Oni su dani u mjesecu. Uvijek su neki dani u mjesecu. A oni dani u mjesecu i nemaju neku težinu ukoliko im se ne stave navodnici. Onda postaju jako teškima.
Jebe mi se malo za dane u mjesecu. Piše negdje da bih trebala biti čangrizava i nesretna radi navodnika na onim danima. Nisam ni jedno ni drugo. Već sam danima nekako čudno smirena i sve mi je kul veselica. Čak sam pronašla i novi način nošenja s insomnijom. Prihvatila sam je. Ne idem spavati zato jer je spavanju vrijeme, sjedim i tipkam, crtam, nešto, sve dok me krevet pozove, pa kadgod to bilo... ionako, samo se tijelo muči, misli su bistre, brze i sređene. Tu i tamo se odajem kojim zijevom i to je to. Već par jutara treniram usklađivanje pudera, sjenila i maskare u savršenu krinku za podočnjake, ide mi. Pet sati sna sasvim je dovoljno....da cijeli dan provedem u kao nekom čudnom balončiću odvojena od strašnih zvukova i naglih pokreta. Sasvim dovoljno da misli budu daleko ispred reakcije...ne stižem se ljutiti i nemam snage viška za čangrizanje, sve je oko mene lijena rijeka...nešto je čudno u onim danima...