Pile smo kavu, nas tri žene, bilo je tu i jedno dijete, ali ono se zabavljalo u nekom svojem čarobnom svijetu i nije pilo kavu. Mi žene smo se pokušavale naći u svijetu realnosti, tko je koga, kome, zašto, s kim, je, nije, mogao je, mogao bi, zašto nije, bla, bla, bla, troć. Poprilično ne stižem do riječi u tom svijetu odraslih žena. I nije da se baš guram, više volim promatrati njihove svjetove, kad ih već tako nametljivo raspostiru po stolu, stanu, terasi i nešto malo susjedstvu. Tišina ovdje nema šanse zaživjeti...tišina je vrag, ne smije nam se približiti.
Sjedila sam tako u onoj plavoj majici i brljala slaju po kavi, kad me pitalo što ima novog kod mene. Pažljivo sam slagala ono, ovo, ništa novo, živi se radi se, a plava majica je vrištala: bio je jučer ovdje u meni, tamo na dvosjedu, i tamo u sobi i tamo na krevetu, i ovdje smo još jučer jeli, tu, baš tu gdje sad pijemo kavu i upravo smo mnogo pametne i tako fino divanimo, dok plava majica još uvijek miriše po njemu, a on je cijeli dan u njoj mirisao po tartufima i nisam mu dala da se ode prat... jer volim tartufe...
Nisu one čule plavu majicu, a da su samo malo znale naćulit uši...uplašile bi se tišine i otjerale je dovraga.