, engleski pristojni i kao hrđav pištolj zakočeni. Otkrivamo se samo po tome što netremice zurimo jedno u drugo i ne obadavamo svijet oko sebe. Seruckamo, fantaziramo i briljiramo u trošenju dana ni u što. Ako se hrana, piće, seks i nešto od, nazovi filozofiranja mogu svesti u ni u što. Mogu. Sve se može. I kad se udvoje hoće, još se lakše može. Strah me i pomisliti da to proporcionalno raste s brojem ljudi koji nešto hoće. Ne volim mase.
Cimka se je tuširala jutros, onako kako to on uvijek radi, sa tušem zakačenim negdje visoko na šipki. Kužila sam to tek kad sam vidjela slušalicu kako prijeteći strši u kabini i kad sam shvatila da ju je morala spustiti nekih dvadesetak cm, jer ona nema dva metra...nije me ništa pitala...za sada...
četvrtak, 17.09.2009.
Klike
Ne volim bit među ljudima dok se sabijaju u čoporima, mjerkaju, pametuju i guraju svoje ja što jače što više...nerviraju me.
Radije se vozim sama i cijedim do gole kože mokra u svom malom smišnom autiću, dok se mjuza s radija bori s ventilatorima nabrijanima na najjače i dok mi volan klizi iz mokrih ruku i dok brisači žele odlepiti od siline svojih histeričnih pokreta i dok se sjene masnih kapi kiše ogledaju na plastičnoj masci i mijenjaju crveno u naranđasto u zeleno u prozirno.
Gladujem, pomalo.
Smetaju me ljudi.
srijeda, 16.09.2009.
But I'll never let go of your hand
Čelsa je jedno vrijedno djevojče. I talentirano. I opet, vrijedno nadasve. Pravo Istrijansko čeljade. I... ponekad tako smiješno naivna i prokleto nestrpljiva. I ima neke svoje zujke, ali, uglavnom, draga mi je radi svega toga što jest. Možda najviše radi toga što je alergična na laži u sebi. I jer moooora stvari otvoreno i časno postaviti na svoje mjesto, cijena joj nije bitna.
Ove zime je ostavila muža. Ne zna ni sama zašto. Mrštila se kad je spominjala seks s njim i sve te godine silne. Rekla je da želi probati sama, da mora odrasti i znati brinuti sama o sebi i da ne želi da je netko stalno vodi za ruku. I da želi biti usidjelica kao ja. Bila mi je smišna, malo. Nitko normalan si to ne bi poželio, jer je samo po sebi glupo poželjeti nešto što ni ne znaš kako izgleda. A nije mi se nikad činila glupom, samo ponekad djetinje naivnom. Osim toga, već je imala ljubavnika, više mi je izgledala kao da želi nešto novo i uzbudljivo, slobodu i avanturu...a to nije ono što je govorila. Izgledala mi je da baš ne zna, ni što želi, ni što govori. Bilokakobilo, hrabro je, i bez skrivanja i zamajavanja, priuštila sebi jedno ljeto puno slobode i izlazaka.
Na jesen se je vratila mužu. Zato jer joj je ostavio otvorena vrata i nije htio odustati od nje, zato jer mu taj, neki tamo, nije značio ništa, kao ni neke druge avanturice prije njega i zato jer je to...to je ta Ljubav, valjda...
Rekla je, prvo, da su opet profunkcionirali iako ne žive zajedno, i na kraju...vratila se doma. I još mi otkrila kako je shvatila da, ustvari, ne želi biti sama, i da ne može kriviti druge za to kako se ona osjeća, i da je samo ona odgovorna i zaslužna za svoje tuge, radosti i ine mušice, i da ne može očekivati od drugih da ju učine sretnom i zadovoljnom, jer da to je glupo i tako to ne ide. Ali da je ipak sve ono trebala učiniti samo da skonta kako svijet funkcionira. I da je presretna jer se može mijenjati i iznova upoznavati i pritom imati nekoga tko je rado tu kraj nje i čvsto drži njezinu ruku.
E, da.
utorak, 15.09.2009.
Dvojka
Iscurio je zadnji dan ljetovanja. Pričali su cijelu noć. On je briljirao u širokom dijapazonu svoje verbalne nadmoći, čvrstim mislima i plahim pokretima, nježnim smješkom i lijeno ispruženim nogama, opušteno zavaljen u foteljici od trske, (tik pored one naše ljuljačke gdje je skrušeno priznao svoju silnu zaljubljenost) ispijajući gutljaj po gutljaj žestice i čudeći se onim stranim senzacijama koje je izazivao onaj, još na početku večeri progutani, komadićak neke suve i lude gljive. Ona mu je parirala - mlada, načitana, brza i inteligentna. Nije samo uspjela shvatiti da li je onaj poljubac za laku noć trebao biti očinski ili ljubavnički ili neki slučajni pobjeguljak. Bilo je to tako spontano i slatko. Pa se drugi dan odlučila javiti. I pokazati zainteresiranost. I najaviti mogućnost početka još jedne avanture.
Razlika u godinama sve je veća...ona je dete mlado, seks je za nju zabava, ono nešto usput, neobavezno, muškarci koji joj se javljaju dan poslije, strani su joj i začudno nježni... ne zna što je veza... toliko toga može od njega naučiti. A on nije siguran da li mu se baš da biti učiteljem u toj maloj privatnoj školici. Ili, možda, samo nije siguran da li želi riskirati sigurni i utabani put radi neistraženog i zaraslog kozjeg puteljka, mijenati ugodnu šetnju za avanturističko probijanje mačetom... ipak, tko zna kamo taj puteljak vodi, možda krije neki zarasli, zaboravljeni hram prepun zlata i dragulja, a možda je samo obična bezvezna stazica kojom nitko ne voli ići... Nije ni sam siguran kuda bi. Ako ne ode, znači da je starkelja, da mu vrijeme prolazi i da ga snaga napušta. Ako ode... već zna da mi se to neće svidjeti, iako, nije to očekivao... da ću tako olako prihvaćati sve one izlete s plavom tableticom i plavim novinama, a tako glupo zapeti na cjelovečernjem razgovoru... i sve to argumentirati nepravednim odnosom, gdje on smije kročiti stranim puteljcima dok ja moram strpljivo čekati da se jednom, možda, vrati. Jer u mojoj prirodi nema toliko avanturizma... jer ja to mogu kontrolirati, jer to njega boli, a ja sam jača od boli.
Kurac.
Sad stoji zaglavljen, pokisao i nesretan. Želi negdje pobjeć i pokrit se preko glave. Ne zna što mu je. I koja je to njegova priroda. I najviše od svega, ne zna zašto je nesretan.
Dvije godine su prošle...
ponedjeljak, 14.09.2009.
Prošle su dvije godine, ima već neko vrijeme...
Rekao je da je zaljubljen. I da ga moje odbijanje boli. A skoro da i nije trebao govoriti. Na kilometre sam vidjela kako gori. I kako me fokusira kao lovački pas jarebicu. Samo što se on pritom smješkao. Onako, drago i bedasto, više kao uhvaćeno tele nego kao neki lovac. Onda je rekao kako on ima ladice. I da sam ja u jednoj, ovdje i sada, a obitelj je u nekoj drugoj, ondje i tada, dok sam ja sada. I obrnuto. I da se to nikada neće pomiješati jer oni tako funkcioniraju. Muškarci s posloženim kockicama u glavama. I obećao je da je obitelj nedodirljiva i stabilna kocka koju moja kockica, repatica u prolazu, nikada neće biti u stanju ugroziti. Jer mi to neće nikada dopustiti. Jer je tome tako. I jer je to jedini uteg, valjda, svim njegovim vanbračnim aferama, koji ga drži čvrstog i nepokolebljivog u svojoj ideji uzornog i časnog supruga i oca. Ideji koja uspjeva spojiti sve ono što ljudska zajednica od njega traži i očekuje, zajedno s onim što njegovi geni, feromoni, kromosomi i ona smiješna svojeglava izraslina od njega također iziskuju. I da je našao svoju zlatnu ravnotežu. I da je to najbolje što je mogao učiniti e da bi uskladio svoju zaljubljivu prirodu s vanjskim svijetom. A ne zaljubljuje se on baš tako često, nego više, onako, u naletima od par godina, koliko već treba zaljubljenosti da usahne i da mu život opet postane dosadnom sivom pločom. I da to kod njega traje dvije godine maksimum. A onda zasićenje. A onda ispočetka.
Život bi mu zasigurno bio veseli ringišpil na kojem se izmjenjuju komadi željni uzuđenja da kojim slučajem nema dijete. Što već stavlja posebnu težinu na riječ život. Težinu težu od života samoga.
Ali...da, ipak, inzistirao je pomalo na onom što je volio nazivati buđenjem mene, i crtao kako taj usrani život nije toliko težak da ne bih izašla iz svoje kukuljice...i da nema smisla zatvoriti se i pobjeći od svijeta i emocija jer isti znaju bolit, i da to što jednom boli, znači samo da me dotaklo i da toliko toga propustiti radi malo boli nije vrijedno svega onog lijepoga u čemu se može uživati i jednom izgubiti. Jer na kraju...i tako nam ništa ne ostaje zauvijek. Trenutak možemo samo nakratko zgrabiti ili zauvijek propustiti.
Rekla sam mu da je verbalni nasilnik. (Nisam mu priznala da se nasilje lako da oprostiti, jer štogod da je usmjereno prema nama može hraniti naš sitni ego, pa bilo to dobro ili loše, ponekad, dovoljno je samo da se odnosi na nas e da bi nam se činilo kako smo nešto vrijedno truda tog smjera...ali, eto, nije dobro poticati nasilje, pa makar samo verbalno.) Ali nisam ga ni otjerala... nit sam to pokušala...
Cijeli je svoj svijet fino nacrtao i obrazložio i posložio svoje karte na stol. Samo je jednu ostavio lukavo poklopljenu. Za nju je rekao da mu je nepoznata i da nikad nije igrao s njom. Jer je svaka igra, koliko god se istih pravila držali, uvijek nova, neponovljiva i nepredvidljiva.
Jednog dana i ta će karta biti otkrivena. Bit će to, valjda, onaj zadnji potez...
petak, 11.09.2009.
Dobila.
Stvari. Bolilo je ko sam vrag. Ili, možda bolje kao razigrani šuriken. Ona metalna zvjezdica kojom nindje trgaju ljude u jeftinim romanima mekanog uveza. Našla mi se nekako u trbuhu i krenula histerično mahnitati. Na trenutke mi se rigalo, na trenutke mantalo. Nije dugo trajalo, ne više od 15 intenzivnih minuta. Ono poslije, boli manje pa je nebitno. Smatram to više olakšanjem nego boli.
Moram priznati, voljela sam to nekad, nekad nije toliko bolilo, bilo je to onda zaista olakšanje, još jedan poklonjeni mjesec slobode, uspjeli bijeg od onog strašnog odrastanja, odgovornosti, šansa da još uvijek budem dijete, a ne neka poluizgrađena likuša koju neko bespomoćno stvorenje zove mamom i krivo misli da je cijeli svijet samo igračka u njenim velikim i snažnim rukama. Voljela sam bježati od toga, morala sam, pobjeći i sakriti se prije nego što jednom dovoljno ne odrastem i postanem dovoljno jakom i moćnom, pa makar to bilo nikad. Bolje nikad nego loše.
I bila mi je to jedina utjeha u onim godinama samoodabrane asketske apstinencije, ne mala utjeha...da je svejedno ako kasni i da ne moram brinuti...
Sad sam odrasla. Valjda. Svijet mi je jasan. Nije strašan i ne tlači me previše, mogu ga odgurnuti, mogu i privući. I svejedno mi je.
Osim što sad jako boli, opominje i jauče...kao u nekim posmrtnim mukama, kao da me želi kazniti za svo ono odgađanje...ili barem upozoriti. nešto.
Ipak, svejedno mi je.
Prihvaćam.
I život.
I smrt.
Svejejedno.
Sad kad sam gotovo sigurna da je, ionako, nemoguće. Lako je.:)
četvrtak, 10.09.2009.
"_"
Oni su dani u mjesecu. Uvijek su neki dani u mjesecu. A oni dani u mjesecu i nemaju neku težinu ukoliko im se ne stave navodnici. Onda postaju jako teškima.
Jebe mi se malo za dane u mjesecu. Piše negdje da bih trebala biti čangrizava i nesretna radi navodnika na onim danima. Nisam ni jedno ni drugo. Već sam danima nekako čudno smirena i sve mi je kul veselica. Čak sam pronašla i novi način nošenja s insomnijom. Prihvatila sam je. Ne idem spavati zato jer je spavanju vrijeme, sjedim i tipkam, crtam, nešto, sve dok me krevet pozove, pa kadgod to bilo... ionako, samo se tijelo muči, misli su bistre, brze i sređene. Tu i tamo se odajem kojim zijevom i to je to. Već par jutara treniram usklađivanje pudera, sjenila i maskare u savršenu krinku za podočnjake, ide mi. Pet sati sna sasvim je dovoljno....da cijeli dan provedem u kao nekom čudnom balončiću odvojena od strašnih zvukova i naglih pokreta. Sasvim dovoljno da misli budu daleko ispred reakcije...ne stižem se ljutiti i nemam snage viška za čangrizanje, sve je oko mene lijena rijeka...nešto je čudno u onim danima...
srijeda, 09.09.2009.
sve i ništa
Teško je riječima objasniti koliko mi je s njim lako, jer... čvrsto me spušta na zemlju čak i kad nemam namjeru lebdjeti, niti po šarenim snovima lepršati. Nema on za mene ni obojane bonbone ni šuškave celofane, ne zida mi kule i ne daje obećanja...trudi se biti skroman i podalje od bahatosti i razmaženosti, pazi uredno da ne postanem čangrizava princezica, divi se mojoj samozatajnosti, veliča povučenost, raduje se mojoj isposničkoj tišini, trudi se da ne daje previše, da me ne bi njegovo razbacivanje ponijelo previsoko i da se ne razbijem jednom kad balončić prasne, valjda... Ono što nesebično mi daje, jest, silna potreba za mojim prisustvom u njegovom životu, radostima, problemima.. želja da svaku misao podijelimo i proživimo po par puta na dan, u beskonačnim preskakivanjima iz skypea u mobitel i nazad,...zvuči kao da je onaj Netko tko je rođen da bi mojem uvrnutom životu dao bogatstvo prisutnosti onog Nekoga, koji posjeduje šifre svih onih mojih izopačenih misli...i kao da bih mogla umisliti da sam ona Jedna i Jedina krojena samo za njega, zvuči kao da bih samo tako mogla izvući krila iz svoje čahurice i veselo lepršati gore i gore, i kao da sve zvoni u preveselom ritmu bezvremenske ljubavi...ponekad, da, moglo bi tako zvučati.
Ali, s njim nije tako. Lako je. Svaka rečenica koju posvećuje svojima, svako naše planiranje koje prvo uključuje izbjegavanje svih mogućih opasnosti za njegovo gnijezdo i jednostavno ocrtava hijerahiju vrijednosti u njegovom svijetu, spašava me od lepršanja, zidanja staklenih kula i puhanja šarenih sapunica, drži me čvrsto na zemlji i govori da nismo ništa drugo nego samo dvije sjene koje su se u jednom trenutku našle, a u drugom će se već izgubiti. I kao da, s jedne strane, to što si značimo i nije nešto, nije vrijedno pažnje, nije vrijedno žrtve, a s druge strane, svaki naš susret je samo to, veličanstven trenutak u kojem ne možemo ništa manje nego beskrajno i neopterećeno uživati, ne ostavljajući ništa u sebi i ništa iza sebe...
četvrtak, 03.09.2009.
Ide zahlađenje
Baš fino, neću morati čupati one kinky dlake na nožnim palčevima.
srijeda, 02.09.2009.
programirano
sjećam se da...
...u osnovnoj smo školi imali stalno one neke sistematske preglede. Vaganje, mjerenje, uzorci urina, stolice, krvi. Pa onda neke raznorazne vakcinacije. I onda one zubarice. Davali su nam neku crvenu tekućinu pa su poslije toga usta izgledala božemesačuvaj. Osim kod neke lukave djece medicinskih sestara i doktora koji su znali foru, pa su taj dan nosili čektice i paste u školu, pa prali zube prije crvene vodice. Oni su na testiranju imali zube sjajne kao iz orbit reklame.
I onda smo stajali u redu s tako nezdravo crvenim usnim šupljinama i čekali na pregled kod dviju doktorica. Ili sestara. Ili studentica. U ono doba nisam baš razlikovala dobne skupine, čak su mi i osmašice bile odrasle tete sa bokovima i sisama, i sve to sa sisama mi je spadalo u onu jednu dobnu skupinu: tete sa bokovima i sisama. Uglavnom, dvije tete su nas pregledavale. Nije me bilo strah jer su mi zubi oduvijek bili sasvim solidni. No, teta nije mogla a da ne krene zajebavat. Bila je zločesti policajac. Prvo je pitala da da li perem zube. Pa koliko puta perem zube. I za kraj: a da li znam zašto perem zube. Znala sam odgovor na prva dva, s time su nas stalno pilali. A ono treće...zaista, nisam imala pojma zašto perem zube. Nije mi nikad iz ustiju smrdilo i nije mi ništa u njima smetalo. Pranje zubiju je bila samo još jedna od onih debilana, koje se iz nekog nepoznatog razloga mora upražanjavati. Pa sam ponudila šutnju na zadnje pitanje. Ona druga teta je dobila glavnu odlikašicu i od nje prepametno izverglan odgovor: Znam, zubiće peremo zato da iz njih odstranimo bakterije i raznorazne štetne tvari koje se u ustima nakupljaju. Ja sam i dalje tvrdoglavno šutila. Ni na kraj pameti da ponovim tako ispravno i korektno verglanje. Pa je zločesta teta, u nadi da me uzorna odlikašica prosvjetlila, opet navalila da zašto, zašto perem zube!!! Samo sam originalno slegla ramenima, bespomoćno zamhnula rukama i konačno se dosjetila: Pa zato jer moram!!!
Kao što činim tolike druge napamet naučene stvari...
utorak, 01.09.2009.
Kao jučer
Pustili su Azrin koncert na državnoj dalekovidnici. Nikada mi nije bilo jasno zašto je Azra bila toliki tabu za vrijeme rata. Možda jer su pjevali o onoj sotonskoj riječi...balkanu. Kolikogod mi to onajputa smetalo, u jednom sam trenutku odlučila prestati voljeti Johnija, ustvari. Zato jer je rekao da jednog dana nema ga i nikad neće doći. Zato jer govori strašne stvari i one se događaju. I ne volim ga jer mi se želudac uskomeša svaki put kad čujem kako teškom mukom izbacuje iz sebe sve te riječi pune čežnje, patnje, jada i svega što boli. I ne znam zašto ljudi s tolikim oduševljenjem ponavljaju tako teške riječi. Mene bole te njegove riječi i taj njegov čeznutljiv jauk. (Možda i njih boli. Možda oni vole da ih boli.) I ne volim to što poželim nakon toliko godina zapalit cigaretu. I nakon toliko godina zasuzit iz nekog nepoznatog razloga. I težak mi je jer me sjeća na balavost. Ono kad je svijet izgledao tako njami uz njegove parole koje strašno zvuče. I ne volim jer me podsjeća na sve bivše, propale i nestale. I ne volim onu njegovu pjesmu s mojim imenom. I ne volim ga jer je Den ostavio uključen kasetar u autu one noći kad je otišao. I kad je poslije dva dana njegov stari sjeo za volan i okrenuo ključ, iz auta je zajaukalo: mi smo ljudi cigani, sudbinom...